Danas znam zašto nismo ništa posebno učili u školi o vremenu od 1918. do 1941. na prostorima gdje žive Hrvati, jer se u tom slučaju ne bi mogla izbjeći spoznaja o okrutnosti velikosrpstva i totalnoj korupciji državnog aparata. Nama nije bilo poznato koje sve tehnike mučenja su srpske vlasti koristile ne bi li posrbile Hrvate. U ovoj knjizi (a i u drugima) to je moguće spoznati. Tisuće Hrvata je pobijeno, a još više mučenjem ozlijeđeno. Pod mukama su mnogi Hrvati priznavali ono što nisu učinili.
Dok budete ovo čitali sjetite se nesretnog projekta BiH koji simbolizira gotovo 150-godišnji neuspjeh međunarodne zajednice i diletantski odnos velikih naroda prema malim narodima.
S poviješću se inače u životu nisam puno bavio. Vjerovao sam knjigama i povjesničarima. Tek kad sam uočio značajne povijesne nelogičnosti, tj. kontradiktornosti koje su utjecale ili pak utječu i na moj život, odlučio sam provjeriti što je od tih nelogičnosti istina, a što nije. Primjera radi, u školi su nas učili da su nakon Prvog svjetskog rata Hrvati zajedno sa Slovencima i Srbima stvorili prvu Jugoslaviju, no ne sjećam se da smo išta učili kakva je to bila država, kako se u njoj živjelo i zašto se kao kula od karata raspala 1941. Život u drugoj Jugoslaviji i njen logičan krvav raspad mi je jasan jer sam je srećom nadživio, pa o njoj u ovom kontekstu neće biti riječi.
Razdoblje dvadesetog stoljeća do Drugog svjetskog rata više mi nije tako nepoznato kao što je to bilo prije dok sam slijepo svima vjerovao. Sa dostatnim povijesnim znanjem odlučio sam pročitati knjigu doktora Georgesa Desbonsa (1889-1962), međunarodno vrlo uglednog francuskog odvjetnika, koji je prihvatio braniti trojicu ustaša zbog atentata na kralja Aleksandra Prvog u Marseilleu 1934., premda spomenuti trojac nije neposredni izvršitelj atentata. Ovu hvale vrijednu knjigu je s francuskog izvornika prevela Aleksandra Marija Chvalovsky, a u Hrvatskoj objavio Hrvatski Obranbeni Red (HOR). Riječ je o ‘povijesnom i političkom pristupu atentatu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. u Marseilleu dana 9. listopada 1934.
Da bi dokazali međunarodnoj zajednici pravo na državu krajem 19. stoljeća Srbi su koristili mitove na kojema se temelji velikosrpstvo ili srpski nacizam (dobro dokumentirano u povijesnoj literaturi), a spomenut ću ovdje samo neke:
- Ni Nijemci ni Francuzi ne znaju da su potomci Srba;
- Prije četiri tisuće godina Kinezi su Srbe prisilili na uzmak u Sibir. Od tu su se Srbi proširili u Europu i Malu Aziju, iz Indije u Sjevernu Afriku, a pod imenom Vandali osvojili su Rim;
- Srbi su izgradili Babilonski toranj;
- Isus Krist bio je Srbin.
Za učene i dobro informirane ove srpske tvrdnje su besmislene, no za neuk puk informirano izoliran, mitovi su poput vjere (ne vidiš, no iskreno vjeruješ) koji i danas žive.
Ono što zapanjuje čitatelja srpske povijesti je to da gotovo nijedan srpski vladar nije umro prirodnom smrću. I u 21. stoljeću po tom pitanju nema promjena. I sa smrću Slobodana Miloševića 2006. u zatvorskoj čeliji moguće je manipulirati. Toliko okrutnosti u toj provjerenoj povijesti Srba ima, da je to sve teško čitati i pratiti. Ni trenutni predsjednik Srbije nije siguran u svoju budućnost, ukoliko iznevjeri velikosrpske (srpsko-nacističke) ideje.
Poznato je da su Hrvati, kao i Slovenci željeli svoju državu. Zbog povijesnih okolnosti do Prvog svjetskog rata živjeli su pod Austro-Ugarskom monarhijom, imajući nekakvu vrstu autonomije. Prvi svjetski rat, kojega ni Hrvati ni Slovenci nisu željeli, prisilio ih je da se bore za tuđe interese, neznajući da im veliki narodi kroje budućnost na njihovu štetu. Naime, prema tajnom ugovoru (Londonski sporazum od 26.04.1915.) Velika Britanija, Francuska i Rusija obećale su Italiji, ako prijeđe na stranu budućih pobjednica Prvog svjetskog rata, dio Slovenije, Trst i velike djelove hrvatske obale od Istre do Dalmacije. Na temelju tog bezosjećajnog ugovora na štetu malih naroda Talijani su sklopili ugovor 1920. s kraljevinom SHS poznati pod nazivom Rapallski ugovor (Rapallo je gradić u blizini Genove – Italija). Prema tome, nije Poglavnik buduće NDH predao talijanskim fašistima 1941. ništa. Talijani su samo uzeli što su im pobjednici Prvog svjetskog rata obećali, a Kraljevina SHS poklonila.
Slučajno ili ne, četiri dana nakon Londonskog sporazuma osniva se ‘Jugoslavenski odbor’ sa sjedištem u Londonu, ponovo bez odobrenja slovenskog i hrvatskog naroda, s ciljem sprovođenja u djelo Londonskog sporazuma i stvaranje buduće zajednice Slovenaca, Hrvata i Srba. Da se ne skrene sa zacrtanog puta sklopljena je 1917. Krfska deklaracija koju su potpisali predsjednik spomenutog Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić i ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije Nikola Pašić, prema kojoj će se buduća država zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a vladar Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema tome, i ova deklaracija je potpisana bez ovlasti slovenskog i hrvatskog naroda. Hrvatski sabor (predstavničko tijelo hrvatskog naroda) želio je ustrojstvo buduće države utemeljeno na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918., no kako je Hrvatski sabor priznao Narodnom Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast, ne samo da je podvalom hrvatskih Srba oduzeo sebi državotvornost već je i Hrvate doveo u položaj manjine. Umjesto da se buduća država zove država Slovenaca, Hrvata i Srba, ona je već 1. prosinca 1918. preimenovana od strane srpskog Kralja Petra I. zajedno s Kraljevinom Srbijom u ‘Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca’. Nakon toga sve je išlo u korist Srba zbog većine u beogradskoj Skupštini, tako da su Srbi dominirali u svemu. Tu su dominaciju potvrdili Vidovdanskim ustavom iz 1921. prema kojemu je svu vlast imao kralj i njegova vlada, a 1929. Kralj Aleksandar I. je uveo diktaturu i preimenovao državu u ‘Kraljevinu Jugoslaviju’, tako da su Hrvati na svojoj koži osjetili srpska zvjerstva i kontinuitet srpskih prjevara. Da bi čitatelji znali o čemu je riječ, spomenut ću nekoliko činjenica.
Za vrijeme diktature za svjetsku javnost glumila se demokracija, tako da je postojala samo jedna politička lista i to vladina (odobrena od kralja), a tko nije glasao za nju (na čijem čelu je bio ministar unutarnjih poslova Srbin) ili nije izašao na izbore, imao bi ozbiljne posljedice (gubitak posla, novčana kazna, uskraćivanje svega što dolazi od države, fizičko zlostavljanje, itd.). Francuski mediji u to vrijeme daju podršku kraljevskoj diktaturi ne spominjući što se zaista događa u tom razdoblju između dva svjetska rata na području velikosrpske diktature. Danas znam zašto nismo ništa posebno učili u školi o vremenu od 1918. do 1941. na prostorima gdje žive Hrvati, jer se u tom slučaju ne bi mogla izbjeći spoznaja o okrutnosti velikosrpstva i totalnoj korupciji državnog aparata. Nama nije bilo poznato koje sve tehnike mučenja su srpske vlasti koristile ne bi li posrbile Hrvate. U ovoj knjizi (a i u drugima) to je moguće spoznati. Srpsko se iživljavanje nije ograničilo samo na oponente velikosrpske politike, već i na sve Hrvate. U to je vrijeme generalni konzul Velike Britanije bio kazneno gonjen zbog toga što je ljubazno Hrvatima zaželio sretnu Novu godinu. Tisuće Hrvata je pobijeno, a još više mučenjem ozlijeđeno. Pod mukama su mnogi Hrvati priznavali ono što nisu učinili. S obzirom da velikosrpstvo koristi četništvo u ostvarenju svojih ciljeva, treba reći sljedeće: ‘Četnik mora biti nasilan i osposobljen za atentate. Nož, krv i razaranje označit će mjesta gdje su četnici djelovali.’
Da se ne zadržavam samo na Hrvatima i njihovom iskustvu s velikosrpstvom spomenut ću Crnogorce koji su upoznali svijet još 1920. o nevjerojatnim okrutnostima Srba nad Crnogorcima. O svim barbarskim neljudskostima velikosrpstva u to vrijeme mogu svjedočiti i ostali narodi poput Albanaca, Bugara, Makedonaca. Bugarima su pokušali likvidirati kralja, a od terorističkih napada najpoznatiji je onaj iz 1925. u Sofiji kad je stradalo 150 građana u crkvi, a mnogo više ranjeno. Srbi su od Francuza i Talijana bili upozoravani da ne ‘djeluju’ po Bugarskoj, a sami su se pravdali da to rade drugi, poput komunista.
Hrvatski vođa Stjepan Radić je nakon 1918. pokušao sve, ne bi li na civiliziran način ostvario ravnopravnost Hrvata u toj velikosrpskoj dominaciji, i nerjetko bi završio i u zatvoru, a 1928. su ga ubili Srbi u beogradskoj Skupštini (parlamentu) uz blagoslov kralja Aleksandra I.
Inače za neupućene, kralj Aleksandar I. bio je šef Crne ruke (tajne ustrojbe vojnih pristaša Karađorđevića koja se proslavila po atentatu u Sarajevu 1914.) i kontrolirao sve što se događalo na teritoriju njegove države. Tijekom njegove vladavine nisu niti jednom provedeni istinski slobodni izvori, a vlade su bile u konstantnoj krizi (23 vlade u samo 8 godina). Čak su i Francuzi, najveći srpski saveznici u Europi i svijetu, znali da će netko jednog dana ubiti kralja zbog njegovog apsolutizma i krvave velikosrpske diktature. Dvije godine prije atentata engleski su mediji napisali ‘Srbi su prognali Turke, ali su zadržali njihove starodobne postupke. Njima se služe protiv Hrvata te ih i zaoštravaju, jer Turci nikad nisu tako postupali prema svojim podložnicima’, a nakon atentata ‘Nakon takva (Aleksandrova) despotizma i uskračivanja slobode govora nije se moglo drugačije nego li samokresom (atentatom) odgovoriti’. Godinu prije atentata u knjizi ‘Rat se vraća’ predviđeno je ubojstvo kralja.
Koliko je bila dominacija Srba u Kraljevini Jugoslaviji (a bila je samo trećina Srba u ukupnom broju građana) govore sljedeće brojke:
- od 150 generala, jedan je Hrvat;
- od 31. dužnosnika kraljevskog dvora 30 je Srba;
- svi dužnosnici predsjedničkog vijeća su Srbi;
- od 127 dužnosnika ministarstva unutarnjih poslova 113 je Srba;
- od 219 diplomata, 180 je Srba;
- u ministarstvu školstva svi su Srbi (njih 150) itd.
Teror Srba nad Hrvatima se nastavio i nakon atentata, pa bi ponekad pucali po vjernicima koji su izlazili iz crkava nakon mise.
Hrvati su uvijek pokušavali civiliziranim putem doći do svojih prava, tako su u više navrata upućivali Društvu (Liga) naroda (danas UN-u) zahtjeve za samostalnom Hrvatskom državom, no bez uspjeha. A kad očajnika nitko ne čuje, ne preostaje mu drugo nego oružana borba, koja je svoje korijene dobila četiri dana nakon kraljevog proglašenja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918. kad su hrvatski vojnici u Zagrebu odbili poslušnost kralju. Nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. i dan nakon Aleksandrove diktature 1929. u Zagrebu je utemeljena prevratnička ustrojba nazivom ‘Ustaša’ čiji je bio cilj osloboditi Hrvatsku od tuđinskog jarma revolucijom i uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku (ne kakva je bila 1941.-1945.), vodeći računa da nevini ne stradavaju.
Tko zaista stoji iza atentata na Aleksandra I. nije potpuno jasno ni danas. Spominju se ustaše, međutim sami čin ubojstva pripisuje se makedonskom Bugarinu. Koristi od kraljeve smrti mogli su imati mnogi od komunista, Sovjeta, Nijemaca, Austrijanaca, Talijana, Mađara, Bugara, Hrvata, pa čak i Francuza i Srba, itd. Predugo bi bilo objašnjavati u ovom tekstu ‘zašto’ svatko od njih. Da je Francuzima bilo stalo do istine za javnost sudski proces protiv trojice Hrvata koji nisu pucali na kralja bio bi na razini koju se očekivalo od pobjednice Prvog svjetskog rata. Ovako dok čovjek prati sudski proces stječe se dojam da je sve unaprijed bilo režirano i da nije bilo objektivno već političko suđenje i svakako nedostojno ugleda kojega je Francuska u to vrijeme uživala u svijetu.
Neobično ili možda očekivano, snimatelj filma je četiri dana nakon atentata ‘umro’, a film kasnije nestao (izgorio). Na YouTubu moguće je doći do snimke atentata iz koje se baš ne može mnogo saznati. Da su htjeli, Francuzi su mogli spriječiti atentat, a svakako poštedjeti atentatora, no u tom bi slučaju svijet saznao istinu.
Autor knjige Slom ‘Velike Srbije’ je dokazani hrvatski prijatelj i pored prijetnji smrću i svih diskreditacija od strane Francuza i Srba, prihvatio je biti odvjetnikom triju Hrvata koja nisu odgovorna za atentat na kralja. Premda su mu Francuzi oduzeli pravo na branjenje Hrvata ipak se uspjelo spasiti osumnjičene od smrtne kazne. Nažalost, dvojica od njih su nekoliko godina nakon suđenja umrla u zatvoru, a treći je poginuo par godina kasnije u ratu. Hrvatska i Francuska moraju graditi prijateljstvo na osobama poput doktora Georgesa Desbonsa, pa ulica ili trg i počasno građanstvo negdje u Hrvatskoj bilo bi minimum zahvalnosti prema tom velikom Francuzu, prijatelju Hrvatske.
Foto: Autor knjige Georges Desbons