Novi dokumentarni film “Operation Storm”

0
3403

Peter Galbraith je rekao Tuđmanu prije Oluje da se Amerika slaže da Hrvatska ide na Bihać, ali ukoliko ne uspije neka ne očekuje američko razumijevanje. Tuđman je to trebao shvatiti kao poruku da je Hrvatska prepuštena sama sebi i da zato sama donese odluku. Bila je to dobra prilika za donošenje odluke napasti Banja Luku i slomiti velikosrpsku kičmu. Da je to učinjeno danas ne bismo imali fašističku Srpsku Krajinu.

Upravo pred 25. obljetnicu Oluje, iFilms LLC i Hrvatski filmski institut iz Sjedinjenih Država objavili su dokumentarani film “Operation Storm” uz sudjelovanje hrvatskih i stranih sudionika i analitičara, među kojima je naročito značajno svjedočenje Petera Galbraitha, koji pruža dodatne argumente u korist već postojećih tvrdnji da je odluka o nenapadanju Banje Luke bila rezultat krive procjene hrvatskoga vodstva a ne prijetećeg američkog naređenja da se obustava daljnje vojne operacije.

U najavi filma između ostalog stoji: “Operacija Oluja je bila najodlučnika bitka u hrvatskoj borbi za nezavisnost. Pokrenula ju je Republika Hrvatska u kolovozu 1995. Bila je to najveća europska kopnena bitka od Drugog svjetskog rata.”

Povezicu za film koji je objavljen jučer 29. srpnja 2020. poslao nam je prof. Šime Letina uz popratno pismo, koje objavljujemo u cijelosti.


Autor: prof. time Letina

Šaljem Vam poveznicu filma o Hrvatskoj oluji, o pobjedi hrvatske vojske u kojoj su bili oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske. Ja sam ga poslušao i jako sam zadovoljan. Proslijedio sam ga mojim prijateljima i znancima, uključujući i velik broj Amerikaca koje poznam, pa i vas molim da ga pošaljete gdje god možete, posebno onima koji govore engleski jezik. Važno je da ga posluša što više Hrvata, ali je još važnije da ga čuju stranci.

Ponosan sam na naše hrvatske borce i branitelje, ali sam u isto vrijeme i tužan kad vidim što se danas događa u Hrvatskoj. Oni koji su oslobodili Hrvatsku danas u njoj imaju najmanje prava i koristi. Čini mi se da je potrebna nova politička i duhovna oluja unutar Hrvatske, za njezino čišćenje od onih koji ju danas iskorištavaju, a sutra bi je prodali za 10 Judinih škuda.

Mislim da bi film trebalo poslati u sve zemlje, na sve vlade, na sve državne, kulturne i vjerske ustanove. Znam da je to više dužnost nas koji živimo izvan Hrvatske, ali neki i od Hrvata u Hrvatskoj to mogu učiniti.

Tu zadaću bi trebalo ispuniti Ministarstvo vanjskih poslova preko hrvatskih veleposlanstava i konzulata, ali osobno ne vjerujem da će ono to preuzeti na sebe.

Galbraithova poruka iz filma je veoma važna, jer se iz nje vidi da je bosansko vodstvo pozvalo Hrvatsku da pomogne BiH, posebno pri oslobađanju Bihaća. Galbraith pobija smušenog Stipu Mesića i njemu slične jugonostalgičare, koji stalno trube kako je Hrvatska bila agresor na BiH. Film nam potvrđuje da bez Hrvatske i hrvatske vojske ne bi danas uopće bilo nezavisne BiH. Hrvatska je vodila računa o pravima bosansko-hercegovačkih muslimana, spašavala ih i primala, a isto tako i o pravima i zaštiti židova u Hrvatskoj i BiH. Njih je Hrvatska štitila od četničkih napada i velikodušno primila one koji su bježali iz BiH. Prava je šteta što hrvatska vojska tada nije ušla u Banja Luku. To je, na žalost, velika Tuđmanova pogrješka. To danas shvaća i potvrđuje i prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, P. Galbraith, ali on ne ispašta posljedice toga velikog propusta, pa ga nije puno briga, međutim posljedice ispašta Hrvatska, a još više Hrvati i muslimani u BiH.

Dakle, uvijek je politički ispravno i moralno opravdano ispunjavati želje i osjećaje vlastitog naroda, a ne zapovijedi velikih sila.

Peter Galbraith je rekao Tuđmanu prije Oluje da se Amerika slaže da Hrvatska ide na Bihać, ali ukoliko ne uspije neka ne očekuje američko razumijevanje. Tuđman je to trebao shvatiti kao poruku da je Hrvatska prepuštena sama sebi i da zato sama donese odluku. Bila je to dobra prilika za donošenje odluke napasti Banja Luku i slomiti velikosrpsku kičmu. Da je to učinjeno danas ne bismo imali fašističku Srpsku Krajinu. Hrvati u BiH bi danas slobodnije disali, a muslimani ne bi bili toliko drski prema Hrvatima. U rat se ne ide da se zadovolji nekog drugoga nego da se potpuno dotuče agresora, a u ovom slučaju to su bile Srbija i Crna Gora.

Komentari