Moj brat Marko Jurič svršio je neke školice, nešto se ženio, studirao je neke faksove, radio je u Vjesnikovu VIP-u, u Globusu, u ST-u, u Panorami, u Večernjemu, u Vjesniku, u Dnevno.hr., u Direktno.hr, na OTV-u, na Z1, bavio se fotografijom i pisalaštvom, rokenrolom i boksom, proputovao je nešto malo svijeta (bio je u Africi, Aziji, Americi, Kanadi i Australiji, Europu naravno ne računamo) itd., da bi se danas Jurič suočavao s onom vrstom oporih viceva koji u svojoj naravi nalikuju sublimiranoj poruci iz “Šale” Milana Kundere.

Autor: Mate Bašić

Neprispodobivi je i apsurdistički crnohumorni vic, kakvoga se ni Milan Kundera u svojoj tugaljivoj knjigopolitičkoj džokerskoj “Šali” ni usredsrijede života svojega ne bi sjetio, da Državno odvjetništvo RH u Novom Zagrebu 11. siječnja 2016. “na temelju saznanja prikupljenih od Državnog odvjetništva te kaznenih prijava stanovitoga Drage Pilsela, te Kuće ljudskih prava Zagreb i Srpskoga narodnoga vijeća” – osnovano sumnja” – što? – da je neka osoba imenom Marko Jurič počinila “kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325.,  stavak 1. Kaznenog zakona”, jer je (12. i 19. siječnja 2016.) u tzv. negativnom kontekstu javno spominjala (osoba Jurič) nekoga i nešto, pri čemu su netko i nešto bili, ni više ni manje, nego mitropolit zagrebačko-ljubljanski Srpske pravoslavne crkve Porfirije Perić i imanentni mu – četnici.

Zvuči apsurdno, ali Država je sada, četiri godine potom, odnosno, 30. prosinca 2019., pokrenula stvarnu optužnicu. Ona se zove K-DO-374/17 KPO-DO-12/17.

Država žica lovu?


Bio život brz ili spor, zagrebački Večernji list 22. siječnja 2020. prenio je duhoviti literarni tekst državne Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) u kojemu stoji da je “Državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv novinara Marka Juriča u kojoj za njega traže uvjetnu kaznu tvrdeći da je putem svoje televizijske emisije javno poticao na mržnju prema srpskoj manjini i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zbog odjave dviju emisija ‘Markov trg’, prikazanih u produkciji Juričeve tvrtke na televiziji Z1 u siječnju 2016. Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu za njega je zatražilo godinu dana uvjetnog zatvora, u koji neće ići ako u tri godine ne počini novo kazneno djelo. Osim toga tužiteljstvo za tvrtku Plava produkcija, čiji je Jurič direktor, traži novčanu kaznu od 30.000 kuna. Sporne emisije ‘Markovog trga’ iz siječnja 2016. široj su javnosti postale poznati kada je Vijeće za elektroničke medije zbog Juričevih izjava na tri dana oduzelo koncesiju televiziji. To je pokrenulo prosvjed više tisuća ljudi, okupljenih oko zagrebačke Hvidre, koji su zatražili ostavke članova Vijeća za elektroničke medije (VEM) i predsjednice tog tijela Mirjane Rakić kojoj su uručili i kapu s četničkim obilježjima. Vijeće je cijeli slučaj prijavilo Državnom odvjetništvu, što je ranije učinilo i predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Milorad Pupovac. U optužnici se navodi da je Jurič u svojoj emisiji 12. siječnja 2016. Zagrepčanima i svima koji šeću (?) Cvjetnim trgom poručio da budu oprezni jer je ‘u blizini crkva u kojoj stoluje četnički vikar. Dakle dragi moji Zagrepčani, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu’. Predložio je da bi taj trg trebalo obilježiti tablama ‘pazi oštar četnik u blizini’. I u idućoj emisiji 19. siječnja 2016. ponovno je kazao: ‘Upozoravam Zagrepčane koji se kreću Cvjetnim trgom, osobito majke s djecom, pripazite kad prolazite pored crkve tamo Preobraženja Svetoga da ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir’, citira se u optužnici. Jurič je u izjavi Hini kazao da će putem odvjetnika podnijeti odgovor na tužbu, nakon čega slijedi sudski postupak. Dodao je da mu je najproblematičniji prijedlog uvjetne zatvorske kazne, jer bi, ako bude osuđen, u roku kušnje mogao završiti iza rešetaka zbog bilo koje slične prijave koju može primiti zbog svog novinarskog rada.

Kunderijanske šale male


Jedan od meni dragih oporih viceva kazuje kako svojedobno, kad je onomad partizanska vlast tek bila uvela lutriju među tamošnji preživjeli narod u spomenutoj imotskoj dalmoško-zagorskoj zapadno-hercegovačkoj krajini, netijak Iko – žutokljun, mlad ka tičije govno – bane u strica Mate u kuću, pa mu vrcon s praga postavi vaki i vaki upit:

– Mate, strikane moj, bi li ti volijo da ti kogod dadne stoiljada dojčmaraka pa da kupiš pokoji bager i pokoji MAN-ov teretnjak troosovinac, ajmo reć, troaksaš?

– Kako ne bi, Ikane mali, kako ne bi – otpovrne stric Mate. – Nu, šta bi ja triba učinit pa da mi se to dadne?

– Lako je to, striče Mate. Na vome buletiniću šta san ti ga donijo, zove se lutrija, tribaš lipo s tintanon olovkon zakružit jedan broj i eto nami do prvoga ponediljka stoiljada dojčmaraka.

– Evo bukare, moje kujundžuše, pravo vino bez truna cukra, Ikane mali, evo tintane olovke, oš crljenu, oš modru, dajder oti buletinić, pa da ja to zakružin!

Sidoše tako, stric Mate i netijak Iko na banak, za teški čvrsti stol su osan noga, bukara između njizi, Gospa Sinjska i Prološka motri ji sa zida (vanka, sakriven ispod trišanja i lejandora, špija u to doba još sitno autistično dite, Ante Tomin!), pa netijak Iko razloži strikanu Mati  taktiku: – Nu, strikane, nu buletinića! Nu, imadeš ovden 24 kolone po 24 broja. Pa ti lipo zaokružiš jedan broj sa svojon tintanon olovkon i eto nami stoiljada dojčmaraka. Kupićemo mi koji bager i koji MAN-ov troaksaš, a potljen, u rađu pa kako nan bude: oš da o Knina načinimo Modro jezero iliš da o Srbije načinimo Crljeno. Imoćani, kad pođu u rađu, nema cure koju ne obađu, ma miljuni dojčmaraka, s tizin bagerin i s tizin troaksašin, eeee, čekaju samo da ji mi obakupimo!

– Ne valja ti posa, netijače – čim to začu, gorke suze počne u bukaru ronit stric Mate: – Ne valja ti posa nikako, netijače moj. Jerbo, a nije bilo davno, evo jedva prođe 70-tak godinica, kad no ja od dvi vojske nisan zna odabrat pravu! Kamoli bi sad na vome tvomen buletiniću, đava ti ga lipi odnijo moga pogodit jedan jedini, pravi broj, između između tizi 24×24=576.

Smisao za viceve


U ovom otajstvu začudnom riječ je ipak o Marku Juriču! On je, po pokojnomu ćaći Mati – koji nikada nije pobijedio na lutriji – podrijetlom iz Lokvičića, s rimskoga Berinovca, blizu ilirske i rimske Rus Novae i Emothe, ali njegovo selo (zapravo, selo njegovih predaka, budući da je on Zagrepčanin iz obližnje Dubrave) sasvim je obično: tamo i danas žive Draguni, Kavelji, Juriči, Knezovići, itd., u prijevodu na hrvatski: jurišni konjanici, viteški konjanici, jurišni pješaci (zato prezime svršava na “č”), itsl. Njegov je zavičaj, tamo u Imotskomu, smješten u srednji vijek, a ja zajedno s njime otamo, nekada negdje u neko doba, koje mi kolokvijalno nazivamo Domovinskim ratom, s Juričem sam osobno dijelio ratničku tugu i bijes u mjestima u kojima inače nikada ne bih bio: jednom smo, usred rata u Hrvatskoj, dobronamjerno upali u središte Karadžićeva SDS-a u još miroljubivoj Banjoj Luci u BiH, pa smo jednom bili na 50 metara od četnika u Sisku (čuo sam da više nema živih od onih s kojima smo bili), čak smo se jednom zajedno zatekli usred zadarskog bojišta kad na tim točkama nitko normalan (osim Treće imotske bojne) nije bio, pa ponavljam: cijelo vrijeme, ja osobno, mislio sam kako je to dobar čovjek!

Smisao za viceve podrazumijeva da je to bio onaj jedinstveni dobri čovjek koji je u onoj gužvi legendarnoga koncerta Prljavoga kazališta na Trgu 1989. uspio meni ondašnji Polet načiniti genijalne fotke, eda bih ja to na naslovnici uporabio za pokriće svojega danas glasnoga prvoga velikoga intervjua s Franjom Tuđmanom, iskreno se strašeći što nam se svima zbog toga intervjua može dogoditi?

Moj brat Marko Jurič svršio je neke školice, nešto se ženio, pravio djecu (ukupno komada 4 s najmanje 2 žene), studirao je neke faksove, radio je u Vjesnikovu VIP-u, u Globusu, u ST-u, u Panorami, u Večernjemu, u Vjesniku, u Dnevno.hr., u Direktno.hr, na OTV-u, na Z1, bavio se fotografijom i pisalaštvom, rokenrolom i boksom, proputovao je nešto malo svijeta (bio je u Africi, Aziji, Americi, Kanadi i Australiji, Europu naravno ne računamo) itd., da bi se danas Jurič suočavao s onom vrstom oporih viceva koji u svojoj naravi nalikuju sublimiranoj poruci iz “Šale” Milana Kundere.

Ideološke prijave


Nenad Piskač, novinar, publicist, putopisac, esejist i pjesnik opisao je slučaj, govoreći da “u ime Republike Hrvatske optužnica podsjeća Općinski sud i Marka Juriča da je protiv njega zaprimila kaznene prijave kontroverznoga Drage Pilsela, stanovite Kuće ljudskih prava i stanovitoga Srpskoga narodnoga vijeća, dakle, jedne privatne osobe, jedne ideološki svrstane udruge i jedne jednonacionalne udruge”, da je Državno odvjetništvo navedene kaznene prijave uvrstilo u spis optužnice, što znači da su “relevantne” za Republiku Hrvatsku jer je “Državno odvjetništvo podiglo optužnicu pri Općinskom sudu u Novom Zagrebu protiv novinara Marka Juriča. Četiri godine trebalo je razmatrati dvije njegove odjave emisije Markov trg. Država je marljivo radeći četiri godine napokon podlegla Dragecu Kućici i srpskoj politici u Hrvatskoj. Podigla je optužnicu (K-DO-374/17 KPO-DO-12/17 od 30. prosinca 2019.) protiv Juriča i pravne osobe Trgovačkoga društva Plava produkcija. Čitajući optužnicu shvatio sam da je optuženik prekoračio granicu jugokomunističkoga verbalnoga delikta. Juriču Država stavlja na teret da je 12. i 19. siječnja 2016., kao urednik, voditelj i odgovorna osoba Plave produkcije, ‘u nakani da kod većeg broja ljudi potakne osjećaj mržnje i netrpeljivosti prema pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti u Hrvatskoj i svećenstvu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj’ u odjavama izjavio: ‘Poruka dragim Zagrepčanima, svima vama koji se šećete Cvjetnim trgom, budite oprezni pošto je u blizini crkva u kojoj stoluje, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikar, dakle dragi moji Zagrepčani kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini’. Osim toga država mu stavlja na teret i odjavu u emisiji emitiranoj tjedan dana kasnije: ‘Da ponovim ono što sam rekao prošloj emisiji: upozoravam Zagrepčane koji se kreću Cvjetnim trgom, osobito majke s djecom, pripazite kad prolazite pored crkve tamo Preobraženja Svetoga da ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir’. Jurič je aludirao na poznatu povijesnu praksu da su mnogi klerici SPC aktivno sudjelovali u četničkom pokretu i okrvavili ruke, uglavnom nad civilnim nesrpskim stanovništvom. Pritom je bio potaknut video snimkom na kojoj nekolicina klerika SPC, među njima i Porfirije, pjesmom veličaju upravo zločinca, popa i četnika Đujića. U ime Republike Hrvatske optužnica, međutim, smatra da je Marko Jurič ‘putem televizije javno poticao na mržnju usmjerenu prema skupini ljudi i pripadniku skupine zbog njihove vjerske, nacionalne i etničke pripadnosti’. K tome je kao odgovorna osoba Trgovačkog društva povrijedio dužnost pravne osobe ‘time što je u audiovizualnim medijskim uslugama pogodovalo poticanju i širenju mržnje na osnovi etničke pripadnosti, vjere i nacionalnog podrijetla te pogodovalo poticanju i širenju ksenofobije’. U ime Republike Hrvatske optužnica smatra da je Marko Jurič (r. 1963.) ‘počinio kazneno djelo protiv javnoga reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju’, a da je Trgovačko društvo ‘odgovorno je za kazneno djelo protiv javnog reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju’. Zbog toga optužnica traži ‘kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz izricanje uvjetne osude, na način da se izrečena kazna zatvora, neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo”. K tomu, za Trgovačko društvo, kao drugookrivljeno, traži se novčana kazna od 30.000,00 kuna (Juriču je država priznala da ima plaću 2.700,00 kn i četvero djece). Drugim riječima režim mu poručuje – seli se van, da te ovdje više ne vidimo.”

Jurič objavio četničku pjesmu?


Što se, međutim, uopće dogodilo, tada, 19. siječnja 2016.?

Kakvu je to mržnju Marko Jurič mogao pustiti u čisti eter 2016., da bi tek 2020. podlegao “osnovanoj sumnji” novozagrebačkoga DORH-a, Kuće ljudskih prava SNV-a i mr. sc. Drage Pilsela?

Oduvijek sam se divio onoj vrsti oporih viceva koji u svojoj naravi nalikuju sublimiranoj poruci iz “Šale” Milana Kundere, poglavito kad su takvi vicevi prilagođeni mentalitetu iz kojega sam sam pročedio.

U mojemu slučaju, riječ je o imotskom, dalmoško-zagorskom, zapadno-hercegovačkom mentalitetu (kako ga je kome lakše zvati, meni je svejedno!), štono ga je pokojni Giovanni Battista Francesco Antonio samozvani Alberto Fortis u “Viaggio in Dalmazia” (1774.) ingeniozno krstio “morlačkim, morovlaškim, crnovlaškim”, zapravo “ilirskim”, ilustriravši ga najpoznatijim i najprevođenijim djelom hrvatske (ne samo pučke i  usmene) književnosti ikada  tj. “Asanaginicom” (“Hasanaginicom”), a čiji će tekst – unutar opake političke filozofije izjednačavanja svih govornika štokavskoga narječja s hrvatskim etničkim tj. nesrbijanskim Srbima, postavljajući temelje velikosrpske ideologije u kulturnopovijesnom obliku – siroti plaćenik tadašnjega dijela ideologiziranoga austrijsko-habsburškoga dvora Vuk Stefanović kriptoimenovani Karadžić potpuno “ijekavizirati” i do daljnjega diskreditirati činjenicu da je onodobni temelj temeljnoga, osobito zasebnoga hrvatskoga bio, zapravo, IKAVSKI govor, a tek potom sve one efemeralije na kojima se politlingvistički inzistira, danomice i do danas, ujedno kontemplirajućo – dakle, što je, zapravo Marko Jurič objavio (prenio), a potom živčano komentirao?

Transkript četničkog urlanja


Dosjetkom, sličnom vicu, prenio je Jurič nešto što se dosta dugo prije moglo pronaći na YouTube-u: tamo negdje u Chicagu, Porfirije Prvoslav Perić, rođen u Bečeju 22. srpnja u julu 1961., šef SPC-a među Hrvatima od 2014., zajedno s Vojislavom Bilbijom, negdašnjim karataškim (karatističkim) prvakom SFRJ, zubarom, protojerejom stavroforom i “starešinom” Roterdamske parohije Zapadnoeuropske eparhije SPC-a, rođenim u Bosanskom Grahovu 1942., popeval je veslikosrpske popevke, evo kakve:

PORFIRIJE: Još, još, još jeamput…
BILBIJA: Aj, aj, ajte vamo, morte sto puta…
PORFIRIJE: Našu pesmu…
BILIBIJA: Ka su se povlačili preko Pađana, teško im je bilo, morali su da ostave sve, nji deset iljada, petnes iljada, ponda su, onaj, gledali, ponda kaže: zbogom ostaje mala kod ovaca. Prije petnes godina, ja sam je naučio ovde u Čikagu, kod oni stari ratnika…
SNIMATELJ IZ POZADINE: Pet stotina su izgubili boraca četnici… Ajte, Presvećeni, naš pita, jesul partizani jedno četer hiljade?
PORFIRIJE: Amo, amo…
BILBIJA: Khrm, khrm. Zbogom ostaj mala kod ovaca, a ja odo preko Donjeg Lapca (2x ZBOR). Ne daj mala da te ljube deca, već ti čekaj mene mitraljesca. Nas dva brata oba ratujemo, ne plač majko oko poginemo. (Smijeh).
DRUGI GLAS, BARŠUNASTI BARITON: Moga brata ranila granata, žao mi je što i mene nije. (2x ZBOR).
BILBIJA: Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi. Sa Dinare svanuće sloboda, doneće je Momčilo vojvoda. (2x ZOBR)

Asimetrična propaganda


Novoobjektivni novozagrebački DORH od 11. siječnja 2016., sve do 30. prosinca u K-DO-374/17 KPO-DO-12/17. dakle, sumnjiči Marka Juriča da je – po prijavi mr. sc. Drage Pilsela, Kuće ljudskih prava Zagreb i Srpskog narodnog vijeća – potaknuo “ČETNIČKU, VELIKOSRPSKU MRŽNJU PROTIV HRVATA”, emitirajući prije 3/4 (tri/četiri) godine, tj. 2016., čikaški kunderijanaski zbor na čelu s mirotočivim četničkim sveštenicima, Perićem i Bilbijom. ?!

Nerazumno je to: je li to Jurič propagira protuhrvatsko četništvo???

Kakva glupost! Kakva nevjerojatna, nemoguća glupost!

No, s druge strane, razmislimo što nam se poručuje: pa to Pilsel i drugovi naprosto žele reći da se ne smiju objavljivati/emitirati takvi sadržaji (iako su činjenični!), kako se posljedično ne bi smjeli objavljivati ni “protusadržaji” koji bi, eventualno, sadržavali “velikohrvatsku mržnju protiv četnika i Srba”.

Nu, nema spora, takva je matematika strašna, užasna i odvratna!

Istodobno, onaj frajer duboka glasa, s čijom je pentatonikom ovaj naš domaći hrvatski Porfirije Perić fasciniran zbog njegovih gromoglasnh glasnica, slična duboku altu Josipe Lisac, samo malo muškijega, dakle, Vojislav Bilbija, koji intonira i egzaltira “Dinaru”, gotovo kao Branko Blaće u “Gubec-begu”, taj je bio karatist, ispovjednik onih nevinih Srba u Den Haagu koji su, začudno ukupno zaradili jedva oko 2000 (dvije tisuće) godina robije, jer su se jadnici borili za etnički čistu Veliku Srbiju izvan Raške, pa dokle stignu u 20. stoljeću, uključujući i Dinaru sirotog Thompsona, pa i preko nje. Eto, taj je Bilbija pjevač tih pametnih “ojkača”.. Prvoslav je pak Porfirije Perić frka od face – trenutni mitropolit zagrebačko-ljubljanski SPC-a, bio je dugo, od 2008. do 2014., šef Savjeta Republičke radiodifuzne agencije u Srbiji, tzv. REM, što je nekovrsni adekvat hrvatskomu VEM-u i AEM-u, ako smo mi u stanju razumjeti što to znači, danas kada serbijanska oporba tamo na Zapadnom Balkanu žestoko prosvjeduje protov te “institucije” koju je nevoljnim Srbijancima taj Porfirije ostavio u amanet.

Uglavnom, eto njih rodijaka, sada i ovdje, usred našega provincijalnoga Zagreba, na njihovoj su strani žestoki pojedinci: dr. Milorad Pupovac, čak i Carlos Pilsel koji ništa ne razumije ali je zao, pokušavali su ga čak instalirati tamo gdje mu sigurno nije mjesto, a uz njega smiješnoimenska bezimena Kuća ljudskih prava Zagreb, temeljito dvojbeni SNV te – što je gotovo nevjerojatno – i hrvatski – DORH.

Verbalni delikt je delikt mišljenja?


Doista, što potpada pod Kazneni zakon RH? Pogledajmo to malo bolje: verbalni delikt je bio kolokvijalni naziv za kazneno djelo predviđeno u Članku 133. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ).

Na temelju te zakonske odredbe provođeni su politički procesi, uz vrlo drastične kazne protiv osoba koje su mišlju i/ili rječju dovodili u pitanje ispravnost komunističke vladavine. U cijelosti je odredba iz proverbijalnoga, jednoga od naubitačnijih u ono doba, u Članku 133. KZ SFRJ glasila: “Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina; (2) Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje od tri godine.”

Za razliku od Članka 133. KZ SFRJ, navodno je Članak 325 KZ RH daleko demokratskiji, pa eto sad glasi: “Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine; (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka  kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine; (3) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka  počinitelj će se kazniti.

Međutim, kako je, očito, čudesna formulacija iz Članka 133. KZ SFRJ nevjerojatnom jednostavnosnošću gotovo identična, odnosno očevidno je zamijenjena formulacijom u Članku  325. KZ RH – pri čemu su nevjerojatnom lakoćom birokratsko-pravničkoga postojanja (M. Kundera) zaumne odrednice o “samoupravljanju” i sličnim dosjetkama umještene dosjetkama o “genocidu, zločinu agresije, zločinu protiv čovječnosti ili ratnom zločinu, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine” – valja se zapitati: kako to izgleda u praxisu?

Eto kako!

Komentari