Kada se ratna sreća okrenula na stranu saveznika, muslimani su doživjeli istu sudbinu kao i Hrvati, povlačili se prema Austriji, bili izručeni i smaknuti, njih najmanje trideset tisuća – nije, znači, Srebrenica najveći genocid nad Bošnjacima, muslimanima. Znaju to vjerski vođe, na bleiburškom su polju svake godine (do ove) i pribivali i govorili. I sada su dali potporu katoličkoj misi u Sarajevu, misi za žrtve komunističkih zločina.
Svibanj, možda najljepši mjesec u godini, osim za alergičare. Svibanj, bez sumnje najružniji mjesec u kolektivnom sjećanju Hrvata. Mjesec genocida nad hrvatskim narodom 1945. Bleiburg kao prva postaja, sljedeće postaje sve krvavije, jezivije, užasnije, detalji komunističkih zvjerstava spoznavani tek puno godina poslije, mnogi nikada. Broj žrtava? O tome ću nešto poslije. Ove je godine komemoracija raspolućena pod raznim pošastnim izlikama, umjesto mnoštva tek po nekoliko ljudi na Bleiburgu, na Mirogoju, u sarajevskoj Katedrali Srca Isusova koju je većina Hrvata prvi put vidjela iznutra. Na ekranima.
Katedrala, oaza hrvatstva i katoličanstva u Sarajevu već dobrano očišćenom od Hrvata. Djelo arhitekta Vancaša iz doba nadbiskupa Josipa Stadlera. Nadbiskup vrhbosanski i mitropolit, sirotan iz Broda na Savi, prvih je godina bio sirota i u Sarajevu, beskućnik, iznajmio je stan u kući židovskog trgovca. Ni crkva nije postojala, slučajno ili ne izgorjela je dvije godine prije njegova dolaska koji je omogućen dopuštenjem Austro-Ugarskoj na Berlinskom kongresu da zaposjedne Bosnu. Tada (1878.), kao što znate, Beč je odbio zahtjev Hrvatskoga sabora da se Bosna i Hercegovina pripoje Trojednoj kraljevini. Bosna je predana u ruke Pešti, političarima poput Kallaya (bio je sedam godina konzul u Beogradu, pa zaključite na koju je stranu naginjao) i Buriana.
Nadbiskup Stadler je radio na podizanju zamrle narodne svijesti Hrvata i u četrdeset godina načinio čuda (kako je priznao Strossmayer). Hrvat koji je Hrvatsku volio iznad svega. “Tko Hrvatsku ne ljubi, njezina prava ne čuva i ne brani, materinski jezik ne voli, on ljubi samo sebe, traži svoju slavu i hvalu od ljudi. Mijenja se kao vrijeme.” U Bosni već radi Crna ruka, posebno divlja početkom novoga stoljeća. U Prvom svjetskom ratu kojemu je povod sarajevski atentat, Stadler je na poziciji hrvatskoga državnog prava. Umro je na vrijeme, u prosincu 1918. i nije vidio propast svojih zamisli, predaju Bosne i Hrvatske u srbijanske ralje. Pokopan je u kripti Katedrale, njegov lik na velikom reljefu mogli ste vidjeti prilikom prijenosa mise za žrtve komunističkih zločina prošle subote, misi koju je pred nekoliko ljudi i u prijenosu Televizije Hercegbosne koju je preuzeo HTV, vodio suvremeni Stadlerov nasljednik, nadbiskup, mitropolit i kardinal Vinko Puljić. Došao je bio Puljić na tu čast 1990. Ni on ni papa Ivan Pavao II. nisu ni slutili kakva će katastrofa zahvatiti (i) BiH. Papa je priznao devedeset sedme, u Sarajevu, obraćajući se Puljiću: “Nisam mogao zamisliti da će tvoj križ biti tako težak, a čaša tako gorka.”
S mnogih je strana Puljić doživljavao udarce u vrijeme srpske agresije na područja od Save do Dinare i Neretve, u dugotrajnoj opsadi Sarajeva s obližnjih brda, pa i s Brda na kojemu je davno prije dolaska Turaka stajala Katedrala sv. Petra i Pavla. Prisluškivan i iznutra, u stalnoj opasnosti, jednom i nakratko zarobljen, kardinal je vapio za mirom, za prestankom razaranja i sukoba. Mir je donio nove nemire, proziran plan da se jedan od konstitutivnih naroda, hrvatski narod, istisne iz Herceg-Bosne, stisne na što manji broj i napokon nestane, što je primjerice u Sarajevu već uspješno obavljano i obavlja se pod turskim i arapskim pokroviteljstvom.
Bosna, hrvatska povijesna baština, mijenja lice i odnose, polovica srpska i od Hrvata očišćena, a druga polovica muslimanska, bošnjačka, u kojoj se sprema propast Hrvata, no oni opstaju i ne daju se, samo ponekad uz pomoć Hrvatske, ponekad ona posve izostaje. A riječ je o postojbini hrvatskoga naroda, o dijelu srednjovjekovne Hrvatske koja se, kaže knez Trpimir, prostire od mora do obala Dunava (i od Raše u Istri do Vukova, dodao bih). Da nije bilo posebnih, ratnih okolnosti, da Bosna nije bila podijeljena na okupacijske zone, moglo bi se reći da je Nezavisna Država Hrvatska ostvarila onu molbu Hrvatskoga sabora iz 1878. da se Bosna i Hercegovina pripoje Trojednoj kraljevini. No, umjesto da Hrvati nađu trajan mir u okrilju hrvatske domovine, Bosna je postala najgore mjesto za život i najprivlačnije mjesto za smrt – u njoj, brdovitoj, šumovitoj, našle su okrilje sve moguće i nemoguće razbojničke vojske balkanske, među njima kraljevinska (otadžbinska) istjerane iz okupirane, vazalne Hitlerove Srbije, i vojske komunističke, osovinske, talijanske i njemačke, vlasti NDH nikada se nisu ustalile u mnogim dijelovima, tzv. divlji ustaše (paravojska) činili zlodjela, ustaški režim održavao se i odmazdama, sukobljavao se sa srpskim četnicima čiji je cilj bio povratak Kraljevine Jugoslavije, i partizanima čiji je cilj bila komunistička revolucija i obnova Jugoslavije pod njihovim vodstvom.
Tko je to prosvjedovao u Sarajevu? Gledao sam kadrove, način odijevanja i fizionomije tih prosvjednika, nit su bili vehabije, niti su žene nosile burke, naravno, “moderni” ljudi srednjih godina indoktrinirani “kućnim odgojem”, jugonostalgičari i ljubitelji djela i lika oberzločinca Tita, čiji su povratak zazivali (Valter brani Sarajevo), uz njih ne tako stari sabnoraši, ekvivalent “našim,” habulincima. Treća sila u današnjem Sarajevu, nakon proturske i proarapske. Prohrvatska ne postoji. Ta treća sila, arhaična i ne baš brojna, prijetila je kardinalu Puljiću smrću, u najboljim tradicijama svojih crvenih uzora.
Muslimani su se našli u nebranom grožđu, ubijani uz Drinu i u istočnoj Hercegovini odmah na početku rata četničkim nožem (kao i Hrvati u Hercegovini i Dalmaciji) priklonili su se NDH (veći dio). Štoviše, mnogi se prisjetili hrvatskih korijena, ta kojim su jezikom sve vrijeme i tursko i netursko govorili muslimani u Bosni? Hakija Hadžić postao je povjerenik za Bosnu, dr. Osman Kulenović potpredsjednik Vlade, zatim Džafer-beg Kulenović. Kada se ratna sreća okrenula na stranu saveznika, muslimani su doživjeli istu sudbinu kao i Hrvati, povlačili se prema Austriji, bili izručeni i smaknuti, njih najmanje trideset tisuća – nije, znači, Srebrenica najveći genocid nad Bošnjacima, muslimanima. Znaju to vjerski vođe, na bleiburškom su polju svake godine (do ove) i pribivali i govorili. I sada su dali potporu katoličkoj misi u Sarajevu, misi za žrtve komunističkih zločina.
A tko nije? Predsjedništvo BiH u kojemu je i Komišić “u ime hrvatskoga naroda”. A tko je to prosvjedovao u Sarajevu? Gledao sam kadrove, način odijevanja i fizionomije tih prosvjednika, nit su bili vehabije, niti su žene nosile burke, naravno, “moderni” ljudi srednjih godina indoktrinirani “kućnim odgojem”, jugonostalgičari i ljubitelji djela i lika oberzločinca Tita, čiji su povratak zazivali (Valter brani Sarajevo), uz njih ne tako stari sabnoraši, ekvivalent “našim,” habulincima. Treća sila u današnjem Sarajevu, nakon proturske i proarapske. Prohrvatska ne postoji. Ta treća sila, arhaična i ne baš brojna, prijetila je kardinalu Puljiću smrću, u najboljim tradicijama svojih crvenih uzora.
“Ustaše” od 1945. do 1995.
Raspon umorstava Hrvata je 1945. do 1995. Pedeset godina, pola stoljeća. Za današnje i ondašnje jugoslavenske komunističke fanatike (i kvizaše) svi su oni ustaše. A koliko je bilo ustaša u tzv. Ustaškoj vojnici, koja je četrdeset četvrte pridružena oružanim snagama? Pronašao sam na internetu podatak iz 1943. Bilo ih je oko 16.000. Nisam siguran da ih je poslije bilo više, i usijane glave ohladile su se prema režimu NDH. Svi vojnici, pa tako i oni u ustaškim odorama, potpadali su pod Ženevske konvencije.
Rekoh da ću govoriti o žrtvama komunističkih zločinaca. Po diplomi sam profesor komparativne književnosti, diletant na povijesnom području, u prirodnim znanostima a posebno matematici potpuni amater. Ali mi ipak dopustite da ponešto znam računati. Svođenje žrtava na brojke uvijek je užasno i nehumano, ali je “broj žrtava” jednostavno neizbježan, posebno kada se njima manipulira.
U dobro izbalansiranoj izjavi predsjednika Vlade (ostaje i nakon raspuštanja Sabora), točno se govori da su komunistički zločini bili strašni, što je već velik napredak, ali se spominju “desetci tisuća žrtava”. Je li tako? Prema Austriji se, po engleskim izvorima, uputilo bilo pola milijuna ljudi, bježeći pred terorom koji je od 1944. kretao od jugoistoka i metode bijahu bjeguncima poznate. Od tih 500.000 Hrvata, Bošnjaka-muslimana, slovenskih domobrana i nešto četnika (koji se nisu na vrijeme ubacili u jugoslavensku vojsku), 200.000 su bili vojnici, ostalo njihove obitelji, žene i djeca.
General Ivan Dolničar zapisuje da je zarobljeno 220.000 hrvatskih vojnika. Od koji je odmah pobijeno 100.000 domobrana i ustaša. Prva veća stratišta Dravograd, okolica Ljubljane i Maribor, Tezno. Za Maribor imamo podatak Vlade Dabčevića – oko 15.000, kaže, umanjuje. Za Kočevski Rog podatak daje raskajani (u starosti) zločinac Simo Dubajić – oko 23.000. Dravogradu se pripisuje 60.000. Huda Jama (do sada pronađeno 3000 kostura). Macelj? Ne znamo točno, ali se očito radi o tisućama i tisućama. To bi već bilo blizu Dolničarovoj brojki, ali ne: poznato nam je da ni do danas nije istraženo više od tisuću masovnih grobnica (neki govore o 1700). Pa sam si ja, amater, dao truda i izračunao, polazeći od vrlo (vrlo naivnog) benevolentnog zaključka da je u svakoj od tih grobnica samo 50 zemnih ostataka Hrvata, što bi dalo brojku od 55.000. Kada se ta brojka pridruži već navedenim poznatim, dobiva se oko 170.000 pobijenih. A to nikako nisu “desetci tisuća”, ne.
Idemo dalje u ovom užasu: koji nisu odmah smaknuti u Sloveniji i zapadnoj Hrvatskoj, vođeni su na Križne puteve. Tu već postoje neki svjedoci, a oni govore da je iz “njihove skupine” do odredišta u Vojvodini, Srbiji itd. stiglo njih deset posto. Kao i iz ostalih brojnih “skupina”. Sada smo već, možemo pretpostaviti, na brojci većoj od 200.000, prema 250.000, a to nikako nisu “desetci tisuća”. A što je s onima koji nisu napuštali mjesta u Hrvatskoj (i BiH), nisu pošli prema Austriji i “spasu”, nego su ubijani do kraja 1945. i 1946. a i nadalje “manjim intenzitetom” u svojim gradovima i selima. Pa i do 1990. (ne samo iseljenici). A onda 1991. i sljedećih godina , da, ubijani od iste one jugoslavenske vojske koja je pobila razoružanu hrvatsku vojsku i obitelji vojnika. Raspon umorstava Hrvata je, znači, 1945. do 1995. Pedeset godina, pola stoljeća.
Za današnje i ondašnje jugoslavenske komunističke fanatike (i kvizaše) svi su oni ustaše. A koliko je bilo ustaša u tzv. Ustaškoj vojnici, koja je četrdeset četvrte pridružena oružanim snagama? Pronašao sam na internetu podatak iz 1943. Bilo ih je oko 16.000. Nisam siguran da ih je poslije bilo više, i usijane glave ohladile su se prema režimu NDH. Svi vojnici, pa tako i oni u ustaškim odorama, potpadali su pod Ženevske konvencije.
Klagenfurtska prijevara, kako nazivaju prijetvornu britansku politiku (McMillan) u trenutku okupljanja hrvatskog (i slovenskog) mnoštva na Bleiburgu, Viktringu itd. provedena je u djelo unatoč protivljenju američkog političkog povjerenika, što je provjerena činjenica. Englezi su pokušali sakriti dokaze, a kada je grof Nikolaj Tolstoj tražio dokumente za parnicu protiv lorda Adlingtona (koju je izgubio), rečeno je da je čistačica zabunom negdje odnijela papire. No još nešto iz toga doba, odnosno dvije godine prije Bleiburga, treba dobro zapamtiti ne ću spominjati roman “Kolarovi”, ali i tu se može nešto naći): naime, nakon pada Italije i prvotnih savezničkih razmišljanja o iskrcavanju na europsko tlo, za oko im je zapela jadranska obala, hrvatska obala. Doznao je to i Staljin, kojemu prodor saveznika na tom području nikako nije po volji, pa je poslušniku Titu svojim riječima kazao da pobije sve što se iskrca. Nasuprot tomu, neke frakcije u NDH nisu bile protiv. Da, povijest je vrlo složena, osim jugoslavenske historiografije koja je vrlo jednostavna. I danas prenošena u udžbenike za đake. U Hrvatskoj.
Pobjednica? Hrvatska je izašla iz rata kao zadnja bijednica.
Da je Hrvatska izašla iz rata kao pobjednica, piše u Plenkovićevoj izjavi, zahvaljujući zna se komu. Pobjednica? Hrvatska je izašla iz rata kao zadnja bijednica, s ogromnim narodnim gubitkom, Hrvati su stradali kao nikada u povijesti, “pobjednici” su okupirali Hrvatsku, strahovladali vojskom i policijom s ogromnim postotkom Srba, doseljavali Srbijance, OZNA i potom UDBA terorizirale su hrvatski narod, odgrižena je Boka i velik dio Srijema, počela je otvorena agresija na hrvatski jezik koji se nije smio zvati narodnim imenom, eventualno srpskohrvatski. Postojala je samo jedna stranka, partija (ime partija preuzeo je sada SDP), samo jedna umna “filozofska misao”, zatvori su bili puni Hrvata, Ranković se hvalio brojkom od pola milijuna, pobunili se napokon i oni Hrvati koji su bili na partizanskoj strani, neki prije a neki kasnije shvatili kako su grozno izmanipulirani, pa i oni postali disidentima, zatvarani i proganjani.
Spomenuo sam dobro izbalansiranu Plenkovićevu izjavu oko Bleiburga, čak sam malo testirao matematiku, no jedno je i vas i mene, poštovani čitatelji, natjeralo da se zamislimo. Da je Hrvatska izašla iz rata kao pobjednica, piše u izjavi, zahvaljujući zna se komu. Pobjednica? Hrvatska je izašla iz rata kao zadnja bijednica, s ogromnim narodnim gubitkom, Hrvati su stradali kao nikada u povijesti, “pobjednici” su okupirali Hrvatsku, strahovladali vojskom i policijom s ogromnim postotkom Srba, doseljavali Srbijance, OZNA i potom UDBA terorizirale su hrvatski narod, odgrižena je Boka i velik dio Srijema, počela je otvorena agresija na hrvatski jezik koji se nije smio zvati narodnim imenom, eventualno srpskohrvatski. Postojala je samo jedna stranka, partija (ime partija preuzeo je sada SDP), samo jedna umna “filozofska misao”, zatvori su bili puni Hrvata, Ranković se hvalio brojkom od pola milijuna, pobunili se napokon i oni Hrvati koji su bili na partizanskoj strani, neki prije a neki kasnije shvatili kako su grozno izmanipulirani, pa i oni postali disidentima, zatvarani i proganjani.
Beograd je sustavno, bezočno pljačkao Zagreb, to jest Srbija Hrvatsku u kojoj su “čvrsti” jugoslavenski komunisti ostali samo anacionalni “revolucionari” koji su se zabunom rodili kao Hrvati. Pokolj Hrvata 1945. prekriven je grobnom šutnjom. U slobodnoj Hrvatskoj” tema” je načeta početkom devedesetih (ili na kraju osamdesetih), zatim je odmah došla srpska agresija i Domovinski rat koji je, faktički, trajao do 1998. s novim masovnim grobnicama Hrvata.
Nekoliko godina poslije crveni potomci legalno su došli na vlast, pa zatim u 21. stoljeću još jednom, ukidali pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom, a plavi potom vraćali.
U tom novom stoljeću birani su novi predsjednici države Hrvatske koja je nastala i 1991. obranjena (u najvećem broju) žrtvom djece i unuka žrtava Križnih putova. O dvostrukom predsjedniku ne mogu jer mi ne da kazneni sud, o Josipoviću valjda još mogu. Znači, gore od notornog Zuroffa, jasnije od crvenih prosvjednika oko sarajevske Katedrale, drskije od “europske” ljudskopravne Dunje Mijatović, taj Ivo Josipović je naizgled u neznatnom neskladu s pijanističkim preludijima iz doba vlasti, na užas publike dohvatio bubnjeve i stao udarati otrcanim frazama o revizionizmu i rehabilitaciji ustaštva. Ako ništa drugo nema za reći o komunističkim zločinima i komemoraciji, onda je to doista strašno. I znakovito. Ma, zapravo nevažno. (O Josipovićevu ispadu moglo se pročitati samo na teletekstu jedne televizije. Ostali, uključujući tisak, odlučili su prešutjeti.)
A kako do (barem stavitog) mira Božjeg? Kada su crveni došli na vlast početkom stoljeća, pa počeli kriminalizirati hrvatske branitelje, mi smo ih, makar iz oporbe, prisilili da bude donešena Deklaracija o Domovinskom ratu. Taj je čin ponešto smanjio tenzije. Tako bi sada, kad nije prije, Hrvatski sabor trebao donijeti Rezoluciju o osudi jugoslavenskog komunističkog genocida nad Hrvatima 1945. godine, rezoluciju koja ima snagu zakona. No, Sabor je raspušten, reći ćete. Pa bit će novi sastav, daj Bože takav koji bi rečenu rezoluciju i donio.