Danima se špekulira kao i pred svake izbore koga će od kandidata poduprijeti Crkva, a čak kad crkvena hijerarhija ne daje ni minimum povoda za jasniji zaključak o njihovoj potpori, kandidati ne prezaju od slanja poluskrivenih poruka, koje bi trebale odgovoriti na pitanje – koga Crkva podupire…
Posve je legitimno i pravo slobodnog izbora Marijane Petir i fra Bože Vulete poduprijeti osobno svakoga kandidata za predsjednika Republike, ali, nepošteno je to skrivati iza lažne potpore nečemu što nosi duboki hrvatski, humani i kršćanski biljeg kao što je borba za neradnu nedjelju, jer ovaj susret uz sve ostalo šalje neskrivenu poruku da je eto i Crkva, prirodno bliska ideji neradne nedjelje, uz Kolindu Grabar Kitarović.

Autor: Marko Ljubić

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović primila je predstavnike Hrvatskoga saveza za nedjelju, bivšu zastupnicu u Europarlamentu Marijanu Petir, predsjednika Franjevačkog instituta za kulturu mira i Hrvatskoga saveza za nedjelju Fra Božu Vuletu, predsjednika Hrvatskog nezavisnog sindikata Krešimira Severa i predsjednicu Sindikata trgovine SSSH Zlaticu Štulić” javlja narod hr., portal udruge U ime obitelji.

Ova vijest kao i sve informacije vezane za višegodišnje bezuspješne borbe, utoliko na javnoj sceni ogorčenije ukoliko su bezuspješnije i jalovije, ne bi bila vijest niti bi značila više od tisuću sličnih protokolarnih događajčića, kad se tajming ne bi poklapao s predizbornom kampanjom za izbor predsjednika Republike i da prije svega osobnostima sudionika događaja ne šalje sekudarne, a bitne političke poruke javnosti.

Danima se špekulira kao i pred svake izbore koga će od kandidata poduprijeti Crkva, a čak kad crkvena hijerarhija ne daje ni minimum povoda za jasniji zaključak o njihovoj potpori, kandidati ne prezaju od slanja poluskrivenih poruka, koje bi trebale odgovoriti na pitanje – koga Crkva podupire. Valja reći da je nastojanje kandidata u političkim natjecanjima da ih se javno precipira miljenicima ili bar bliskima u krilu Crkve, ili recimo generala Gotovine legitimno, kao što bi i dio biskupa i svećenika te spomenuti general Gotovina, mogli povesti računa o “slučajnostima” da ih baš navale posjećivati kandidati uoči izbora i emitirati fotografije s njima u medijima, jer nitko među njima nije toliko naivan da ne razumije da su takvi susreti izraz otvorene političke poruke.

No, valja se potruditi kako u javnosti, još i više u institucijama čiji ugled godinama koriste manje više iste udruge i ljudi s deklariranim ciljem borbe za nacionalne ili kršćanske vrijednosti, koji baš nikada i ni u čemu ne uspjevaju postići bilo kakav ozbiljan rezultat, monopolizirajući borbu, ali i ugled i simboliku institucija, jasno upozoriti na dvojbenost tako poslanih poruka i odgovornost sudionika u takvim događajima. To je iznimno opasno, utoliko opasnije ukoliko je simbolika i institucija važnija hrvatskom narodu, kao Katolička crkva primjerice, jer se na taj način za najčešće banalne privatne ili grupne interese zalažu nacionalne svetinje opredjeljujućeg značaja. Ne može se nitko bez ozbiljnog propitkivanja njegove uloge, bio to general, svećenik, biskup ili netko treći izuzeti iz cjelokupnog djelovanja osoba iz njihovoga okruženja i sa zajedničkih fotografija s počesto vrlo destruktivnim posljedicama njihovih aktivnosti, u najmanju ruku zato što ti postupci na razini zdravoga razuma izazivaju ozbiljnu pomutnju i sumnje. To nitko odgovoran ne bi smio zanemarivati.

Pođimo od tzv.neradne nedjelje, koju dio crkvenih krugova godinama pokušava putem dijela prokatoličkih udruga ili političara, nametnuti kao bitno političko pitanje. Tu se kao vodeći zagovornik neradne nedjelje pojavljuje udruga “U ime obitelji” sa Željkom Markić na čelu. Ta udruga već podosta godina potpuno bezuspješno, bez ikakvoga javnog ili političkog napretka pokušava izboriti neradnu nedjelju, bolji izborni sustav, drugačiji odnos prema pobačaju, zatim je tu latentna potpuno bezuspješna borba protiv financiranja “Novosti” te stalne čarke s antifa udrugama na pitanjima koja u pravilu silno iritiraju većinu hrvatskog naroda, pa je i pokušaj “borbe” jamstvo narodnih simpatija i sklonosti, bez obzira na rezultate ili gubitnički niz.

Dobro je da predsjednica Republike podupire ideju neradne nedjelje, koja prirodno koalira s kršćanskom i humanom naravi čovjeka, ali nemoguće je na isteku petogodišnjeg mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ne pitati javno i nju i Marijanu Petir – koliko su se puta tjekom mandata sastale po tom pitanju i je li predsjednica Republike ikada tjekom mandata pokazala minimum interesa za ostvarivanje neradne nedjelje?

Teško je u tom lancu uzastopnih neuspjeha, koje se u javnom diskursu zamjenjuje pojmovima “nastojanje”, a opravdanje je uvijek to da bar nešto pokušavaju, pa je to samo po sebi pozitivno i dobro, usprkos toga što su ciljevi i uspjeh sve udaljeniji, ne vidjeti i ne naslutiti čitav niz izrazito opasnih nedostataka u gotovo svakoj inicijativi, počevši od procesa kreiranja programa, modela operativnog izvođenja do menadžmenta, te na kraju do vrlo fluidnih i nemjerljivih ciljanih rezultata, pri čemu se nakon svakoga neuspjeha ili sami pokušaj proglašava uspjehom, ili krivnja svaljuje na nevaljalce u državi. U pravilu se nakon takvih akcija protagonisti primire neko vrijeme, a onda ponovo zalet za novu “borbu”, zanimljivo, uvijek u nekim kritičnim društvenim trenutcima, potraže u krilima ili na još uvijek živim izvorima nacionalne ili kršćanske simbolike.

Tako je inicijativa za promjenu izbornog sustava prvi put istaknuta uoči predsjedničkih izbora nazad pet godina, uskrsnula je u jeku borbe i nacionalnog prosvjeda protiv Istanbulske konvencije otvoreno ju istiskujući s kolosjeka, a borba za neradnu nedjelju tinja godinama bez ikakvoga ozbiljnijega iskoraka, da bi neki dan protagonisti te borbe s Marijanom Petir osvanuli kod predsjednice Republike. Dobro je da predsjednica Republike podupire ideju, koja prirodno koalira s kršćanskom i humanom naravi čovjeka, ali nemoguće je na isteku petogodišnjeg mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ne pitati javno i nju i Marijanu Petir – koliko su se puta tjekom mandata sastale po tom pitanju i je li predsjednica Republike ikada tjekom mandata pokazala minimum interesa za ostvarivanje neradne nedjelje?

Jako pažljivo pratim djelovanje šire strukture najvažnijih nacionalnih političara, ali toga se ne sjećam, s vrlo minimalnom mogućnošću da mi je nešto tako promaklo.

Općenito, iz svega što se do sada moglo iščitati iz inicijative za neradnu nedjelju, uz iznošenje bezbrojnih koristi i argumenata, bezbrojnih iskustava iz europskih zemalja, koji se s više ili manje intenziteta vrte u javnosti od prilike do prilike, vidljivo je da izuzev u jednoj prilici, ta inicijativa nikako ne poprima institucionalni karakter. Ostaje izvan-institucionalna godinama, bez ikakvog uporišta u relevantnoj političkoj opciji, a ne izgrađuje se autentična recimo kršćanska politička inicijativa s minimalnim izgledima postati relevantnom, pa to sve skupa poprima karakter postojanja radi samoga sebe. Ista je sudbina globalno prihvaćenoga “Hoda za život” uz koga se onoliko brže i snažnije, koliko su te hodnje masovnije, u okviru institucija i parainstitucija, sve dominantnije razvija institucionalna kultura smrti umotana u celofan ljudskih prava. Nužno je postaviti pitanje prateći takav razvoj, gdje inicijatori misle razmotriti drugačije modele borbe sučeni sa sve većom udaljenosti od proklamiranih ciljeva. Ne može borba sama po sebi biti cilj, kao što nije smisao nogometa igrati, već pobjeđivati igrom.

Nemoguće je u uređenom društvu ostvariti bilo kakav općedruštveni ili nacionalni cilj zadržavajući se izvan institucija. Institucije se moraju osvojiti. A svjedoci smo posve suprotnih pokušaja, bez vremenskog okvira, bez mjerljivih rezultata i bez ikakve racionalne analize takvih aktivnosti. Zašto se onda na takav luzerski i unaprijed na neuspjeh osuđeni model koristi godinama već uporno, ustrajno, s istim protagonistima i na posve isti način?

Gotovo je identična situacija u i oko svih pitanja za koja se bezuspješno bore protagonisti prokršćanske aktivističke scene. Što se više zalažu, nastoje, bore, sve je Hrvatska udaljenija od njihovih ciljeva, a protagonisti borbe sve neupitniji. Nešto u toj računici ne valja.

Kako je moguće da stratezi te borbe, kreatori tih inicijativa, ne vide da se paralelnim kretanjem s institucijama državnog poretka nikada ni jedno pitanje neće institucionalizirati, a time ni imati prilike postati državni standard u Hrvatskoj?

To racionalno nije moguće.

Nemoguće je u uređenom društvu ostvariti bilo kakav općedruštveni ili nacionalni cilj zadržavajući se izvan institucija. Institucije se moraju osvojiti.

A svjedoci smo posve suprotnih pokušaja, bez vremenskog okvira, bez mjerljivih rezultata i bez ikakve racionalne analize takvih aktivnosti.

Zašto se onda na takav luzerski i unaprijed na neuspjeh osuđeni model koristi godinama već uporno, ustrajno, s istim protagonistima i na posve isti način?

Zašto protaginisti tih inicijativa u pravilu, u mnogim slučajevima isključivo, pa sve do neprijateljski, odbijaju baš svaku ozbiljniju suradnju sa srodnim malim inicijativama i organizacijama, kad je razumski evidentno da bez najširega narodnog pokreta ne mogu ostvariti uspjeh i legalizirati svoje inicijative u državno-političkom poretku?

Koliko god to bilo nepopularno reći, nepopularno zato što mnogim dobrim ljudima urušavaju ove riječi slamku nade i iluzije, nakon toliko iskustava – radi se o običnoj, svjesnoj i vrlo sebičnoj manipulaciji, vrlo često u koaliciji upravo s protagonistima protiv čijih se politika navodno bore.

Dolazimo na teren lamentiranja i kuknjave zbog toga što vlasnici trgovačkih lanaca u Hrvatskoj primjenjuju jedna pravila, a u svojim matičnim zemljama druga. Što je u tome čudno? Ljudi se svugdje ponašaju prilagođavajući se pravilima sredine u kojoj djeluju, a oni koji steknu dovoljno moći, i u nedostatku jake i dobre države, pravila nastoje prilagoditi svojim interesima. To bi njemački trgovački lanac radio i u Njemačkoj kad bi smio, a u Hrvatskoj radi jer – može. I radit će dok god može.

Neradnu nedjelju se primjerice ne može ostvariti zabranama rada nedjeljom, ponajprije zato što je nemoguće ostvariti pošten cilj neselektivnom zabranom, a ulaziti u selekciju je još opasnije, jer ne postoje ni približno usuglašeni i neupitni kriteriji selekcije.

Drugi razlog je to što ozbiljne i jake države rijetko posežu za zabranama. Kad spominjem dobru i jaku državu, tu dolazimo na teren lamentiranja i kuknjave zbog toga što vlasnici trgovačkih lanaca u Hrvatskoj primjenjuju jedna pravila, a u svojim matičnim zemljama druga. Što je u tome čudno?

Ljudi se svugdje ponašaju prilagođavajući se pravilima sredine u kojoj djeluju, a oni koji steknu dovoljno moći, i u nedostatku jake i dobre države, pravila nastoje prilagoditi svojim interesima. To bi njemački trgovački lanac radio i u Njemačkoj kad bi smio, a u Hrvatskoj radi jer – može. I radit će dok god može.

Kako to razrješiti?

Prvo rješenje je malo zahtjevnije, a podrazumjeva pametnim, organiziranim i nesektaškim djelovanjem doći u poziciju relevantnosti za stvaranje dobre države. Za to je potrebno radikalno promjeniti metodologiju djelovanja sadašnjih inicijativa i inicijatora, a ključna promjena se odnosi na stvaranje saveza umjesto sitnih feuda, te na prestanak hodnje ili borbe isključivo izvan institucija s namjerom i uspješnim usmjeravanjem ideja, programa i ciljeva u institucije. To nužno znači da mora doći do sudara do sada paralelnih pravaca.

Drugo, suvremeni svijet počiva na pravilu stimulacije. Riječ zabrana i poredak koji se zasniva na zabranama, nužno se refleksno i automatski širi i zahvaća sve šire zone, a to vodi autoritarnosti i ograničavanju sloboda izbora.

Pametna i dovoljno jaka država zato neće zabranjivati rad nedjeljom, nego će ga financijski zaštititi ili stimulirati, recimo propisom da su sve, baš sve usluge nedjeljom i praznikom skuplje dvadeset posto, od čega bi nakon obaveznih troškova pedeset posto prihoda ostvarenog tim danima, pripalo uposlenicima koji te dane rade.

Točka.

Tko voli i tko može platiti neka plaća, a kome treba dodatna zarada, neka radi. Nema zabrane, slobode na izvoz, a nedjelja i odlučivanje o prirodi nedjelje vraćeno čovjeku i kršćaninu.

Čudno je, jako čudno, da jedna dugogodišnja inicijativa isključivo izvan institucija nailazi na razumjevanje predsjednice Republike, simbolički i stvarno najvažnije institucije u zemlji i to na isteku mandata Kolinde Grabar Kitarović i neposredno uoči izbora i u kampanji u kojoj se Kolinda Grabar Kitarović bori za novi mandat. Pogotovo kad Kolinda Grabar Kitarović nema nikakve alate za uvođenja neradne nedjelje, a javno tvrdi da joj promjene nadležnosti, dakle državni alati, nisu potrebni.

Isto se može primjeniti na čitav niz izbora, pri čemu pod slobodno pravo izbora po jasnim pravilima možemo recimo podvesti i veličanje agresivnog srpstva, Tita, jugoslavenstva, ma baš svega. Primjerice, ako netko stvarno želi biti uzoran četnik, primjer revolucionara i borca za srpstvo u Hrvatskoj, sam odabere deset godina robije za malo četnikovanja i svi zadovoljni. On narodni junak, Hrvatska zadovoljna, pravo i pravda ostvareni.

Da se vratimo susretu Marijane Petir i društva s predsjednicom Republike.

Čudno je, jako čudno, da jedna dugogodišnja inicijativa isključivo izvan institucija nailazi na razumjevanje predsjednice Republike, simbolički i stvarno najvažnije institucije u zemlji i to na isteku mandata Kolinde Grabar Kitarović i neposredno uoči izbora i u kampanji u kojoj se Kolinda Grabar Kitarović bori za novi mandat. Pogotovo kad Kolinda Grabar Kitarović nema nikakve alate za uvođenja neradne nedjelje, a javno tvrdi da joj promjene nadležnosti, dakle državni alati, nisu potrebni. Teško je upravo zato ne postaviti pitanje – tko koga podupire u ovom slučaju?

Prirodno je da predsjednica Republike službenim prijemom daje javnu potporu ljudima i inicijativama, ali u ovom slučaju nema logike da inicijativa, koju Boga pitaj od kada nitko živ nije vidio, najednom zasluži takvu čast i afirmaciju.

Ne radi se, naravno, o tome.

Ovdje se radi o potpori protagonista inicijative predsjednici Republike, figurativno rečeno, o činu prinošenja inicijative kandidatkinji za predsjednicu Republike i zalaganju jedne, kakve takve borbe i programa za nekoga tko baš nikakve veze nema sa samom inicijativom, niti može imati.

Posve je legitimno i pravo slobodnog izbora Marijane Petir i fra Bože Vulete poduprijeti osobno svakoga kandidata za predsjednika Republike, ali, nepošteno je to skrivati iza lažne potpore nečemu što nosi duboki hrvatski, humani i kršćanski biljeg kao što je borba za neradnu nedjelju, jer ovaj susret uz sve ostalo šalje neskrivenu poruku da je eto i Crkva, prirodno bliska ideji neradne nedjelje, uz Kolindu Grabar Kitarović.

I to bi bilo legitimno, jer Crkva ne treba bježati od potpore dokazanim društvenim i srodnim vrjednostima ili ljudima, ali, otvara se pitanje ovoga -dokazanim.

I otvara se pitanje poštenog javnog djelovanja, jer se ključna zamisao prikriva plemenitim velom kompromitirajući mu plemenitost i uvodeći ili potvrđujući manipulativni model kao primjereno ponašanje.

Marijana Petir, izvrsna eurozastupnica u proteklom europarlamentarnom razdoblju, svoju je realnu nacionalnu poziciju oslabila i otvorila čitav niz neizgovorenih potencijalno neugodnih pitanja na prošlim europskim izborima, gdje je do zadnjega trenutka koketirala s Plenkovićom od Istanbula, a sada, nakon polugodišnje samozatajnosti, jednako postupa s Kolindom od istoga Istanbula zagrljenom s Andrejom Istanbulcom.

Hm, gdje je u tome kršćanstvo iz Saveza za nedjelju?

Bojim se da je samo pokriće, a kršćanski je to javno reći, kao što nije kršćanski skrivati posve legitimnu političku osobnu namjeru ispod općih ideala i ciljeva.

Komentari