Još je veća blasfemija da je dolazak vlasnika zvjerinjaka pao baš u vrijeme Svih svetih, da je štoviše pao u vrijeme pada Lušca, predgrađa Vukovara u kojemu su srpski agresori pobili sve koje su ondje našli žive. No, poruka je da treba razmišljati politički a ne etički: stranka koja je od jednoga došla na deset i više zastupnika u Hrvatskom saboru, dosjetila se kako privući i ostatke jugofila koji se sve neugodnije osjećaju na propaloj ljevici koja za njihov ukus nije dostatno sklona “staroj Jugoslaviji”, pa će se bolje snaći u stranci koja nema ideologiju (a koja ju ima?), ali poziva Palmu i daje prebjezima nadu da nije sve izgubljeno.

AUTOR: HRVOJE HITREC

Vrlo neobično vrijeme, toliko toplo da je zavaralo voćke. Na livadama rastu tratinčice. U Zagrebu se pojavile palme. To jest neki srbijanski mogul, navodno ili doista, bivši gradonačelnik Jagodine zvan Palma u čijem se zoološkom vrtu (zvjerinjaku) može vidjeti žirafa, vanevropska zverka. O palmama i štetočinjama pisao sam u jednoj od prošlih kolumna, ne sluteći da će srbijanski Palma doći u hrvatsku metropolu službeno pozvan, premda bi se trebao naći na popisu onih koji su neželjene persone u Hrvatskoj jer za to ima barem desetak razloga: od uske suradnje s Arkanom do novijih skandala, nazivanja Gotovine najvećim zločincem poslije Drugoga svjetskog rata i sličnih izjava. Na njegovom se ugljenu uvelike grijao srpski ratni stroj u agresiji na Hrvatsku. Sada bi, kaže, htio da sve bude kao u staroj Jugoslaviji, misleći vjerojatno na komunističku, a ne monarhističku, ili na obje zajedno. I da svi sve trebamo zaboraviti, okrenuti se prema žirafama i zajedničkoj svijetloj budućnosti.

Javnost ga je vidjela na televizijskim ekranima i to je bilo dovoljno, slika govori više od riječi. A još je veća blasfemija da je dolazak vlasnika zvjerinjaka pao baš u vrijeme Svih svetih, da je štoviše pao u vrijeme pada Lušca, predgrađa Vukovara u kojemu su srpski agresori pobili sve koje su ondje našli žive. No, poruka je da treba razmišljati politički a ne etički: stranka koja je od jednoga došla na deset i više zastupnika u Hrvatskom saboru, dosjetila se kako privući i ostatke jugofila koji se sve neugodnije osjećaju na propaloj ljevici koja za njihov ukus nije dostatno sklona “staroj Jugoslaviji”, pa će se bolje snaći u stranci koja nema ideologiju (a koja ju ima?), ali poziva Palmu i daje prebjezima nadu da nije sve izgubljeno.

Nakon nekog vremena preskočnici će shvatiti da su se uhvatili na udicu i da štuke nemaju što tražiti među autohtonim vrstama do sada neviđene političke pragmatike koja doista hitno traži politološke analize. I nema toga što Pragma ne će učiniti da se podeblja slijeva i zdesna jer je razumjela da ni lijevo ni desno ne postoje, samo novac i vlast za koju se, izgledno je, priprema i na razini državnoj gdje uostalom već plutaju stranke bez sidrišta u narodu – s ljudima koji ni sami nemaju čvrsta stajališta pa se u Hrvatskom saboru razmišlja o izbacivanju klima-uređaja u toplijim danima, budući ima toliko ljudskih ventilatora da su drugi uređaji nepotrebni. Sabor je sve više nalik nekom drugorazrednom prvenstvu u atletici, s trčanjima, pretrčavanjima, skokovima, štafetama. I nije to najlošiji Sabor u povijesti moderne hrvatske države, nego najlošiji uopće otkako Hrvatski sabor postoji, a postoji stoljećima.

“Naši” Srbi nas mogu vrijeđati


Što je Domovinski rat bio dalje to su i ružne silnice bile snažnije, relativizirala se i srpska agresija devedesetih i komunistička nasilja prije rata, branitelje koje su u početku svi tapšali – reče mi jedan od njih u Zaprešiću – sada izbjegavaju na ulici, pupovački su Srbi u vlasti i na vlasti jer im se navodno nema što prigovoriti, to su “naši” (navodno “Tuđmanovi Srbi”) i mogu nas vrijeđati jer nisu bili među četnicima. Dobro su planirali – jedan brat ostaje, ajmo reći, privržen hrvatskoj državi, drugi ide u četnike (kao u Drugom svjetskom ratu, jedan u partizane, drugi u četnike), pa kako god završilo bit će dobro.

Nešto manje dugo, doduše kraće od praškoga ili pečujskog (da ostanemo u srednjoj Europi) ali dosta dugo da ima svoju respektabilnu tradiciju – postoji Sveučilište u Zagrebu koje je ovih dana imalo svoje dane, ali i doživjelo jedan sumračni događaj koji je gotovo zasjenio Palmu. Svečanosti su kontaminirane, rečeno popularnim rječnikom, tzv. rektorskim forumom zapadnoga Balkana (!), urešene, znači, tim nazivom koji i službena hrvatska politika, kakva jest da jest, izbjegava i definira zapadni Balkan kao zemlje u koje Hrvatska ne spada, kao “susjedne zemlje”, a ako baš mora govori o jugoistočnoj Europi. I sada se, iz neba u rebra, taj naziv vraća ondje gdje ga nikako ne bismo očekivali, u visokoškolskom vijencu i to na rektorskoj razini.

Je li riječ, da budem ciničan, o autonomiji Sveučilišta koju se (neuspješno) brani rukama i nogama? Demonstrira li se ta autonomija na način koji ugledu Sveučilišta nikako ne pridonosi, a hrvatsku javnost – blago je reći – iritira. I mladu javnost, buduće moguće sveučilištarce koji će odmahnuti rukom, staviti ruksak iliti naprtnjaču pa potražiti studentsku budućnost u nekoj stranoj zemlji jer im domovina postaje strana, a studentski su buntovi stvar prošlosti, očito. Pa ne će se valjda mladi čovjek upisati, primjerice, na odsjek kroatologije Filozofskoga fakulteta jer zna da može naletjeti na profesora koji će ga rušiti na ispitu ako ustvrdi da je hrvatski jezik jedan, jedinstven i poseban, da ne postoji nikakav zajednički jezik “zapadnoga Balkana”.

“Ne ćemo se mi toga vraga nikada riješiti”, reče mi prije podosta godina jedan župnik dok smo pušili na balkonu iz kojega se pružao pogled na Metković. Nisam se posve složio, ipak će vrijeme učiniti svoje, rekoh premda preko volje i bez čvrstoga uvjerenja da će tako i biti. Od tada su se stvari samo kvarile, što je Domovinski rat bio dalje to su i ružne silnice bile snažnije, relativizirala se i srpska agresija devedesetih i komunistička nasilja prije rata, branitelje koje su u početku svi tapšali – reče mi jedan od njih u Zaprešiću – sada izbjegavaju na ulici, pupovački su Srbi u vlasti i na vlasti jer im se navodno nema što prigovoriti, to su “naši” (navodno “Tuđmanovi Srbi”) i mogu nas vrijeđati jer nisu bili među četnicima. Dobro su planirali – jedan brat ostaje, ajmo reći, privržen hrvatskoj državi, drugi ide u četnike (kao u Drugom svjetskom ratu, jedan u partizane, drugi u četnike), pa kako god završilo bit će dobro.

Pupovac arbitrira i ucjenjuje


Pupovac arbitrira i ucjenjuje: ako slučajno dođe do referenduma o izbornom zakonu, poručio je prije Apisova brojanja, bit će to zakon protiv manjina, ako M. Dalić bude pozvana natrag u Vladu, on će napustiti koaliciju. Još samo nedostaje da arbitrira u nogometnoj reprezentaciji, pa ako ju bude vodio Dalić, on će… A zašto ne bi arbitrirao u HNS-u (nogometnom), ako se usuđuje određivati predsjednici države kojoj će televizijskoj postaji dati izjavu. Da, nekako se smatra da je to normalno. I da je normalno što se nalazi uz Vučića dok ovaj govori o nacističkoj Hrvatskoj, ovoj današnjoj.

Da je Pupovac iznad zakona, nema sumnje. Njemu je Martina Dalić posvetila neke od zadnjih stranica besplatno dijeljene knjige (ne posve besplatno) “Slom ortačkoga kapitalizma” gdje se govori kako je Todorić preko Zvijezdina ulja ulijevao novac u Tesla banku – nakon što je državni proračun odbio učiniti isto. Milorad je postao predsjednik Nadzornog odbora. Bez obzira na to “što je Zakon o sprječavanju sukoba interesa branio ovakve poslove državnih dužnosnika nekako se to nije smatralo problemom”, piše autorica. Taj sklop riječi “nekako se nije smatralo”, govori sve. Nekako se ne smatra da su svi u ovoj državi jednaki, neki su ostali nejednaki kao što su bili u doba bivše Jugoslavije, nejednaki u za njih vrlo dobrom smislu, ulaze u Sabor na nejednak način, iz Sabora u Vladu ili barem u vlast na visokoj razini, u ministarstva.

Predstavljaju se, a mediji im daju prostora, kao jedini vlasnici antifašizma, pa i jedini zastupnici svih Srba, ali i svih pravoslavaca koji nisu Srbi, kao borci protiv “prodora hrvatskoga nacionalizma” u institucije nacionalne države hrvatskoga naroda. Pa premda je takvo realno stanje, premda su očito privilegirani, i nadalje igraju na opasnu kartu ugroženosti, iz buhe prave slona, kada ni buhe nema. Pupovac arbitrira i ucjenjuje: ako slučajno dođe do referenduma o izbornom zakonu, poručio je prije Apisova brojanja, bit će to zakon protiv manjina, ako M. Dalić bude pozvana natrag u Vladu, on će napustiti koaliciju. Još samo nedostaje da arbitrira u nogometnoj reprezentaciji, pa ako ju bude vodio Dalić, on će… A zašto ne bi arbitrirao u HNS-u (nogometnom), ako se usuđuje određivati predsjednici države kojoj će televizijskoj postaji dati izjavu. Da, nekako se smatra da je to normalno. I da je normalno što se nalazi uz Vučića dok ovaj govori o nacističkoj Hrvatskoj, ovoj današnjoj.

Hrvati kao da doma više nemaju


Nije dovoljno da se slave doista obljetnice slavnih Tigrova, a da se usporedo provodi politika koja, svjesno ili nesvjesno (ha) te iste, preživjele Tigrove, iritira kao i mene. Da se Srbiji otvara ulaz u EU pregovore s univerzalnom odnosno regionalnom jurisdikcijom, da se odlučnije ne traži ratna odšteta i ne hvataju srpski zločinci. A Hrvati koji su se borili za svoj dom, kao da doma više nemaju, barem ne onakvoga kakvog su željeli, da ne velim sanjali.

Čak je Plenković reagirao na potonje, na palanačko Vučićevo izazivanje, rekao naime da smo “mi dva svijeta”. Taj njihov svijet je zlokobno iracionalan bio i takvim ostaje. Čitam anketu provedenu među europskim narodima o tome osjećaju li se nadmoćnim i boljim od drugih. Na ljestvici nadmoćnih vode Grci, valjda poradi neupitnih kulturnih i inih zasluga za europsku povijest, premda sa starim Grcima imaju malo ili nimalo veze. Na drugom su mjestu Srbijanci. Hrvati su podosta nisko, blizu onima koji pate od kompleksa manje vrijednosti. Realni su, možda o sebi sude i prestrogo budući da su europskoj kulturi dali više nego se zna i više no što se uči u školama, ali se svakako ne smatraju nebeskim narodom. Samo žele da im nitko ne gospodari, da se u miru razvijaju, da ih nitko ne napada oružjem ni riječima, da im nitko ne krade njihovu baštinu, kulturnu i povijesnu, ni da usred svoje tako krvavo stečene slobode i države – službene vlasti dopuštaju potkopavanje u stilu “Novosti” ili “Novoga lista”, štoviše, rečene službene vlasti ulizuju im se kada god mogu.

Nije dovoljno da se slave doista obljetnice slavnih Tigrova, a da se usporedo provodi politika koja, svjesno ili nesvjesno (ha) te iste, preživjele Tigrove, iritira kao i mene. Da se Srbiji otvara ulaz u EU pregovore s univerzalnom odnosno regionalnom jurisdikcijom, da se odlučnije ne traži ratna odšteta i ne hvataju srpski zločinci. A Hrvati koji su se borili za svoj dom, kao da doma više nemaju, barem ne onakvoga kakvog su željeli, da ne velim sanjali. I Hrvati u Bosni i Hercegovini, a mnogi su od njih došli braniti Hrvatsku prije nego što je počeo rat u BiH. Ili su već u Hrvatskoj živjeli, kao Slobodan Praljak o kojemu je oko Sisveta bilo riječi nakon podosta vremena – javio se nesretni Haag s viješću da je istraga o Praljkovu samoubojstvu završena, nitko nije kriv osim Praljka, to jest on je počinio kazneno djelo jer je “supstanca” kojom se poslužio zabranjena temeljem zakon o lijekovima.

Tako je Haaški tribunal mudro stavio točku na “slučaj Praljak”, a da je sam Sud i pogotovu njegovo tužiteljstvo odigralo mračnu ulogu i dovelo do toga da hrvatski general digne ruku na sebe, naravno ni riječi. Ipak ima pravde: sva će ta imena pigmejskih pravnika koji su uzročili Praljkovo samoubojstvo biti zaboravljena, a u očima svijeta ostat će slika visokog, ponosnog čovjeka koji sebi presuđuje smrt i ostaje svoj.

P. S. Na Mirogoju prolazim pokraj groba Augusta Šenoe, za kojega nije bilo mjesta u arkadama. Reljefni portret pisca, izrađen u sada teško prepoznatljivom metalu, svake je godine sve zapušteniji, a ime i prezime iznad reljefa gotovo nečitko. Postoji li neki majstor nakon Krupića koji bi stvari doveo u red? Citiram Šenou:

I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska.
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nisi, brate, živio zaludu,
Kad si svoj.”

Prethodni članakPODCAST VELEBIT – Marin Strmota:
Migranti i demografija su povijesni izazov opstanka Hrvatske
Sljedeći članakRadi EU politike prema Srbiji,
Hrvatska provodi ciljeve Memoranduma II

2 KOMENTARI

  1. Kmeri sad koriste Bandićev susret sa četnikom Palmom, ne bi li opet poticali mržnju prema braći Hercegovcima. To je čestit i vrijedan narod a Bandić je izrod, koji bi zbog vlasti prodao i rođenu mater. Ne nasjedajmo na provokacije, jer im je osnovni cilj da nas podijele.

    • Nista cudno Bandic je njihov postoje dokazi da su Hercegovci u svojoj genzi potomci Srba iz Raske,.povjesti grubo govori u tome smjeru,i bez obzira sta oni za sebe kazu..

Comments are closed.