Hrvatska je propustila prigodu ući u puninu demokratskoga društva, među ostalim, i zbog nedonošenja dva zakona o lustraciji i donošenja velikoga broja za državu i naciju štetnih zakona i zakonskih rupa.

Trebalo je, danas je to jasno i okorjelim skepticima, donijeti zakon o lustraciji komunističkih ostataka. I trebalo je donijeti zakon o lustraciji velikosrpskih ostataka.

Uključivanje ostataka dva totalitarizma

Prvi je zakon dva puta uspio doći do Hrvatskoga državnoga sabora na prijedlog Hrvatske stranke prava, ali je uspješno skinut na prijedlog Hrvatske demokratske zajednice. Umjesto toga na europskim standardima utemeljenoga zakona uslijedio je nedemokratski progon hrvatskih branitelja, detuđmanizacija i lex Perković. Riječju, diktatura proletarijata, kako bi izvorno rekli komunisti. A HSP je izgurana iz Sabora.

Drugi nasušno potreban zakon o lustraciji velikosrpskih ostataka u hrvatskome društvu nije uspio doći ni do Hrvatskoga državnoga sabora, kamoli Hrvatskoga sabora, niti ga je, koliko mi je poznato, predložila ijedna stranka. Umjesto njega Hrvatska je, međutim, pokazala izuzetnu milost mazohističkim Zakonom o aboliciji rušitelja ustavnopravnoga položaja države (de facto – terorista!), te donošenjem takvih zakona pomoću kojih je, primjera radi, SDSS, stranka koju je utemeljio velikosrpski ratni zločinac, postala ključnim čimbenikom opstanka hrvatske vlade i glavni arbitar unutarnjih političkih gibanja.

Nedonošenje potrebnih zakona i donošenje nepotrebnih zakona hrvatska je država od strane političkih stranaka i njihovih instant elita dovedena na sam rub opstanka, jer su njihovim zakonodavnim politikama stečeni uvjeti za rehabilitaciju dva totalitarizma koja su tijekom 20. stoljeća skoro 70 godina vladala Hrvatskom, što zasebno, što u strateškom partnerstvu. Od 1918. do 1941. i od 1945. do 1990., odnosno 1998., kad je završen proces mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. U 20. stoljeću Hrvatska u cijelosti nije bila pod velikosrpskim i jugokomunističkim totalitarnim režimom u razdoblju od 1900. do 1918. i od završetka mirne reintegracije do 3. siječnja 2000., kad je počela rehabilitacija ostataka velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma.

Totalitarizmi pod krinkom antifašizma

Stvaranje takvih uvjeta u kojima Hrvatu u Hrvatskoj više nije moguće živjeti životom dostojnim čovjeka ne može se nazvati hrvatskom politikom, jer je protuhrvatska.
Posljedice su strahovite. Hrvatska je na začelju Europske unije prema svim relevantnim pokazateljima ključnim za sadašnjost i budućnost, istodobno, ona je „lokomotiva Zapadnoga Balkana“ iz koje masovno bježi domicilno stanovništvo.

Hrvatska je na začelju Europske unije prema svim relevantnim pokazateljima ključnim za sadašnjost i budućnost, istodobno, ona je „lokomotiva Zapadnoga Balkana“ iz koje masovno bježi domicilno stanovništvo. Stvaranje takvih uvjeta u kojima Hrvatu u Hrvatskoj više nije moguće živjeti životom dostojnim čovjeka ne može se nazvati hrvatskom politikom, jer je protuhrvatska.

Posljedice su strahovite. Hrvatska je na začelju Europske unije prema svim relevantnim pokazateljima ključnim za sadašnjost i budućnost, istodobno, ona je „lokomotiva Zapadnoga Balkana“ iz koje masovno bježi domicilno stanovništvo.

Stvar je kulminirala preslagivanjem izbornih rezultata posljednjih državnih izbora. Mandatar se odrekao prvotnoga koalicijskoga partnera i umjesto njega u vladu uključio stranku utemeljenu po velikosrpskom ratnom zločincu i stranku predvodnicu procesa detuđmanizacije. Time su procesi nedonošenja potrebnih zakona i donošenja nepotrebnih zakona dosegnuli vrhunac preuzevši izvršnu i zakonodavnu vlast.

Jedan krak kliješta koja trgaju u Domovinskom ratu uspostavljenu demokratsku Hrvatsku čine totalitarni čuvari tekovina komunističke revolucije – navodno su postali liberalima bez obzira na stranačku pripadnost, a drugi krak se drži beogradske politike na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Oba se kraka krinkaju „antifašizmom“, pretvarajući Hrvatsku u veliki fašnik.

Prvi krak vuče za nos hrvatski narod džepareći ga i kradući mu budućnost, drugi krak priprema uvjete za novu agresiju „svim raspoloživim sredstvima“. Izlaz iz hrvatske prikliještenosti bit će bolan za oba obnovljena totalitarizma. Kad se dogodi više ne će držati vodu priča o pomirbi nepomirljivoga, ispraznica o potrebi zaboravljanja prošlosti, gluposti o potrebi inkluzivizma radi stabilnosti, kao ni aboliranja terorista i nelustriranja ideologa i slugu ostataka jugokomunističkoga i velikosrpskoga totalitarizma.

Za novi referendum svim srcem, pameću i dušom

Tek tada Hrvatska će na unutarnjem planu postati državom u punom smislu te riječi. Do tad nam je trpjeti i stvarati uvjete za još jedan demokratski pokret hrvatskoga naroda uz pomoć kojega ćemo se osoviti na noge iz sadašnjega stava – glavu dolje, ruke na leđa. Važno je spoznati da smo opet suočeni sa sofisticiranim oblicima dva totalitarizma, koji u sinergiji postaje sve tvrđim.

U tom pogledu, dođe li do najavljenoga referenduma o izmjeni protuhrvatskoga izbornoga zakonodavstva prilagođena obnovi ostataka narečena dva totalitarizma, treba ga poduprijeti svim srcem, pameću i dušom. Srcem zato, jer dok je srca bit će i Kroacije. Pameću zato, jer bez nje srce u objektivnom svijetu ne može ništa promijeniti. I dušom zato, jer samo vlastitim snagama uz pomoć Božju možemo Hrvatsku učiniti hrvatskom. Sve druge alate neodgovorno smo ispustili iz ruku.