Drugi svjetski rat je svuda po svijetu završio pred 75. godina kapitulacijom Japana, osim u Hrvatskoj gdje se i Drugi svjetski rat i Domovinski rat, političkom retorikom i diplomatskim žargonom, nesmiljeno nastavljaju drugim sredstvima, i nastaviti će se dok god je hrvatske države i srpskih zapadnih ekspanzionističkih aspiracija, bez obzira koliko hrvatski političari nastojali ugađati Srbiji i chamberlainski provoditi “appeasement” (politiku smirenja), kad na to Srbija odgovara sve većim naoružavanjem i sve agresivnijom retorikom.

Autor: Dinko Dedić

Jučer 15. kolovoza obilježena je 75. godišnjica kapitulacije Japanske Imperije u Drugom svjetskom ratu. Nadnevak je u Americi poznat kao VJ (Victory in Japan) Day, a u Australiji kao VP (Victory in Pacific) Day.  Iako VE (Victory in Europe) Day pada na 8. svibnja, svjetski rat je završio tek kapitulacijom Japana 15. kolovoza 1945. U nekom zemljama poput Australije, koje su u rat na Pacifiku bile izravno uključene, obljetnica je na veliko proslavljena, u ostalim zemljama je makar svečano označena, a ako mi nije promaklo, u Hrvatskoj nije ni spomenuta. Opet, gledajući kakve se rasprave vode u Hrvatskoj, Drugi svjetski rat u Hrvatskoj ni do danas nije završio, pa se i Domovinski rat slobodno može smatrati posljednjom oružanom bitkom tog rata (za sada), a “specijalni” rat ili kako se to voli nazivati “asimetrični” rat na Balkanu traje još i danas, jer za razliku od globalnog rata i povrh njega, na našem prostoru se vodio rat za ekspanziju Srbije, kako bi balkanski “bully” “zauzeo prostor koji mu istorijski pripada”, a taj je između ostalih, a ostalih je dosta, uključio i prostor hrvatske države uspostavljene raspadom prve Jugoslavije, odnosno prostor hrvatske države uspostavljene raspadom druge Jugoslavije.

U Hrvatskoj se danas potenciraju razlike između “prve” i “druge” hrvatske države stvorene u 20. stoljeću, a pogleda li se realno, daleko je više sličnosti nego razlika, pogotovo kada se to odnosi na motive kojima su opravdavani tzv. “ustanci srpskog naroda” podignuti proglašenjem hrvatske nezavisnosti u oba slučaja. Sasvim će dovoljno biti usporediti srpsku retoriku, uključujući i retoriku njihovih “hrvatskih” saveznika, koji Republiku Hrvatsku uspostavljenu 1991. niti malo ne diferenciraju od one uspostavljene 1941., pa je nerijetko da i srpski ministri danas, rezultate Domovinskog rata karakteriziraju gorima po srpski narod od onih iz Drugoga svjetskoga rata.

Potencirajući razlike, NDH se kvalificira kao totalitarna država, dakle ne država s totalitarnim režimom, iako je i to samo po sebi apsurdno jer je nastala i nestala u ratu, a u ratu su svi režimi totalitarni, nego totalitarna država, koju onda treba rušiti kao državu a ne samo njezin režim. Upravo to dokazuje srpski odnos prema Republici Hrvatskoj 1991. uspostavljenoj na referendumom utvrđenoj volji hrvatskoga naroda sa vladom izabranom na demokratskim izborima, pa je Tuđman svejedno proglašen “ustaškim vođom ustaške države sa ustaškom vojskom”.

Tko god misli da odlazak Miloševića, koji legitimno ne zastupa nikoga, na proslavu u Knin, predstavlja recipročan čin posjeti ratnog heroja i ministra u Plenkovićevoj vladi Medveda, dakle legitimnog predstavnika hrvatske države Gruborima, ne zna da reciprocitet označava uzajamni jednaki odnos dviju strana. Recipročan postupak bi bio da srpski ministar obrane Vulin ode na komemoraciju u Škabrnju – “malo” će te počekati.

Nije se dakle radilo o režimu, nego o državi ili netko misli, da je Maček 1941. pristao na ponudu, raspisao izbore u kojima bi nesumnjivo pobijedio sličnim rezultatom kao i Tuđman 1990., – onda ustanaka ne bi bilo ?!

Zemlje koje su sudjelovale u ratu na Pacifiku jučer su proslavile ratnu pobjedu i komemorirale svoje žrtve tog rata, a Hrvatska je uz proslavu svoje pobjede u Kninu komemorirala žrtve agresora, kriminalizirajući tako ulogu branitelja u čiju zahvalnost je proslava u Kninu bila namijenjana, i najavila posjete najviših hrvatskih državnih dužnosnika mjestima u kojima je stradao mali broj srpskih civila, prenijeti tako na odgovornost cijeloga naroda neodobrene postupke pojedinaca u vihoru rata, bez da su politički vođe Srbije prema golemom broju hrvatskih civilnih žrtava srpske agresije, odgovorili na isti način.

Umjesto toga, u Kninu je na proslavi Dana pobjede nazočio nelegitimni predstavnik manjinskoga srpskog naroda u Hrvatskom Saboru i u Vladi Boris Milošević, isto kao i Milorad Pupovac, izbran čak od manjine pripadnika srpske manjine. Od 185.000 Srba u Hrvatskoj, za Miloševića je glasovalo 7.700 Srba a za Pupovca 10.700. Ostali Srbi glasovali su demokratskim putem za redovne kandidate.

Tko god misli da odlazak Miloševića, koji legitimno ne zastupa nikoga, na proslavu u Knin, predstavlja recipročan čin posjeta ratnog heroja i ministra u Plenkovićevoj vladi generala tome Medveda, dakle legitimnog predstavnika Republike Hrvatske Gruborima, ne zna da reciprocitet označava uzajamni jednaki odnos dviju strana. Recipročan postupak bi bio da srpski ministar obrane Vulin ode na komemoraciju u Škabrnju – malo će te počekati.

Prema Pupovcu potpredsjednik Vlade Milošević u Kninu nije slavio hrvatsku ratnu pobjedu, niti ju je legitimirao. Što je onda tamo radio? Treba li ministar Medved za posjet Gruborima reći da nije žalio nikoga i da nije legitimirao zločin koji se tamo dogodio? 

Drugi svjetski rat je svuda po svijetu završio prije 75. godina kapitulacijom Japana, osim u Hrvatskoj gdje se i Drugi svjetski rat i Domovinski rat, političkom retorikom i diplomatskim žargonom, nesmiljeno nastavljaju drugim sredstvima, i nastaviti će se dok god je hrvatske države i srpskih ekspanzionističkih aspiracija prema zapadu, bez obzira koliko hrvatski političari nastojali ugađati Srbiji i chamberlainski provoditi “appeasement” (politiku smirenja), kad na to Srbija odgovara sve većim naoružavanjem i sve agresivnijom retorikom!

Ukratko “nacionalno pomirenje hrvatskih sinova ustaša i partizana”, najprije je zloupotrijebljeno kao pomirenje Udbinih ubojica s njihovim žrtvama, da bi danas bilo pretvoreno u srpsko-hrvatsko pomirenje s ciljem mirne reintegracije Srba i Hrvata europskim posredovanjem.

Video: Sa zahvalom Velimiru Bujancu.

Komentari