Dva su pomorca s Lopuda bila s Kolumbom kada je otkrio novi svijet. Mare s Lopuda otplovila je u drugi svijet, ostavljajući nam dragocjenu baštinu u tezoru vitalnoga hrvatskog glumišta.
Otišla je još jedna legenda hrvatskoga glumišta, Marija Kohn. Rođena na Lopudu u zlatno vrijeme toga otoka i grada kada su poglavito Česi gradili ondje hotele, kao djevojčica proživjela rat i vidjela strahote židovske siročadi poslije odvedene na Rab, u trenutku kada odlazi u Zagreb početkom pedesetih Lopud je uništen i dugo se ne će oporaviti. Na Lopud će se Marija često vraćati, u postojbinu svoga oca pomorskog kapetana, jednoga od sljednika onoga Vice Bune koji je davao hrvatska imena uvalama na Salamunskim otocima.
Za razliku od Lopudske sirotice, Mare se nije utopila ni u moru ni na sjevernim kopnima: lijepih, markantnih crta lica, otvorena, odvažna i duhovita, Marija Kohn je odmah nakon studentskih dana (Akademiju završila 1956.) ušla u hrabru i novu glumačku gardu koja se pod vodstvom Branka Gavelle uselila u Malo kazalište, zvano od tada Zagrebačko dramsko kazalište i u tom je prekretničkom, zvjezdanom ansamblu stasala kao glumica. Zapažena odmah, ali široj javnosti postala ljubimicom ulogom Rože u filmu “Svoga tela gospodar”, antologijskom doista, po romanu Slavka Kolara i u režiji Fedora Hanžekovića. Ta ju je uloga na stanovit način obilježila karijeru, premda je glumila i još mnogim poznatim filmovima, a zadnja velika filmska uloga bijaše ona u filmu Nevena Hitreca “Snivaj, zlato moje” po romanu Ivana Pahernika, prikazan u službenom dijelu Filmskoga festivala u Moskvi.
I Mare Kohn je bila u Moskvi, pričaju mi kako su ju – i tada je već bila u ozbiljnim godinama – mlađi glumci čuvali i pazili, s koliko su se poštovanja prema njoj odnosnili, svjesni da su u društvu heroine koja je s istim uspjehom igrala Držića i Anouilha, Pirandella i Slobodana Novaka, dramska glumica upečatljiva lika, lica i glasa, a aureolom Gavellline učenice, ali joj ni komične role nisu bile nepoznate i s njima se sjajno nosila.
U društvu vesela i prepuna anegdota ne samo iz glumačka svijeta, nego i priča o svojim Lopuđanima koje su, uglavnom, bile beskrajno smiješne, pa je i tako, izvan kazališta, znala je dočarati tipove i karaktere. Glumila je u HNK i u Teatru ITD i još nekim kazalištima, a s početkom novoga stoljeća nije se povukla u mirovinu nego nastavila istom energijom, ne pitajući je li uloga velika ili mala, je li u filmu ili na televiziji.
Dva su pomorca s Lopuda bila s Kolumbom kada je otkrio novi svijet. Mare s Lopuda otplovila je u drugi svijet, ostavljajući nam dragocjenu baštinu u tezoru vitalnoga hrvatskog glumišta.