Kratkoročni i uskogrudni će prebrojati materijalnu štetu, arhitekti će napraviti planove i obnoviti zgradu, kipari će obnoviti kipove i slikari oslikati zidove i prozore toliko detaljno da će teško biti razlikovati ono što je izgorilo od onoga što je restaurirano. Vjernici će na molitvu otići u neku drugu crkvu, a mogu i pod vedrim nebom. Samo će rijetki u tome vidjeti da je od svega toga zanemarena navažnja stvar, restauracija civilizacije čiju dezintegraciju simbolizira plamenom zahvaćen njezin spomenik, katedrala Notre-Dame u Parizu.
Ima ljudi uska dometa koji će reći “Pa to je samo jedna zgrada. Oko nas se ruše države, gdje je materijana šteta neuporedivo veća a ljudske žrtve se broje u desecima tisuća”.
I sami smo, ne tako davno prošli jedan takav rat u kojemu se rušila jedna država i iz njenog požara spašavao naš narod.
Po svijetu će se govoriti o velikom arhitektonskom gubitku, o šteti nanijetoj kuturi i umjetnosti, ali će se zaoblaziti glavnu simboliku ovog događaja, a to je simbolika pada jedne ephalne civilizacije, kojoj je i Hrvatska dijelom i u kojoj se tu civilizaciju ruši, a Notre–Dame je kao s neba poslani simbol ovog procesa dezintergacije veće od jednog naroda, od jedne države i od jednog ljudskog vijeka.
U desetljećima prije nego što je u plamenu izgorila Jugoslavija, kada sam imao čast biti djelom jednoga pokreta za hrvatsko osamostaljenje, u vremenu kada je Hrvatska čamila pritisnuta čizmom jedne mračne diktature, a Domovinski rat se vodio na svjetskoj pozornici, u vremenu u kojemu u kojemu život jednog Hrvata nije vrijedio puno i koje me podsjeća na jednu veliku flajšmašinu, odlazili smo u Pariz, baš kao što je išao Matoš i Bruno Bušić. Išli smo u Notre–Dame po inspiraciju, sa tornja gledali prema jugu u smjeru porobljene Hrvatske, ne znajući tada da će se njena fizička samostalnost ostvariti desetak godina kasnije, a još manje da će nakon toga započeti rušenje njezine civilizacijske kičme, paradoksalno pod vodstvom onih koji se na površili pozivaju na tu uljudbu, stoje u stavu mirno na zvukove hrvatske hinme, ispod njenih simbola grba i zastave, s rukom na srcu koje ne kuca za Hrvatsku.
Kako je vatra započela, neću špekulirati. Reći ću samo da je ovaj monument najvećeg civilizacijskog skoka u povijesti čovječanstva, zapadne i kršćanske uljudbe, baš kao što priložena fotografja pokazuje, neke naveo na plač a neke na veselje.
Kratkoročni i uskogrudni će prebrojati materijalnu štetu, arhitekti će napraviti planove i obnoviti zgradu, kipari će obnoviti kipove i slikari oslikati zidove i prozore toliko detaljno da će teško biti razlikovati ono što je izgorilo od onoga što je restaurirano. Vjernici će na molitvu otići u neku drugu crkvu, a mogu i pod vedrim nebom. Samo će rijetki u tome vidjeti da je od svega toga zanemarena navažnja stvar, restauracija civilizacije čiju dezintegraciju simbolizira plamenom zahvaćen njezin spomenik, katedrala Notre-Dame u Parizu.