“Nacifašizam i komunizam su dva ekstremizma: što sam stariji vidim više sličnosti, ali i nepremostivu razliku među njima a koja se može sažeti u jednu rečenicu. Naime nacifašizam je ekstremizam mržnje, dok je komunizam ekstremizam nade. Ta razlika, naoko samo verbalna, u biti je suštinska.” Ovom izjavom Zoran Milanović je duboko povrijedio osjećaje stotine tisuća Hrvatica i Hrvata koji su na razne načine bili žrtve tog njegovog “ekstremizma nade”.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Samo nekoliko dana nakon što je domoljubnoj ali ignoriranoj hrvatskoj javnosti ponudio svoje novo lice, primajući izaslanstvo branitelja, predsjednik Republike Zoran Milanović, kao krava koja daje 20 litara mlijeka ali ga, ritnuvši se prospe, pokazao je da je to bio samo taktički potez pridobivanja naklonosti zapostavljene braniteljske populacije, ali  i šire javnosti.

Podsjetimo, Zoran Milanović je primajući izaslanstvo nekoliko braniteljskih udruga učinio važan korak u prihvaćanju njihovih opravdanih političkih zahtjeva na koje su se dosad oglušivale Vlade, a posebice sadašnja Vlada Andreja Plenkovića koja počiva na hrvatsko-velikosrpskoj koaliciji.  Glavne teme razgovora bile su rješavanje sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila, tužbe hrvatskih logoraša protiv Republike Srbije, moguća ratna odšteta Republike Srbije zbog agresije na Hrvatsku, te obilježavanje obljetnica iz Domovinskog rata. Predsjednik Milanović i predstavnici braniteljskih udruga u cijelosti su se pri tome složili kako je najvažnije riješiti sudbinu nestalih hrvatskih branitelja i civila jer je to prije svega pitanje humanosti. Za taj zahtjev dobili su čvrstu potporu Predsjednika Republike koji smatra kako Republika Srbija, prije ulaska u Europsku uniju, mora otkriti gdje se nalaze posmrtni ostaci nestalih branitelja i civila.

Hrvatski veleposlanik u Beogradu Gordan Bakota bio je dogovorio teme razgovora Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića u Beogradu, pa je, kako je objavljeno, u toj agendi bilo ispušteno pitanje nestalih, što se naravno uklapa u Plenkovićevu misiju da promijeni Hrvatsku. Susret je zbog pandemije bio otkazan.

Treba podsjetiti da je premijer Plenković prije nego što je izbila pandemija Covida 19 bio planirao posjet Beogradu kao uvod u samit Europske unije i tzv. Zapadnog Balkana u Zagrebu na kojemu je naravno trebao sudjelovati i srbijanski četnički predsjednik države Aleksandar Vučić. Hrvatski veleposlanik u Beogradu Gordan Bakota dogovorio je teme razgovora Andreja Plenkovića, pa je, kako je objavljeno, u toj agendi bilo ispušteno pitanje nestalih, što se naravno uklapa u Plenkovićevu misiju da promijeni Hrvatsku. Zbog pandemije taj je samit fizički otkazan, pa je propala Plenkovićeva ideja da se na njemu kao eksponent Europske komisije instalira kao novi lider tzv. Zapadnog Balkana. Ovo je važno pripomenuti jer je primajući predstavnike braniteljskih udruga predsjednik Republike bacio izazovnu rukavicu predsjedniku Vlade koji je dosad sustavno ignorirao braniteljsku populaciju i njihove zahtjeve.

Da je Zoran Milanović na najvišoj političkoj dužnosti u Republici Hrvatskoj primajući izaslanstvo braniteljskih udruga promijenio ćud, ali ne i dlaku pobrinuo se u subotu u Istri na obilježavanju 100 obljetnice Proštinske bune, jednog od prvih antifašističkih ustanaka u Europi. U kraćem govoru on je ustvrdio: “Nacifašizam i komunizam su dva ekstremizma: što sam stariji vidim više sličnosti, ali i nepremostivu razliku među njima a koja se može sažeti u jednu rečenicu. Naime nacifašizam je ekstremizam mržnje, dok je komunizam ekstremizam nade. Ta razlika, naoko samo verbalna, u biti je suštinska.”

Nakon brojnih političkih gafova koje je dosad izvalio dok je bio predsjednik Vlade, ali i otkako je postao predsjednik Republike, ovaj najnoviji Milanovićev ispad još je jedan dokaz da on, kao dijete odgojeno u jugoslavenskome duhu, teško izlazi iz svojeg totalitarnog ideološkog šinjela. Takvu blasfemiju teško da može izreći jedan prosječni europejski intelektualac, a pogotovo političar zapadnoeuropskog kulturnog kruga, da ne spominjemo široki masovni pokret u istočnoeuropskim državama koji je pri kraju 20. stoljeća doveo do simboličnog rušenja Berlinskog zida koje je označilo  kraj svjetskog komunističkog pokreta. Razmišljanje Zorana Milanovića u skladu je s ideološkom agresijom koju u novoj demokratskoj a ne totalitarnoj Hrvatskoj provodi široki front poraženih komunističkih snaga naslijeđenih iz doba totalitarne komunističke Jugoslavije. Svojom izjavom da je komunizam “ekstremizam nade” Zoran Milanović je duboko povrijedio osjećaje stotine tisuća Hrvatica i Hrvata koji su na razne načine bili žrtve tog njegovog “ekstremizma nade”. Poznato je da je taj totalitarni režim u cijelome svijetu gdje je komunizam bio na vlasti iza sebe ostavio 100 milijuna žrtava, među kojima je i hrvatski narod počevši od Bleiburške tragedije do tiranije koja je trajala 45 godina. U neku ruku hrvatski se narod odupro i velikosrpskoj agresiji kao nasljednici  komunističkog režima u Srbiji.

Zoran Milanović i dalje ostaje vjeran svojoj ideološkoj poziciji, ne vodeći uopće računa o tome da je Hrvatska, kojoj je na čelu, bila teška žrtva njegovog “ekstremizma nade”.

Konačno, a i te kako važno, nova Europa oličena u Europskoj uniji preko svojih službenih institucija, Europskog parlamenta i Vijeća Europe u nekoliko navrata nedvosmisleno se izjasnila što misli o komunizmu kojega hrvatski predsjednik prikazuje kao “ekstremizam nade”. U Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz  2009. godine “snažno se i nedvosmisleno osuđuju zločini protiv čovječnosti i masovne povrede ljudskih prava počinjene pod totalitarnim komunističkim režimima, te se  žrtvama tih zločina i njihovim obiteljima izražava simpatija, razumijevanje i poštivanje njihovih patnji”. Očito Zoran Milanović to ne prihvaća ne prvi put jer je svoje pravo lice zajedno s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem pokazao kad je jednog komunističkog agenta ogrezlog u zločinu pokušao s “lex Perković” spasiti od izručenja po europskom uhidbenom nalogu. Prema tome s najnovijom izjavom o komunizmu Zoran Milanović i dalje ostaje vjeran svojoj ideološkoj poziciji, ne vodeći uopće računa o tome da je Hrvatska, kojoj je na čelu, bila teška žrtva njegovog “ekstremizma nade”.

Komentari