Prije nekoliko dana bila je godišnjica jednog stravičnog zločina koji se dogodio hrvatskom narodu u gradu Vitezu u Bosni i Hercegovini. Toga 10. lipnja 1993. godine za vrijeme primirja skupina djece izišla je iz svojih skloništa poigrati se malo sa svojim prijateljima koje dugo nisu vidjeli. I te lijepe ljetne večeri, bio je još dan oko devet sati uvečer, doletjela je granata s obližnjeg položaja Armije BiH, minobacačka granata 120 mm, granata vrlo velike razorne moći i tom je prilikom smrtno stradalo osmero djece u dobi od 9 do 14 godina.
Znadete li za taj događaj i ako ne znate, znadete li zašto ne znate?
Vjerojatno ne, jer o tome hrvatski mediji ne izvještavaju, o tome Hrvatsko ministarstvo kulture, ili HRT ili onaj famozni HAVC ne snimaju filmove, razne državne agencije neće financirati autore koji bi o tome napisali knjige, kazališne predstave, o tome u tzv. hrvatskim medijima nema ni slova.
Zašto je tome tako?
Kako to da mi u Hrvatskoj ne znamo ništa ili vrlo malo o ovoj strašnoj tragediji koja se dogodila našem hrvatskom narodu? Kako to da u Hrvatskoj vrlo malo znamo o tragedijama hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, u Domovinskom rat, u poraću, o strašnim mučenjima i likvidacijama na Križnom putu i jugoudbaškim kazamatima? Kako to da HRT, nadležna ministarstva, ili državne agencije koje financiraju umjetničko, igrano filmsko, dokumentarističko, literarno ili kazališno stvaralaštvo nikada nisu našli za shodno ovome posvetiti pozornost? Odakle dolazi taj hrvatski nacionalni mazohizam, ta bolesna potreba u Hrvatskoj za samooptuživanjem, za stvaranjem i podržavanjem mitova o nekakvoj zločinačkoj naravi hrvatskog naroda? Što je to nacionalni kompleks niže vrijednosti, kompleks samomržnje ili kako neki znanstvenici to nazivaju oikofobija? Zašto značajan dio Hrvata, pogotovo oni na pozicijama vlasti, ispoljava mržnju prema svom narodu? Gdje su korijeni tog antihrvatstva kod tzv. hrvatskih političara, pseudointelektualaca i medijskih djelatnika? Zašto je taj nacionalni kompleks niže vrijednosti osobito prisutan kod tih lijevih ili liberalnih falangi? Što se događa u glavama raznih beljaka i stazića koji su javno govorili kako je trebalo ubiti više Hrvata? Zašto nas vladajući stalno bombardiraju informacijama kako smo na začelju neke ljestvice, kako su iza nas još samo Rumunjska ili Bugarska ili neka afrička zemlja? Zašto političke elite uvijek traže rješenje i spas u nekim nadnacionalnim koncepcijama kao što bile ilirstvo, pa sveslavenstvo, pa jugoslavenstvo, a danas europejstvo? Zašto se odriču vlastitog naroda i šire laži o svom hrvatskom narodu? Zašto se stalno naglašava i promovira kultura srama prema hrvatskom identitetu koja promiče paradigmu odricanja od vlastitog identiteta? Kako su razni oblici mržnje prema vlastitom narodu i identitetu postali duboko ukorijenjena bolest u značajnom dijelu tzv. moderne ljevice i liberalnih intelektualnih krugova u Hrvatskoj i u tzv. zapadnom svijetu? U čemu je varka fraze ‘zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti’? Kako poučak posljednje bitke generala Janka Bobetka može postati model za rješenje ove šizofrene situacije u Hrvatskoj?
Dragi prijatelji, ako želite poduprijeti naš projekt: