Plenkijev Boris Milošević je po pitanju ljudskih prava bizantski jasan i precizan, otprilike jednako kao da je 1917. nakon genocida nad Armencima, Turska postavila svog ministra za ljudska prava u Armeniji.

Autor: Zvonimir Hodak

Korona se širi, jesen se bliži, mljekare odlaze na istok. Katarina Peović predlaže “radnički kredit” i “samoupravljanje”. Radničko, naravno…

No, nisu sve vijesti tmurne i jesenske iako smo tek u srpnju. Ima i dobrih, čak i vrlo dobrih. Ivanu Hrstiću pao je kamen sa srca: “Sad mi je laknulo. Ipak ostajem u Hrvatskoj”. Referirao se novinar N1 na vedru, pastoralu novog potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića: “Za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima”. Sad smo barem mirni.

Milošević nas je podsjetio kako su se razvijala ‘ljudska prava’


Uskoro će Boris u Srb, zajedno sa Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, Katarinom i ostalim društvom evocirati stare bitke za “prava” ljudska prava. Recimo, za pravo katoličkog svećenika Juraja Gospodnetića da ga se ne vrti na ražnju pred oduševljenim borcima, za pravo da svi Srbi žive u jednoj državi…

Nema više iseljavanja u Irsku! Opet je na redu Argentina i ona čudna zemlja Urugvaj/Paragvaj. Uskoro će Boris u Srb, zajedno sa Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, Katarinom i ostalim društvom evocirati stare bitke za “prava” ljudska prava. Recimo, za pravo katoličkog svećenika Juraja Gospodnetića da ga se ne vrti na ražnju pred oduševljenim borcima, za pravo da svi Srbi žive u jednoj državi…

Oni koji jedva čekaju u ponedjeljak moju kolumnu odmah će skočiti u svoje opanke i početi roktati “Ovaj stvarno nema srama… vraćati se u 1941. godinu…” Slažem se. Hajmo u malo bližu povijest i vidjeti kako su se razvijala “ljudska prava” u ovom našem “regionu”. Vukovar, Škabrnja, Nadin, Voćin, Saborsko, Sertić poljana, Dalj, Borovo selo… Nećemo spominjati Stjepana Radića i Punišu Račića, Križni put, Hudu jamu, Macelj… Ne možemo neprekidno cmizdriti i plakati. Pa ipak je bio “građanski rat”! Treba se obračunati s “ostatcima ostataka” ustašluka, nacionalizma i klerofašizma. Boris nas s puno mara i brige upozorava: “Ne može ‘Za dom spremni’ u Thompsonovoj pjesmi ne biti govor mržnje”.

S tom pjesmom na usnama, za vrijeme “građanskog rata”, “kidisale” su ustaše na njegove krajišnike. Na svoju braću, kako to još uvijek misli Igor Mandić. Boris se krsti s tri prsta jer se na nogometnim utakmicama uzvikuje ZDS. “I dok je Kazneni zakon o tim stvarima jasan, reakcija društva ili države baš i nije…”

Koliko je jasan Boris toliko je jasan i Kazneni zakon. Gdje, u kojem članku i stavku KZ-a je naš borac za ljudska prava pročitao da se za “svima mrski“ ZDS može dobiti zatvorska kazna? I neka se Milošević i njemu slični ne zavaravaju. Nije to ‘navijački folklor’ nego je to poklič kojim smo mi Hrvati dobili Domovinski rat, odnosno zbog kojeg su agresori, jugo-nostalgičari i dalmatinski orjunaši izgubili svoj rat za “veliku Srbiju…”

Vaša svijeća je dogorjela do kraja. Pred par dana, usput rečeno, iz jame Jazovka izvučeno je oko 500-tinjak kostura, a iskopava se i dalje. Ni u jednom pisanom ili elektronskom mediju nije o tome bilo ni slova… Ali Miloševiću je “fašistička” pjesma “Lijepa li si…” koju u “ustaškom” društvu pjeva Manuel Neuer, ponajbolji svjetski golman. Naravno, “profesionalni medijski cinkeri” odmah su sve to javili svojim centralama, pa i za pjesmu “Oj’ Zagoro, lijepa li si…” kao i za Neuera koji ne zna ni riječi hrvatskog, kako frajer širi fašizam po Lijepoj njihovoj. A o ljudskim pravima onih koji su bez suda i presuda bili bačeni u Jazovku ni da bi netko beknuo. Ali zato je Plenkijev Boris Milošević, bizantski jasan i precizan, otprilike jednako kao da je 1917. nakon genocida nad Armencima, Turska postavila svog ministra za ljudska prava u Armeniji. Puno je maski u Lijepoj našoj koje treba skinuti prije koroninih…

Bloger Zagy se žali: “ Danas sam došao u trgovinu s mamom, a doma se vratio s nekom ženom iz Gospića! Je…. vas maske!”

Kako je Visoki upravni sud zaboravio prava djece…


Visoki u(s)pravni sud se poziva na legendarni Ustavni sud koji je, početkom veljače, donio odluku da sudovi i nadležna tijela moraju svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u udomljavanju. Mudra i humana odluka… za udomitelje, a za djecu..?

Visoki Upravni sud je potvrdio odluku Upravnog suda iz prosinca 2019. prema kojoj istospolni parovi imaju jednaka pravo biti udomitelji djece kao i svi ostali udomitelji. Tako je bačeno u koš rješenje Ministarstva za demografiju kojim je registriranim partnerima onemogućeno biti udomiteljima. Ponosan sam na naše “visoke” sudove – upravne, ustavne… Trebaju biti u trendu. Visoki u(s)pravni sud u obrazloženju kaže: “Takva odbijenica bila je isključivo politički motivirana, odnosno išlo se svjetonazorski podilaziti konzervativnoj struji…”

Mislim da se u vijeću koje je donijelo ovu odluku iznenada pojavila “trofazna struja”. Sud, nadalje, amaterski docira: “…ovaj par je već dobio zeleno svjetlo od stručnjaka koji, za razliku od političara, jako dobro znaju koliko djece odrasta po domovima i što to za njihov razvoj znači”. Ma, bravo!!! I na kraju Visoki u(s)pravni sud se poziva na legendarni Ustavni sud koji je, početkom veljače, donio odluku da sudovi i nadležna tijela moraju svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u udomljavanju. Mudra i humana odluka… za udomitelje, a za djecu..?

Nedavno je saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto na konferenciji za tisak ustvrdila i pokazala odluku Ustavnog suda RH iz 2011. kojom je proglasio neustavnim izbore u 11. i 12. izbornoj jedinici: “Ustavni sud mora zaključiti da rješenja sadržana u čl.10. ZID ZIZHS-a nisu prihvatljiva u ustavnom poretku RH. Osim što odstupaju od pravnih standarda inherentnih sustavu razmjernog predstavništva, ona ne poštuju vrijednosti političkog pluralizma na kojem se temelji demokratsko društvo”. Naravno, da ne zaboravim, radi se o pravu srpske nacionalne manjine da unaprijed bez obzira na broj glasova, ima u Saboru tri predstavnika. Isto toliko ima u Saboru i oko četiri milijuna Hrvata koji žive i rade u inozemstvu. Ustavni sud je time sam pao, pa se i sam ubio. Dan nakon što je to Vidovićka iznijela u javnost, Ustavni je sud “hrabro” i rezolutno ustvrdio da su izbori bili zakoniti…itd.

Njihov ‘neprežaljeni’ maršal homoseksualce je sustavno strijeljao…
Sve je to slično, baš kao i odluka Visokog Upravnog suda koji zna što su “politički motivirane odluke.” To očito zna i Ustavni sud, napose za svoju odluku iz 2011. (?!!). Za razliku od sudaca Upravnog suda, ja sam dio djetinjstva proveo u domovima. Ali to je bilo u “zatucanom” komunizmu kad se točno znala razlika između homića i nas ostalih “zatucanih”. Među takve poznavatelje je spadao i naš “neprežaljeni” maršal koji je homiće za vrijeme Drugog svjetskog rata sustavno strijeljao. Umjesto da ih je nakon rata dao udomiti, recimo, na Golom otoku. Za kraj jedna “mudra” izjava prof. Nine Žganeca: “Ne postoji bitna razlika u kvaliteti skrbi za dijete, odrastalo ono u heteroseksualnoj ili istospolnoj zajednici”. Mudra utoliko kao da si je netko flomasterom na muda dopisao slovo “r”.

Kako u Crnoj Gori zovu izvanbračno dijete? Djelo neznanog junaka.

Filozofski prespavao Domovinski rat


Koalicija sudaca SDP-a i HDZ-a s Ustavnog suda odjednom je sada zaključila kako sutkinja, koja je potvrdila u drugom stupnju presudu naprednoj dekanici, nije zapravo bila pravilno izabrana. Nasljednici Kangrge, Zvonarevića i Šešelja trljaju ruke protuvirusnim sredstvom. Još samo trebaju “istrljati” Nevena Jovanovića za dekana i adio Boras.

Na Filozofskom faksu i dalje traje rat. Progresivni, liberalno-napredni, na čelu s dekanicom Vesnom Vlahović-Štetić i Ivom Goldsteinom kao i s povijesno-partizanskom elitom Jakovinom, Markovinom i Klasićem, čvrsto i monolitno dokazuju da je pravomoćna presuda drugarici dekanici pi*** dim u odnosu na dijalektički materijalizam kojim povijesne snage s Radničkom frontom žele promijeniti Plenkijev “pseudo-kapitalizam”. Napredni studenti nisu dobili odgovor zašto u Saboru još uvijek nema ni jednog Crnca, Eskima, Bušmana… pa ako baš hoćete i ljudoždera.. Dobro, bitka još traje. S bojišta izvještava Slavica Lukić. S lica mjesta ili s Ustavnog suda? Naime, koalicija sudaca SDP-a i HDZ-a s Ustavnog suda odjednom je sada zaključila kako sutkinja, koja je potvrdila u drugom stupnju presudu naprednoj dekanici, nije zapravo bila pravilno izabrana. Nasljednici Kangrge, Zvonarevića i Šešelja trljaju ruke protuvirusnim sredstvom. Još samo trebaju “istrljati” Nevena Jovanovića za dekana i adio Boras. Tako je to na faksu koji je prespavao Domovinski rat. Jedinu Oluju koje se sjećaju je meteorološka.

Radnička fronta, samoupravljanje, Tito, Kardelj, Vojislav Šešelj koji je devet godina bio član Hrvatskog filozofskog društva. Ognjištari i desničari tek su 1992. uspjeli našeg Voju isključiti iz elitnog društva. I sad bi zbog banalne pravomoćne presude trebalo “suspendirati” našu drugaricu dekanicu? “Non pasaran”, kako bi uskliknula Katarina Peović, k’o i njena pokojna baba.

Stožer najavljuje zabrane vjenčanja, zatvara narodne klubove…kamo to vodi? Ljudi su ogorčeni. Jučerašnja vijest govori da će se ipak proširiti krug osoba koje mogu doći na vjenčanja. Tu se valjda prvenstveno misli na supružnike…

“Ako mislite da vam je ova godina loša, zamislite samo da ste navijač Hajduka i istodobno član SDP-a”


Dalmatinac Luka Modrić je za mene najveći hrvatski nogometaš svih vremena. Veći i od Zagrepčanina Bernarda Vukasa. Tako da odmah eliminiram taj regionalni faktor.

Kažu na fejsu: “Ako mislite da vam je ova godina loša, zamislite samo da ste navijač Hajduka i istodobno član SDP-a”. Kad smo već kod Hajduka, Sportske novosti su pokrenule anketu tko je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Prijavio sam se na fejsu i komentirao izjavu Sergeja Krešića, bivšeg igrača i trenera Hajduka. On je mišljenja da je Bajdo Vukas broj jedan, a ne Luka Modrić. Njegovo mišljenje. Skoro da je u pravu da nije bilo 2018. u kojoj se čitav nogometni svijet doslovno poklonio Luki Modriću. Čim sam to objavio krenula je čitava kanonada uvreda od potencijalnih “crtača” svastike. I odmah moram reći da sam to i očekivao i da me za to boli ona stvar. Možda je za neke Luka “malo govno”, a ja “veliko”, ali činjenice ostaju. Dalmatinac Luka Modrić je za mene najveći hrvatski nogometaš svih vremena. Veći i od Zagrepčanina Bernarda Vukasa. Tako da odmah eliminiram taj regionalni faktor. Živimo u vremenu kad svatko ima svoje mišljenje i pravo da ga iznese. Problem je, kako piše Borislav Ristić, što je još Bertrand Russell govorio kako: “Sva nevolja našeg vremena dolazi odatle što glupani imaju čvrste stavove o svemu dok pametni u sve sumnjaju (…) Rezultat toga je da više ne postoji ni jedan aspekt našeg života, ma koliko on bio beznačajan, koji ne bi podlijegao imperativu javne rasprave”.

Pisao sam u superlativima o Torcidi i njihovim parolama na sjeveru Poljuda, o heroju Domovinskog rata Jean-Michel Nicolieru. Borio se i umro za Hrvatsku. Bez da je požalio ili odustao. “Ja moram biti tu. To je moja sudbina…” Ili parola o branitelju Marijanu Živkovićukoji je u ratu izgubio dva sina i koji je svojim rukama razbio dvojezičnu ploču. Takve i slične poruke od brojnih navijačkih skupina izvjesila je jedino Torcida… Ne znam je li ikoji drugi kolumnist javno pohvalio Torcidine poruke. Ali kad se pita “tko je bolji Vukas ili Modrić”, e tu imam svoj stav i mišljenje… Ja svoje zastave nikada ne mijenjam. A kad već zbog svojih kolumna stoički trpim toliko uvreda svakog ponedjeljka, onda su uvrede zbog genijalnog Luke Modrića u stvari jedna vrsta komplimenta.

Evo jedna surovo istinita izreka s fejsa: “Kad tuđim mišljenjima budete mogli plaćati račune, neka vam onda ona i postanu važna”.

Katarina Peović u mitskoj crvenoj haljini zaziva revoluciju


Drugovi u Obzoru su “monolitni” i čvrsti. Znaju da je revolucija tu negdje, već iza ugla. Ima već svoju glasnogovornicu u mitskoj crvenoj haljini – Katarinu Peović koja poručuje svima nama: “Revolucija? Neće se dogoditi zbog lijepih ideja nego zbog nužnosti. Dogodi li se, tu smo!”

Večernjakov ‘Obzor’ i dalje je revolucionaran . Tri stranice o “čuvaru ljudskih prava” Borisu Miloševiću, dvije stranice o revolucionarki Katarini Peović. Goran Gerovac se čudi k’o pura dreko što “forma pobjeđuje sadržaj…” Na žalost, druže Gera, tako je u pravu još od “rimskih vremena”. Kad makneš dekanicu Filozofskog faksa zbog pravomoćne sudske presude, pa onda Ustavni sud iznenada utvrdi da sutkinja koja je bila u vijeću koje je osudilo dekanicu, nije izbrana po određenoj formi, onda je sadržaj u gov***. Da dekanica nije bila tako “liberalno progresivna”, možda bi se onda našao neki “modus vivendi” i za sadržaj. Možda?

Uglavnom, Milan Ivkošić je i dalje “smokvin list” u toj lijevoj utvrdi naših pisanih medija. Marinko Jurasić i Davor Ivanković prije će dobiti prostor u Nacionalu ili Novom listu nego u Obzoru. Drugovi u Obzoru su “monolitni” i čvrsti. Znaju da je revolucija tu negdje, već iza ugla. Ima već svoju glasnogovornicu u mitskoj crvenoj haljini – Katarinu Peović koja poručuje svima nama: “Revolucija? Neće se dogoditi zbog lijepih ideja nego zbog nužnosti. Dogodi li se, tu smo!” Mora da je kod prijeloma teksta čitava redakcija Obzora drhtala od revolucionarnog zanosa… Napokon smo krenuli!!! K’o feldmaršal Gerd von Rundstedt kad je javio Hitleru da je u Ardenima krajem 1944. krenula ofenziva kodnog imena “Martin” protiv saveznika. Kako je to završilo, zna se. Hajd’ ti sad objasni Katarini da “revolucija u pravilu jede svoju djecu” i da bi sa svojim “revolucionarnim zanosom” teško bilo što napravila protiv Torcide i BBB-sa. Makar se u bitci pojavila i pok. baba Peović s pištoljem o pojasu.

Pita mali Cigo oca: “Tato, što je to demokracija?” “Demokracija ti je sine, kad svi beli radu, a mi samo sedimo i dobijamo pomoć na lepe oči…” “Ali, zar ih to ne nervira?” upita mali Cigo. “Da, sine, nervira ih, ali to je već rasizam”, mudro procijedi tata.

Komentari