Vizualne poruke pametnim telefonima, od kojih sam zapamtio ovu sliku: prazne jaslice, a ispod tekst: Josip je odveo obitelj u Irsku. Vrlo crnohumorno, u demografskom smislu opako. No i Isusovo rođenje imalo je u svoje doba demografske posljedice: Herod je dao pobiti svu djecu ispod dvije godine, u Betlehemu i okolici. Užasno je to, da, barbarski i grozno, ali koliko je djece ispod dva mjeseca lišeno života samo u ovoj godini na izmaku.
Najveći je kršćanski blagdan svakako Uskrs, najtopliji i među narodima zanosno slavljen bez konkurencije je Božić, koji su globalizatori pokušali istisnuti, potisnuti i poslati u sfere političke (ne)korektnosti, ali im nije uspjelo. Kao: nisu svi ljudi kršćani, a nekmoli katolici, toliko je drugih vjera, pa eto je i stara kršćanska Europa odbacila kršćanstvo u svojoj EU-verziji. No, Božić se ne samo održao nego i vratio na velika vrata, zajedno s adventom koji mu prethodi, a tko je zaslužan? Pa upravo oni protiv kojih je nedavno govorio papa, proroci konzumerizma koji su se sastali u pustinji (duhovnoj) i mudro zaključili da im progon Božića vrlo škodi glede zarade, da moraju preko volje odustati od svoga poslanja i „novih vrijednosti“ barem u ovom lukrativnom slučaju. („Novčići, novčići, zvone cijelu noć… i dan“).
Ako narodi hoće taj svoj Narodi nam se uz kojega su nekako neobično vezani, neka im bude – ionako to više nije pitanje vjere (kažu oni) nego raspojasana buka i radosna potrošnja, pa su na kraju svi zadovoljni. Ono malo dijete u jaslicama doista se pokazalo kao nevjerojatno uspješan brend koji opstaje dvije tisuće godina i više, pa što tražiti kruha ponad pogače (vele oni). Naravno da je sve to izmišljotina, zanimljiva doduše priča o sinu siromašnoga stolara, dječaku koji je potom imao sjajan marketing u obliku promidžbenoga društva sastavljenog od apostola – oni su u tu svrhu napisali nastavak stare Knjige odnosno Novi zavjet, uspješnicu do sada nenadiđenu. A glede te religije (kažu oni) treba se obratiti Nietscheu koji reče da je kršćanstvo religija za robove i žene. Baš tako reče.
Za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta
Otkako postoji međumrežje nazvano internetom, sve manje ljudi šalju jedni drugima božićne čestitke, premda se ne trebaju, kao nekada, truditi da napišu nešto lijepo, osobno, jer je i tekst već tiskan pa se moraju samo potpisati. Ima i vizualnih poruka pametnim telefonima, od kojih sam zapamtio ovu sliku: prazne jaslice, a ispod tekst: Josip je odveo obitelj u Irsku. Vrlo crnohumorno, u demografskom smislu opako. No i Isusovo rođenje imalo je u svoje doba demografske posljedice: Herod je dao pobiti svu djecu ispod dvije godine, u Betlehemu i okolici. Užasno je to, da, barbarski i grozno, ali koliko je djece ispod dva mjeseca lišeno života samo u ovoj godini na izmaku.
Glede iseljavanja: nije bila Irska nego Egipat gdje je Josip našao nešto bolje plaćen posao u selu Matariji, a danas je to – kaže Google – dio Kaira. Tako je išla povijest – malo se bježalo iz Egipta i to u dramatičnim okolnostima, malo se bježalo u Egipat, u vrijeme kada su Egipćani već zaboravili na Mojsija i njegov štap. Za našu današnju situaciju nadonosna je činjenica da su se Josip, Marija i dijete vratili u domovinu, Isus je očito dobio dobro obrazovanje, a kako je bio od prirode bogomdan i nadaren, mogao je bez teškoća poklopiti farizeje i književnike, što mu nisu zaboravili. Oni su u to doba predstavljali školstvo, znanost i kulturu, imali su svoj kurikulum i za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta.
Još nešto, o čemu sam možda pisao a možda i nisam: spomenuto selo u Egiptu nalazilo se iznad ostataka grada koji je postojao pet tisuća godina prije Isusova rođenja. Egipćani su ga zvali Ono, a stari Grci – Heliopolis. Grad Ono podignut je na mjestu nastanka života, kaže egipatska predaja. Na tom je mjestu rođen Amon Ra. Ne želim biti bogohulan, ni konstruirati ni spekulirati, ali recite vi meni nije li neobično da je sveta obitelj migrirala baš u to selo? Ili je slučajnost – možda se ondje moglo bolje zaraditi stolarskim poslom, oko tisuću eura, pa je Josip odlučio ostati neko vrijeme. Zagonetno, tajanstveno svakako, i sadašnja stem ministrica obrazovanja zastala bi pred tim pitanjem, ali na ostala ima spremne odgovore: u školi se uče samo znanstvene činjenice, piše ona nadbiskupu zagrebačkom. A zašto se onda uči i vjeronauk, ostaje joj nejasnim. Još joj je manje jasno zašto najveći umovi u povijesti čovječanstva, ali kojoj se vjera i znanost spajaju upravo koalicijski, do točke u kojoj znanost pada na koljena i makar preko volje priznaje da postoji vječni um čija su djela veličanstvena, neporeciva i nepronična, veliki majstor krupnih zamaha, ali i sitnijih umijeća koje znanost pomalo otkriva.
(R)evolucija
Klatež i lopovi – tatovi zato što su ukrali naziv, pojam, i pod njim sada švercaju svoje novogovore koji i opet nisu drugo nego sirovi materijalizam u celofanu političke korektnosti i sličnih besmislica koje vode do pretvorbe ljudi u robote i robove, oduzimaju im individualnost, unificiraju, inficiraju izmišljenim vrijednostima kojima se čovjek opire jer osjeća da su protuprirodne. Ali je taj Drang upravo militantno nasilan, a posljedice bi mogle biti totalni duhovni rasap i duševno bogaljstvo.
Uči li se u školama i nadalje Darwinova evolucije, ne znam, morao bih se raspitati. Za sada ponavljam moje već dosadno pitanje: kako se dogodilo da je čovjek u mudrom svojem obliku nastao tek prije trideset, ma bit ću benevolentan – prije pedeset tisuća godina, isti kao i danas, osim što je u međuvremenu prilično poblesavio? Čovjek koji govori, misli, ima savjest (?), slobodnu volju, bavi se umjetnostima, piše ep Gilgameš, bolji od svih današnjih književnih proizvoda. Evolucija? Ne, nema tako brze evolucije, ako je brza naziva se revolucijom. Ovo zadnje sviđat će se našim vrlim revolucionarima iz dvadesetoga stoljeća, čije se sablasti nadvijaju i nad suvremenim školstvom u obliku sirovog ateizma koji ničemu ne vodi. (Usput, da budem koncil-ijantan i ukažem na pelješki most prema drugim vjerama: glava Ivana Krstitelja čuva se u damaškoj džamiji, da u tom Damasku koji je tako strašno stradao zadnjih godina. Muslimani štuju Ivana kao proroka. Što ih ne sprječava da u istoj Siriji progone i ubijaju kršćane.)
Previše sam zabrazdio, posao pisca nije da filozofira, zato je Dostojevski tako težak i pretežak jer se prečesto upušta u mudroslovno polje. Ja bih htio biti izravan i radostan za Božić, koliko god se može u ovom sumornom hrvatskom trenutku, ali ipak ostajem još neko vrijeme među mladima i u području odgoja. Imam dojam da se svi odriču odgoja, prebacuju jedni drugima, oni treći mašu građanskim odgojem koji bi valjda trebao zamijeniti tradicionalni, domovinski, domoljubni ili tako nešto. Tko to maše građanskim odgojem? Oni isti čiji su očevi ili djedovi uništili građanski sloj u bezumnom komunističkom prevratu, uništili (privremeno) građansku kulturu i građanski odgoj u krilu građanske obitelji.
Klatež i lopovi – tatovi zato što su ukrali naziv, pojam, i pod njim sada švercaju svoje novogovore koji i opet nisu drugo nego sirovi materijalizam u celofanu političke korektnosti i sličnih besmislica koje vode do pretvorbe ljudi u robote i robove, oduzimaju im individualnost, unificiraju, inficiraju izmišljenim vrijednostima kojima se čovjek opire jer osjeća da su protuprirodne. Ali je taj Drang upravo militantno nasilan, a posljedice bi mogle biti totalni duhovni rasap i duševno bogaljstvo.
Htjeli ugušiti božićno slavlje
Radujte se narodi, a po mogućnosti i jedan narod, narod nade.
Eto, i opet sam otišao predaleko. Ta spomenuta građanska obitelj nema veze s gradom, i seljačka obitelj i radnička imaju ista svojstva, dio su iste kulture. O kulturi i jest riječ. Božić je čarobni trenutak hrvatske kulture, i nema te sile koja ga može uništiti. U trilogiji „Kolarovi“ (prikrivena reklama) opisao sam kako se početkom pedesetih prošloga stoljeća pokušavalo na sve načine ugušiti božićno slavlje, i to je jedan od rijetkih ulomaka koji su (stilizirani) autobiografski: na svoje oči sam vidio, preneražen – a bilo mi je sedam ili osam godina – kako komunistički milicioner pendrekom tuče seljaka koji je na Badnjak prokrijumčario božićno drvce u grad i namjeravao ga prodati, tuče ga u mojem haustoru, šiklja krv i nesretnik pada na stube. I ne znajući, toga sam časa postao ono što sam ostao do dana današnjeg.
Kada sam nešto malo porastao, pridružio sam se onim fakinima koji su demonstrativno udarali mužarima o zidove u tihoj noći, ta buka nije bila nalik današnjoj komercijalnoj nego baš prosvjedna, milicija je dežurala oko crkve majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj i naganjala nas, ali bili smo brži. Osim jednom kada su nas pohvatali i odveli u „stanicu“ (koliko se sjećam u Babukićevoj ulici blizu Heinzelove) i ondje nas „tretirali“. Uzeli su nam i podatke, na pitanje što sam po nacionalnosti odgovorio sam – Hrvat. Na to se ispitivaču, a zna se komu su oni pripadali, smračilo pred očima, grč prijezira unakazio mu je ionako neugodno lice. Prosiktao je: „Ja bih se ubio da sam Hrvat“. Možda sam o toj šaljivoj zgodi već pisao, ali neka, nikada nije naodmet ponoviti, to više što dolaze i mlađi čitatelji koji još ne znaju, a htjeli bi saznati kako je to je bilo i odakle je dolazilo.
Narod nade
Četrdeset i pet godina živio sam u svijetu u kojemu se Božić nije mogao ni smio javno čestitati, u šizofrenom svijetu gdje se jedno učilo (i odgajalo) u školama, a drugo u obitelji, a pišem to i zato što se i dan-danas podlosti olovnoga vremena pokušavaju interpolirati u školstvo utemeljeno na jovanovićevskim načelima i (aktualno nadalje) prepušteno statistički nepostojećoj stranci čija gornja granica nema doticaj s duhom i ne tako lošom tradicijom hrvatskoga školstva, „prosvjeta“ izgubljena u tehnicističkim iluzijama i hokus-pokusima posve nedorečenim, nejasnim i u biti birokratskim.
Opet ja o lošim stvarima, premda sam bio odlučio napisati napokon radostan članak, kao što priliči Božiću i danima oko njega. Takav sam kakav sam, jednostavno se ne mogu uklopiti u kič filmova i reklama koji pod zvončićima skrivaju novčiće. Pita me bliska osoba: „Ne čini li ti se da je Božić u onim vremenima bio , usprkos svemu, nekako ljepši, nekako sličniji Božiću?“.
Kako bilo da bilo, od srca vam čestitam Božić, poštovane čitateljice i čitatelji. Radujte se narodi, a po mogućnosti i jedan narod, narod nade.