Hrvatska država ima ustavnu odgovornost za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali i time što je, milom ili silom, bila sukreatorom položaja u koji je stavljen hrvatski narod BiH. Povrh toga Hrvatska kao matična država hrvatskoga naroda snosi moralnu odgovornost za sudbinu svoga naroda izvan Hrvatske ali je i kao potpisnica Daytonskoga sporazuma imala obavezu braniti tim Sporazumom utanačenu poziciju Hrvata BiH, što nije činila kada se ta pozicija narušavala donošenjem novih zakona.

Konzekventno se pozicija Hrvata u Bosni i Hercegovini, danas može opisati modificiranom ratnom maksimom “Neprijatelj tvog neprijatelja, tvoj je neprijatelj!”

Međutim, službenim sudjelovanjem Republike Hrvatske na proslavi Dana tzv. Republike Srpske preko svoga ambasadora u Bosni i Hercegovini Ivana del Vecchie (jer njegov nastup u Banjoj Luci ne može biti objašnjen nikako drugačije), kao i delegacije HDZ-a BiH na čelu s Dragonom Čovićem, jasno proizlazi da je to smišljena odluka srpsko-hrvatske koalicije na vlasti u Hrvatskoj, da se takva koalicija formira i u Bosni i Hercegovini, u procesu rejugoslavenizacije balkanskoga prostora.

Doda li se tome da niti jedan ambasador drugih europskih država u Sarajevu, osim Rusije, nije otišao u Banju Luku u skladu s odlukom EU, za očekivati bi bilo da ministrica vanjskih poslova Hrvatske Marija Pejčinović Burić podnese ostavku, ali neće, što je daljnja potvrda ovako predstavljenoj politici vlade u Hrvatskoj.

Hrvatska se inače, u sklopu Europske Unije uvijek slaže s njezinim odlukama, kada se donose u interesu Srbije, ali ne i s ovom kada se bojkotom banjolučke proslave suprotstavila srpskim željama.

Mnogi su na suverenističkoj poziciji u Hrvatskoj, Plenkovićevo podizanje orbrva na Beljakovu proklamaciju “bratstva i jedinstva” prihvatili kao dobar omen. Kakav bi znak nakon ovoga bio dovoljan da u Plenkoviću prepoznamo suverenističku iskru? Da mu možda zadrhti glava, ispadnu naočale i razbiju se na pločniku pred naciljanim kamerama?