Ako ne bude nove snage, koja jedino može izavreti iz nutrine naroda!, postojeće stranačko-političke i snage “duboke države” (deep state) bit će u stanju samo reciklirati postojeće i ispirati mozak narodu putem kontroliranih medija i PR-manipulacija, dok sve preostale resurse dokraja ne potroše i ne kompromitiraju, nakon čega ćemo moći za koju godinu ili desetljeće konstatirati populacijski, socijalni, mirovinski, zdravstveni, sigurnosni i ini “bankrot” hrvatske države.

Proglas hrvatskomu narodu Poticajne skupine za osnivanje stranke “Pokret za hrvatsku budućnost” (pars pro toto) objavljen je i odaslan na mnoge adrese 18. srpnja, neposredno nakon fenomena “Vatrenih” i sveg onog nevjerojatna nacionalnog revivala što su ga oni u hrvatskom korpusu izazvali. U Proglasu smo pošli i od “ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države”.

Ta notorna iscrpljenost i kompromitiranost dosadašnjeg modela i prakse političkog i ekonomskog, financijskog i monetarnog, poreznog i prireznog, fiskalnog i parafiskalnog upravljanja očituje se na nebrojeno načina i na nizu različitih razina i aspekata. U političkoj sferi ona se pokazuje u stranačko-političkoj praksi (politics), koja pak ukazuje na brojne pukotine i gnjilež u samim temeljima. Ti su temelji kompleksnoga nereda u samom zbrkanom Ustavu (koji je donesen 22. prosinca 1990. kao novelirana inačica nastala na podlozi Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, u doba dok Hrvatska još ne bijaše ni proglasila državnu samostalnost, a poslije je modificiran ovisno o trenutnim potrebama vladajućih ekipa i raznih centara moći), u zakonodavnom zdanju i u pravosudnoj teoriji i praksi. Sve to upravo se našlo u izravnom sudaru s voljom znatnog segmenta stanovništva na primjeru dviju referendumskih inicijativa (koje su klasični oblici iskazivanja građanskog nezadovoljstva, prosvjedovanja i bunta) te na druge načine.

Iscrpljenost i kompromitiranost dosadašnjeg modela i prakse političkoga i ekonomskoga upravljanja očituje se osobito na gospodarsko-socijalnom planu, počevši od “famozne” pretvorbe i privatizacije poduzeća u (dotad) tzv. društvenom vlasništvu, preko ulaska stranoga kapitala u najkrupnije hrvatske gospodarske sustave pa do sumraka giganata hrvatskoga neosocijalističkoga odnosno kvazikapitalističkoga gospodarstva. Bilo je u svemu tomu, nedvojbeno, i poštenih inicijalnih zamisli i dobrih namjera, no praksa je pokazala da se čak i ono što je čestito zamišljeno pretvaralo prečesto u ruglo i čestitosti i uspješnosti i zakonitosti, a nadasve u nešto upravo suprotno općenacionalnom interesu, na koji su se svi pozivali.

Potkrjepa za iznesenu tvrdnju ima bezbroj, i pravo je čudo da je hrvatski ekonomsko-financijski, proračunski i socijalni sustav uopće preživio sve te šokove, rasipanja, promašaje i pronevjere. Od Kutlina privatizacijskog imperija pa do Todorićeva divovskog konzorcija; od propasti mnogih industrijskih, prehrambenih i poljoprivrednih sektora; od promašenih ili nikada neostvarenih investicija; od uništenja brodarske flote i velikih metaloprerađivačkih poduzeća, preko (nepotrebne) predaje Ine u mađarske ruke pa do nerješivih problema s Petrokemijom Kutina; od brodograđevne djelatnosti (čija odgođena kriza posljednjih tjedana kulminira s Uljanikom i “3. majem”) i nevjerojatnog nemara spram oživljavanja Riječke luke i izgradnje moderne nizinske pruge Rijeka – Zagreb – Budimpešta pa do neobjašnjiva otezanja s izgradnjom LNG-a, od slabljenja i zbrke oko prodaje HEP-a, nerješavanja otplate zajmova Hrvatskih autocesta i permanentne krize u HŽ-u pa do krize u Croatia airlinesu (koja upravo pokazuje svu bijedu političko-državnog upravljanja tako važnom i perspektivnom kompanijom)… – posvuda stalno nove frustracije, a gotovo nigdje pravih i pravodobnih i najlogičnijih rješenja!

Dok su nam u prvih dvadeset godina strani i domaći “eksperti” probijali uši važnošću “srednjega i maloga poduzetništva” (SMEs), u stvarnosti su se događali tektonski (s)lomovi velikih sustava (od kojih su živjeli i mnogi mali, osobito obrtnici), nad kojima je izravnu ili neizravnu kontrolu ili bar bitan utjecaj imala država. U banke i osiguranja ulazili su grabežljivi strani i poneki domaći vlasnici te su stvarali monopole (uz asistenciju i povlastice davane im od vladajućih političkih “elita”), u telekomunikacije isto tako, u trgovačke lance isto tako; još neke vitalne djelatnosti predane su strancima (često i s “figom u džepu”; nešto od socijalističkog antikapitalizma i nepovjerenja u strance svakako je preživjelo), ili sposobnijim domaćim (uglavnom u partijskom etatizmu afirmiranim) “biznismenima”, a velik dio ostaloga propa(da)o je.

Sreća je jedino to da je bilo pozitivnih izuzetaka, kao što su Podravka, Vindija, Kraš ili Franck (?) (TDR posebna je vrsta uspješne priče), ili kao što su dijelovi kemijske, farmaceutske, tekstilne i druge industrije. Sreća je i to da se unatoč nepovoljnom okružju pojavio niz inventivnih i sposobnih novih poduzetnika, koji su proizvodili za izvoz i probili se u svijet. Prehrambena pak djelatnost uvijek ima veliku prednost “domaćega terena” i već osvojenog tržišta. No zato nam je gotovo posve propao kravlji fond, a devastaciju je doživio i uzgoj svinja i peradi i voća i povrća i mnogih drugih poljoprivrednih kultura. O sve skromnijem udjelu domaće hrane i ostaloga hrvatskoga u turističko-ugostiteljskoj i hotelskoj ponudi dalo bi se posebno govoriti.

O neprivlačnosti pak Hrvatske za strana ulaganja, pa tako i ona hrvatskih iseljenika, rečeno je već toliko da na to ne treba ni trošiti riječi. Autarkični sustav domaćih interesnih sprega koje štite svoje monopole jači je na tom planu i od nekih globalno najjačih kompanija – no od toga koristi imaju uglavnom uortačeni, mnogo manje (ili pak ima samo štetu) šira zajednica.

Posljedice sveg tog političkog i gospodarskog nereda osjećaju se na svakom koraku: od razine plaća, mirovina i socijalnih prava, preko poraznoga nataliteta do iseljavanja i opustošenja čitavih područja. One se (last but not least) osjećaju i u općoj što demoralizaciji, što “nemoralizaciji” (tj. u političkoj korupciji, “kadroviranju”, klijentelizmu, nepotizmu i svakojakim oblicima kvarenja širokih slojeva društva, počevši od onih gornjih). Osim toga, sustav svakojakih “poticaja”, “dotacija”, povlastica i sinekura (plaće, prijevremene i povlaštene mirovine te veliki izdatci za udruge tzv. civilnoga društva, uključujući braniteljske) jede znatan dio raspoloživog proračunskog “kolača”.

Sve u svemu, nužno je konstatirati kakve su rezultate u politici, gospodarstvu i društvenom razvoju dosad postigle “prva republika” (tuđmanovska, polupredsjednička) i “druga republika” (posttuđmanovska, kancelarska) – da bi se na temelju tih konstatacija moglo krenuti dalje, prema boljemu od (do)sadašnjega. Za to je pak nužna nova politička snaga – novi programi, nova opcija, stranka i širi društveni pokret. (Mi iniciramo nešto takvo u ideji, konceptu i inicijativi, koja se postupno širi i profilira – unatoč ljetnim vrućinama, tjednima ljetnih odmora i raznim vrstama blokada! – u inicijativi “Pokreta za hrvatsku budućnost”.)

Ako ne bude nove snage, koja jedino može izavreti iz nutrine naroda!, postojeće stranačko-političke i snage “duboke države” (deep state) bit će u stanju samo reciklirati postojeće i ispirati mozak narodu putem kontroliranih medija i PR-manipulacija, dok sve preostale resurse dokraja ne potroše i ne kompromitiraju, nakon čega ćemo moći za koju godinu ili desetljeće konstatirati populacijski, socijalni, mirovinski, zdravstveni, sigurnosni i ini “bankrot” hrvatske države.

Samo nova, odlučna i kompetentna grupacija – u koju moraju ući hrabri i stručni ljudi srednjih i mlađih naraštaja – može naime krenuti od propitivanja ukupnosti baštinjene države, kulture, društvenih i vlasničkih odnosa te geopolitičke pozicije Hrvatske. Jedino ona može imati hrabrosti podvući crtu pod dosadašnje, ući u kompleksan i nimalo lak posao redefiniranja samih temelja i mračnog podruma, ali i zidova i prozora i krova i dimnjaka, ove naše hrvatske zgrade, koja postaje sve pustija. U kojoj se noću pa i danju događaju “makljaže” među najjačima (od ostalih “izabranima”) radi podjele preostaloga obiteljskoga srebra i ostaloga što “sjeda” na zajednički tekući (proračunski i para-proračunski) račun.

Zdravko Gavran,
član Poticajne skupine
za osnivanje Pokreta za hrvatsku budućnost