Pišem roman s prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće koji obuhvaća i zemlju bosansku u vrijeme kada su kraljevi bili Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja i Tvrtković, a pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je formalne kraljeve smjenivao kada bi zaželio. No, njegova je zemlja bila oko Vrbasa i širila se na zapad i istok, na jug, i ni jedna ugarska vojska nije bila u stanju pobijediti ga. Bolje su sreće bile vojske koje Su u Bosnu prodirale dolinama i kanjonima rijeke Bosne gdje Hrvoja nije bilo i mnogi su vitezovi poubijani, posebno masovno oni koji su poslije izgubljene bitke odvedeni u Dobor i ondje masakrirani pa bačeni preko bedema u rijeku.
Naslov asocira na Matiju Mažuranića, putopisca iz slavne loze Mažuranića, koji se u svoje doba potucao po Bosni i otkrivao suvremenicima u Hrvatskoj svijet njima nepoznat. No, ja sam na mostu između dva Broda mislio na biskupa Stadlera koji je u Bosnu doduše ušao po cičoj zimi i duboku snijegu, pa tako sve do Sarajeva gdje ni crkve nije bilo, ni biskupskoga dvora, nego je morao unajmiti stan kod nekoga židovskog trgovca. A u Sarajevu je bilo toliko katolika da ih se na prste moglo izbrojiti.
Visim, znači, na mostu i beskrajno dugo čekam na ulazak u Bosnu, to jest u entitet kojemu je Dayton dao srpsko ime, gledam prema zgradama i nastojim naći pogledom zgradu u kojoj je živjela moja sestra biokemičarka s mužem inženjerom u čuvenoj rafineriji, djeca njihova već odrasla u onim danima kada je obitelj među zadnjima morala bježati preko istoga ovog mosta, napuštajući stan i noseći u automobilu nešto uspomena i ništa drugo.
Hrvatski policajci su mi pažljivo pregledali putovnicu, srpskorepublikanski na drugoj strani nisu ju ni pogledali, gužva je velika, nema zastave države BiH, samo entitetske i veliki natpis koji vam daje do znanja kamo ste dospjeli. Ćirilice tu i na putu do Dervente ima samo na većim putokazima, ostalo je uglavnom latinično, ploča na jednom mjestu skromno spominje Sarajevo, ali već na obližnjem raskrižju nestaje i umjesto nje se pojavljuje Beograd, vjerovali ili ne. Stranca to može zbuniti, ne i mene. Poznajem otprilike taj kraj, iz nekoga drugog vremena.
Pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić
Do Dervente, a i južnije gotovo sve do Doboja sve je zaraslo i zapušteno, sada već stare ruševine guta grmlje, stablo visoko već petnaestak metara naselilo se u negdašnju spavaću sobu protjeranog ili ubijenog Hrvata, tek tu i tamo nove kuće i novi vlasnici, zemlja neobrađena ili tek poneko krumpirište, što li, cesta na nekim dijelovima krpa do zakrpe. Ma što im vrijedi zaposjedanje zemlje koju ne njeguju, koju očito puštaju da se pretvori u šikaru dokle oko seže. Doboj ponešto živahan, južno od njega na kratkom mostu zadnja entitetska zastava, no malo što vam kazuje da ste ušli u Federaciju BiH.
Zatim slijedite rijeku, Bosnu. Zbog nje i njezina toka sam i ovdje, pišem roman s prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće koji obuhvaća i zemlju bosansku u vrijeme kada su kraljevi bili Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja i Tvrtković, a pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je formalne kraljeve smjenivao kada bi zaželio. No, njegova je zemlja bila oko Vrbasa i širila se na zapad i istok, na jug, i ni jedna ugarska vojska nije bila u stanju pobijediti ga. Bolje su sreće bile vojske koje su u Bosnu prodirale dolinama i kanjonima rijeke Bosne gdje Hrvoja nije bilo i mnogi su vitezovi poubijani, posebno masovno oni koji su poslije izgubljene bitke odvedeni u Dobor i ondje masakrirani pa bačeni preko bedema u rijeku.
Tu rijeku, znači, slijedim sve do Zenice, vijuga ona, a i cesta uz nju, ponegdje se vode šire, ponegdje sužavaju u kanjon – velika, silna rijeka iz koje na trenutke izrone srebrni i nejaki embriji slapova, kojih nema. A kada se kanjon mjestimice širi u udolinama, nema takvoga mjesta gdje ne žive ljudi i marljivo obrađuju povrtnjake ili manje njive, cesta je dobra i prometna, jedan posve drugi svijet. Tako do Zenice, odakle nova autocesta vodi do Sarajeva, skraćuje nekad dug put za šest kovertibilnih maraka i ide do u sam grad. U Ilidži skrećem uz novu novcatu veliku džamiju prema hotelu čiji naziv podsjeća na rimska vremena u duvanjskom kraju. Čekaju me ljudi iz udruge Libertas, koji su me i pozvali u Sarajevo. Svojevrsna oaza. Prije ratne tragedije ondje su živjeli, u Ilidži i Stupu najviše Hrvati i nešto Srba, sada je Hrvata mnogo manje ili nimalo, – zemlju i kuće kupuju Arapi i Turci, baš taj im je dio Sarajeva očito privlačan.
Sarajevo se neumitno orijentalizira
Oko deset je navečer, puna Baščaršija domaćih i turista, i „autohtonih“ i uvezenih, žene pokrivenih glava i nepokrivene, oko pola jedanest spuštaju se u čaršiju ljepotice tako sređene kao da su upravo izašle iz turskih sapunica, haljine crvene ili bijele sa srebrnim trakama. Sjedim, pijem kavu, to jest kafu i sve mislim da to nije tek tako, da se tu radi o pomno režiranoj promidžbi turske, erdoganovske kuhinje (halal), nisu haljine za izlazak nego kostimi sulejmanski na rubnom dijelu turskoga imperija, u bosanskom pašaluku.
Sarajevo se neumitno orijentalizira, sav je život u gradu podređen islamskim blagdanima. Automobil ostavljam na čuvanom hotelskom parkiralištu, ne bih s njim do centra jer su vremena nesigurna pa uzimam taksi. Zadnji sam put bio u Sarajevu prije četrdeset godina, kažem to i taksistu koji se snebiva i odmah pretvara u vodiča, kazuje mi što je što i gdje je što, čega više nema i odakle se sve pucalo na nesretni opkoljeni grad koji se u međuvremenu pridignuo, sagrađene i nove zgrade, široke avenije, a najstariji dio čini mi se da je onakav kakvoga se sjećam, pa i Baščaršija premda čevapčići nisu što su bili. Oko deset je navečer, puna Baščaršija domaćih i turista, i „autohtonih“ i uvezenih, žene pokrivenih glava i nepokrivene, oko pola jedanest spuštaju se u čaršiju ljepotice tako sređene kao da su upravo izašle iz turskih sapunica, haljine crvene ili bijele sa srebrnim trakama. Sjedim, pijem kavu, to jest kafu i sve mislim da to nije tek tako, da se tu radi o pomno režiranoj promidžbi turske, erdoganovske kuhinje (halal), nisu haljine za izlazak nego kostimi sulejmanski na rubnom dijelu turskoga imperija, u bosanskom pašaluku.
No, kada idem prema praznom stajalištu taksiju, nastaje neki metež i postajem radoznalim promatračem. Detalj je to velike nevolje koja upravo muči Sarajevo i ne samo Sarajevo – stigli preko Grčke i Albanije imigranti, viđam ih posvuda, lutaju ali se najviše okupljaju blizu Vijećnice u kojoj se, čitam poslije, održava bečki bal, Austrijanci i sarajevska elita plešu valcer. A u blizini mnoštvo mladih, tamnoputnih muškaraca za koje se ne zna odakle su. Baš tako. Samo deset posto njih daje podatke o sebi, piše „Oslobođenje“, list koji inače ima stare navade. „Naša omladina odlazi“, kaže list, „a dolazi strana za koju se ne zna odakle je.“ Radi se o sigurnosnom pitanju, pametno zaključuje kolumnist, policija jednostavno nema snagu ni moć nad tom sve većom imigrantskom rijekom, koja uvelike cilja i na Hrvatsku, pa je osim Sarajeva i još ponegdje, imigrantska mladež otkrila Kladušu i Cazin odakle se Hrvatska lijepo vidi, njezin najuži dio preko kojega bi htjeli do Slovenije i dalje na zapad.
Trijalističke ideje prijestolonasljednika Ferdinanda
Samo četiri godine prije atentata, u Sarajevu je boravio car i kralj Franjo Josip koji očito nije bio interesantan velikosrpskim ubojicama, mnogo manje nego Ferdinand s njegovim trialističkim idejama koje bi na stanovit način značile i drukčiju sudbinu Bosne i Hercegovine od one koju je dočekala.
Nekoliko koraka niže Baščaršije na uglu manje ulice i duge ulice Kulina bana koja se proteže uz Miljacku, nalazi se Muzej Sarajeva, a u njegovim se izlozima vrte fotografije iz vremena atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, ispod jedne fotografije piše da je snimljena sekundu prije atentata koji je izvršen upravo na tom mjestu, o čemu svjedoči i ploča na kojoj se spominje Gavrilo Princip. Ispod rečenih muzejskih fotografija postoje prijevodi na njemački i engleski i još poneke jezike, u njima se Princip naziva assasinom. I jedna zanimljivost koja se obično ispušta iz vida: samo četiri godine prije atentata, u Sarajevu je boravio car i kralj Franjo Josip koji očito nije bio interesantan velikosrpskim ubojicama, mnogo manje nego Ferdinand s njegovim trialističkim idejama koje bi na stanovit način značile i drukčiju sudbinu Bosne i Hercegovine od one koju je dočekala.
A ja sam čekao tramvaj i nisam dočekao pravi, puno bučnih mladih ljudi, očito „autohtonih“, petak je navečer i izašli su u provod, ne mogu se oteti dojmu da tu nema alkohola i droge, no nije moje da sudim. Ipak hvatam taksi, nakon što se jedan zaustavio i odbio me primiti s riječima „Moram i ja malo odmoriti“, izađe i zapali cigaretu. No zaustavlja se drugi, taksist vrlo razgovorljiv, kad čuje odakle sam otvara dušu i izlaže svoju političku filozofiju, napola Hrvat po majci, napola musliman, nabraja rodbinu koje više nema i onu koju ima posvuda, po Hrvatskoj i drugim europskim zemljama, gnjevan i sada zbog ratnih zbivanja, „a što da mene razrežu napola“, kaže, a rasap Jugoslavije tumači na svoj način: „Vidiš, bili smo prejaki“, veli on meni, „pa su nas ovi izvana rastresli, razmrvili, da mogu s nama vladati.“ Pristojno kimam glavom i prelazim na Uber, koji se još nije dokotrljao do Sarajeva. „Ma znaš, ako to dođe“ , veli, stavit ćemo mu mi u kola neku lijepu djevojku, da ju vozi do mjesta gdje ćemo ga sačekati nas tri, četiri ima da ga sataremo…“ No da, od Baščaršije do Ilidže tri puta više maraka nego od Sarajeva do Zenice.
Koncert pjesama pisanih za djecu
Ponešto me peče savjest što nisam bio na Bleiburgu nego u Sarajevu, a opet mislim da na tako sterilnu, visokonadziranu komemoraciju možda ne bih ni išao. Mislim isto tako, što bi bilo da sam u bleiburškoj gužvi opazio nekog poznanina, pa podignuo desnu ruku i mahnuo mu, odveli bi me koruški policajci, a potom me izručili… Nego, u sklopu kojega Reicha je bila Koruška, kineskog ili drugog?
U subotu koncert novih pjesama pisanih za djecu, ja sam u žiriju, kažu mi da sam predsjednik žirija, ali odbijam da i službeno budem, nikada se ne zna. Tu je, u žiriju, valjda zbog ravnoteže i još jedno staro lice iz prošlih vremena, Minja Subota, koji se kreće od Banje Luke do Trebinja i otkriva mi što nisam znao, naime da Rusi – nakon što su štošta pokupovali u Crnoj Gori, a više im ondje nije ugodno kao nekada, sve više dolaze u Trebinje i ondje kupuju kuće: do mora im je dvadeset pet kilometara, samo se spuste i kupaju. U hrvatskom moru. Da, Rusi su se u srpskom entitetu pozicionirali bolje nego u Srbiji, šire se na sve strane, preuzimaju…. Usputni razgovori, ali koncert na kojemu nastupaju djeca, gotovo bez iznimke djevojčice, privlači brojnu publiku. Glasovi, glazbeni darovi kakvi se rijetko čuju i viđaju, a žiri kojemu navodno predsjedam, dodjeljuje prvu nagradu malenim sestrama iz Zagreba. Koncert je pod pokroviteljstvom „Podravke“, njezin se Medo stalno kreće po pozornici.
U nedjelju ujutro uz kavu opet „Oslobođenje“. Na prvoj stranici piše „Bleiburg treba zabraniti“. Pažnja i ljubav lista usmjereni su prema omanjoj hrpi idiota koji su priredili kontrakomemoraciju. Na unutarnjim stranicama ipak korektno izvješće s Bleiburga, spominje se i imam koji je našao poveznicu Bleiburga i Srebrenice, premda je, istine radi, četrdeset pete u komunističkim divljanjima zaglavilo mnogo više muslimana. Ponešto me peče savjest što nisam bio na Bleiburgu nego u Sarajevu, a opet mislim da na tako sterilnu, visokonadziranu komemoraciju možda ne bih ni išao. Mislim isto tako, što bi bilo da sam u bleiburškoj gužvi opazio nekog poznanina, pa podignuo desnu ruku i mahnuo mu, odveli bi me koruški policajci, a potom me izručili… Nego, u sklopu kojega Reicha je bila Koruška, kineskog ili drugog?
16.000 katolika u Sarajevu
A onda se bližim Bosanskom Brodu i stanem u beskrajnoj koloni negdje iznad smrdljive rafinerije u koju Rusi dopremaju smrdljivu naftu i zagađuju Slavonski Brod. Čitam: Državno odvjetništvo odbilo je tužu građanina Slavonskog Broda i ustanovilo da zagađenja nema. Ha! Hrvatsko državno odvjetništvo.
Napuštam Sarajevo: ako je u vrijeme dolaska biskupa Stadlera bilo katolika, Hrvata, koje se moglo na prste nabrojiti, sada ih ima ponešto više, ali se broje na tisuće, a ne na desetke tisuća. Prije devedesetih bilo ih je u Sarajevu 60.000, sada ih ima 16.000.
Put natrag, uz rijeku Bosnu – rade ljudi u vrtovima i na njivama, lijep je dan, sunčan. I u Sarajevu je bilo sunčano, ali kažu da je – posebeno u prosincu – nesnosno. Smog se nadvije nad dolinom, kotlinom, kao u Pekingu, još malo pa će ljudi nositi maske, neki već i nose. A onda se bližim Bosanskom Brodu i stanem u beskrajnoj koloni negdje iznad smrdljive rafinerije u koju Rusi dopremaju smrdljivu naftu i zagađuju Slavonski Brod. Čitam: Državno odvjetništvo odbilo je tužu građanina Slavonskog Broda i ustanovilo da zagađenja nema. Ha! Hrvatsko državno odvjetništvo.
Vrućina nesnosna, pitam koliko se čeka. Dva sata. Vrte se oko automobila neki ljudi, nude duhan, a jedan će za nagradu pokazati kako se može brže doći do granice tajnim putovima. Odbijam ih. Takav granički prijelaz ne postoji u Europi, ni u Aziji ni u Africi. Toliko uzak da jedva prođe cisterna, a na izlazak iz BiH i ulazak u Hrvatskoj svi čekaju u istom redu, i cisterne i autobusi i automobili. Dva sata. No dobro, zatim sam opet na čuvenom željeznim mostu, hrvatski graničari imaju četiri trake, ali je i do njih teško doći.
Zatim Slavonija, blagoslovljena zemlja, pitoma i obrađena koliko barem seže oko.Tko bi rekao, kako je do toga došlo, za Boga miloga, da se Slavonci iseljavaju, pita se onaj tko ne zna. A i onaj tko zna.
Objavljen novi povijesni roman Hrvoja Hitreca
„Samo sreća, ništa drugo“ – Romansirani životopis Nikole VII. Zrinskog
U nakladi zagrebačkog AGM-a upravo je objavljen roman Hrvoja Hitreca „Samo sreća, ništa drugo“ (Sors bona, nihil aliud) o životu hrvatskoga bana Nikole VII. Zrinskog, praunuka Nikole Sigetskog.
Autor do u tančine rekonstruira doba, društvene i političke u Hrvatskoj i srednjoj Europi sredinom 17. stoljeća, običaje i događaje u čakovečkom dvoru, ljubavne i obiteljske prilike, ratne pohode, zadnje godine Tridesetogodišnjeg rata i začetke pobune hrvatskih i mađarskih magnata protiv Habsburgovaca.
Nikola VII. Zrinski najveća je hrvatska politička ličnost sedamnaestoga stoljeća, ratnik i pjesnik, okružen oružjem ali i bogatom knjižnicom koja je uglavnom sačuvana.
Prvo poglavlje romana posvećeno je ocu Nikole i Petra Zrinskog, Jurju, koji je umro mlad (vjerojatno otrovan), a sljedeća poglavlja prate zbivanja u mladosti i zrelosti braće Zrinski s naglaskom na Nikolinu sudbinu.
Smrt bana Nikole Zrinskog bila je nenadoknadiv gubitak za hrvatsko-ugarski pokret.
Ovim romanom H. Hitrec nastavlja niz započet „Kolarovima“ , nastavljen knjigama „Što Bog dade i sreća junačka“i „Špilberk“.