Kako je moguće da CIA i druge zapadne službe već objavljuju materijale o udbinoj aktivnosti a Hrvatska, na koju se to direktno odnosi, udbine arhive, ili ono što je od njih ostalo, još uvijek čuva u tajnosti?
Hrvatska politička emigracija u Australiji bila je trn u oku Jugoslaviji a ujedno i svima na zapadu koji su stajali na stanovištu očuvanja te tvorevine kao jedinstvene države. Kako prolaze godine, polako se deklasificiraju dokumenti raznih objaveštajnih ustrojstva. Tako je Mark Schliebs u australskim dnevnim novinama “The Australian”, danas 31.01.2017., objavio komentar na upravo deklasificirani izvještaj CIA-e o aktivnosti hrvatskih “ekstremističkih” grupa u Australiji.
U dokumentu CIA-e navodi da je jedan dio bombaških napada na jugoslavenska prestavništva u Australiji organizirala udba, što pokazuje da je Jugoslavija i nakon Drugog svjetskog rata, nastavila slijediti program koji je kao taktičko sredstvo predstavio Moša Pijade, kad je proglasio kao legitimni modus operandi, da partizani na području NDH napadaju i pale vlastita sela: “Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.” (Moša Pijade na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, 11.1942.)
Kao što se vidi, Jugoslavija nikad nije prestala s tom praksom, uključujući i ove primjere, gdje je udba po odluci jugoslavenskih vlasti bombardirala vlastita diplomatska predstavništva, kako bi za ta djela mogli optužiti hrvatsku političku emigraciju.
Praksa je nastavljena sve do vremena raspada Jugoslavije i Domovinskog rata, a među primjerima te aktivnosti dominirale su operacije “Opera” i “Labrador” (1991.) koje su vodili agenti KOS-a.
Toliko o jugoslavenskim operativnim metodama koje, pretpostavljam, spadaju i u potencijalna legitimna sredstva djelovanja današnjih strkutura direktno proisteklih iz jugoslavenskih službi, okupljenih u pokretu za obnovu Jugoslavije, poznatom kao Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA), kojemu se do sada u funkciji počasnog predsjednika, nalazio Stipe Mesić.
Ta deceptivna sredstva razgoličuje i tek otkriveni film iz 1992., gdje Mesić bez ikakva pritiska, u neformalnom razgovoru, iznosi svoja iskrena mišljenja o Jasenovcu, Andriji Artukoviću i drugim slučajevima, da bi kasnije, kao pripadnik antifašističkog saveza, zajedno sa svojim istomišljenicima, širio velikosrpsku konstrukciju kao istinitu.
Danas projugoslavenski dnevnici i portali donose Mesićeve apsurdne pokušaje opravdati se, skoro bez komentara, kako bi od raskrinkane tzv. antifašističke strukture spasili što se spasiti dade.
Veliki dio krivice da ovakve stvari uopće mogu danas postati tema dana u Hrvatskoj, četvrt stoljeća nakon osamostaljenja, snose i hrvatske vlasti, poglavito vlade SDP-a i HDZ-e, koje su svojim djelovanjem dozvolile da prežive ovakve metode rada, najprije uključenjem tih ljudi u hrvatski državni sustav a onda toleriranjem otvorenih saboterskih akcija, od onih fizičkih poput “Labradora” do ovih primjera psihološke sabotaže poput jasenovačkog programa kolektivne krivnje.
Primjeri te odgovornosti su mnogi, od činjenice da su dva KOS-ova agenta provokatora, uhićena nakon operacije “Labrador” proglašena nevinima, do podatka da je Stipe Mesić, kojega se optužuje da je Mladića u vrijeme njegovih vojnih operacija u Hrvatskoj, u Beogradu promovirao u generala, uopće mogao doći u poziciju da se kandidira za predsjednika države ili na bilo koju javnu funkciju u Hrvatskoj.
Kako je moguće da CIA i druge zapadne službe već objavljuju materijale o udbinoj aktivnosti, a Hrvatska, na koju se to direktno odnosi, udbine arhive, ili ono što je od njih ostalo, još uvijek čuva u tajnosti? To govori o tome gdje se Hrvatska danas nalazi, tko vlada hrvatskom državom 25 godina i kakvi su joj izgledi konačno postati slobodna i napredna, ako se ne poduzmu masivne sustavne promjene, koje preko zakonodavne, upravne i sudske vlasti dopiru do samog Ustava Republike Hrvatske.