Nikada se kao uoči predstojećih europskih izbora u Hrvatskoj nije toliko spominjao pojam suvernizam, nikada toliko aspiranata na pojam suverenisti nije bilo, a bar u Hrvatskoj, nikada toliko službenog i državno-političkog krivotvorenja toga izraza i sintagme nije bilo. Plenković i njegov politički projekt je vrhunac krivotvorenja same esencije pojma suverenitet.
Da bi uspješno krivotvorio i prikazao svoje politike suverenističkima, Plenković je morao silno proširiti spektar krivotvorina na sva identitetska, ekonomska, državna, sigurnosna, geostrateška i vanjsko-politička pitanja, počevši od tumačenja esencije kršćanstva i demokršćanstva, interpretacije tuđmanizma kao simboličkog i prevalađujućega memorijskog i iskustvenog temelja suvremene hrvatske suvernosti, do uporišta međunarodnih interesa Republike Hrvatske.

Autor: Marko Ljubić

S umjetnom podjelom političkog prostora a pogotovo terminologije podjele na ljevicu i desnicu, te izmišljeni centar, prvenstveno ovako nekritički i bez nužnog sadržaja značenja “hrvatski” konstruirane da nasljednicima bivšega komunističko-jugoslavenskog režima i cijelome spektru antihrvatskih programskih ciljeva omogući novu, demokratsku i prihvatljivu deklaraciju pod imenom ljevica iako s pojmom ljevica nema blage veze, trenutno upravo na nacionalnom spektru svi protagonisti imaju velikih problema.

Ne znaju ljudi kako bi se sve nazvali.

Pa se nastoje preimenovati, predeklarirati, istražuju imena i nazivlje, pokušavaju pobjeći od bivših neuspješnih deklaracija i proizvoda,  a oni agresivniji i ambiciozniji među njima, po iskušanom receptu “Tko prvi curi, njegova je”, pokušavaju zauzeti pojmovnik i sintagme, izlažući se time golemoj neproporcionalnosti između usvojenih pojmova i stvarnih mogućnosti, sadržaja i značenja tih pojmova.

Malo tko ukazuje na tu opasnost, a nije ju razumno ignorirati.

S obzirom na očitu nedostatnost pojma pravaštva, koga su pravaške stranke praktično svele na praznu staklenku zbog dubinskog neshvaćanja sadržaja i smisla filozofije hrvatskog državnog prava Ante Starčevića, ali i zbog klasičnog obrasca svođenja pojma državnosti na borbenost i političko antisrpstvo, te političko bratstvo s muslimanima u BiH u formi neprilagođenog i banalnog dodrinaštva, s jedne strane pravaška scena tinjajući još samo na marginama lokalnih zajednica u organizacijskom i političkom smislu izumire, bivši protagonisti kao Anto Đapić joj pokušavaju dati novi sadržaj i šire značenje u suvremenom političkom kontekstu, a srodnici na nacionalnom spektru pokušavaju sadržaj državnog prava na neki način estradizirati proizvodnjom nacionalnih zvijezda, koje bi onda mogle povući za sobom automatski snažniju narodnu operdjeljenost i klicu nove Hrvatske.

U toj potrazi, a tragom stvarno utemeljenih i realnih zahtjeva u Hrvatskoj, u kojoj je posve očito da svi razvojni zastoji proizlaze iz neprovedene tranzicije društva iz anacionalnog službenog sustava javnih standarda iz bivšega režima, u nacionalni sustav vrjednota, gotovo svi protagonisti na nacionalnom i propravaškom spektru, kroz različite forme i sadržaje, pokušavaju osvojiti pojam – suverenisiti.

I suverenost.

Svima im ide u prilog snažna europska, pa i svjetska rasprava, prevnstveno potaknuta uočljivim znacima sloma unifikacije svjetskoga političkog poretka, koji je napuknuo upravo u kolijevci toga poretka, u SAD-u, pobjedom Donalda Trumpa na američkim izborima.

Ali, svima im ne ide na ruku njihovo naslijeđe i povijest stalne višegodišnje opozicije koja se nije pomakla s mjesta, te percepcija njihove pojedinačne organizacijske ali i liderske moći.

Ništa među ljudima ne ograničava ponudu i uspjeh kao dojam nemoći ili nedostatak moći.

Nikada se kao uoči predstojećih europskih izbora u Hrvatskoj nije toliko spominjao pojam suvernizam, nikada toliko aspiranata na pojam suverenisti nije bilo, a bar u Hrvatskoj, nikada toliko službenog i državno-političkog krivotvorenja toga izraza i sintagme nije bilo. Plenković i njegov politički projekt je vrhunac krivotvorenja same esencije pojma suverenitet.

Da bi uspješno krivotvorio i prikazao svoje politike suverenističkima, Plenković je morao silno proširiti spektar krivotvorina na sva identitetska, ekonomska, državna, sigurnosna, geostrateška i vanjsko-politička pitanja, počevši od tumačenja esencije kršćanstva i demokršćanstva, interpretacije tuđmanizma kao simboličkog i prevalađujućega memorijskog i iskustvenog temelja suvremene hrvatske suvernosti, do uporišta međunarodnih interesa Republike Hrvatske.

S obzirom da ima praktično potpunu kontrolu ili suglasnost matičnih medija, kako bi rekao profesor Letica, on drži pod uvjerljivom kontrolom gotovo sve institucije u Hrvatskoj i nema bojazni od nekakvih pritisaka iz međunarodnih centara moći, prije svega iz onih europskih, pa s toga može primjenjivati i krajnje suspektne i nezakonite mehanizme zaštite svoga interpretativnoga poretka primjenjujući i pisane i pogotovo nepisane zakone, sve do represije kao u slučaju otimanja znamenja HOS-a djeci na koncertima Marka Perkovića Thompsona, Plenković u ovome trenutku izgleda uistinu nepobjedivo.

Plenković i njegov interpretativni državni poredak s interpretativnim javnim standardima i značenjima, te realnom snagom nikada nije bio ranjiviji, a ponajviše zato što je u principu potpuno nemoguće s jedne strane, zadržati privid demokratičnosti u društvenim procesima a staviti šapu nad doslovno svaki društveni signal i njegove protagnoiste do HOS-ove majice, i s druge strane, jer takvo nastojanje, pa i egzistencijalna nužnost takvih poredaka, silovitim normiranjem i intervencionizmom, što službene što neslužbene državne moći, doslovno svaki dan dolazi u parktičan sukob s ljudima i to na naizgled banalanim stvarima, pri čemu nije moguće ta iskustva ljudi preinterpretirati medijskim i političkim pritiscima, jer su osobno iskustvena. A  otvoreno i masovno nasilje se ne smije početi koristiti.

A je li baš tako?

Ako je suditi po ponašanju njegovih oponenata na nacionalnom spektru, ovih koji pokušavaju preuzeti i oživotvoriti sintagmu suverenost, još i više se pojačava takav javni dojam.

No, realno stvari stoje potpuno drugačije.

Plenković i njegov interpretativni državni poredak s interpretativnim javnim standardima i značenjima, te realnom snagom nikada nije bio ranjiviji, a ponajviše zato što je u principu potpuno nemoguće s jedne strane, zadržati privid demokratičnosti u društvenim procesima a staviti šapu nad doslovno svaki društveni signal i njegove protagnoiste do HOS-ove majice, i s druge strane, jer takvo nastojanje, pa i egzistencijalna nužnost takvih poredaka, silovitim normiranjem i intervencionizmom, što službene što neslužbene državne moći, doslovno svaki dan dolazi u parktičan sukob s ljudima i to na naizgled banalanim stvarima, pri čemu nije moguće ta iskustva ljudi preinterpretirati medijskim i političkim pritiscima, jer su osobno iskustvena. A  otvoreno i masovno nasilje se ne smije početi koristiti.

Takav proces strahovito troši svaku esenciju društva, snažno spriječava razvoj, nužno proizvodi zaostajanje u odnosu na usporedne zemlje i društva, zemlju i naciju vodi u sve teže probleme, a zahtjevi ljudi prema deklariranim ponudama i svakodnevna usporedba najavljenoga i ostvarenoga,  na osobnim iskustvima i u svakodnevnom životu, ostavljaju sve manje prostora za nove iluzije, za neki novi izvor kolike tolike vjerodostojnosti, procesi i što je najopasnije ljudi se ogoljavaju, sve je manje novih kadrova koji mogu poslužiti tekućoj prjevari i dolazi do sve češćega sraza na tisućama pitanja i u tisućama situacija koje nije mogao kontrolirati ni jedan režim u povijesti.

Najopasnija pozicija za takve režime je što im se sve vidljivije troše i ucjepljeni, dirigirani i programirani utjecaji u predviđenoj opoziciji, u različitim pokretima i silnicama, koji su nastajali tjekom pacifikacije društva radi kontrole otpora i masovnijih narodnih reakcije na državne politike, sve su izloženiji pred realnim zahtjevima sve širega spektra ljudi koji žele stvarne promjene, svojevrsni agenti spavači režima u tim pokretima, sve im je teže funkcionirati a svakodenvo se pred njih postavljaju – sve razlučnija pitanja i testovi.

Tako da je instrumentarij prjevare sve slabiji, uporišta sve vidljivija a time i ranjivija, što nužno dovodi do bliske ili neposredne propasti takvih političkih procesa ili konkretnih poredaka. U Hrvatskoj upravo tome i to na naizglednom vrhuncu moći takvoga poretka, svjedočimo.

Jer, sve je snažnija svijest usprkos još uvijek prisutnim emotivnim odnosima jednoga dijela ljudi prema nekolicini najprisutnijih protagonista žestokih borbi protiv aktualnoga političkog poretka, da stvarna ili fingirana svakodnevna borba nije izraz promjena, poželjnih ciljeva ili suverenosti u najširem smislu, a sve relevantnije za osoban stav golemoga broja ljudi postaje – rezultat te borbe i procjena stvarne moći tih ljudi, inicijativa, grupacija i stranaka koje najavljuju ostvarivanje ljudskih i nacionalnih ciljeva. Ljudi sve jasnije vide pogubne posljedice vica na djelu i paničnog vriska stradalnika Sulje – Mujo, stare ti, nemoj me više tako braniti!

A Mujo je u ovom realnom političkom kontekstu bio snažno uporište režima.

Upravo to bi morao biti poučak svim sudionicima antirežimskog spektra u Hrvatskoj, koji godinama brane, neki dulje, neki neposredno, naciju od davljenja, a lica naroda sve modrija, pa se sve više čuje sve jasnija poruka – dajte, napravite nešto konačno, ili se sklonite.

Ovih se dana vodi rasprava oko ujedinjenjena stranaka i inicijativa s nacionalnog i uvjetno rečeno desnoga, onoga umjetno podijeljenoga političkoga spektra s početka teksta, a neposredno uoči izlaska na europske izbore.

I s pravom se otkriva pojam – sinergija.

Pa se primjenjunje matematika.

A kažu, ne bez utemeljenja – matematika je egzaktna i brojevi sve govore.

Pa se prizivaju Hasanbegović i Esih, Tomašić i Ilčić, okupljaju se grupacije civilnih udruga iskušanih u referendumskim borbama i civilnim inicijativama, pojavljuju se aktivisti različitih provenijencija, sve do slavnih ratnih vojskovođa i akademaca, zazivaju se pravaši od Karla Stračevića do Ante Đapića, prikazuju se očekivani rezultati s ujedinjenom listom za izbore, zbrajaju se pristalice tih grupacija i licitira se brojevima očekivanih glasova.

Nije to bez utemeljenja.

No nije ni signal za paljenje vatre pod ražnjem.

Kao što nije izvan pameti očekivati reaktivni odnos oko četiristo tisuća ljudi koji bi morali biti ljuti na Plenkovića i njegovu vlast, jer su ih brutalno ponizili praktično ismijavajući njihovu volju, nije moguće zbrajati različite razlomke s nazivnicima iz lokalnih izbora, na nacionalnoj razini.

Da vidimo postojeću matematičku sinergiju mehaničkog ujedinjenja.

Što bi se dogodilo da se sad svi gore spomenuti protagonisti udruže, formiraju zajedničku listu i eventualno osvoje dva mandata, kako brojke i projekcije, kojima se služe pokazuju, na europskim izborima?

Bojim se da je takva računica iznimno ranjiva i vrlo kratkoročna, kako ciljevima, tako i efektima na postojeći poredak u Hrvatskoj i stvarnu nužnost prilagodbe državnoga ustroja potrebama hrvatskoga naroda.

Biti suverenist znači biti pobjednik, od utemeljenja ideje, promocije ideje, stvaranja organizacije i posjedovanja potrebnih znanja za postizanje proklamiranih pobjedničkih ciljeva. Suverenistu su jedni autoriteti Bog i narod. Ne može se biti suverenist, tražiti od drugih potporu i u današnjem slučaju ujedinjenje pod svojim programskim kišrobranom, a proglašavati uspjehom prelazak izbornoga praga na izborima i na taj način posredno priznavati Plenkoviću nadnaravne moći. To može biti prvi korak uspješnoga puta, ali taj korak mora biti potkrijepljen jasno promoviranom vizijom, programskim načelima i što je najvažnije ljudima koji jamče ostvarivanje novih ciljanih koraka u ostvarivanja temeljnih ciljeva hrvatske ancije, a ključni je – preuzimanje vlasti i pozicija zakonodavca a ne samo bezuspješnog predlagatelja zakona.

Evo zašto.

Pođimo od svjedočenja pojma suverenist.

Prvo, biti suverenist ne smije biti ekvivalent nazivati se Marsovcom danas iako svatko živ ima na to demokratsko pravo, ili prilagođenije – antifašistom. Ili po europski – multikulturalistom. Jer, tko god hoće, može se nazvati kako želi, no svjedočenje toga nazivlja jedino je što ostavlja dojam na socijalno okruženje, u rasponu od redikula do autentičnosti, te u političkom smislu u rasponu od nasilnika i prevaranta, u hrvatskom kontekstu antihrvatskog mutikaše, do stvarnoga suvereniste i hrvatskog nacionaliste.

Drugo, da ne bi današnji suverenisti ispali ništa drugo nego stvarni svjedoci autentične potrebe i volje hrvatskoga naroda, bilo bi nužno u što većoj mjeri i programski, i kadrovski, i proklamiranim ciljevima te mjerljivošću ostvarenih rezultata, koje oni sami i njihovi organizacijski umreženi suputnici nikako ne smiju niti mogu mjeriti i ocjenjivati, biti u svakom pogledu različiti na svim pitanjima od onih protiv kojih se politički bore. A osnovno je – nema beskonačnog kredita naroda.

Treće, ne smiju niti imaju pravo na to, bez svaki put novoga odobrenja, potporu u jednoj situaciji i na jednome pitanju, automatski predstavljati kao trajnu bjanko kartu za sve što im padne na pamet, a pogotovo ne bi smjeli svojatati procese, pokrete i odgovor ljudi na izazove, kao što je problem ratifikacije Istanbulske konvencije ili nakaradnog izbornog sustava, jer je to pravac proglašavanja samoga sebe avangardom, a to je ulaznica u – antifašizam.

Četvrto, biti suverenist znači biti pobjednik, od utemeljenja ideje, promocije ideje, stvaranja organizacije i posjedovanja potrebnih znanja za postizanje proklamiranih pobjedničkih ciljeva. Suverenistu su jedni autoriteti Bog i narod. Ne može se biti suverenist, tražiti od drugih potporu i u današnjem slučaju ujedinjenje pod svojim programskim kišrobranom, a proglašavati uspjehom prelazak izbornoga praga na izborima i na taj način posredno priznavati Plenkoviću nadnaravne moći. To može biti prvi korak uspješnoga puta, ali taj korak mora biti potkrijepljen jasno promoviranom vizijom, programskim načelima i što je najvažnije ljudima koji jamče ostvarivanje novih ciljanih koraka u ostvarivanja temeljnih ciljeva hrvatske ancije, a ključni je – preuzimanje vlasti i pozicija zakonodavca a ne samo bezuspješnog predlagatelja zakona.

Peto, i konačno, ne može se nitko nazivati suverenistom jer je u jednoj ili u više situacije kritizirao i dokazivao pogrješke Plenkovića, Milanovića, Jadranke Kosor, Ive Sanadera, Pupovca ili Josipovića, te  dokazao na taj način javno da je njegov politički program – biti protiv njih i onoga što oni simboliziraju. Suverenist je onaj tko te kritike iz dana u dan pretvara u proces istiskivanja utjecaja takvih politika, ljudi i simbolike iz nacionalnog diskursa. Suverenist nije negativist, nužno je pozitivist.

I konačno, u današnjim okolnostima, grupacija koja preferira na svjedočenje suverenističkih vrjednota u Hrvatskoj, mora imati jasan i u hrvatskom narodu posve prepoznat stav o tome smije li Europska Unija biti unija ili mora postati zajednica, je li Bruxelless glavni grad Europe a Junker predsjednik i državnik, ili je Zagreb jedini stvarni glavni grad Europe u Hrvatskoj, a Junker njegov službenik na privremenom i odobrenom, te uvjetovanom radu u Bruxellessu. Ne smije biti dvojbi smije li Europska unija imati jedinstvenu vanjsku politiku, ili je to monopolna stvar nacionalnih država, ne smije biti takve dvojbe oko zajedničke i jedinstvene obrane, kao što ne smije biti dvojbe koja je jedina autentična i povijesna integrativna nit europskog identiteta?

Naravno- govorim o kršćanstvu.

Suverenist iz Hrvatske na smije imati dovjbe oko pitanja može li se ostvariti suverenitet, a ne kako se ističe konstitutivnost hrvatskoga naroda u BiH bez većinske hrvatske federalne ili konfederalne republike, kao što ne smije imati dvojbi oko odnosa sa Srbijom i načinom rješavanja golemih sporova s tom državom i posebno sa srpskim narodom. Suverenist iz Hrvatske ne smije imati dvojbi je li borbebni poklič “Za dom spremni” prihvatljiv ili nije.

Jer, pred suverenistima u Hrvatskoj koji pokušavaju formirati dobitnu a još uvijek samo matematičku platformu  prisilnoga ujedinjenja što je samo po sebi osuđeno na sumnje ako se zadrži na goloj matematici bez nove sinteze, je golem izazov – ne potrošiti pojam koji još uvijek nisu prigrabili antife u svojoj bjesomučnoj otimačini svega univerzalnoga, te Plenković i njegovi interpretatori, koji su nakon ekspertiza kršćanstva tjekom ratifikacije Istanbulske, navalili progonom neistomišljenika dokazivati da je afirmacija popa Đujića izraz demokratske slobode, a  “Za dom spremni”- izraz genetskog hrvatskog zla i opačine.

Plenković i režim koji on personificira nikada nije bio ranjiviji, no neće se dati nagovoriti na svoju nevaljalost bez demonstracije nadmoći koja je izraz stvarnog suverenističkog profila, a sve ostalo ispod te razine svijesti i programskih namjera, to – nije.

Komentari