Nacionalizam je temelj moderne narodne države i narodnog suvereniteta. Njegova povijesna uloga i važnost je jasna i neupitna. Pravi hrvatski nacionalist ljubi svoju domovinu, narod i državu i onda kad u državi ili narodu nije sve kako bi trebalo biti.

Autor: prof. Šime Letina

Iako su ljudi kroz cijelu povijest imali osjećaj pripadnosti rodnom kraju i tradiciji svojih predaka, tek u 17. stoljeću, a posebno krajem 18. stoljeća, osjećaj povezanosti i odanosti rodnom tlu (ili domovini) postao je u javnosti poznat i prihvaćen kao novi i moderni nacionalizam. U 17. stoljeću nacionalizam se pojavio u Engleskoj, u vrijeme puritanske revolucije, ali zbog povezivanja nekih njegovih obilježja s kalvinističkom etikom, nije imao utjecaj poput nacionalizma koji je nastao u 18. stoljeću. Uspon engleskog nacionalizma podudarao se s usponom engleske trgovinske srednje klase. Svoj konačni izraz pronašao je u političkoj filozofiji Johna Lockea, od kojeg su kasnije promicatelji američkog i francuskog nacionalizma preuzeli entuzijazam za slobodu, te humanitarni karakter i isticanje važnosti pojedinca i njegovih prava u narodnoj zajednici.

John Locke

Nacionalizam koji se pojavio u 18. stoljeću smatrao se efektivnim i naprednim. Najprije se manefestirao kroz Francusku i Američku revoluciju, da bi ubrzo zahvatio Latinsku Ameriku, a početkom 19. stoljeća srednju, istočnu i jugoistočnu Europu. Početkom 20. stoljeća proširio se u Aziji i Africi i zato nije čudno da je 19. stoljeće bilo nazvano doba nacionalizma, dok je 20. stoljeće obilježeno pojavom i usponom snažnih nacionalnih osloboditeljskih pokreta diljem Azije i Afrike. 

Njegovom pojavom nastala je želja za osnivanjem nacionalnih država i isticanjem nacionalnih kultura. Prihvaćeno je načelo da svaka naciija ima pravo formirati svoju nacionalnu državu. Prije toga postojeće države nisu bile određene nacionalnom pripadnošću, jer pojedinci nisu bili odani ideji nacionalne države, već različitim oblicima političke organizacije kao što su: grad-država, feudalno leno, dinastička grupa, vjerska skupina, sekta, itd. U prvim stoljećima kršćanske ere, kao ideal, bila je tzv. univerzalna svjetska država. Slično je bilo i sa kulturama. To potvrđuje da tokom većeg dijela ljudske povijesti države, kao moderni pojam narodnog samoodređenja, nisu postojale.

Civilizacije su bile istovjetne s vjerom i zato su na zapadu svi kršćani pripadali kršćanskoj, a na istoku muslimani muslimanskoj civilizaciji ili kulturi. U međusobnom javnom komuniciranju služili su se samo jednim jezikom. Prvi su upotrebljavali latinski ili grčki, a drugi arapski ili perzijski. Pojavom nacionalizma kultura je poprimila nacionalne atribute i prihvaćeno je načelo da se ljudi mogu obrazovati na svom materinskom jeziku, a ne samo na jezicima zajedničke civilizacije.

Različite vrste nacionalizma


Thomas Jefferson

Američki nacionalizam je bio tipičan proizvod 18. stoljeća. Britanski doseljenici su bili u Sjevernoj Americi djelomično pod utjecajem tradicije predvodnika puritanske revolucije i Lockeovih ideja, a dijelom i novog racionalnog tumačenja slobode, koju su isticali suvremeni francuski filozofi. Doseljenici su istupali kao nacija koja se bori za narodnu slobodu i prava pojedinca. Svoju borbu su uglavnom temeljili na političkim mislima Thomas Jeffersona i Thomas Paine. Američki nacionalizam je u biti bio liberalni i humanitarni nacionalizam i zahvaljujući takvom pojmu nacionalizma mnogi narodi su smatrali Ameriku predvodnicom slobode i ljudskih prava. Dakle ideje nacionalne svijesti i slobodarskog duha iz 18. stoljeća našle su svoje pravo mjesto u američkoj deklaraciji neovisnosti, te u rađanju i oblikovanju američke nacije.

Francuski nacionalizam je bio izraz racionalne vjere u sveopću zajedničku suradnju i liberalni napredak. Javnim isticanjem narodnog suvereniteta i opće suradnje, Jean-Jacques Rousseau je pripremio plodno tlo za rast i širenje francuskog nacionalizma. Individualna sloboda, ljudska jednakost i bratstvo svih naroda bili su temelj francuskog nacionalizma. Poznati slogan “sloboda, jednakost, bratstvo” i deklaraciju o pravima čovjeka osim Francuza prihvatili su i drugi narodi.

Jean-Jacques Rousseau

Čitav svijet je težio za pravim nacionalizmom koji je u različitim oblicima prožimao sve manifestacije društvenog života. Bilo je prihvaćeno načelo nacionalnog samoodređenja, a plebiscit je postao instrument kojim se izražava volja nacije. U većini zemalja, posebno u Francuskoj i Americi, nacionalizam je prihvaćen kao univerzalna i progresivna ideja, koja je nagovještala budućnost slobode i jednakosti svih naroda. Početno širenje francuskog nacionalizma, zbog Napoleonovih imperijalističkih ambicija i osvajanja, počelo je opadati, a Europljani su se okrenuli protiv Francuske.

Kao odgovor na francuska osvajanja, njemački nacionalizam (Deutscher Nationalismus) je isticao domoljublje, nacionalni identitet i jedinstvo Nijemaca i njemačkog govornog područja u jednu jedinstvenu nacionalnu državu. Njemački inetelektualci i pisci su odbacivali liberalne i humanitarne aspekte francuskog nacionalizma i načela na kojima su se temeljila francuska i američka revolucija. Umjesto racionalnih pokušaja napretka i pravednijeg poretka isticali su narodnu tradiciju, a umjesto isticanja zajedničkih težnja i povezanosti među narodima naglašavali su njihove razlike.

Nacionalizam je utjecao na velike nacionalne, političke i kulturne promjene u svijetu. U drugoj polovici 19. stoljeća pod pritiskom nacionalnih gibanja srušeno je Osmansko carstvo i Habsburška monarhija, a na njihovim ruševinama nastale su nove nacionalne i više nacionalne države. Prodor nacionalizma u Rusiji je proizveo dvije različite škole mišljenja. Neki ruski nacionalisti su predlagali zapadnjačku Rusiju, povezanu s progresivnim, liberalnim snagama u Europi, dok su drugi isticali posebnu osebujnost Rusije i rusizma, te njezinu neovisnu i drugačiju sudbinu, utemeljenu na autokratskoj i ortodoksnoj prošlosti. Ovi tzv. slavenofili u svom romantičnom zanosu vidjeli su Rusiju kao budućeg spasitelja Zapada čiji su temelji, po njihovom mišljenju, bili potkopani liberalizmom i naslijeđem američke i francuske revolucije.

Pojava hrvatskog nacionalizma


Ante Starčević

U vrijeme javljanja suvremenog nacionalizma hrvatski narod se nalazio u vrlo teškom položaju. Bilo je to vrijeme kad su nad njim vladali tuđinci. Jedan dio Hrvata je bio pod austrijskim carstvom, drugi pod turskim, a treći pod mletačkom republikom. Uslijed tuđinske vlasti, hrvatsko plemstvo, koje je bilo nosilac političke vlasti, sve više je nestajalo. Bilo je u velikoj dilemi: prilagoditi se tuđinskoj vlasti ili poput Zrinskih izginuti u borbi za slobodu. Nestankom plemstva i građanskog staleža hrvatski se narod osjećao slab i napušten. Ostalo je bilo samo svećenstvo, koje, ni uz najbolju volju i dobre namjere, nije moglo zamijeniti prva dva staleža. No, ono je ipak hrabro stupilo na branik hrvatstva i ispunilo svoju nacionalnu dužnost. Uz sve poteškoće i opasnosti u kojima su Hrvati tada živjeli pod tuđinskom vlašću, tuđinci nisu mogli spriječiti prodor nacionalizma u hrvatske krajeve. Nažalost, taj nacionalizam se nije pojavio pod hrvatskim, već pod ilirskim imenom. Pomutnju koja je bila nastala Strossmayerovim isticanjem jugoslavenstva razbistrio je dr. Ante Starčević, koji je 1861. s Eugenom Kvaternikom i Erazmom Barčićem osnovao Stranku prava i od tada do svoje smrti 1896. zdušno se zalagao za pravi hrvatski nacionalizam.        

Odnos Katoličke crkve prema nacionalizmu


Tomislav Janko Šagi-Bunić

Katolička crkva nije nikada smatrala ni isticala kršćanstvo kao rezultat ljudskih napora u traženju Boga, već kao Božju objavu svim ljudima dobre volje. Imajući u vidu da je bit kršćanstva u silasku Boga na zemlju i davanju sebe ljudima, tj. u Isusovu rođenju i smrti na križu, pravi kršćanin nikada ne bi smio doći u napast da svoju vjeru nacionalizira, odnosno da kršćanstvo ili katolicizam poistovjeti sa svojom nacionalnom pripadnošću. Kršćanstvo je religija koja nadilazi okvire naše nacionalne pripadnosti i zato Katolička crkva s pravom odbacuje poistovjećivanje pripadnosti Crkvi i naciji. Poznati hrvatski teolog Tomislav J. Šagi-Bunić je o tome sedamdesetih godina napisao: “Ne može se (…) poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, na žalost, takvih brkanja u prošlosti, a možda ponekad tkogod od nas i danas ponovno upada u tu staru pogrešku koja nije koristila ni rascvatu živog i autentičnog katolicizma, kao života s Kristom po vjeri, ni istinskom napretku hrvatske nacije.” (Tomislav J. Šagi-Bunić; Katolička Crkva i hrvatski narod, 1972., str. 8.). 

Dakle nema katoličkih nacija ni katoličkog nacionalizma. Na to nas je upozorio i dr. Ivo Korsky sljedećim riječima: “Nemojmo zaboraviti da Hrvatska nije katolička, kao što se to ponekad znalo pogrešno isticati, čime je nanijeta velika šteta hrvatskoj ideji, nego je zemlja u kojoj ima katolika, kao što ima i muslimana, pravoslavnih, protestanata i ateista, dakle da nije dužnost države u suvremenom svijetu da ima konfesionalni značaj, pa ni onda kad u njoj jedna vjera ima apsolutnu većinu … nego je dužnost suvremene države osigurati slobodu savjesti svim svojim pripadnicima.” (Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, 1983, str. 79.).    

Bilo je također i pokušaja drugdje u svijetu da se nacionalnu pripadnost ili nacionalizam identificira s katoličkom vjerom. Najpoznatiji primjer takvog pokušaja bila je “Francuska akcija 1898.”, koju je vodio Charles Maurras, no da ta akcija nije bila u pravom smislu vjerska ni katolička vidi se i po tome što je u njoj bilo i ateista. To ne znači da kršćanstvo i katolicizam nisu odigrali važnu ulogu u nacionalnom oblikovanju, kulturnom rastu i sazrijevanju pojedinih naroda, pa i u slučaju hrvatskog naroda i zato bi se Crkva u svakom narodu morala prvenstveno osjećati “kao milošću obdareni dio toga naroda koji znade da je u nadnaravnom smislu poslan k svemu narodu, ali ne zato da ga kao narod zaniječe ili sebi podloži ili cijepa, nego zato da u slobodi, sa svima koji hoće, u narodu uspostavi jezgru proživljavanja ljubavi Božje, spremnu da svima bude od koristi, a nikome na štetu.” (T.J. Šagi-Bunić, Katloička crkva i hrvatski narod, 1972., str. 10). 

Ulogu Katoličke crkve u buđenju i jačanju hrvatske svijesti i u čuvanju nacionalnih i kulturnih vrednota ne može se i ne smije zanemariti. Sjetimo se važne uloge u nacionalnom i kulturnom doprinosu velikog broja crkvenih ljudi, poput franjevaca F. Grabovca i A. Kačića, isusovca B. Kašića i svjetovnog svećenika M. Pavlinovića, te kasnijh napora i zalaganja velikog broja svećenika, pa i nekih sjemeništaraca, koji su, kako je Đalski slikovito pisao, prodavali košulje da pomognu fond za izdavanje nacionalnog tiska. Uporabom staroslavenskog jezika u služenju sv. mise, Crkva i hrvatski svećenici su učinili veliku uslugu svome narodu. Briga i dužnost u čuvanju hrvatske nacionalne baštine i danas, iako u drugčijim oblicima i prilikama, pripada hrvatskim vjernicima i nevjernicima. “Kršćanin ne može sebe u domovini smatrati čovjekom po strani, koji traži da mu se dadu njegova prava ili koji se tuži da mu se prava ne daju, ili koji možda čuva prvenstveno čiste svoje ruke, nego mora svoja prava svim zakonitim i pravednim sredstvima izboriti, da može uvijek i svuda ravnopravno sudjelovati u stvaranju vrednota i sticanju dobara, da bi se onda imalo što pravedno dijeliti.” (Isto, str. 12.).        

Važnu povijesnu ulogu i doprinos Crkve u oblikovanju pojedinih naroda nisu isticali samo hrvatski katolički teolozi i vjernici, već i pripadnici drugih naroda, vjernici i nevjernici.  U vrijeme bivše Jugoslavije, srpski pisac, politolog i doktor pravnih nauka Najden Pašić je u sarajavskom časopisu Pregled, br. 5. 1971, str. 473-492) napisao tekst pod naslovom “Faktori formiranja nacija na Balkanu i kod Južnih Slavena” u kojem je opisao ulogu vjere i crkvene organizacije u oblikovanju nacija na tlu tadašnje Jugoslavije. Po njemu autonomija Srpske pravoslavne crkve je odigrala veliku ulogu u uspostavi, razvitku i jačanju srpske države koja je bila uspostavljena krajem XII. i početkom XIII. stoljeća pod dinastijom Nemanjića. U pitanju hrvatske nacije Pašić piše: “Hrvatska država koja je trajala od IX. do kraja XI. vijeka stvorila je značajnu tradiciju posebne državnosti kod hrvatskog naroda. U pojedinim periodima ta država je uključivala u svoj sastav ne samo najveći dio Dalmacije, nego i čitavu Bosnu i druge dijelove Balkanskog poluotoka. Kada je 1102. godine ta država izgubila svoju samostalnost, Hrvatska je ušla u državnu zajednicu s Ugarskom, kao državno- pravni individualitet, što je bilo priznato i posebnim ugovorom.” (str. 476).

Po njegovu mišljenju borba Hrvata i Slovenaca za nacionalnu afirmaciju i samostalnu državnost bila je povezana i uvjetovana odnosima s Katoličkom crkvom i njenom moćnom internacionalnom organizacijom, ali to ne potvrđuje da su Hrvati postali nacija po svojoj pripadnosti Katoličkoj crkvi ili da im je ona pribavila nacionalnost. Pašić, također, ističe poznatu činjenicu kako se srpska buržoazija od sredine XIX. vijeka zanosila idejom o stvaranju velike Srbije i o Srbiji kao o pijemontu i da su Srbi u svom zanosu zamišljali “oslobođenje južnoslavenskih zemalja kao obnovu Dušanovog carstva i prisajedinjenje drugih južnoslavenskih zemalja Srbiji.” (str. 479). 

Papina osuda nacionalizma


Papa Pavao VI.

U vrijeme Drugog vatikanskog koncila (1962-65) Crkva je preko prisutnih kardinala i biskupa upozorila katoličke vjernike na opasnost pretjeranog nacionalizma, a nekoliko godina kasnije (1967) papa Pavao VI. u svojoj enciklici “Populorum progresio” osudio ga je i nazvao “zaprekom na putu izgradnji pravednijeg svijeta.” Ta Papina osuda u očima nekih katoličkih vjernika, posebno onih čiji su narodi stenjali pod komunističkim jarmom, bila je nepravedna i neprihvatljiva. Čak su i neki crkveni predstavnici i teolozi dotičnih naroda bili zatečeni tom osudom, pa su je nastojali ublažiti isticanjem da ona nije odraz katoličke vjere već krive vanjske politike Vatikana koji se nije želio zamjeriti svjetskim moćnicima, posebno komunističkim diktatorima, koji su svaki pokušaj za oslobođenje i slobodu malih naroda, poput hrvatskog, smatrali ekstremnim nacionalizmom ili su ga poistovjećivali s fašizmom. U tom smislu Tomislav J. Šagi-Bunić ispravno je napisao: “Možda ipak ne treba osuditi samu riječ nacionalizma ako netko pod njom misli takvo zalaganje za pravedan razvitak za slobodu vlastitog i tuđeg naroda koje ne želi nikome načiniti nepravedno nasilje, niti uključuje egoistično zatvaranje vlastitog naroda u samog sebe, nego želi i bori se za rascvat svoje nacije u solidarnosti s drugim nacijama. U tom je slučaju riječ o “zdravom nacionalizmu” o kakvom je govorio Pio XII.” (Isto, str. 14).

Hrvatski biskupi, zbog razumljivih razloga, nisu mogli otvoreno ustati u obranu hrvatskog nacionalizma i zato su se na svojoj biskupskoj sinodi 1972. godine poslužili javnim isticanjem narodne slobode i prava naroda u afričkim i azijskim zemljama. “Ako narodi u razvoju uzmu u ruke svoju sudbinu s voljom za promociju – pa ako i ne postignu konačan rezultat – oni će autentično očitovati svoju vlastitu osobnost. Odgovorni nacionalizam daje tim narodima potreban elan da dosegnu vlastiti identitet, kako bi se mogli sučeliti s nejednakim odnosima u sadašnjoj planetarnoj igri.” (III. Sinoda biskupa, Pravda u svijetu, Dokumenti 35, KS, Zagreb 1972, str. 40).

Kao pripadnici i duhovni predvodnici hrvatskog naroda, biskupi su tada naglasili važnost postojanja i čuvanja hrvatskih običaja i oblika koji su ukorijenjeni u narodnoj tradiciji. Svjesni opasnosti modernizacije u kojoj ljudi i narodi mogu izgubiti svoj nacionalni identitet, isticali su da, umjesto potpunog odbacivanja modernizacije ili podvrgavanja svim njezinim oblicima, neke od njih stavimo u službu nacije i pretvorimo u vlastitu kulturu koja će postati naša istinska nacionalna baština. 

Odnos komunizma prema nacionalizmu


Tito je javno osuđivao i silom suzbijao hrvatski nacionalizam dok je u trenucima jugoslavenske opasnosti isticao jugoslavenski. Da bi u svijetu stekao ugled, u vrijeme dok je silom gušio hrvatski nacionalizam, javno je bodrio je i poticao azijske i afričke narode da se bore za svoje nacionalno oslobođenje. Nije ga smetao mađarski nacionalizam i pobuna Mađara 1956. godine.

Komunistička teorija i praksa u odnosu prema nacijama i nacionalizmu nisu se uvijek podudarale. Sama činjenica da se na jednom mjestu u Komunističkom manifestu 1848. ističe “ukidanje eksploatacije jedne nacije od strane druge”, a na drugom da “radnici nemaju domovine” proizvela je kod mnogih ljudi sumnju u dosljednost i iskrenost komunističkog odnosa prema pitanju nacija. Kao odgovor na isticanje ovih sumnja, neki pisci i politički analitičari upozoravaju na javni stav Friedricha Engelsa, koji nalazimo u predgovoru poljskog i talijanskog izdanja Manifesta. U predgovoru poljskom izdanju Komunističkog manifesta 1892. Engels je napisao da je “iskrena međunarodna suradnja evropskih nacija moguća samo ako svaka nacija bude potpuno auutonomna u svojoj kući” i da jaka i nezavisna Poljska nije pitanje samo poljskog naroda nego i svih drugih naroda. Godinu dana kasnije, u predgovoru talijanskog izdanja Manifesta, Engels je napisao da se “bez uspostavljanja nezavisnosti i jedinstva svake nacije ne bi moglo ostvariti ni međunarodno ujedinjavanje proleterijata, ni mirna i razumna suradnja tih nacija za postizanje zajedničkih ciljeva”. (Citati su uzeti iz spomenute knjige oca Šagi-Bunića)

Komunistička nedosljednost u tretiranju pojedinih nacija i nacionalizma očitovala se puno puta. U različitim zemljama i u različitim prilikama komunisti su se odnosili drukčije prema tom pitanju. Dolaskom Lenjina na vlast 1917., pod pritiskom ruskih boljševika nacionalizam je u Rusiji nestao, odnosno tinjao je više godina u fazi iščekivanja. Boljševici su isticali važnost svjetskog komunističkog pokreta, koji je trebao postati instrument ruske politike. Nacionalizam je ponovo oživio u vrijeme II. svjetskog rata, kad je Staljin pozvao narode Sovjetskog saveza u borbu protiv stranih osvajača. Nakon rata komunisti su ponovo pokazali svoju nedosljednost prema nacijama i nacionalizmu. Tito je u tome bio pravi majstor. Kao komunistički diktator “Tito je sjeo na reakcionarnu liniju međunarodnog komunizma, da u ime njega i jugoslavenstva nastavi teror Austrije, Mađarske i Srbije nad hrvatskim narodom.” (Ivan Oršanić; Oslobođenje i sloboda, 1973, str. 79). 

Tito je javno osuđivao i silom suzbijao hrvatski nacionalizam dok je u trenucima jugoslavenske opasnosti isticao jugoslavenski. Da bi u svijetu stekao ugled, u vrijeme dok je silom gušio hrvatski nacionalizam, javno je bodrio je i poticao azijske i afričke narode da se bore za svoje nacionalno oslobođenje. Nije ga smetao mađarski nacionalizam i pobuna Mađara 1956. godine. Protiv takvog nacionalizma i buntovnih pokreta u Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj nisu bili ni Amerikanci, ali su zato svako nacionalno buđenje Hrvata smatrali pretjeranim nacionalizmom i zajedno s Titom ga osuđivali.   

Nacionalizam danas


Nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja (…) Nacionalizam zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času. On nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda…
Dr. Ivo Korsky

Nema sumnje da je nacionalizam danas, zbog krivih interpretacija, a posebno zbog njegovog izjednačivanja s fašizmom, u očima velikog broja ljudi, komunista i kapitalista, ljevičara i desničara, sporan i neprihvatljiv. Iako ga mnogi smatraju ideološkom privrženošću politički konzervativnih ljudi, činjenica je da “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja (…) Nacionalizam zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času. On nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski. Zato i nacionalizam poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava.” (Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, 1983.)     

Među današnjim svjetskim zagovornicima i promicateljima nacionalizma ima liberalaca i konzervativaca. Dvoje izraelskih intelektualaca i političkih pisaca Yoram Hazony, koji politički pripada desnici i Yael Tamir, koja pripada ljevici, jednakom upornošću i dosljednošću brane nacionalizam i nacionalne vrijednosti. Hazony u svojoj knjizi “Vrlina nacionalizma” (The Virtue of Nationalism) današnjem globalizmu suprostavlja nacionalizam, a Europskoj uniji, koju smatra obnovom Rimskog carstva, vrijednosti nacionalnih država. Yael Tamir upozorava da se nacionalizam ne smije dati u ruke konzervativnim, šovinističkim ili rasističkim pojedincima i ideologijama. Po njezinom mišljenju, liberalizam s poštivanjem osobne slobode i nacionalizam s naglaskom na pripadnosti, lojalnosti i solidarnosti, su pozitivni i prihvatljivi. Ona nacionalizam shvaća kao afirmaciju zajedničkog i kulturnog članstva te kao potragu za priznanjem i samopoštovanjem. U svojoj knjizi “Liberalni nacionalizam”, objavljenoj 1993., ustala je protiv globalizacije, ističući važnu i pozitivnu ulogu nacionalizma. U svojoj drugoj knjizi “Zašto nacionalizam” ističe da je nacionalizam usko povezan s idejom suvereniteta naroda i s nastankom modernih demokratskih država. Smatra da je poštivanje vlastitog nacionalnog identiteta važan aspekt ljudskog dostojanstva, te da je uloga političkih institucija da štite i njeguju taj identitet. 

Osuda nacionalizma i sumnja u njegovu pozitivnu ulogu rezultat su nedovoljnog poznavanja njegove prave svrhe i povijesne uloge koju je odigrao u oblikovanju naroda i uspostavi suverenih i slobodnih narodnih država. Propaganda njegovih protivnika, pojedinaca koji više drže do vlastitih probitaka nego do nacionalnih interesa, bila je puno efikasnija od javnih istupa onih koji ga brane i ističu kao nacionalnu vrijednost. Ljudi kojima se nacionalizam stalno, javno i privatno, prezentira i nameće kao izraz mržnje prema pripadnicima drugih naroda ili kao opravdanje za agresivno osvajanje tuđih teritorija s pravom ga smatraju negativnim čimbenikom. Tko im na tome može zamjeriti?  I zato je potrebno neprestano ponavljati i javno isticati:

  1. Pravi nacionalist ne smatra državu najvećim dobrom, koje je iznad svih drugih dobara;
  2. U isticanju vrijednosti svoga naroda pravi nacionalist ne smije umanjivati niti ponižavati isticanje vrijednosti u redovima drugih naroda;
  3. Oni koji u ime svoga nacionalizma ili ljubavi prema svojoj domovini ili narodu napadaju i vrše agresiju na drugu državu ili narod, ne čine to u ime nacionalizma, već u ime svojih imperijalističkih poriva koji su suprotni nacionalizmu i patriotizmu.  

Nacionalizam je važan društveni pojam koji se manifestira ne samo kroz nacionalne parade, slavlja, himne i zastave, već i kroz odgovorno individualno ponašanje i slobodne izbore, koji su najbolja potvrda slobodne i demokratske države. Nacionalizam je temelj moderne narodne države i narodnog suvereniteta. Njegova povijesna uloga i važnost je jasna i neupitna.

Pravi hrvatski nacionalist ljubi svoju domovinu, narod i državu i onda kad u državi ili narodu nije sve kako bi trebalo biti.

Foto: Demokratske i socijalne republike – Savez između nacija – Frédéric Sorrieu, 1848.
Prethodni članakIzdajnički politika Dragana Čovića
uz potporu Milanovića i Plenkovića
Sljedeći članakPodcast Velebit – Slavko Kulić:
Zapad izaziva Rusiju da reagira i napadne Ukrajinu

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here