Peter Handke je stoposto, kako bi to kazao pok. Denis Kuljiš, majmun, gangster, heroj, genij, lupež & papak. Ali, nije problem u njemu, već je problem u nama: kako ga razumijevamo, kako ga shvaćamo, što možemo ili što hoćemo učiniti, zapravo, što mislimo o svemu tome, što smo naučili ili što učimo od povijesti koja se događa pred našim vlastitim kratkovidnim očima.

Autor: Mate Bašić

Što se uopće dogodilo? Nobelova nagrada za književnost nije dodijeljena prošle godine, zbog nekakva slabo javno komunicirana i pojašnjena “seksualnog skandala”, pa je 10. listopada, bajni Nobelov “komitet” tj. Odbor za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, priopćio kako je među njima odlučeno da se evo sad narečena nagrada za 2018. dodjeljuje Poljakinji Olgi Tokarczuk (57), a za 2019. Austrijancu Peteru Handkeu (77), na što je potonji, kad su ga BBC-jevci pitali o tome, izjavio kako se osjeća “prazno”, a da dotičnu “ne poznaje” “ne zna”, “nije čuo za nju”.

Riječ je, dakle, o kontroverzi već na prvom koraku, makar s motrišta autora ovoga teksta: naime, odakle proizilazi takva drska božanska umišljenost Peteru Handkeu da uopće takvo što može izjaviti, prvo, da se osjeća “prazno” u trenutku kad mu je priopćeno takvo što kao što je vijest da je dobio najveću moguću svjetsku, čovječansku nagradu, a drugo, odakle mu takva individualistička nadmoć da izjavi kako “ne zna” tko je pisac (kaže li se: spisateljica?) koja je, zapravo, na njegovoj razini, a s obzirom da je žensko, u svijetu u kakvom živimo, onda možda i značajnija, hrabrija i uspješnija, je li posrijedi puki mizoginizam ili je pak posrijedi čista neobrazovanost i neobaviještenost, nedostatak volje za pogled kroz prozor i nedostatak volje za učenjem, za čitanjem, za svakodnevnom izgradnjom sebe samoga pri čemu je njemu, eto, promaknulo iz vida da se još tkogod, osim njega, bavi književnošću, a uz to je taj nepoznat netko čak u ženskom u rodu, broju i padežu?

Miljenko Jergović i Handkeova kratka “ideološka skretanja”


Danas moram zahvaliti uredništvu Jutarnjeg lista, posebno uredniku Magazina Ivici Buljanu, jer su (MB, sic!) u današnje vrijeme, nesklono kompleksnijim temama, književnosti i književnom diskursu, mome eseju o dvoje ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade posvetio (sic!) pet novinskih stranica i veliku najavu na naslovnici – zapisao je na svojoj “službenoj i autorskoj” Facebook stranici pisac Miljenko Jergović, na kojoj se “objavljuju tekstovi i kolumne koje piše za različite medije te informacije o njegovim knjigama objavljenim na jeziku izvornika ili u prijevodu” i gdje “upućuje na knjige, tekstove i umjetnička djela drugih stvaratelja”, a za koji tekst pod priručnim naslovom “Tko je zapravo nagrađen Nobelom za književnost Peteru Handkeu i Olgi Tokarzcuk”, autor ovoga osvrta drži kako je iznimno informativan, pučkoškolski i srednjoškolski školski poučan, čak uzoran, bez obzira na kratka “ideološka skretanja” balastno nepotrebna takvom jedno napisu. Ukratko, Jergović je tamo kazao gotovo sve što je o kvantitativima pa čak i o kvalifikativima, makar oni – kolikogod njegovi osobni bili – trebalo kazati.

Namjera ovoga kratkog osvrta ipak je ukazati na nešto drugo!

“Oću da budem nobelovac”


Vidim da ekipica i dalje trubi da treba imati u vidu samo književni rad ovogodišnjeg dobitnika Nobela, a ne njegove političke stavove, da je to isključivo književna nagrada, pa se razbacuju imenima Celinea, Pounda, Geneta, Hamsuna i drugih “problematičnih” pisaca. Zaboravljaju dvije malenkosti:

  1. Nijedan od problematičnih na koje se kače nije dobio Nobela, osim Hamsuna, koji ga je dobio 1920., dakle prije Hitlera, i veliko je pitanje bi li ga dobio 1947.
  2. Handke nije ni do koljena tim piscima. Volio bih da ekipica navede pisca koji je otvoreno podržavao neki režim poput Miloševićeva režima, i pritom dobio Nobela za književnost.

A mnogo je pisaca Nobelovaca koje su zločinački režimi progonili, zatvarali, zabranjivali. Ipak, najbolji su mi oni kaj se u nedostatku vlastitog stava pozivaju na domaćega “oću-da-budnem-nobelovac”, koji se svojedobno fotkao s lokalnim moćnikom kleptomanom i pritom se blaženo smiješio kao da mu je ovaj netom popušio – na svojemu je FB-profilu zapisao moj svojedobni najbolji prijatelj Edo Popović, čovjek koji se također odmetnuo u “pisce”, frajer s kojim sam – bez ikakve namjerne laži – svojedobno glupe “književne nobelovce” čitao u kompletu: ono, kužiš, lijepo odeš u knjižnicu, ili pokupuješ što se može pokupovati (Brodskoga, Czeslawa Milosza, Singera, Belowa, Montalea, Hemingwaya, Faulknera, Pearl Buck, Marqueza, blablabla, kako li se već zovu ti književni nobelovci), pa čitaš sve dok te ne zabole i oči i glava u kojoj su oči s mozgom smještene, ili najčešće oboje, pri čemu je pod dosjetkom “oću-da-budnem-nobelovac”, naravno, mislio na Jergovića, iako je to u ovoj skazki, zapravo, nebitno.

Alfred Nobel – “na polju književnosti nagrada za najbolje djelo idealističkih tendencija”


Kako nas pametna Wikipedija upućuje, pokojni Alfred Nobel je u svojoj oporuci naznačio da njegov novac valja iskoristiti kako bi se ustanovila serija nagrada za one koji daju “najveći doprinost čovječanstvu” na polju fizike, kemije, mira, fiziologije ili medicine te književnosti. Iako je Nobel za života napisao nekoliko oporuka, ova posljednja je napisana malo više od godinu dana prije smrti, potpisana je u Švedsko-norveškom klubu u Parizu (MB sic!) 27. studenoga 1895., a Nobel je 94 posto svoje imovine, u vrijednosti od 31 milijun švedskih kruna (tadašnjih US$186.000.000 ili današnjih €135.000.000), ostavio u svrhu utemeljenja navedenih pet nagrada, što znači da se Nobelova nagrada za književnost od 1901. dodjeljuje piscu iz bilo koje zemlje koji je, prema riječima Alfreda Nobela, stvorio “na polju književnosti najbolje djelo idealističkih tendencija”, pri čemu se termin “djelo” u ovom kontekstu odnosi na autorov “cjelokupni opus”, što god to značilo, jer tzv. Švedska akademija odlučuje tko će, ako će uopće netko, dobiti nagradu za pojedinu godinu, a ime dobitnika objavljuje se početkom listopada svake godine.

Svašta se navodi u kontroverzama oko izbora književnih nobelovaca, ali kad apstrahirao tzv. veliki svijet u kojemu je više nego vidljivo kako je Nobelova nagrada isključivo politička, zapravo, izrazito segregirajuća u odnosu na rasne, ideološke, neprotestantske i ine “nepodobne”, što se u analizi tih izbora može uočiti?

Izbor Andrića ispred Krleže izazvao je brojne polemike, ali i književnoumjetničke debate oko kvalitete dvojice autora, a sve to u sjeni ne baš prijateljskog odnosa između dvojice pisaca, zapravo, oko nečega drugoga – Krleža je vrijedio za hrvatskoga komunista, donekle i nacionalista, a Andrić za “jugoslavena”, uz neprijepornu činjenicu da je bio jedan od potpisnika starojugoslavenskog priključenja Trojnom Paktu, tada u svojstvu pametnog serbokraljevskoga diplomata u sivkastom odijelu.

Pa, Nobelovu nagradu za književnosti nisu dobili Ni Lav Nikolajevič Tolstoj, ni Henrik Ibsen, ni Emile Zola, ni Mark Twain, ni Aldous Huxley, a ni Čapek ili Malraux. No, iz nekoga razloga, dobio ju je (i uzeo!) “za književnost” onaj čudak Winston Churchill pa čak i Jean Paul Sartre koji ju je – svaka čast! – odbio, da ne kontempliramo što se sve događalo oko meni dragoga Yukija Mishime, koji je također izvisio.

Ivo Andrić – Jedan od potpisnika starojugoslavenskog priključenja Trojnom Paktu


Izbor Ive Andrića 1961. godine izazvao je velike kontroverze. Jer, tzv. Savez književnika Jugoslavije Andrića je, zajedno s Miroslavom Krležom, predložio još u veljači 1958. godine. Dok je Andrić u užem izboru bio još 1959. i 1960. godine, kada su nagradu dobili Salvatore Quasimodo i Saint-John Perse,  Krleža je uzastopce nominiran svake godine od 1958. do 1963., ali nagradu nije dobio, iako je govorio da ju ne bi ni primio, čak i da jest! Godine 1961., kada je ona uručena Andriću, kojega se naziva “jugoslavenskim piscem” – en passant, velikoga uzora našemu dobromu Miljenku J., ako se ne varam – u užem izboru bili su još i John Steinbeck, dobitnik nagrade 1962., talijanski romanopisac Alberto Moravia (nominiran ukupno 11 puta, ali bez pobjede) te engleski pisci  Lawrence Durrell (nominiran i 1961., 1962. te 1963.) i Graham Greene (predložen oko 12 puta, ali bez pobjede). Izbor Andrića ispred Krleže izazvao je brojne polemike, ali i književnoumjetničke debate oko kvalitete dvojice autora, a sve to u sjeni ne baš prijateljskog odnosa između dvojice pisaca, zapravo, oko nečega drugoga – Krleža je vrijedio za hrvatskoga komunista, donekle i nacionalista, a Andrić za “jugoslavena”, uz neprijepornu činjenicu da je bio jedan od potpisnika starojugoslavenskog priključenja Trojnom Paktu, tada u svojstvu pametnog serbokraljevskoga diplomata u sivkastom odijelu.

Nobelovu nagradu za književnost i onu za mir bi trebalo ukinuti


Sve u svemu, da ne duljimo, tzv. Nobelovu nagradu za “književnost” (posebno onu drugu, za tzv. mir) svakako bi valjalo ukinuti.

Iako, mi – tko god “mi” bili – ukinuti je ne možemo: ona je ionako tešto politička, a iznad svega, ona se izrazito tiče novaca i vrlo privatnih  tzv. kapitalističkih interesa, bolje rečeno, geopolitičkih interesa. I to oduvijek!

U ovomu otajstvu žalosnomu, do besvijesti bismo mogli kontemplirati koliko je Peter Handke sjajan (ili je bio sjajan pisac, što bezsumnje jest), pjesnik i dramski pisac, koliko ga je naš naraštaj, naša generacija, voljela ili čak obožavala, potom bismo čak mogli pripovijedati viceve o njegovoj samoubijenoj majci (1971.) tipa “tako mala a već Slovenka” s mišlju “kako je mali Peter uopće nastao”, pa je tijeko njegova životića nakon toga nastala njegova “poetika” i njegov razmjerni utjecaj na pravila teorije književnosti, na jadničko postfrojdovsko poluuspravno koturanje kroz promatrački rokerski životić, na prijateljstvo i suradnju s Wimom Wendersom, na fluentni njemački, engleski francuski, pomalo slovenski, pa i srpski, gdje se odnekud pojavio na strani, jebiga, brutalnih četnika!

Veliki junak Srbije i svetosavlja


Nije, ipak, Peter Handke bio jedini kojim je moja generacija bila oduševljena, pa smo se, jebiga, u njemu razočarali: Eduard Limonov čak je doista pucao iz protuzračnoga puškomitraljeza cal. 20 mm na Sarajevo, no Handke je učinio nešto daleko poganije: taj se frajer drznuo pisati o tome – Peter je Handke književno, povijesno, mitski odlučio relativizirati Srebrenicu, Vukovar, Sarajevo, Slobodana Miloševića (posjećivao ga je u Schewningenu, držao mu “opijelo” nad rakom u nekakvu dvorištu u Požarevcu, pisao kojekakve budalaštine, čak i u više knjiga, bez obzira na kojemu su jeziku bile objavljene), pa je zbog takvih eskapada kasnije nagrađen i počašćen kojekakvim srbijanskim nagradama i odličjima makar su mu, iz istoga razloga, neke svjetske uskraćene ili gotovo uskraćene.

Dvojbenost oko dodjele Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, konačno, sastoji se u tome – kako je to ukratko opisao dr. Slaven Letica – da je u kratkom obrazloženju devetočlanog povjerenstva (četiri člana Akademije i pet vanjskih članova) navodeno da je Handke nagradu dobio za “utjecajan rad koji lingvističkom inventivnošću istraživao periferiju i specifičnost ljudskoga iskustva”, iako je očevidno da je on “veliki politički junak Srbije, Srba i svetoslavlja (izrazio je želju da ga sahrane u Parizu po pravoslavnom obredu) jer je fanatično podržavao Slobodana Miloševića (bio mu je na sahrani), a nijekao je i niječe srpski genocid.”

Zaključimo: Peter Handke je stoposto, kako bi to kazao pok. Denis Kuljiš, majmun, gangster, heroj, genij, lupež & papak. Ali, nije problem u njemu, već je problem u nama: kako ga razumijevamo, kako ga shvaćamo, što možemo ili što hoćemo učiniti, zapravo, što mislimo o svemu tome, što smo naučili ili što učimo od povijesti koja se događa pred našim vlastitim kratkovidnim očima.


 

Komentari