Tekst Ivana Oršanića ‘Povijest se ne briše’, objavljen 1951. godine u reviji ‘Republika Hrvatska’ u Argentini izgleda kao da je pisan za ovaj sadašnji trenutak osnivanja ‘Povjerenstva za suočavanje s prošlošću’. S obzirom na kadrovsku strukturu tog povjerenstva i ideološku formu većine njegovih članova, mala je vjerojatnost da će se poimanje hrvatske novije povijesti bitno udaljiti od notornih krivotvorina jugoslavenske historiografije. Stoga je ovaj tekst, kao i nekoliko slijedećih koje ćemo objaviti, odličan prilog toj raspravi hrvatsko-jugoslavenskih povjesničara. Ovo prilažemo hrvatskoj javnosti na uvid u dobroj vjeri i u cilju cjelovitog sagledavanja povijesnih okolnosti i događaja naše ne tako davne prošlosti. (Projekt Velebit)

♦ ♦ ♦

Nismo mi konačno prvi narod koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prošao kroz jedan revolucionarini period. Prije bismo mogli reći da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja, u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi, koji bi htjeli da se mi počnemo toliko zgražati, da zamrzimo svoju ideju slobode, da izgubimo vjeru u svoju slobodu, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mržnji, pravo svima da nas upravljaju kud hoće i kako hoće.

Svima bez ijednog izuzetka, koji su do sada dotaknuli povijesni period Nezavisne Države Hrvatske s karakterom isključivog napadaja ili tobože nekog, zbog vanjsko-političkih razloga, odjeljivanja ustaštva od hrvatskog naroda, može se dokazati pomanjkanje političkog, filozofskog i sociološkog znanja, te volje i sposobnosti da u ovu pojavu hrvatskog naroda uđu s dubokom intelektualnom, moralnom i nacionalnom odgovornošću.

Osobito oni koji su svoj život, želje i djelovanja intelektualnog i političkog rada razvijali na historijskoj varijanti jugoslavenske domovine, nastoje tvrditi da su ustaše zločinci s kojima hrvatski narod nema ništa zajedničko, ili čak da se upravo po ustaštvu može pokazati da bi Srbi i Hrvati bili jedno i jedan te isti narod. Samo historijska varijanta jugoslavenstva bi htjela da je ovo istina i da se ovako interpretira ustaški period hrvatske povijesti i samo prijatelji te varijante u vanjskom svijetu žele da se takva interpretacija učini službenom interpretacijom hrvatske politike, jer onda računaju da u njoj ima pasti i ideja države Hrvatske na međunarodnoj platformi, kao previše vezana s takvim ustaškim imenom.

Međutim povijest se ne briše.

Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko. Hrvatski narod u ustaškom periodu hrvatske povijesti htio je svoju državu, bio je pripravan boriti se proti svima, bez obzira na ideologije i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni svaki posebice tu državu rušili; jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati. Istina je da je u tom periodu bilo satelitskih duša, kao što je istina da je za odlučujuću većinu, ideja nezavisnosti bila središnja ideja svekolikog djelovanja.

Istina je da je bilo osoba koje su gledale iskoristiti revolucionarno i ratno stanje isključivo za svoje sebične interese, za svoje sadističko-zločinačke instinkte, osobe koje su zaboravljale da politika bez odgovornosti ne vodi trajnim uspjesima, kojima se zavrtjela glava uslijed visine položaja na koje su se popeli i po zaslugama i bez ikakvih zasluga, koji nisu prezali ni pred zločinom u zadovoljavanju ambicija, prave moralne nakaze itd., itd.; možda, tko to zna, cijela hrvatska povijest nije evidentirala toliko jada koliko ustaški period hrvatske povijesti. Tko može izmjeriti erupcije historijske eksplozije?

Ali istina je i to, da cijela hrvatska povijest ne poznaje ta divna, genijalna, pa čak i svetačka junaštva i djela koja su vjekovi spremili za ovaj period borbe za slobodu i nezavisnost. Samo najvulgarniji politički prostak može svemu tome davati oznake i razloge fašizma i satelitstva.

Povijest se ne briše.

Hrvatski narod je malen narod, pa su hrvatski političari odabirali različite povijesne varijante vjerojatnosti, povoljne za hrvatski narod, po njihovu mišljenju i računu. Bizant, Venecija, Carigrad, Beč, Budimpešta, Rim i Beograd, predstavljaju te povijesne varijante, koje ispunjavaju našu tragičnu prošlost. U povijesnom procesu sazrijevanja hrvatski narod je iskočio i s povijesnom varijantom vjerojatnosti vlastite države kao povoljna rješenja. Kako pak ideja o vlastitoj državi ima apsolutnu međunarodnu vrijednost na terenu principa, to se njena realizacija mora ocjenjivati s karakterom političke i znanstvene odgovornosti, a ne neprestanim brbljanjem o satelitstvu.

Svi partneri bez razlike, koje je hrvatski narod prihvatio po hrvatskim političarima ili silom u bilo kojoj povijesnoj varijanti vjerojatnosti da će mu biti bolje, položili su ispit na najgori način. Ovo nije mjesto za pisanje hrvatske povijesti. Spomenimo same milijune Hrvata, maloga naroda, koji su morali napustiti Hrvatsku u periodu Austro-Ugarske, zbog cjelokupne politike Beča i Pešte. Sjetimo se predratne Jugoslavije. Kad bi Beeograd bio samo pet minuta na superiornijoj intelektualnoj i moralnoj visini, morao bi reći: Osim kosovskokajmakčalanske hipokrizije i prepotentnosti, pljačke, prevare i zločina, ti Hrvati nisu od nas ništa drugo mogli vidjeti.

U hrvatskom je narodu stoljećima slagano i složeno mnogo toga što ga je politički, ekonomski, socijalno, duhovno i moralno imalo dotući, zatući, uništiti, razrovati i pokvariti. Po svakom komadiću hrvatske zemlje sloboda je nemilosrdno gažena, a oni koji su je htjeli nositi, propovijedati i ostvariti najsurovije su proganjani. Čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kada ne bi bili neprestano osjećali prirodnu i urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana i gažena danima, godinama i stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga i dobra i zla.

U povijesnoj varijanti hrvatske državne ideje, kao ideje slobode, ti dani, te godine, ta stoljeća eksplodiraju, naslage su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenila se. Kojim je to čudom mogao hrvatski narod biti isključivo svetački, junački, dobar, plemenit i odgovoran, kada mu se još k tome suprotstavljaju na putu slobode i ostvarenja i takozvani prijatelji i neprijatelji, pa čak i nekakva “braća” jugoslavenske varijante.

Zar možemo možda braniti zločine, izdajstva, egoizme, a zar možemo zaboraviti junaštva i veličine?

Niti jedno, niti drugo, ali moramo znati razlikovati. Mi koji smatramo historijsku varijantu hrvatske nacionalne politike principijelno i povijesno izraženu najbolje i najispravnije u hrvatskoj državnoj ideji, najteže osjećamo sve što tu ideju blati i dovodi u pitanje. Mi osjećamo svu tragediju koju su Bizant, Venecija, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima da nas u svakom pogledu unište.

Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo takoder u nama i po nama.

To mogu željeti samo oni koji ne propuštaju nijednu priliku da periodu hrvatske državne ideje od 1941.-1945. godine ne prišiju samo zlo, zlo koje je stvarano i njegovano od takvih istih ljudi kojima je domovina neprestano bila, a i danas jest tamo, gdje se svaka plemenita i poštena politička, socijalna, kulturna, ekonomska i vjerska ideja korisna Hrvatskoj mrzi, podcjenjuje i uništava.

Oni koji su se grčili od jada i nevolje što ne ide kako treba i koji su griješili, ne shvaćajući zašto su slobodu označili grijehom – jer nisu bili gospodari vjekova; oni koji su se pošteno borili i koji su u borbi sve izgubili; ona zemlja natopljena krvlju; oni kojima je jedina ambicija bila dati sve, a ne uzeti ništa, svi mrtvi i živi, pravedni i krivi, sav onaj narod koji je oko ideje slobode dao i davao sve što je imao i kako je imao, zna samo za jednu interpretaciju: Period od godine 1941.-1945. bio je period borbe za državu kao uvjeta narodne slobode.

Nismo mi konačno prvi narod koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prošao kroz jedan revolucionarini period. Prije bismo mogli reći da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja, u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi koji bi htjeli da se mi počnemo toliko zgražati da zamrzimo svoju ideju slobode, da izgubimo vjeru u svoju slobodu, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mržnji, pravo svima da nas upravljaju kud hoće i kako hoće.

Sigurno je da ustaštvu historijski nema mjesta, jer se ostvarenjem države došlo u više kategorije političkog, nacionalnog i međunarodnog gledanja, ali je isto tako jasno da upravo u tim višim kategorijama, sve političke varijante, koje hoće pokretati hrvatsku unutarnju politiku izvan platforme hrvatskog naroda i hrvatske države, spadaju u područja – nacionalnog izdajstva.

Pokušaji nekog uljepšavanja i izmotavanja imaju značaj nojevskog turanja glave u pijesak, jer mi imamo toliko brižljivih neprijatelja da konačno ne možemo ništa sakriti.

Zbog toga, a i zbog naših vlastitih unutarnjih razloga sazrijevanja, pametnije je ulaziti u problematiku tragedije i u njoj tražiti logična tumačenja koja konačno nisu izvan zbivanja već izraženih u povijesti drugih naroda i prema tome razumljiva i u analogijama poznata.

Tko hoće, na primjer, francusku revoluciju shvaćati samo kao rezanje glava na giljotini u najblažem je smislu lud; tko hoće hrvatsku revoluciju gledati samo u zločinu – ništa manje.

Tko hoće uništiti smisao i vrijednost francuske, ruske itd., itd., i hrvatske revolucije po tome što je u njima bilo mnogo nepodopština, u najmanju ruku je naivan, jer se to ne može postići, ni što se tiče francuske, ni što se tiče hrvatske revolucije. No tko misli da se zla francuske revolucije, pa i hrvatske, mogu bilo kakvim razlozima brisati i stavljati u stranu, potpunoma se vara.

Povijest se ne briše, ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist.

Jako bismo se prevarili misleći da bismo trebali iznositi samo lijepe stvari iz naše povijesti, a samo se braniti, ako bi nam neprijatelji iznosili neugodne. Međutim, mi trebamo naše neugodne stvari zbog nas, isto kao i lijepe. Povijest se ne prelazi prešućivanjem, jer je povijest i u nama, ako smo narod. Analizama, kritikama, pročišćavanjem pojava i događaja, uspoređivanjem, pronalaženjem puteva da se utvrđena, ukorijenjena i naslijeđena zla liječe, a dobra ucijepe i razviju odgojem, politikom, ustanovama itd., a sve na temelju što više i svestranije ispitanih činjenica, može se sazrijevati i napredovati.

Narod (političari, filozofi, sociolozi u prvom redu), koji ima hrabrosti suprotstaviti se svojoj pojavnosti u cijelosti, tj. vršiti solidnu, trijeznu i ozbiljnu analizu svoga historijskog bića, bilo to u bližoj ili daljnjoj prošlosti ili sadašnjosti, na bilo kojem području svoga djelovanja, može se smatrati politički zrelim, intelektualno doraslim i moralno jakim. Sva izmotavanja, zavaravanja osobnog ili općeg karaktera, sva nojevska izbjegavanja, sva špekulantska izvijanja i izvlačenja ne odaju ništa velika ni u kojem pogledu.

Ako se, dakle, uputimo svome povijesnom biću iskreno i s ljubavi, bez lažljiva straha od bilo koga i vješto nametanih sugestija o našoj povijesti, utvrđivat ćemo malo pomalo da se iz prividne slabosti dižemo sve snažniji tako da nikakvi outsideri, surogati i diskretni špekulanti neće moći iskrivljavati pravu nit hrvatske volje za slobodom, od jučer i od danas, a za sutra.

Ne treba se zbunjivati što će zlobnici i neprijatelji iskorištavati mnoge izjave, iznošenja i tumačenja, jer na kraju krajeva pobijedit će sinteza i rezultati koje ne možemo postići bez jasnog uvida u događaje. Klizač, koji se boji pada i smijeha, nikada neće naučiti klizati. I mi moramo stisnutih zubiju prolaziti kroz neugodnosti, da bismo došli do solidnijih spoznaja i da bismo se prisilili na djelovanja koja su u drugim narodima utvrđena kao politički razumna i razumljiva. (1951. – 1:5/9)

Prethodni članakGeelong – “Bitka za Vukovar” iz usta onih koji su ju vodili
Sljedeći članakDeklaracija uz pedesetu obljetnicu Deklaracije