Andrej Plenković ne samo podržao nego je počeo provoditi velikosrpski Memorandum II Srpske akademije nauka i umetnosti iz 2011. godine. Glavni cilj tog memoranduma je umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju,  te pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Nakon Knina i Grubora nema više nikakve sumnje da je predsjednik hrvatskle vlade i predsjednik tzv. stožerne hrvatske stranke HDZ-a Andrej Plenković ne samo podržao nego je počeo provoditi velikosrpski Memorandum II Srpske akademije nauka i umetnosti iz 2011. godine. Glavni cilj tog memoranduma je umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju,  te pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Uz  to destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.

Po ocjeni Mađunarodnog suda pravde u Haagu, kao i prema saborskoj Deklaraciji o Domovinskom obrambenom ratu Hrvatska je bila žrtva državne agresije Srbije uz pomoć domaćih pobunjenih Srba i prema žrtvama koje je Hrvatska pretpjela demografski i materrijalno tu ne bi trebalo biti nikakve dvojbe. Međutim za Andreja Plenkovića ti dokumenti koji i na međunarodnoj razini govore o velikosrpskoj agresiji ne važe za predsjednika hrvatske Vlade, ali ni za njegov HDZ. On je HDZ  uspio na unutastranačkim izborima pretvoriti u “stranku opasnih namjera”, jer zagovara neki novi regionalni okvir smišljen u Bruxellesu pod imenom Zapadnog Balkana. Nije slučajno da je Andrej Plenković prije dvije godine u Dubrovniku na međunarodnom “Croatia forumu” izjavio da su se na ovim prostorima dogodili “neki sukobi”, što upravo korespondira s temeljnim ciljem Memoranduma II da se Srbiju dovede u jednak položaj sa zemljama u okruženju. Isto tako nije slučajno da Andrej Plenković uopće ne spominje velikosrpsku agresiju na Hrvatsku što ide na ruku konceptu da se na ovom prostoru vodio građanski rat, a u građanskom ratu svi su podjednako odgovorni i nema naplate ratne odštete.

Boris Milošević se u Kninu nije ispričao za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku u kojoj je sudjelovao i jedan dio srpske nacionalne manjine, ali se Andrej Plenković ispričao za pojedinačne civilne žrtve među hrvatskim Srbima.

Konačno Andrej Plenković je pod pritiskom notornog vođe velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca taj scenario doveo do sudjelovanja nametnutog potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića izabranog iz te velikosrpske pete kolone u Knin na proslavu obljetnice Vojnoredarstvene operacija Oluja. Boris Milošević se u Kninu nije ispričao za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku u kojoj je sudjelovao i jedan dio srpske nacionalne manjine, ali se Andrej Plenković ispričao za pojedinačne civilne žrtve među hrvatskim Srbima.

Tako dolazimo do slučaja Grubori. U tom je zaseoku blizu Knina 20-tak dana nakon Oluje ubijeno šest staraca srpske nacionalnosti. Za taj zločin bila su optužena tri pripadnika Specijalne policije, ali je u krajnjoj liniji Vrhovni sud zbog ponestatka dokaza oslobodio optužene. Dakle slučaj Grubori nije pravno zatvoren, ali ga je Milorad Pupovac iskoristio za svoju agendu koja se sastoji u tome da se hrvatske civilne žrtve pale u velikosrpskoj agresiji, a takvih je preko 6.500,  izjednače s možda stotinjak civilnih žrtava među pripadnicima srpske manjine. To je sve u duhu Memoranduma2 SANU s ciljem izjednačavanja krivnje za ratove što ih je povela politika Slobodana Miloševića na prostoru bivše Jugoslavije. Štoviše Milorad Pupovac je u sličnoj komemoraciji u obližnjem Plavnom  izravno optužio za zločin Hrvatsku vojsku i policiju, pri čemu je prvi put upotrijebio pridjev “hrvatski”, iako je službena pravosudna istraga odbacila tu mogućnost. Prema tome Milorad Pupovac opet bezočno laže kao što je lagao kad je na početku velikosrpske agresije optužio Katoličku crkvu da je prekrstila 10.000 srpske djece. To međutim nije jedini grijeh Milorada Pupovca jer je lagao bivšem zamjeniku ministra unutarnjih poslova Slavku Degoriciji o sudbinu nestalog pakračkog humanitarca dr. Ivana Šretera. S takvim samozvanim čelnikom Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj “šarmantni poganac” Andrej Plenković vodi hrvatsku vladu.

Posljednji ustupci Andreja Plenkovića velikosrpskoj politici predstavljaju naznaku da bi u odnosima Hrvatske i Srbije koristeći Pupovčev dio Srpska nacionalne manjine u Hrvatskoj kao jokera Beograd mogao, a vjerojatno i hoće, tražiti nove ustupke u normalizaciji odnosa s Hrvatskom.

Ipak ostaje pitanje ako su osumnjičeni specijalci oslobođeni optužbe, tko je mogao počiniti takav strašan zločin. Treba podsjetiti da se zločin dogodio dan prije prolaska “Vlaka slobode”, što je mogao biti povod subverzivnom djelovanju tada još uvijek aktivnog KOS-a, kao što je on djelovao na početku agresije podmetanjem Hrvatskoj bombaških diverzija protiv Židovske općine i Židovskog groblja te sjedišta Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu. Neke indicije ukazuju da su mogući stvarni počinitelji bili instrumentalizirani, kao što sada nasljednica KOS-a srbijanska BIA (Bezbednosno obaveštajna agencija) stoji iza niza provociranih ekscesa što su se u posljednje vrijeme dogodili u Hrvatskoj. Budući da nije otkriveno tko je likvidirao nedužne starce u Gruborima nevjerojatno je da su hrvatski državni vrh, dakle predsjednik i vlada upali u klopku ćelnika velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca. Naravno žrtve u Gruborima  zaslužuju poštovanje kao i svaka nevina žrtva u Domovinskom ratu, ali je izvan svake pameti da se to uspoređuje sa mnogobrojnim žrtvama i zločinima koje su u velikosrpskoj četničkoj agresiji počinili ne samo pripadnici četničkih paravojnih postrojbi nego i zločinačka JNA.

Posljednji ustupci Andreja Plenkovića velikosrpskoj politici predstavljaju naznaku da bi u odnosima Hrvatske i Srbije koristeći Pupovčev dio Srpska nacionalne manjine u Hrvatskoj kao jokera Beograd mogao, a vjerojatno i hoće, tražiti nove ustupke u normalizaciji odnosa s Hrvatskom. Hrvatska je u odnosu prema remetilačkom istočnom susjedu nakon veličanstvene pobjede u Oluji stalno u defenzivi, počevši od sramotnog Sporazuma o normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom kojega je Granić potpisao u Beogradu 1996. godine. Treba biti svjestan gole činjenice da se politika Zagreba prema Srbiji kreira u Bruxellesu, a ne u Hrvatskoj, a izvršitelj te politike je eurounijski birokrat zapadnobalkanske orijentacije Andrej Plenković. Samo ustrajavajući na problemu preko 1000 nestalih koji Beograd uopće ne želi uzeti u razmatranje Hrvatska bi mogla blokirati otvaranje pregovora Srbije i Europske unije. Zagreb to ne čini, pa je tako nedavno dozvolio otvaranje pregovora u jednom važnom poglavlju dok su to blokirale četiri druge članice Europske unije. Stvari su dakle kristalno jasne: Andrej Plenković ne štiti hrvatske nacionalne i državne interese, a u Hrvatskome saboru osim pojedinačnih istupa nema snage da ga se u tome spriječi.

Komentari