Ovo danas nije Hrvatska kakvu smo sanjali pred 40 godina u Lundu i u te snove jako puno uložili. Nigdje na horizontu tih snova nije bilo traga ni Milanoviću ni Plenkoviću, niti njihovim organizacijama kakvima ih danas prepoznajemo. Dozvolimo li da Hrvatska nastavi ovim kolosjekom, uskoro nećemo moći prepoznati ni same sebe.

Autor: Dinko Dedić

Prijatelj Boris Prebeg, u sjećanje na Hrvatski državotvorni pokret otišao sa još tri svoja suradnika u Lund, sveučilišni grad na jugu Švedske, gdje je 1981. osnovan HDP. U istom periodu 1981. u New Yorku je osnovana i američka sekcija HDP-a a kratko potom svuda po Europi, u Australiji i drugim zemljama s većim brojem hrvatskih izbjeglica.

Lund je poznat i po tome jer je Bruno Bušić 3 godine ranije, kratko prije svoje smrti 1978. boravio u Lundu, gdje su u užem krugu utemeljene “Teze Lunda”, osnovne smjernice buduće organizacije, koje su kasnije na Osnivačkom saboru 1981., opet u Lundu, prihvaćene i ugrađene u organizacijski program, a Bruno Bušić je, iako već 3 godine mrtav, proglašen utemeljiteljem HDP-a.  

HDP je bio hrvatski nadstranački i nadideološki pokret posvećen rušenju Jugoslavije svim primjerenim sredstvima i uspostavi nezavisne hrvatske države na njenom zgarištu. Njegov idejni začetnik je bio Bruno Bušić, koji je zajedno s  Nikolom Štedulom, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik, pri osnutku HDP-a imenovanim za Predsjednika, odlučio osnovati novu organizaciju hrvatskog borbenog zajedništva.

Kratko nakon tog dogovora, i prije nego što je HDP osnovan, Brunu Bušića je 16/10/1978 udba likvidirala u Parizu, dan prije nego što sam osobno iz Australije, 17/10/1978 stigao do Francuske na razgovor povodom koordinacije osloboditeljske borbe na europskom i australskom kontinentu.

Deset godina nakon Bušićeve smrti, s HDP-om koji je sve od svog osnutka rastao i širio se, odluka jugoslavenskih vlasti je bila, točno na desetu obljetnicu Bušićeve smrti, likvidirati predsjednika HDP-a Nikolu Štedula, na dan 17/10/1988. Planove je pokvarila škotska policija jer je u Glasgowu spriječila udbine agente u njihovoj namjeri, koji su se tamo ubacili s jugoslavenskim nogometnim timom, tobože na utakmicu Jugoslavija – Škotska, s ciljem da se dokopaju škotskog grada Kirkcaldyja, oko 25 km sjeverno od Edinburgha, gdje je živio Nikola Štedul i odakle je rukovodio organizacijom raširenom po svim kontinentima i već tada tajno uspostavljenoj u Hrvatskoj.  

Ne odustajući od te namjere, udba je bila toliko odlučna izvršiti svoj naum, da je odmah potom angažirala svog elitnog ubojicu Vinka Sindičića da mimo njihove inače vrlo dobro razrađene operativne metode za likvidacije svojih političkih protivnika, kako god znade i može, ubije Nikolu Štedula. Sindičić je uspio sa švicarskom putovnicom izmaći oku škotske policije s naredbom “Izvedi to kako god znaš jer vođa Pokreta mora pošto-poto biti likvidiran”. Sa 3 dana zakašnjenja, Sindičić je 20/10/1988 uspio izvršiti atentat, ali je radi brzoplete pripreme napravio broj propusta, bio uhvaćen i osuđen na 15 godina zatvora. 

Nije samo Nikola Štedul bio naminjen za likvidaciju, nego i drugi vodeći ljudi Pokreta, kao što je dokumentirano u ovom tekstu:

Plan pomirbe upravo dostigao novi vrhunac

Sa odsluženja kazne vratio se u Hrvatsku, sada samostalnu, gdje je bio oslobođen svake krivice za to i sva druga ubojstva, iako je iza sebe ostavio krvavi trag diljem Europe.

Niti sat vremena nakon atentata, nazvao me je Miro Barešić iz Paragvaja i rekao mi “Ubiše nam Predsjednika”. Predsjednik je međutim čudotvorno preživio i doveo HDP u Hrvatsku, gdje je kao jedina kompaktna organizacija hrvatske emigracije, stupio u borbene redove Domovinskog rata. HDP-ov ratni kapacitet je od strane vlasti, koju su sačinjavali i bivši organizatori Bušićeva ubojstva i atentata na Nikolu Štedula, prihvaćen s odobravanjem, ali je njegov politički kapacitet je bio stavljen pod kontrolu onih koji su stekli pravo određivati predsjedniku Tuđmanu tko je prihvatljiv a tko neprihvatljiv. Vodeći ljudi HDP-a su bili stavljeni pod direktnu kontrolu udbine sekcije Tuđmanove vlasti, poglavito Josipa Perkovića. Svi apeli kod Predsjednika nisu naišli na razumijevanje. “Tako mora biti”, bio je neopoziv odgovor.      

Hrvati su otišli na bojišnicu izginuti a oni su već imali skovane planove kako i kamo usmjeriti pobjedu, rezultate hrvatske borbe za samostalnost. Imali su planove kako istrpiti Tuđmana, kako postupiti kada on siđe s pozornice i kako tu vlast zadržati u nedogled, sve do današnjih dana i za budućnost. 

Bruno je poginuo 1978., a njegova ideja je nastavila živjeti još jače, ne samo kroz HDP, nego i kroz rad struktura i pojedinaca izvan HDP-a, ali je HDP kao kompaktna organizacija uspio opstati, tajno se organizirati u Hrvatskoj i prije nego što se znalo da će doći do rata, dok su političari u Hrvatskoj do zadnje sekunde sanjali da će uspjeti sačuvati Jugoslaviju u nekom trećem, tobože demokratskom formatu i izbjeći rat, HDP je jasno ukazivao da se hrvatsko pitanje ne može riješiti unutar Jugoslavije, da se iz Jugoslaviju ne može izaći mirnim putem, te da se po osamostaljenju, bivšim nosiocima jugoslavenske vlasti treba oduzeti svaka mogućnost političkog djelovanja i utjecaja. 

To je bila baština mrtvog Bušića koju je HDP nastavio cijeniti i slijediti, ali sve to su znali i oni koji su si odlučili stvoriti državu kao vlastito utočište, sa narodom u službi njihovih ambicija, umjesto da oni služe narodu. Hrvati su otišli na bojišnicu izginuti a oni su već imali skovane planove kako i kamo usmjeriti pobjedu, rezultate hrvatske borbe za samostalnost. Imali su planove kako istrpiti Tuđmana, kako postupiti kada on siđe s pozornice i kako tu vlast zadržati u nedogled, sve do današnjih dana i za budućnost, ako im se hrvatski suverenistički narod ne suprotstavi, ako ga uzmognu razbiti i razbitoga održavati na marginama, u neslozi i neskladu, u međusobnom rivalstvu, na to potaknuti niskim strastima, častohlepljem i mrvicama s bogata stola onih predodređenih vladati u nedogled. 

Jugoslavije je morala umrijeti da bi Hrvatska mogla živjeti, a HDP je morao umrijeti da bi Hrvatska i danas, skoro 30 godina od proglašenja samostalnosti, mogla biti ovakvom kakvu ju danas gledamo.

Sve je to bilo jasno onima koji su vodili i koji su slijedili doktrinu hrvatske samostalnosti Hrvatskoga državotvornog pokreta. 

Jugoslavije je morala umrijeti da bi Hrvatska mogla živjeti, a HDP je morao umrijeti da bi Hrvatska i danas, skoro 30 godina od proglašenja samostalnosti, mogla biti ovakvom kakvu ju danas gledamo.

Zato cijenim gestu Borisa Prebega, njegovu posjetu u Lund koja potiče na razmišljanje o tome kako je trebalo biti, čime je hranjena energija koja je kulminirala u konačnoj borbi za samostalnost, jednim od najsvjetlijih trenutaka u hrvatskoj povijesti, i na razmišljanje kako to danas izgleda kad nas Predsjednik države, ponižavajući nas, izbjegavajući i spomenuti hrvatski ime, naziva građanima, bezličnom masom bez prošlosti i čvrstog identiteta. Kad me netko nazove građaninom jednako se osjećam kao kad me je netko, meni nepoznate balkanske nacionalnosti znao osloviti sa “zemljak”. Da bi učvrstio svoju odluku lišiti nas prošlosti, pobacao je biste njenih velikana. 

Predsjednik vlade vlade služi kao najodaniji izvršitelj bruxelleske volje u cijeloj Uniji, poslušno i sluganski izvršavajući sve njihove zahtjeve i hirove, gušeći svaki pokušaj neposluha prema odlukama njegovih gospodara, čak i onda kada ti zahtjevi oskvrnjuju i samu bit našeg identiteta. 

Ovo danas nije Hrvatska kakvu smo sanjali pred 40 godina u Lundu i u te snove jako puno uložili. Nigdje na horizontu tih snova nije bilo traga ni Milanoviću ni Plenkoviću, niti njihovim organizacijama kakvima ih danas prepoznajemo. Dozvolimo li da Hrvatska nastavi ovim kolosjekom, uskoro nećemo moći prepoznati ni same sebe.

Prethodni članakPodcast Velebit – Krešimir Mišak: Orwelova su predviđanja dječji vrtić prema onome što se danas zbiva
Sljedeći članakZašto bi bilo bolje za Dragana Vasiljkovića
da je ostao u hrvatskom zatvoru
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.