Od 35 sudaca Vrhovnoga suda, čak ih je 29 iz komunističkog režima koji su trebali biti lustrirani, ali je zakon o lustraciji u Saboru bojkotirao baš HDZ još za vrijeme Tuđmanove vladavine. Kao posljedica takvog stanja u sudstvu Hrvatska je progonila svoje istaknute branitelje (Norac, Glavaš, Brodarac, Merčep), ali ne jugoslavenske generale koji su uz domaće četnike sa JNA sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.
Na početku novog mandata Plenkovićeve koalicijske Vlade treba podsjetiti s kakvim je sloganom Hrvatska demokratska zajednica vodila predizbornu kampanju. Slogan je bio “Sigurna Hrvatska”. To je još jedna od prijevara stožerne hrvatske političke stranke koja je potpuno izgubila svoj početni politički identitet kad je na čelu s Franjom Tuđmanom hrvatski narod krenuo u borbu za osamostaljenje od komunističke totalitarne Jugoslavije i ustanovljenje demokratske države Hrvatske.
U političkom smislu Hrvatska je nesigurna država još od početka 2000. godine kad je s predsjednikom Stipom Mesićem i jugokomunističkim aparatčikom Ivicom Račanom s novim kancelarskim Ustavom postala u svakom pogledu nefunkcionalna država, prije svega zato što u njoj ne vlada vladavina prava, a sudci se po starom Titovom naputku ne drže zakona kao pijan plota. Da je tome tako neka posluže samo dva podatka. Od 35 sudaca Vrhovnoga suda, čak ih je 29 iz komunističkog režima koji su trebali biti lustrirani, ali je zakon o lustraciji u Saboru bojkotirao baš HDZ još za vrijeme Tuđmanove vladavine. Kao posljedica takvog stanja u sudstvu Hrvatska je progonila svoje istaknute branitelje (Norac, Glavaš, Brodarac, Merčep), ali ne jugoslavenske generale koji su uz domaće četnike sa JNA sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Drugi podatak leži u nalazu Sigurnosno obavjetajne agencije (SOA) da u Hrvatskoj 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Na to se Hrvatski sabor potpuno oglušio, što znači da ti sudci, a to svakako nisu oni na nižim razinama, i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. U to se uklapa i izjava bivšeg ministra unutarnjih poslova Mostovca Vlahe Orepića da bi cijeli Ustavni sud trebao podnesti ostavku, što nažlost nije obrazložio ali očito je izjavio na temelju njemu dostupnih informacija. Drugim riječima Hrvatska nije sigurna država, kako je to u kampanji prodavala biračkom tijelu navodno stožerna hrvatska stranka na čelu s eurounijskim činovnikom Andrejom Plenkovićem.
Hrvatska nije sigurna država jer je već godinama s manjim ili većim intenzitetom izložena sofisticiranoj unutarnjoj agresiji iza koje stoji Samostalna demokratska srpska stranka pod vodstvom Milorada Pupovca kao čel(t)nika velikosrpske pete kolone, a iza njega srbijanska tajna služba BIA. I na to je upozorila prije dvije godine Sigurnosno obavještajna agencija (SOA), navodeći porast četništva u državi, ali ni Vlada ni Hrvatski sabor nisu ništa poduzeli da se to suzbije. Konačno kao kruna te velikosrpske unutarnje agresije Andrej Plenković je nakon nedavnih parlamentarnih izbora kao važnog koalicijskog partnera izabrao baš SDSS, stranku koju je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić. Za potpredsjenika Vlade imenovao je jednog od čelnika SDSS-a Borisa Miloševića kojemu je povjerio resor ljudskih prava, a ovaj je mrtav hladan izjavio da je dobro da Srbin u društvu, ne spominjući atribut “hrvatskom”, vodi računa o ljudskim pravima nakon svega što su fašistički agresori u koje politički spada i SDSS počinili hrvatskom narodu u velikosrpskoj agresiji. Kakav odnos prema Domovinskom ratu ima SDSS najbolje ilustrira izjava potpredsjednika stranke, opet jednog Miloševića, ovaj put Saše “kako je Oluja istovremeno legitimna i kriminalna, oslobađajuća, ali i etničko čišćenje”. Provodeći svoju misiju koju mu je zadao Bruxelles da promijeni Hrvatsku, što znači da se Domovinski rat proglasi građanskim, Andrej Plenković je uspio dovesti Borisa Miloševića u Knin a ministra branitelja Tomislava Medveda šalje u Grubore, što je vrhunski skandal, jer se VRO Oluja koja je slomila velikosrpsku agresiju izjednačava s jednim pojedinačnim ratnim zločinom. Nešto slično pokušao je bivši predsjednik države Ivo Josipović kad je s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem uspoređivao tragediju Vukovara s pojedinačnim ratnim zločinom u Paulin dvoru. Takva politika Andreja Plenkovića definitivno ne će doprinijeti sigurnoj Hrvatskoj, jer će samo potencirati već izraženo nezadovoljstvo njegovoj kapitulantskoj politici prema Miloradu Pupovcu.
I u drugim državnim pitanjima nikako se ne može ustvrditi da je Hrvatska sigurna država ako je sastav nove Plenkovićeve Vlade takav da ne garantira tu sigurnost. Uzmimo za klasičan primjer imenovanje dosadašnjeg ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića za novog ministra gospodarstva. To je treće ministarstvo koje je Tomislav Ćorić dobio u mandatu Andreja Plenkovića, iako je u prethodnom on bio umiješan u niz korupcijskih i klijentelističkih afera. Između ostalog deblokirao je projekt vjetroelektrane u koji je bila umiješana uhićena državna tajnica Josipa Rimac. Odobrio je izvoz hrvatske nafte u Mađarsku i Slovačku što praktički vodi gašenju rafinerija u Sisku, a u slučaju imenovanja ravnateljice Nacionalnog parka Krka Tomislav Ćorič jednostavno ne poštuje odluke Upravnoga suda i Državnog inspektorata. Kako se u slučaju notornog Tomislaca Ćorića može govoriti o sigurnoj Hrvatskoj kad taj manistar ne poštuje pravomoćne odluke državnih institucija, dakle opstruira vladavinu prava.To su samo neke od afera u koje je umiješan Tomislav Ćorić koje se nikako ne mogu podvesti pod slogan “sigurne Hrvatske”.
U novoj Plenkovićevoj Vladi, iako bi se o gotovo svakom ministru moglo raspravljati u smislu “sigurne Hrvatske” svakako je najveći upitnik novi ministar obrane Mario Banožič koji je dosad bio ministar državne imovine. Nakon očitih propusta u ministarstvu obrane koji su doveli do ostavke dosadašnjeg ministra Damita Krstičevića postaviti na to izuzetno važnu faunkciju potpunog anonimca dok Srbija jača svoje vojne potencijale čak i najavljenom kupnjom američkih borbenih zrakoplova predstavlja potez koji demantira i raskrinkava Andreja Plenkovića i njegovu politiku “sigurne Hrvatske”.