Jedva da je prošlo tjedan dana od ekstatičnog dočeka Vatrenih u Zagrebu a Hrvatsku je smrću Olivera Dragojevića zahvatila tuga. Kao nekakav usud, baca nas život cijelu povijest, iz sreće, često krvavo priskrbljene osobnim zaslugama, u tugu i tragediju izvan naše moći, bilo da se radi o višim silama ili o stranim silama. Od progona do povrataka koji se opet pretoče u progone, iz trijumfa u tragediju, sa velikih pozornica obasjanih pobjedom na skrušena groblja natkrivena olovnim oblacima.
Listao sam Olivera i od svega što je ikad rekao zapamtio sam samo da voli Velu Luku i Split, da voli Dalmaciju i Hrvatsku. Sve ostalo sadržano je u pjesmama. A njegova pjesma se čula puno dalje nego što možete zamisliti, sa kazetofona u beskrajnoj šumi eukaliptusa na primjer, dva oceana od Hrvatske i stotine kilometara od najbliže naseobine, među ljudima otrovanim baš tim relacijama trijumfa i tragedije, progona i povratka, ljepote i ljubavi. Bilo je tih zelenih izleta bez fotoaparata, bez mikrofona i bez novinskog izvještaja i od svega toga mi je ostala samo jedna mala sličica.
Sjetiti će se svjedoci tog događaja, koji još nisu izludili od neostvarenih nada, jednog vikenda, duboke šume, kanjona na dnu kojega je žuborila mala rječica, kazetofona i Olivera između ostalog, ali i jednog neprimjećenog prikrivenog svjedoka radi kojega su idućeg ponedjeljka sve novine i svi televizijski kanali brujali o Hrvatima i njihovim namjerama svoju sudbinu mijenjati milom ili silom.
Pa čak i tamo, nakraj svijeta, u ambijentu koji Oliver nikada nije mogao ni sanjati, našao se kazetofon s njegovim pjesmama i da sam imao prilike sresti ga i pričati mu o njegovu glasu od kojega treperi lišće nekog čudnog drveća, a koje u Splitu možeš vidjeti samo u enciklopediji, on bi u čudu pitao:
“A kakava sam ja to inspiracija mogao biti vama tamo?”
A mogao je da i nije htio, jer je pjevao o ljepoti, a ljepota je kao kamenčić kad ga baciš u more pa napravi valove koji se više ne vraćaju, nego ih još zahvati vjetar pa se dignu veliki i nezaustavljivi, kao leptir koji u Splitu mahne krilima a na drugom kraju svijeta napravi oluju.
U tome se i sastoji veličina, kad preskoči granice namjera, kad provali zidove dvorane u kojoj je zaokružen njezin auditorij i raširi se na sve strane, nekontrolirano, jer ljubav, ljepota, prijatelj, osjećaj, zavičaj i domovina nisu ustavne kategorije, ne podliježu odluci Vrhovnog suda i ne trebaju ni domovnice ni putovnice, a kada i ako ih netko pokuša sputavati, taj često posluži kao jugo koji one male valove digne velikima kao kuće.
Tako je Oliver ležeći na lažini pokraj mora dao puno, puno više nego što je tražio, i ostvario veće nego što je planirao.
Danas je kamenčić potonuo ali valovi koje je napravio šire se i dalje. To je trenutak kad se ljudska kratkoročnost susreće s vječnšoću.