U Mađarskoj Papu “boli glava” zbog demokratskih minusa, a u Kubi ga ne boli. Hrvatsku, kao većinsku katoličku zemlju, ne želi posjetiti, a Srbiju i Porfirija žarko želi. Dobro, on je Papa, njegovo je pravo da vodi svoju politiku. Mi “Hrvateki” samo smo obični kato-lički vjernici, idemo nedjeljom i blagdanom na “mašu” i teško će ikada naš kato-lički mozak shvatiti sve rafinirane poteze vatikanske diplomacije. U to spada i Papina odluka da će o Stepinčevoj beatifikaciji odlučivati “desantno helikopterski” likovi, frapantno slični talibanima.
Uz popularne i etablirane droge koje “usrećuju” našu “zlatnu mladež”, kao što su kokain, heroin, “marica” (marihuana), pojavila se opasna konkurencija. GBL (Gamabutirolakton) ili kolokvijalno “droga za silovanje”. Dakle, stvar pomalo sliči na Stockholmski sindrom. Kod njega se žrtva emocionalno veže uz agresora, otmičara ili pljačkaša. GBL-droga toliko “izludi” žrtvu da se ne može opirati. Štoviše, žrtva je svjesna nasilja, protupravnosti čina kojeg silovatelj na njoj izvodi, ali osim te svijesti, ne može poduzeti ni jedan racionalan potez da se zaštiti. Pravi sadizam.
Ne čini li vam se da su se “Hrvateki” prvi na “ravnoj zemaljskoj ploči” našmrkali GBL-om? Oni vide i znaju sve što se oko njih i s njima događa, da ih godinama “siluju”, da ih sadistički gaze i guze, ali, osim kolutanja očima, ne mogu zbaciti sa sebe silovatelje.
Recimo, jedan od boljih “dilera” je zadnji partijski sekretar Vjesnika Inoslav Bešker, “doživotni” dopisnik Jutarnjeg iz Rima. Ino nam je za početak lansirao vijest o tome kako se naš omiljeni papa Franjo, za vrijeme posjeta Mađarskoj, uopće neće sastati s “ozloglašenim” Viktorom Orbanom, premijerom, koji diže tlak “zelenima”, crvenim i ostalim pseudo-liberalnim bleferima. Ali naš je Franjo ipak pokazao svoje humano katoličko srce i pustio k sebi nezgrapnog Viktora. I to punih sedam minuta. Sedam minuta do trijumfa našeg Inoslava. Onako papinski diplomatski rečeno, time je papa Franjo sve rekao o nesretnom Viktoru i o Mađarskoj kojoj je “posvetio” punih sedam sati posjete. Nakon toga je, onako umoran i valjda razočaran, otišao u dvodnevni posjet Slovačkoj.
Papa Franjo je prije svega pravedan i politički konzekventan. Ne želi se družiti s “voljenim vođama” nego samo s narodom. Naravno, “Hrvateki” nisu baš neki narod kojeg ovaj Papa uopće zarezuje. Papa je par puta preletio preko Lijepe naše, ali sletio nije… Valjda i “autokratski” Plenkijev režim još čuči u Papinoj čekaonici. “Triba zaslužit” kako kažu na Bolu. Prije će se naš dobri Franjo sastati s “velikim patrijarhom” Porfirijem koji nikako da skupi dovoljno bodova u pastoralnoj SPC da uputi poziv Papi za posjetu Srbiji. No, 20. rujna 2005. godine papa Franjo se susreo s jednim istinskim narodnim vođom, Fidelom Castrom, prilikom četverodnevnog posjeta Kubi. Srdačni susret trajao je oko sat vremena. Dakle “nedemokratskoj” Mađarskoj Papa je posvetio tek sedam sati, a demokratskoj Kubi čak četiri dana. “Diktatoru” Orbanu sedam minuta, a “voljenom vođi” Fidelu sat vremena. Lijepo i mudro zbori Denis Romac u Večernjem: “Kratkoća boravka Pape u Budimpešti poruka je mađarskoj vladi”. Takve poruke mogu se tumačiti na razno-razne načine. Možda naš Franjo želi poručiti sirovom Orbanu da se ugleda na demokratski režim na Kubi, njen visoki standard života i demokratsko pravosuđe, na čuvena suđenja u Havani šezdesetih godina… Sjećate li se izvješća s takvih suđenja: narodne neprijatelje bi dovodili ljudi Che Guevare na sud uvijek u isto vrijeme – u 12 sati. Suđenje bi trajalo, sa svim dokazima, do 13 sati osudili bi ih bez izuzetaka na smrt strijeljanjem. Slijedile su žalbe koje bi do 14 sati već bile odbijene i potom bi se “narodni neprijatelji” strijeljali. I tako godinama dok Fidel nije zaključio da je obavljena glavnina posla pa je Che Guevaru poslao u La Higueru u Boliviji da pomogne bolivijskom narodu gdje su ga zatukli bolivijski seljaci. Da je ostao živ, susret sa papom Franjom mu sigurno ne bi mu izmakao.
Kako bi rekao Albert Einstein kad su ga pitali kako to da žene tako često boli glava u krevetu: “Sve je relativno, u jednom ih boli, a u drugom ne…”
U Mađarskoj Papu “boli glava” zbog demokratskih minusa, a u Kubi ga ne boli. Hrvatsku, kao većinsku katoličku zemlju, ne želi posjetiti, a Srbiju i Porfirija žarko želi. Dobro, on je Papa, njegovo je pravo da vodi svoju politiku. Mi “Hrvateki” samo smo obični kato-lički vjernici, idemo nedjeljom i blagdanom na “mašu” i teško će ikada naš kato-lički mozak shvatiti sve rafinirane poteze vatikanske diplomacije. U to spada i Papina odluka da će o Stepinčevoj beatifikaciji odlučivati “desantno helikopterski” likovi, frapantno slični talibanima. Srećom, i pape su samo ljudi! Bog očito nije zamislio da svaki papa bude kopija Ivana Pavla II. Usput, samo podsjećam, kako za mnoge Hrvate 1945. godine nije postojao ni takav pravosudni sustav koji je započinjao u 12 sati, a u 14 sati je bilo strijeljanje. Desetci tisuća hrvatskih ljudi bili su pobacani u razne jame diljem Hrvatske i Slovenije, a da suda nisu ni vidjeli. Potomci 6. Ličke i ostalih egzekutora danas nam diljem Hrvatske održavaju seminare o ljudskim pravima i pravima manjina te potpaljuju vatru s bilježnicama na kojima je hrvatska zastava, hrvatski grb i što je naročito zastrašujuće (hrvatski?) vojnik.
Kako lijepo kaže rimsko pravo: “Cui prodest” ili ”Kome u korist?” To je rimski citat nakon što se na fejsu oglasio Viktor Ivančić, novinar Pupijevih Novosti: “Da bi zadržala karakter i kontinuitet decenijskog djelovanja, da bi nastavila širiti nacionalističko zlo, Srpska pravoslavna crkva možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove…” Cui prodest, još jednom.
Pokojni Slavko Goldstein je ne tako davno napisao knjigu s optimističnim naslovom “1941. godina koja se vraća”. Na žalost, Slavek je otišao pa neće biti prisutan ako je slučajno pogodio s prognozom. Daleko sam ja od pisanja knjiga, ali me Slavekova lucidnost inspirira za naslov jedne nove knjige. “1991. godina koja se vraća”.
Najpopularniji hrvatski biskup Vlado Košić s punim pravom upozorava i moli: “Molimo se danas našim svetim zaštitnicima, neka prosvijetli naše političko vodstvo da progleda i vidi istinu i zastupa dobro, a ne zlo!”
Ivica Brkić misli isto: “Na djelu je puzajuća okupacija Hrvatske, sve hrvatsko proglasiti fašističkim, ustaškim, HOS, pozdrav ZDS, prvo bijelo polje na zastavi…” Lili Bencik također: “Možemo misliti loše o Thompsonu, ne voljeti njegove pjesme, prezirati njegovo domoljublje, ali lagati o njegovoj terasi pozivajući se na isti sud koji tu laž opovrgava, rijetko je toga bilo i u komunizmu… Eto, lažljive novinarke i RTL-televizija koja je stala iza nje… Hrvati ( Plenković, Milanović, Božinović, Grbin, Jakovina, Oreškovićka, Bernadić, Josipović, Tomašević, Nobilo, Klasić itd.) su veći četnici i sto puta pogubniji za hrvatski narod od pravih četnika Pupovca i sličnih. Kada srpska okupacija Hrvatske 1991. godine tenkovima nije uspjela, nabrojena peta kolona, duboka država, taktiku je promijenila, a cilj je ostao isti – hrvatski teritorij, Jadransko more, kao i 1918. godine, 1945. godine i neuspio pokušaj okupacije 1991. godine”. Crnjak do crnjaka. Zar smo zaista toliko podijeljeno društvo? Bojim se da jesmo…
Na redu je famozni “srpski svet” koji je samo eufemizam za velikosrpsku politiku. Tako kaže Milo Đukanović. s druge strane, optimisti misle da smo cijelom svijetu pokazali da smo najstabilnija država. Jesmo li to zato što se trideset godina nismo pomakli s mjesta?! Moj splitski prijatelj Tonči ima rješenje koje će mnoge u RH razveseliti: “The final covid variant is called communism…” Utješno. Tješi nas i moj kolega kolumnist Hrvoje Hitrec. Hrvoje je malo čudan lik. On nije ni Hrvoje Zovko, ni Hrvoje Klasić, ni Hrvoje Hribar. Kaže Hitrec: “Elitne jedinice SPC-a, nakon pobjede u Crnoj Gori, već su se preselile u Hrvatsku, skupa s ‘dobrim’ Porfirijem te predstavljaju ‘cetinsko gumno’ u Jasenovcu po uzoru na ono ispred cetinjskog manastira”. Poruka je jasna. Kao i spomenik rusko-srpskog prijateljstva!? Pokojni Slavko Goldstein je ne tako davno napisao knjigu s optimističnim naslovom “1941. godina koja se vraća”. Na žalost, Slavek je otišao pa neće biti prisutan ako je slučajno pogodio s prognozom. Daleko sam ja od pisanja knjiga, ali me Slavekova lucidnost inspirira za naslov jedne nove knjige. “1991. godina koja se vraća”.
Hajmo na konkretne primjere. “Objektivni” i nezavisni Indeks javlja: “Je li 30 dana pritvora opravdana mjera za Britanca koji je zapalio hrvatsku zastavu u Vukovaru…” Englezi nas nikada nisu simpatizirali, ali da dolaze čak do Vukovara kako bi palili naše zastave? Znam da je hrvatska zastava najbolji hrvatski izvozni artikl u Srbiji. Čim stignu, za čas planu… Ali naš Britanac! Šta mu bre da bidne?
Dana 19. IX. 1991., podsjeća nas Zdravko Mate Škokić, na ulice su izašle tisuće Beograđana da u duhu ljubavi i podrške bratskom hrvatskom narodu isprate tenkove JNA na njihovom putu prema Vukovaru. Bez obzira na inflaciju i poskupljenja, žitelji slobodarskog Beograda nisu škrtarili pri kupnji cvijeća koje su bacali na tenkove koji će donijeti Vukovaru “slobodu” i vjeru da su njihovi komšije uvijek uz njih. Bilo na Ovčari ili u bolnici, kako bi to nadahnuto napisao Igor Mandić. Braća uvijek pomažu braći.
Marcel Holjevac je neutješan: “O mrtvima samo dobro. Umro je Bora Jović. Dobro…”
Na kraju tjedna evo jedan dokaz da ipak kao narod imamo smisla za humor. Barem za onaj crni. Tekst na fejsu: “Neslužbeno: Posavec uhićen zbog primanja mita od 10.000 kuna”. Ispod toga slika Mamića, Sanadera, pok.Bandića i Vidoševića kako se “valjaju” od smijeha. Sanader se čak drži za trbuh… Simpatični i naivni Posavec približio je “mito” i siromašnima…
Za Mamića, Sanadera, pok. Bandića i Vdoševića su mnogi govorili da su talentirani. Samo nisu rekli za što…
Na dan kada pišem ovu kolumnu 19. rujna 2021. godine navršava se točno trideset godina od jedne zanimljive manifestacije koja potvrđuje da je vjera u tzv. bratstvo i jedinstvo jedini siguran putokaz prema psihijatriji gdje god se ona nalazila. Naime, tog dana 19. IX. 1991.g, podsjeća nas Zdravko Mate Škokić, na ulice su izašle tisuće Beograđana da u duhu ljubavi i podrške bratskom hrvatskom narodu isprate tenkove JNA na njihovom putu prema Vukovaru. Bez obzira na inflaciju i poskupljenja, žitelji slobodarskog Beograda nisu škrtarili pri kupnji cvijeća koje su bacali na tenkove koji će donijeti Vukovaru “slobodu” i vjeru da su njihovi komšije uvijek uz njih. Bilo na Ovčari ili u bolnici, kako bi to nadahnuto napisao Igor Mandić. Braća uvijek pomažu braći. Čovjeku se orose oči… Na nadvožnjaku “naša braća” u maniri delija i grobara, k’o da je Zvezda dala gol, uzdignutih ruku slave odlazak heroja u “boj za narod svoj…”
Lete “bele lale” na tenkove čije posade, hrabre i ponosne dižu entuzijastično tri prsta u zrak i tako zahvaljuju miroljubivim Beograđanima na podršci. Scena za povijest bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Mogu nas političari pokušati zavaditi, ali narod se ne da uvući u te igre. Narodi se vole javno… Nešto kao ljubav u javnoj kući. Doduše, skoro dvije trećine tih divnih tenkova ostali su u Vukovaru k’o staro gvožđe jer “ustaše” nisu shvatile veličinu iskrene ljubavi stanovnika “prestolnice” prema Vukovarskoj baroknoj arhitekturi. I ne vole se samo Porfirije i Zagrepčani javno nego i Vukovar i Beograd. Danima je navodno UDB-a provodila izvide tko je bacao bele lale na tenkove, ali kad je utvrđeno da je to bilo u znak podrške, istraga je obustavljena. I nakon svega ostalo je mnogo humaka u Vukovaru. A ni jedan humak nije human…
Evo što i kako razmišlja novi Hrvoje (Šimičević): “Hrvatski svijet” je po mnogočemu parnjak “srpskom svetu” samo što njegov utjecaj ima konkretne posljedice za domaće prilike. E, moj Hrvoje, svaka ti dala – podršku. K’o Gordana Kolarić Sviben koja kaže: “Dobro napisano. Hrvatski nacionalisti su isti kao i srpski. Nema razlike”. Galvanizirana jugo-glava. Gdje si čuo za “hrvatski svijet”? Dana 5. kolovoza 1995.g. tzv. “hrvatski svijet” mogao je smanjiti broj Srba doslovno koliko je želio. Umjesto toga Tuđman ih je pozvao da ostanu u Hrvatskoj. Međutim, Sloba ih je posjeo na traktore i poslao u Srbiju. Priznajem, ovakvu glupost može izvaliti samo netko tko se slučajno zove Hrvoje te još uvijek živi u bivšoj SRH.
Već sam ranije u tekstu iskazao svoje duboko “divljenje” trojici Hrvoja – Zovku, Hribaru i Klasiću, ali drag mi je i Tvrtko Jakovina. Fond “Hrvoja” time nije iscrpljen. Pojavio se, k’o iz sela Ba, još jedan veliki Hrvoje – Šimičević. Hrvojica piše u Pupovčevim Novostima. Nekada smo mi kontrarevolucionari u komunizmu pazili kakvo ćemo ime dati djetetu. Ako si muškića nazvao Hrvoje, znalo se kamo mali i obitelj pripada. Međutim, sad vidim da se i to s vremenom izrodilo. Nabrojeni Hrvojice su k’o ofarbani snijeg. Tko je s tim imenima “falija”? Roditelji, svećenik odnosno svešteno lice, matičar, javni bilježnik ili partijski sekretar? Evo što i kako razmišlja novi Hrvoje (Šimičević): “Hrvatski svijet” je po mnogočemu parnjak “srpskom svetu” samo što njegov utjecaj ima konkretne posljedice za domaće prilike. Radi se o neposustaloj proizvodnji narativa o podlim spletkama Srba u Hrvatskoj koji uništavaju hrvatsko biće iznutra. Cilj takvih ideja je da se smanji javna i politička prisutnost Srba te na koncu njihova brojnost… E, moj Hrvoje, svaka ti dala – podršku. K’o Gordana Kolarić Sviben koja kaže: “Dobro napisano. Hrvatski nacionalisti su isti kao i srpski. Nema razlike”. Zamislite, “hrvatski svijet” želi, kao parnjak srpskom, smanjiti broj Srba u Hrvatskoj?!
Galvanizirana jugo-glava. Gdje si čuo za “hrvatski svijet”? Dana 5. kolovoza 1995.g. tzv. “hrvatski svijet” mogao je smanjiti broj Srba doslovno koliko je želio. Umjesto toga Tuđman ih je pozvao da ostanu u Hrvatskoj. Međutim, Sloba ih je posjeo na traktore i poslao u Srbiju. Priznajem, ovakvu glupost može izvaliti samo netko tko se slučajno zove Hrvoje te još uvijek živi u bivšoj SRH…
Karavana je davno prošla, ali psi i dalje laju pa laju.