Pogledajte izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Veleizdajničkom procesu’ koji je pokrenut u ožujku 1909. godine u Zagrebu.
Primjenjujući zlokobnu krilaticu ‘Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti’, današnji hrvatski političari zapravo ponavljaju naivnost i vlastohlepnost hrvatskih političara suvremenika tog ‘Veleizdajničkog procesa’ s početka dvadesetog stoljeća.
Prije točno 110 godina u Zagrebu se pred Sudbenim stolom (današnji Županijski sud) vodio ‘Veleizdajnički proces’. Radilo se sudskom proces koji je Austro-Ugarska monarhija pokrenula u Zagrebu 1909. godine protiv 53 člana Srpske samostalne stranke – SSS koja je u to doba s Hrvatskom strankom prava sačinjavala vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju. Optuženim članovima tadašnje Srpske samostalne stranke na teret se stavljala suradnja, odnosno zavjera s vlastima tadašnje kraljevine Srbije s ciljem razbijanja Austro-Ugarske monarhije i priključenja hrvatskih dijelova monarhije kraljevini Srbiji.
Osim toga predmet suđenja je bio i stravični teror, koji se na prostorima dotadašnje vojne krajine, gdje je živjelo miješano pravoslavno i katoličko pučanstvo, organizirao i provodio protiv katolika. Taj je teror započeo 1906. godine kada je Hrvatsko-srpska koalicija osvojila većinu u tadašnjem Saboru. Naime, osnaženi potporom kraljevine Srbije i tek osvojenom vladajućom pozicijom, srpski političari okupljeni oko Svetozara Pribićevića, a uz prešutnu potporu naivnih i prilično vlastohlepnih pravaških koalicijskih partnera okupljenih oko Frana Supila i drugih, započeli su velikosrpsku agitaciju na prostorima tadašnje monarhije gdje je živjelo pravoslavno pučanstvo. Uz pomoć srpskog pravoslavnog svećenstva koje je sve pravoslavne počelo nazivati Srbima, potom davanjem raznih povlastica onima koji su se proglasili Srbima huškali su pravoslavni živalj na svoje katoličke susjede. Sve se to događalo uz benevolentnost mađarskog dijela hrvatsko-ugarske vlasti u monarhiji koja je na taj način jačala svoju poziciju iz hrvatsko-ugarske nagodbe.
Cijela ta situacija koja je dovela do ‘Veleizdajničkog procesa’ nevjerojatno podsjeća na događaje s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina kada se na prostorima Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom pripremala velikosrpska pobuna i agresija na Hrvatsku. Frapantna je sličnost metoda velikosrpske propagande i pripreme oružanog sukoba tih dviju povijesnih razdoblja 1906.-1914. i početka Prvog svjetskog rata, s razdobljem od 1986. pa do izbijanja srpske pobune i početka agresije na Hrvatsku 1991. godine.
U hrvatskoj javnosti su to gotovo potpuno nepoznate informacije ponajviše zahvaljujući dioptriji jugoslavenske historiografije koja je sustavno Veleizdajnički proces prikazivala kao montirani proces Austro-Ugarske monharhije, a što on uopće nije bio. Radilo se o vrlo mučnom i obimnom procesu u kojem su stotine svjedoka iznosile nevjerojatna svirepa svjedočanstva o raznim oblicima maltretiranja, premlaćivanja, ubijanja, uništavanja imovine, diskriminacije katolika od strane pojedinih pravoslavnih susjeda ili skupina koje su dolazile iz BiH i Srbije. Zanimljivo je da su svi svjedoci isticali kako su ‘do jučer’ živjeli mirno i u slozi sa svojim susjedima, a to ‘do jučer’ redovito se odnosilo na 1906. godinu kada počinje agitacije Pribičevićeve Srpske samostalne stranke na tim prostorima. Također je zanimljivo da su većina svjedoka bili pravoslavci koji nisu prihvatili Pribičevićev poziv da ‘Srbi mora postići svoj cilj, ako ne milom, a ono silom, hajdučki i verdekterski s puškom i mačem u ruci’. Naime, velika većina pravoslavnog stanovništva u to vrijeme uopće nije čula za Srbiju a kamo li da bi se osjećali Srbima.
U iskazima svjedoka redovito se ponavljalo da su nemiri, napadi na katolike, redovito počinjali nakon što je hrvatsko-srpska koalicija osvojila vlast 1906. godine. Naime gotovo svi svjedoci spominju kako su njihova sela posjećivali agitatori poput Svetozara Pribičevića i članova njegove stranke i da je od tada u njihove mirne sredine ušao nemir, nesloga i nasilje prema katolicima. To nasilje se svodilo na brutalne likividacije, premlaćivanja katolika, ali i onih pravoslavaca koji nisu pristajali uz srpske agitatore, podmetanja požara ili dizanja u zrak katoličkih crkava, maltretiranja katoličke djece po školama, diskriminacije u poslovnim i poreznim predmetima državne administracije u mjestima gdje je Pribičevićeva stranka osvojila vlast u lokalnoj upravi, pa sve do bizarnih ponižavanja poput tjeranja stoke na ispašu na katolička groblja i prisiljavanja obitelji katoličkih pokojnika da na lijesovima ime i prezime pokojnika ispišu ćirilicom.
Zanimljivo je da se danas o Veleizdajničkom procesu u hrvatskoj historiografiji i dalje govori retorikom jugoslavenske historiografije kao o montiranom procesu. Iako je danas neosporno poznato da je, primjerice, sam Svetozar Pribičević dvadesetak godina kasnije javno priznao kako su svi navodi iz tog Veleizdajničkog procesa bili istiniti. Takvo očito proturječje hrvatske historiografije o tom procesu je očita posljedica dominacije jugoslavenskih historiografa danas u hrvatskom znanstvenom i akademskom prostoru. Nažalost, takav stav ima i svoju političku konotaciju i upotrebu u sadašnjem političkom trenutku države Hrvatske, budući je i danas na vlasti hrvatsko-srpska koalicija. Primjenjujući zlokobnu krilaticu ‘zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti’, današnji hrvatski političari zapravo ponavljaju naivnost i vlastohlepnost hrvatskih političara, suvremenika tog ‘Veleizdajničkog procesa’ s početka dvadesetog stoljeća.
Kako je i koliko kobno za hrvatski narod završilo sve to čemu se sudilo na ‘Veleizdajničkom procesu’, poznato je iz povijesti i svega onoga što je slijedilo nakon 1918. godine. Iz ovog primjera je više nego očito da se povijest ponavlja onome tko ju ne poznaje. U Hrvatskoj se za to brinu tzv. hrvatski povjesničari, zapravo jugoslavenski, potpomognuti političarima koji u potpunosti zavrijeđuju da ih se i danas spomene ili prozove u nečemu što bi u potpunosti moglo biti repriza tog Veleizdajničkog procesa iz 1909. godine.
Cijeli razgovor s profesorom Željkom Holjevcem pogledajte ovdje: