Kad Milanović kaže Plenkoviću da je on (Plenković) bio zaštićeno dijete socijalizma, tobože se ne kuži da je isto to zaštićeno dijete socijalizma bio i on (Milanović)… Lako za njihove toboženje nesporazume, ako uopće postoje.
Nego kako stvari stoje, bez obzira na njihove roditelje (crvene managere), jedini na koga oni (djeca crvenih managera), u četvrtom nastavku epopeje Lord of the Rings ciljaju – to smo mi. Iako bi u ovoj prigodi temeljito valjalo razmisliti – tko smo uopće mi!
Ima takvih pojava još od Biblije i antičkoga doba pa nema razloga da ne bude i danas: Kain je likvidirao Abela zbog konkurencije na tržištu ekonomskih i političkih ideja čija su načela bili uspostavili njihovi Jahveu neposlušni roditelji; nasuprot Edipovu majčinskom kompleksu stajao je očinski Elektrin, jednako problematičan; Gaj Julije Cezar, osobito Oktavijan August iz slične priče imali su mnoštvo nikada razjašnjenih psihopolitičkih zavrzlama; Staljinovi sinovi Vasilij i Jakov zbog očeva odnosa prema njima mladi su skončali ružno i tužno; Titova su muška djeca prošla kako koji, teško da bi ijedan od njih mogao biti role-model mladom naraštaju; Hunter Biden pokazuje se kao uteg za vratom ocu Joeu, posljedično zbog manje-više prethodnoga privatnoga odnosa što su ga pretvarali i pretvorili u politički, da ne govorimo što se tamo događalo s dinastijom Kennedy, a sve uza stalnu misao i povijesnom sunovratu koji se dogodio unutar obiteljskih odnosa među Habsburgovcima ili, ne daj Bože, da se iole analiziraju sunovrati u tzv. britanskoj kraljevskoj obitelji.
Rodbina kao politički čimbenik
Obitelj, svojta, rodbina, familija, zapravo, predstavlja krvnu i/ili blisku zoološku zajednicu, sve dok se ne pretvori u politički čimbenik, suprotiv ostalim dijelovima te zajednice, naprosto, jer barata partikularnim interesima.
Obitelj, svojta, rodbina, familija (čak i porodica, što je bitno drukčiji pojam, širi je i različit je!), zapravo, predstavlja krvnu i/ili blisku zoološku zajednicu, sve dok se ne pretvori u politički čimbenik, suprotiv ostalim dijelovima te zajednice, naprosto, jer barata partikularnim interesima.
Kad bi se takvo što pokušalo analizirati na primjeru moderne Hrvatske, lako bi bilo identificirati cijeli niz modela.
Recimo, prvi hrvatski demokratski izabrani predsjednik dr. Franjo Tuđman dopustio je da njegov stariji sin dr. Miroslav Tuđman postane general Hrvatske vojske i šef krovne obavještajne službe (HIS) – bez obzira je li zaslužio, iako vjerojatno jest! – potom da njegov mlađi sin Stjepan postane stranačko-državni poslovni mag a kći Nevenka (razvedena Košutić) nešto slično u novčanom smislu, uostalom, kao i njeni sinovi Dejan i Siniša.
Isto tako – neki bi duhovito rekli, s druge strane političkog spektra makar je, naravno, ipak riječ o istoj strani – diplomiran pravnik Ivica je Račan u SFRJ i u SRH bio svesvaštar na komunističkoj hijerarhijskoj ljestvici – od slavonskobrodskog omladinca, preko raznomjesnih čelništava u kojekakvim komunističkim ideološkim komisijama, do čelništva u CK SKH i CJ SKJ, a na kraju je bio postao čak i predsjednik Vlade samostalne Hrvatske. No, njegove su brojne registrirane žene odreda bile itekako zbrinute unutar svih državnih administracija, bez obzira na predznak tj. bez obzira na državni ustroj: ona prva, Agata s kojom je u braku bio od 1967. do 1984. i koja mu je proizvela sinove Ivana i Zorana, doprla je do sutkinje Ustavnoga suda RH; druga se, Jelena (r. Nenadić), negdašnja knjižničarka iz Partijske škole u Kumrovcu gdje je Ivica onomad direktorovao, s kojom je brak održavao od 1990. do 1992. uspela do pozicije jedne od direktorica Zagrebačkoga Velesajma; a za onu treću, profesoricu politologije iz američke države Ohio u njegovu je premijerskom mandatu u demokratskoj i neovisnoj RH čak izmišljena i genijalna funkcija u Ministarstvu vanjskih poslova: bila je “velosposlanica za razminiravanje” (?!), ili nešto slično.
Ili ovako: zet Savke Dabčević bio je jedan od direktora INA-e dok je Stjepan Mesić, sin orahovičkoga Tovariša, bio predsjednik RH u dva mandata čije su pak kćeri Dunja i Saša radile i djelovale tamo gdje nije loše, primjerice u MVP-u, u Termama Zagreb, u Hrvatskom institutu za geologiju, poslovale u privatizaciji i izvan nje, recimo s arapskom naftom; blizu kao što su kćeri Josipa Manolića starijega od Biblije, iz braka s Marijom Eker – Darka, Zrnka i Jasna – bile na više ili manje ali redovito, na stalno usputnim državnim jaslama. Naravno, sve to vrijedi i za obitelj Josipović (Ivo je onaj jednomandatni najgori predsjednik RH do sada, no ima on i oca i strica, itd)…
Mnoštvo je tih i toga još, samo je tema teksta donekle drukčija, a prostor ograničen.
Tko je biološki a tko politički otac Zorana Milanovića?
Iako nitko ne zna je li Zoranov politički otac dr. Tuđman (kako to tvrdi svepoklopački sveznadarski analitičar političke kvintesencije dr. Žarko Puhovski) ili je Zoranov politički otac Ivica Račan (kako to opet kazuje, tko drugi nego, dr. Puhovski), ili je Zoranov politički otac Niccolò di Bernardo dei Machiavelli, njegova se priča posebno odnosi na oca Stipu Milanovića…
Ima nas starih koji se sjećamo “svega”, pa se povremeno sjetimo i Štulićevih pjesmica: – “Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, na zidovima naši tragovi, mi kružimo kao psi, djevoje se ne obaziru za nama, njihove kose bude sjetu, dug je put do vječnosti i mi ga prelazimo šutke i u miru, uloge su davno podijeljene i svako ide svojim putem, tateki piju i sapliću se dok pjevaju, žene ih zaobilaze na mah, klinci ih rasturaju zbijeni u gomile duhana, oni piju i glasno urlaju kao zvijeri, ljudi postaju nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu a jutrom žure na kopanje, zbijeni u gomile duhana, džepova usukanih od znoja dlanova, zalaze svuda i u sve guraju nos”…
Primjerice, kako su to onomad – u doba kad se trenutni predsjednik RH Zoran Milanović još bavio ili se počinjao ozbiljnije zanimati SDPRH-om – pisale bulevarske novine, Stipe i Đurđica Milanović roditelji su i osobe koje su imale najveći utjecaj na Zorana Milanovića, (tadašnjega) predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske (akronimski, valjda, SDPRH), jednokratnoga do nevjerice lošega premijera, a današnjega predsjednika RH.
Iako nitko ne zna je li Zoranov politički otac dr. Tuđman (kako to tvrdi svepoklopački sveznadarski analitičar političke kvintesencije dr. Žarko Puhovski) ili je Zoranov politički otac Ivica Račan (kako to opet kazuje, tko drugi nego, dr. Puhovski), ili je Zoranov politički otac Niccolò di Bernardo dei Machiavelli, njegova se (Zoranova) priča posebno odnosi na oca Stipu Milanovića, koji je prije 30-40-50 godina i sam obavljao brojne “javne dužnosti”: bio je tajnik kabineta komunističkoga proljećarskoga prvaka titoljupca Mike Tripala, bio je i zagrebački komunistički gradski zastupnik, vodio Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, da bi – opa! – početkom 1990-ih Stipe Milanović postao pomoćnik tadašnjega ministra Vlatka Pavletića.
Jer, Milanovići su stoljećima – još otkako su sve njh iz Srednje Bosne Turci preko Livna protjerali u Sinj – živjeli u siromašnoj Dalmatinskoj zagori. Prema crkvenim knjigama, to je pleme došlo u Sinjsku krajinu 1687. iz Livna na poziv Venecije koja je gospodarila tim dijelom hrvatske Dalmacije i naselilo se u Glavicama pokraj Sinja. Živjeli su tako mirno ponosno u malome selu pitomom dalmoškom. A onda je došla 1715. i mitološka bitka alkarska, rekao bi M. Škoro, pa crkvene knjige potvrđuju da su brakove sklapali u pravilu između sebe ili sa stanovnicima sličnih okolnih naselja, iako nije razjašnjeno znači li to da su, zapravo, vjerskim podrijetlom bili drukčiji od drugih, odnosno drugačiji od domorodačkih katoličkih starosjedilaca, niti će ikada biti razjašnjeno zašto ih je Alberto Fortis u kontroverznom spisu pod naslovom “Viaggio in Dalmazia” krstio “morovlasima” ili “crnim vlasima”.
Međutim, jedan od dokaza kako se cijelo stoljeće (čak i duže) sve u tim Glavicama vrtjelo oko nekoliko obitelji nalazi se u arhivima gdje se spominje 1869., kada su održani izbori za Dalmatinski sabor. Tada je sinjsku listu prohrvatske Narodne stranke predvodio Ante Tripalo, a na njoj se nalazio i Ante Milanović, seoski glavar Glavica, naime, pradjed Stipe Milanovića, Zoranova i Krešimirova oca. Tako je Zoran Milanović, navodno, 1992. u sinjskom samostanu pregledao popise stanovništva pa je potom izjavio da poznaje svoje obiteljsko stablo negdje od početka 19. stoljeća (!), a kao dokaz “solidnog statusa” opisao je kuću koja je izgrađena oko 1920. (!) Bila je to katnica gdje se u donjem dijelu čuvala stoka, a na katu su živjeli ukućani.
U toj kući živjeli su njegovi djed i baka Ante Milanović i Pera Romac, a tu je rođen i njegov otac Stipe. Zoranov djed Ante je (navodno!) još u to doba “imao šest razreda osnovne škole” (?!) iako se – unatoč tako rijetko dobrom obrazovanju za tadašnje geoplitičke uvjete – do početka Drugoga svjetskog rata bavio težačkim poslovima, pa je tako, iz nekoga razloga, završio u partizanima, baš kao i većina njegovih rođaka, a gotovo isto je bilo i na bakinoj strani. Doduše, Glavice su još u Kraljevini Jugoslaviji nosile neslužbeni naziv Mala Moskva, pa se prvi partizanima priključio djedov mlađi brat Ivan, koji je u predratnom razdoblju bio radnik u raznim mjestima sjeverne Hrvatske i već tada se sindikalno angažirao. Taj Ivan Milanović je sudjelovao u formiranju Druge dalmatinske brigade, borio se na Sutjesci a rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske armije. Stariji brat Ante, partizanima se priključio 1942. i ratovao je uglavnom po Dalmaciji, a Drugi svjetski rat također je završio u oslobođenom Trstu. U obiteljskom albumu Milanovića nalazi se i fotografija snimljena u lipnju 1945. u Trstu, na njoj jedan uz drugoga stoje braća Milanović: niži je Ante u ponešto lošijoj uniformi, a Ivan nosi rusko-partizanske oficirske epolete i po držanju se vidi kako nije “običan vojnik”. Ivan Milanović je ostao u vojsci i premješten je u Srbiju gdje je proveo čitav radni vijek, oženio se vojvođanskom Mađaricom i danas živi u Beogradu, a Zoran Milanović kaže da su jako bliski.
Za razliku od toga brata, Ante Milanović (dakle, djed današnjega hrvatskoga predsjednika) netom po završetku ratnih operacija demobiliziran je i vratio se u sinjske Glavice. Tamo ga je čekala supruga i četvero djece, među kojima i osmogodišnji Stipe, koji se rodio 1937. godine. Nu, etoga, taj Ante Milanović (Stipin ćaća, a Zoranov djed) postao je kasnije jedan od šefova staljinističke Seljačke radne zadruge, ali navodno u ekonomskom smislu nije profitirao zahvaljujući ratnom angažmanu, jer jedini vidljiviji dokaz da je obitelj postala bogatija bila je nova kuća u Glavicama, koja je izgrađena u 1970-ima.
Dakle, Antin sin Stipe Milanović rodio se 1937. i odrastao u Glavicama pokraj Sinja, a kao dječak, ljeti je radio u tamošnjoj Seljačkoj radnoj zadruzi, što mu se, kako kaže, “tako ogadilo da nije imao boljeg motiva za učenje i odlazak na studij u Zagreb”. S obzirom na to da je potekao iz partizanske obitelji, ponuđen mu je upis u podoficirsku školu, čemu se snažno usprotivio onaj već spomenuti stric Ivan, parizanski prvoborac i profesionalni oficir JNA: – “Što ti je? Bolje da mali bude ‘čata’ (?) u Sinju nego podoficr u Tetovu”, uvjerio je svog brata Antu Milanovića. Tako je Stipe Milanović završio Sinjsku gimnaziju u generaciji kojoj su pripadali kasniji televizijski urednik Branko Lentić, politički disident Vladimir Veselica i general Petar Šimac. U Zagreb je došao 1956. Najprije je upisao medicinu, ali na prvoj godini se razbolio od teške upale pluća zbog čega se nekoliko mjeseci liječio u Glavicama, i u tom razdoblju donio odluku da prijeđe na Ekonomski fakultet. Na studiju se sprijateljio s osobama koje će kasnije postati poznate: Božom Jusupom, vlasnikom zadarskog Tankerkomerca, Milanom Artukovićem koji je vlasnik Francka, ali i mladim studentom prava koji je jako volio plesati – Stipom Mesićem.
Stipe Milanović je imao dobar background, bio je partizanski sin i nekadašnji omladinski predsjednik, tako da je primljen u Tripalov ured, a kasnije je radio i s Perom Pirkerom i Srećkom Bijelićem. U vrijeme maspoka bio je u “nezgodnoj poziciji” zbog kumstva s Vladimirom Veselicom i prijateljstva s nizom protivnika beogradskog režima, ali nikada nije zastupao “njihove nacionalističke” stavove. Događaji iz 1971. motivirali su ga (!) da se udalji od politike, posebno nakon što mu je ponuđen položaj direktora Računskog centra.
Nakon diplome otišao je na odsluženje vojnog roka u Sarajevu, a kada se vratio u Zagreb, namjeravao se kandidirati za rad u diplomaciji. Vjerojatno bi otišao u Beograd da na ulici nije sreo tada uglednog diplomata Novaka Pribičevića koji ga je odgovorio od toga: “Što ćeš u diplomaciji, bolje otiđi u Gradski komitet SK jer Miko Tripalo traži šefa kabineta.”
Ili, pogledajmo ovako, jer Večernji list govori slično, ali malo drukčije: Stipe Milanović rođen je 1937. godine. Poslije završetka gimnazije u Sinju, 1957. upisao je ekonomiju u Zagrebu. Studirao je zajedno s Vladom Veselicom, a potkraj studija 1961., zahvaljujući razmjeni studenata, prijatelji Milanović i Veselica otišli su u Francusku kako bi naučili jezik. Osim toga, Stipe Milanović je kao student u Zagrebu bio i predsjednik Kluba sinjskih studenta. Godine 1963/64. bio u Sarajevu u školi rezervnih oficira, zajedno s Božom Jusupom, vlasnikom Tankerkomerca iz Zadra. Kako je Miko Tripalo postao šef zagrebačkog ogranka Partije 1964., Milanović je nakratko bio šef njegova kabineta. Poslije je postao tajnik Komisije za privredu u Gradskoj konferenciji SK. Nakon 1971. Stipe Milanović, zbog bliskosti s Tripalom i braćom Veselica, nije, kako tvrdi, mogao politički napredovati. Stoga (?!) je magistrirao na ekonomiji 1975. Bio je direktor Prvog računalnog centra, direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj (CER), a poslije 1984., kad je podnio ostavku i napustio SK, u CER-u je bio voditelj sektora za dugoročni razvoj Zagreba. Uz ostalo, Stipe Milanović je bio i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Lisinski koja je otvorena je 1973.
Stipe Milanović je, dakle, imao dobar background, bio je partizanski sin i nekadašnji omladinski predsjednik, tako da je primljen u Tripalov ured, a kasnije je radio i s Perom Pirkerom i Srećkom Bijelićem. U vrijeme maspoka bio je u “nezgodnoj poziciji” zbog kumstva s Vladimirom Veselicom i prijateljstva s nizom protivnika beogradskog režima, ali nikada nije zastupao “njihove nacionalističke” stavove. Događaji iz 1971. motivirali su ga (!) da se udalji od politike, posebno nakon što mu je ponuđen položaj direktora Računskog centra. To razdoblje bilo je vrhunac njegove profesionalne karijere jer je između 1969. i 1974. bio i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”. U to vrijeme već je bio oženjen Đurđicom Matasović, dobili su sinove Zorana i Krešimira, a nakon kraćeg boravka na Knežiji, 1970. uselili su se u novi stan na Trnju. Na poziv Zorislava Šonje postao je 1972. šef odsjeka, a kasnije glavni direktor Centra za ekonomski razvoj Grada Zagreba.
Nakon pobjede HDZ-a, jednoga dana (?!) ga je nazvao tadašnji ministar kulture i prosvjete akademik Vlatko Pavletić i ponudio mu položaj pomoćnika ministra zaduženog za financije. U to doba radio je u Privrednoj banci kamo ga je ranije bio pozvao Martin Katičić. Poslovnu sposobnost Milanović je pokazao tako što je dobio otpremninu kao da je cijeli radni vijek proveo u Privrednoj banci, a ne samo pet godina: – “Dali bi mi sve samo da me se riješe, a ja sam iskoristio zakonske mogućnosti. Od otpremnine smo mlađem sinu riješili stambeno pitanje, a Zoranu zajedno sa supruginom obitelji isto pomogli kad je kupio stan; žena i ja preselili smo se u manji stan. Bilo mi je jasno da su okolnosti takve da za mene u tom sustavu nema mjesta”.
Dakle, Vlatko Pavletić je početkom 1990-ih postao ministar prosvjete, kulture i športa te je tražio pomoćnika za financije i pronašao ga u Stipi Milanoviću. No, već nakon godinu dana Milanović je smijenjen zbog “zviždanja” o bezakonju, tobože, na novoj funkciji Stipe Milanović je ukinuo SIZ-ove i pokušao uvesti štednju, što je dovelo do sukoba s Pavletićem. Bilo je očito da više ne može ostati u ministarstvu, i tada mu je pomoć ponudio njegov frend iz 1971. Stipe Mesić, koji je u to doba bio predsjednik Zastupničkoga doma Hrvatskoga Državnoga Sabora. Mesić je pokušao Milanovića poslati kao veleposlanika u Ukrajinu ili imenovati tajnikom Matice iseljenika, ali problem je bilo to što nije član HDZ-a. Stipe Milanović kasnije je ipak tvrdio da je odluku o negdašnjem, prethodnom učlanjenju u HDZ bio donio na sastanku s Mesićem i Bernardom Jurlinom i da je tada eksplicitno rekao da to čini kako bi iznutra demokratizirao vladajuću stranku. Kako bilo, uskoro je Mesić istupio iz HDZ-a, polušavši s Manolićem izvršiti nekovrsni unutarnji državni udar, a odmah potom a ispisnicu iz HDZ-a revolucionarno kruhoborački je predao i Stipe Milanović.
Zoran Milanović po majčinoj liniji
Upravo je baka Marija godinama skrivala najveću obiteljsku tajnu Milanovića, koju je znalo samo nekoliko osoba: ona je u tajnosti, krajem 1966., odnijela Zorana Milanovića na krštenje i po sebi mu dodijelila krsno ime Marijan. Za to nije znao nitko punih 15 godina, i baka je tek pretkraj života otkrila tu tajnu svojoj kćeri Gini. U svakom slučaju Zoranu Milanoviću se isplatilo otkriće da je kršten, jer se mogao crkveno oženiti bez polaganja tečajeva za odrasle.
Podrijetlo Đurđice Matasić, majke trenutnoga predsjenika RH, potpuno je drukčije. Njeni pretci pripadali su tobožnjoj građanskoj klasi, živjeli su u stanovima na Senju, a upravo ih je partizanska socijalistička vlast razbaštinila i spustila na društvenoj ljestvici. Đurđica Matasić je u Zagrebu završila Pedagošku akademiju i čitav radni vijek provela kao nastavnica u školama. Na plesu u Esplandi, oko 1965., upoznala je diplomiranog ekonomista Stipu Milanovića za kojega se udala iduće godine. Kum na svadbi bio je njegov tada najbolji prijatelj Vladimir Veselica.
Matasići su podrijetlom Ličani iz Gacke doline, a djevojačko prezime Milanovićeve bake je Glavaš i, kako Zoran kaže, riječ je o ljudima podrijetlom iz Krasnoga, na Velebitu. Pretci po majčinoj liniji nosili su različita prezimena: Tomajić, Nikšić, Rončević i Raklić, a neki od njih bili su djelatnici Habsburške monarhije i veći dio života radili u raznim dijelovima Kraljevine, tako da su se nerijetko tek poslije umirovljenja definitivno vratili u Senj: sredinom 19. stoljeća Ivan Raklić i Stjepan Nikšić otišli su u Wiener Neustadt na tamošnju Terezijansku vojnu akademiju, oni su bili prvi preci Zorana Milanovića koji su se školovali u Austriji, a isto su napravili i njihovi sinovi, obojica su imali pristojne časničke karijere i vojnu karijeru okončali s činom pukovnika odnosno dopukovnika, što znači da je napredak u državnoj službi omogućio i socijalni uspon Milanovićevih predaka po majčinoj liniji koji su postali dio višeg srednjeg sloja Austro-Ugarske Monarhije. Njegovi pradjed i prabaka, Josip i Georgina Matasić, bili su gimnazijski predavači i gotovo cijelu karijeru proveli su u školama na području Slavonije: tamo se 1892. rodio Stjepan Matasić, djed Zorana Milanovića.
Njegova majka Đurđica dobila je ime upravo prema prabaki Georgini i u dokumentima iz školskog razdoblja navodi se kao Georgina, međutim otkako se obitelj 1949. preselila u Rijeku, na svim ispravama piše da je Đurđica Matasić. Taj dio Milanovićeve obitelji zadesile su dvije teške tragedije. Najprije se 1921., pri povratku s proslave, u Senjskom kanalu utopio pradjed Josip Matasić. Iznenadni nalet oluje prevrnuo je čamac i tijelo Milanovićeva pradjeda pronađeno je tek nakon nekoliko dana. Njegov sin Stjepan, koji je Milanovićev biološki djed (!), otišao je na studij ekonomije u Beč, ali nije ga uspio završiti jer je 1914. počeo Prvi svjetski rat, a on poput mnogih drugih studenata hrvatskoga podrijetla mobiliziran i poslan na front, što je ipak preživio da bi se u novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – počeo baviti poduzetništvom. Nekoliko godina bio je vlasnik pilane u Bosanskoj Krupi koja je naposljetku bankrotirala, poslije čega se definitivno vratio u Senj i postao jedan od upravitelja lokalne banke. Oženio se 1936., kada je imao 44 godine, Marijom Glavaš iz Krasnoga. Već iduće godine rodila se Đurđica (Gina) Matasić, a 1938. i 1941. njezina braća Ante i Stjepan. Stariji brat Ante, dugogodišnji diplomat, danas je punac onoga Gordana Jandrokovića, jednoga od vodećih HDZ-ovih političara, predsjednika hrvatskoga parlamenta.
Baš kao i njegov otac, tako niti Stjepan Matasić nije umro prirodnom smrću. Početkom jeseni 1943. kapitulirala je Italija, a u Senj su ušli partizani koji su se zadržali nekoliko dana. Uskoro je uslijedila njemačka kontraofenziva, a u savezničkom zrakoplovnom napadu i teškom bombardiranju grada poginuo je djed Zorana Milanovića. Stjepan Matasić nastradao je smrtno, ali su im oslobodilački partizani kasnije ipak konfiscirali kuću, a budući da je bila nezaposlena, udovica Marija s troje male djece preselila se na Sušak, gdje su s još jednom obitelji morali dijeliti tzv. socijalni stan. Budući da nije imala stalnu službu, bavila se raznim poslovima kako bi prehranila obitelj. Na Sušaku je upoznala Petra Plišića (bivšega ustašu!), radnika iz Ličkog Lešća, za kojega se udala pa su početkom 1950-ih zajedno doselili u zagrebačku Dubravu. Zoran Milanović kaže kako je Plišića uvijek doživljavao kao djeda, a opisuje ga kao “vrijednog zanatliju koji je jedno vrijeme kao gastarbajter radio u Njemačkoj”.
Ipak, upravo je baka Marija godinama skrivala najveću obiteljsku tajnu Milanovića, koju je znalo samo nekoliko osoba: ona je u tajnosti, krajem 1966., odnijela Zorana Milanovića na krštenje i po sebi mu dodijelila krsno ime Marijan. Za to nije znao nitko punih 15 godina, i baka je tek pretkraj života otkrila tu tajnu svojoj kćeri Gini. U svakom slučaju Zoranu Milanoviću se isplatilo otkriće da je kršten, jer se mogao crkveno oženiti bez polaganja tečajeva za odrasle. Doduše, pomagala (ili odnemagala?) mu je činjenica o ličko-ustaškom backgroundu i kasnije, posebno kad ju je skandalozno otkrio još u najavama za predsjedničku kampanju.
U najboljim godinama za ratnika, Plenković izbjegao rat, baš kao i Milanović
Nakon prve dvije godine studija, dok je oko nas bjesnio rat, Plenkovića su početkom 1990-ih sve više počele zanimati europske teme…
Andrej Plenković je Domovinski rat u svojim najboljim biološkim godinama izbjegao baš na način na koji je taj Domovinski rat izbjegao i Zoran Milanović: motanjem kroz Ministarstvo vanjskih poslova, vrludanjem kroz taj granićevsko-sanaderovsko-žužulovski lažni labirint, od Bruxellesa do Nagornjega Karabaha.
S druge strane, kako je to svojedobno opisivao Ivica Radoš (inače, kum mojega najmlađega sina & novinar bilo kojih novina u kojima sam ja mogao biti urednikom prije, tijekom i nakon 1995.), Andrej Plenković srednju školu završio je u ljeto 1988. nakon koje je upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Naime, jedna od opcija za Andreja Plenkovića bila je da upiše medicinu, budući da mu je majka bila ugledna liječnica na službi u zagrebačkoj Vojnoj bolnici (danas KBC Dubrava), koja mu je ujedno lažnom potvrdom o “anemiji” osigurala da ne služi obvezni vojni rok u JNA, no na kraju se Andrej ipak odlučio za studj prava.
Predavanja su na tom fakultetu slabo posjećena, a seminari se održavaju po abecednom redu. Nakon prve dvije godine studija, dok je oko nas bjesnio rat, Plenkovića su početkom 1990-ih sve više počele zanimati europske teme. Osim toga, jako se angažirao u Europskoj udruzi studenata prava (ELSA). Najprije je, 1991. bio predsjednik te udruge u Zagrebu, potom predsjednik ELSA-e za RH i, na kraju, 1993. postao je predsjednik Međunarodnog odbora ELSA-e u Bruxellesu. Bio je to znak da, na neki način, puca visoko. Cijelu jednu studentsku godinu proveo je na relaciji Zagreb-Bruxelles. Bilo je jasno da ga putovi vode u Bruxelles. Ondje je stekao prijatelje i poznanike iz cijele Europe, a s mnogima je i danas u kontaktu. Neki od njih su i danas diplomati u svojim zemljama. Osim toga, Plenković je tih godina, konkretno 1992. godine, imao studentsku praksu u londonskoj odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood, a 1993. stažirao je u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu. Godine 1994. stažirao je i u Hrvatskoj misiji, koju je vodio veleposlanik Ante Čičin Šain, pri Europskoj zajednici.
Za vrijeme studija Plenković je, naime, najviše interesa pokazivao za međunarodno javno pravo na kojem su bili profesori Božidar Bakotić, Budislav Vukas i Nina Vajić. Na trećoj godini studija vidjelo se da Andreja to najviše zanima, a ne drugi predmeti poput kaznenog i građanskog prava. Plenković je i diplomirao iz međunarodnog javnog prava. Plenković je diplomirao u listopadu 1993. kod profesorice Nine Vajić, danas sutkinje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, i to na temu “Institucije Europske zajednice i proces donošenja odluka” na Katedri međunarodnog javnog prava. Pratio je sve što je vezano uz tu tematiku i na tome poslije i magistrirao. Kao student je dobro upoznao Bruxelles, a poslije, kad je započeo diplomatsku karijeru, u Bruxellesu je bio kao svoj na svome.
Onda je 1994. dobio poziv od Ivana Šimonovića, zamjenika ministra vanjskih poslova Mate Granića. Republika Hrvatska je u to vrijeme željela ojačati Ministarstvo vanjskih poslova nakon međunarodnog priznanja države i, što je bilo posebno važno, valjalo je pripremiti MVP i imati što jače diplomate prije oslobodilačkih akcija. Plenković je u MVP-u odmah dobio mjesto u Odjelu za europske integracije. Najviše se bavio odnosima RH i Vijeća Europe i Europske unije te, u sklopu toga, pregovorima o sporazumu o suradnji između EU i RH. A u samo godinu dana radišni i sposobni Plenković postao je voditelj Ureda zamjenika ministra Ivana Šimonovića.
Dakle, ono što je ranije prošušteno reći, a valja vidjeti (uostalom, jer je očito), Andrej Plenković je Domovinski rat u svojim najboljim biološkim godinama izbjegao baš na način na koji je taj Domovinski rat izbjegao i Zoran Milanović: motanjem kroz Ministarstvo vanjskih poslova, vrludanjem kroz taj granićevsko-sanaderovsko-žužulovski lažni labirint, od Bruxellesa do Nagornjega Karabaha.
Naime, u službenom životpisu Andreja Plenkovića (rođena u Zagrebu 8. travnja 1970.), predsjednika 14. i 15. Vlade Republike Hrvatske od listopada 2016. te predsjednika Hrvatske demokratske zajednice od srpnja 2016., stoji da je tijekom svoje karijere obnašao različite funkcije kojekuda i kojegdje: Pravni fakultet u Zagrebu upisao je 1988., a diplomirao 1993. godine na temu “Institucije Europske zajednice i proces donošenja odluka” na Katedri međunarodnog javnog prava kod profesorice Nine Vajić, bivše sutkinje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a tijekom studija – dok je većina nas bila u ratu – radio je kao prevoditelj volonter u Promatračkoj misiji Europske zajednice u Hrvatskoj 1991/92. Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu Europske udruge studenata prava (ELSA). 1991. postao je predsjednikom ELSA-e Zagreb, 1992. predsjednikom ELSA-e Hrvatske, a 1993. predsjednikom Međunarodnog odbora ELSA-e sa sjedištem u Bruxellesu. U tom razdoblju, dok su se njegovi školski drugovi lamatali po frontovima, on sudjeluje na brojnim međunarodnim konferencijama diljem Europe i SAD-a te organizira nekoliko stručnih skupova u Hrvatskoj. Studentsku praksu obavio je 1992. u odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood u Londonu. Na stažu u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu (u okviru Zaklade Robert Schuman) boravio je 1993., te 1994. kao i u hrvatskoj Misiji pri Europskim zajednicama., dugim riječima, Andrej je bio pametan: izbjegao je od gluposti od rata u Hrvatskoj. I neka jest.
Godine 1997. Andrej je položio državni stručni ispit, a 1999. Savjetnički ispit pri Ministarstvu vanjskih poslova. 2002. godine magistrirao je međunarodno pravo s magistarskim radom “Subjektivitet EU i razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne politike”. Iste godine položio je i pravosudni ispit. Govori engleski, francuski i talijanski, a služi se njemačkim jezikom, zbog čega od 1994. do 2002. radi kao diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova na nizu funkcija. Između ostaloga, bio je načelnik Odjela za europske integracije, savjetnik ministra za europske poslove, član Pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU, od 2002. do 2005. obnašao dužnost zamjenika šefa hrvatske Misije pri Europskoj uniji u Bruxellesu gdje je bio zadužen za koordinaciju političkih aktivnosti Misije te pripremu podnošenja zahtjeva Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji, od 2005. do 2010. bio je zamjenikom veleposlanika u Francuskoj, u travnju 2010. postao je državnim tajnikom za europske integracije u Vladi gdje upravlja radom Ministarstva na političkim i gospodarskim odnosima s članicama Unije do prosinca 2011., da bi od 22. prosinca 2011. do 1. srpnja 2013. bio zastupnikom HDZ-a u Hrvatskom saboru, supredsjedateljem Zajedničkog parlamentarnog odbora Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, te članom saborskih odbora za vanjsku politiku, za europske integracije, za pravosuđe, za zaštitu okoliša te za međuparlamentarnu suradnju, te odlukom Hrvatskog sabora od travnja 2012. do srpnja 2013. jednim od 12 hrvatskih zastupnika promatrača u Europskom parlamentu. Od 1. srpnja 2013. zastupnik je HDZ-a u Europskom parlamentu i član Kluba zastupnika Europske pučke stranke. U Strasbourgu je 2. srpnja 2013. govorio kao prvi zastupnik iz Hrvatske na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta, kada je bio član Odbora za proračun i Odbora za ustav Europskog parlamenta, kao i Izaslanstva za odnose sa zemljama jugoistočne Europe, a sudjeluje i u radu niza drugih odbora.
S obzirom na obiteljski background moglo se očekivati da će Plenković biti bliži SDP-u
Slobodna Dalmacija u lipnju 2016.: “S obzirom na obiteljski background moglo se očekivati da će Plenković čiji je otac Mario imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma Hrvatskog proljeća biti nekako bliži SDP-u, kao što se za Milanovića, s obzirom na to da mu je otac Stipe radio u uredu Vlatka Pavletića, vjerovalo da je HDZ-ovac”.
Taj zagrebački Dalmoš, rođen u obitelji oca, profesora Marija Plenkovića, te majke, kardiološke internistice Vjekoslave Raos, od 2014. godine u braku s Anom Maslać, s kojom ima sina Marija i kćer Milu, tek je malim političko-ideološkim dijelom drukčiji od Zorana Milanovića.
Naime, ako je uopće bitno različit. Jer, Andrejov ćaća, Mario Plenković rođen je 23. studenog 1947. u selcu Svirče na otoku Hvaru. Na Sveučilištu u Zagrebu davne 1976. stekao je naslov magistra informacijskih znanosti, a 1978. doktorirao je informacijske i organizacijske znanosti na nekom fakultetu, recimo, na Fakultetu političkih znanosti (FPZ) ili na Fakultetu političkih nauka (FPN), što je ionako isti klinac. Bio je sveučilišni profesor komunikologije na FPZ-u, te autor 16 stručnih knjiga i više od 700 strukovnih bibliografskih referenci, a kasnije je postao jednim od osnivača Studija komunikologije u Mariboru, gdje danas i živi i gdje radi kao voditelj katedre za komunikologiju i redovni profesor informacijskih znanosti u trajnom zvanju. Bio je voditelj studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (1982.-1990.), a od 1988. do 1992. bio je i predsjednik tog fakulteta. Kao znanstvenik se, osim komunikologijom, bavio i informacijskim znanostima, a radio je i u Europskom centru za mir i razvoj te Grafičkom fakultetu. Na Filozofskom fakultetu u Zadru jedan od utemeljitelja Studija kulture i turizma te poslijediplomskih studija informacijskih znanosti. Zaključno s 2011. godinom bio je glavni i odgovorni urednik nekih slabo čitanih znanstvenih časopisa te predsjednik nekakava nepoznata Hrvatskoga komunikološkoga društva.
Oko djelovanja Marija Plenkovića (Andrejova oca) postoje različiti suprotstavljeni pogledi: jedni, naime, tvrde da je otac hrvatskog premijera 1970-ih i 1980-ih kroz svoje medijsko djelovanje omogućio premoć novinara lijeve orijentacije u demokratskoj Hrvatskoj, dok drugi tvrde da je Mario Plenković zapravo oduvijek bio distanciran od komunističkih krugova te da je još u Jugoslaviji bio hrvatski domoljub: – “Na Fakultetu političkih znanosti pripadali smo prohrvatskoj struji. Mario je domoljub i Hrvat” – rekao je pokojni Zdravko Tomac Ivici Radošu za Večernji list.
Neki pak mediji upravo na temelju zaposlenja koja je Mario Plenković obavljao 1970-ih i 1980-ih pretpostavljaju njegovu povezanost s komunističkom nomenklaturom. Jer, nakon sloma Hrvatskog proljeća, radio je u uredu generalnog direktora Televizije Zagreb kao šef kabineta. Tu je najprije bio suradnik Franka Wintera. Među ostalim, bio je i savjetnik Josipu Grubišiću Ćabi, jednom od moćnih direktora Radio Zagreba. Tabloidni list Express tvrdi da je Mario Plenković “nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića, kojega je Partija bila poslala na TV Zagreb da ‘sredi stanje'”. U jednome drugom članku isti tjednik navodi kako su i Puharić i Winter i Plenković “bili povjerljivi ljudi Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske”, ističući da je Puharić bio član užega rukovodstva Saveza komunista Hrvatske 1978-1981, jugoslavenski ambasador u Poljskoj 1986-1990. te da je Winter niz godina bio u diplomatskoj službi SFRJ.
Na tom tragu, Slobodna Dalmacija je u lipnju 2016., uspoređujući Andreja Plenkovića s tadašnjim predsjednikom SDP-a Milanovićem, objavila sljedeći navod, pripisujući ga neimenovanom izvoru iz Ministarstva vanjskih poslova: – “S obzirom na obiteljski background moglo se očekivati da će Plenković čiji je otac Mario imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma Hrvatskog proljeća biti nekako bliži SDP-u, kao što se za Milanovića, s obzirom na to da mu je otac Stipe radio u uredu Vlatka Pavletića, vjerovalo da je HDZ-ovac”.
Kako je prenio Novi list, Mario Plenković sa svojom drugom suprugom Vlastom Kučiš danas živi u Rogaškoj Slatini, gdje ih Andrej Plenković često posjećuje, iako je mater premijera Andreja Plenkovića, Vjekoslava Raos-Plenković, Makaranka, u vrijeme komunizma radila kao internist kardiolog u Vojnoj bolnici (Novoj bolnici) Dubrava.
Crveni manageri stvorili novi biološki naraštaj
Kad Milanović kaže Plenkoviću da je on (Plenković) bio zaštićeno dijete socijalizma, tobože se ne kuži da je isto to zaštićeno dijete socijalizma bio i on (Milanović).
Eto, otegla se ova pripovijetka, a zapravo bi mogla stati u svega nekoliko rečenica.
Nije to nepotizam stare naravi, tipa pogodovanja rođacima, nego je ovo čemu danas svjedočimo daleko malignije: ovdje je riječ o tome da su crveni manageri stvorili novi (u ovom slučaju, čak i biloški novi) naraštaj, new generation, u čijemu političkom DNK-u stoji ugrađena nevolja: novodobni cirkusantski medijski sukobi između predsjednika (Milanovića) i premijera (Plenkovića) uopće nisu sukobi.
Oni se fajtaju onako kako su se fajtali njihovi očevi unutar tih postpartizanskih nevolja, Zoran i Andrej, fajtaju se unutar tzv. sukoba pluralističkih samoupravnih interesa, unutar tkz. sukoba pluralističkih samoupravnih zajednica i organizacija. Titoističko-kardeljevskih, ali zamaskiranih u magloviti liberalni kapitalizam i njegove varijacije, od lijevih do desnih.
Jer, kad Milanović kaže Plenkoviću da je on (Plenković) bio zaštićeno dijete socijalizma, tobože se ne kuži da je isto to zaštićeno dijete socijalizma bio i on (Milanović). Samo što je Milanović to prvi rekao na tv-programu kojega on kontrolira, pa mu on Plenković istim rečenicama uzvraća na nekoj drugom tv-programu kojega kontrolira on. Pritom, lako za njihove toboženje nesporazume, ako uopće postoje.
Nego kako stvari stoje, bez obzira na njihove roditelje (crvene managere), jedini na koga oni (djeca crvenih managera), u četvrtom nastavku epopeje Lord of the Rings ciljaju – to smo mi. Iako bi u ovoj prigodi temeljito valjalo razmisliti – tko smo uopće mi!