Ne znam zato hoće li 2019. godina biti razdoblje suočavanja hrvatskog čovjeka sa sobom u okviru sudbine svoga naroda, svojevrsno otrežnjenje ili neće, ali čvrsto vjerujem da će svakako događaji pred nama donijeti puno razloga za otriježnjenje. I puno neoborivih argumenata za logične stavove.
To je temeljni pravac rastjerivanja magle, ispod koje će se jasno uvidjeti da usprkos bombardiranju srpskim memorandumima, bjelosvjetskim igrama i vukodlacima, silama i prijetnjama, sudbina ukupnog hrvatskog naroda se riješava u Zagrebu.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Slušajući i gledajući stotine tisuća reakcija tjekom 2018.godine, ali i godinama ranije, nekakva zajednička želja od isto tolikih želja izgovorenih na prijelazu između kalendarskih godina, prilično se izvjesno nameće, da se Hrvatska prestane sve brže kotrljati niz planinu, da se pojave odnekud ljudi koji će i znati i htjeti odgovoriti na želje hrvatskog naroda, te vratiti davno potisnut pobjednički duh, koji se sveo na tu i tamo športski ili neki pojedinačni uspjeh.

Obično se u takvim prigodama zazivaju lideri, vođe, liju se suze za Tuđmanom.

Pa se u razgovorima nameće kao dobro jutro, rasprava – je li moguće ujediniti nacionalnu Hrvatsku, tko to može i treba uraditi, što misli “Haso”, što Željka, što Zekanović i Ilčić, gdje su pravaši, može li se računati na Mostovce, da bi se razgovor manje više potaknut aktualnim raspravama sveo na to je li Kolinda izdala birače, hoće li se Milanović kandidirati, je li Plenković izdao svoje biračko tijelo i hoće li ako Kolinda bude njegov kandidat za predsjednicu Republike, u tom slučaju doživjeti protiv sebe svojevrsni referendum protiv Plenkovića?

Ako pogledamo razvoj Plenkovićeva mandata, jasno je kao dan da njegovim politikama, izuzev tu i tamo na margini i najčešće na nenačelnoj krajnje pragmatičnoj poziciji nezadovoljnih ljudi u visokim stranačkim strukturama, u biti nije bilo protivljenja. Koliko god stotine tisuća ljudi oko HDZ-a, povezanih, odavno ne samo ili ikakvim načelima i plemenitim ciljevima, nego i prilično opipljivim interesima, bilo nezadovoljno nekim državnim politikama, ti ljudi će u velikoj većini između plemenitih nacionalnih ciljeva i svoga opstanka na bilo kakvom izvorištu društvenoga opstanka i osobne koristi – izabrati ovo drugo.

Sva ova pitanja i rasprave ukazuju da je Hrvatska, bar ona koja se koliko toliko čuje i vidi, prilično daleko od ispunjenja milijuna želja.

Evo zašto.

Prvenstveno zbog toga što se polazi od nepouzdanih, vrlo često karikiranih i propagandnih polazišta, a iznimno rijetko ili nikako s racionalnih, a lako provjerljivih činjenica.

Plenković nije izdao svoje biračko tijelo


Potpuno je pogrješno bez izbora polaziti sa stajališta da je Plenković izdao svoje biračko tijelo. Jer, ako pogledamo razvoj njegovoga mandata, jasno je kao dan da njegovim politikama, izuzev tu i tamo na margini i najčešće na nenačelnoj krajnje pragmatičnoj poziciji nezadovoljnih ljudi u visokim stranačkim strukturama, u biti nije bilo protivljenja. Koliko god stotine tisuća ljudi oko HDZ-a, povezanih, odavno ne samo ili ikakvim načelima i plemenitim ciljevima, nego i prilično opipljivim interesima, bilo nezadovoljno nekim državnim politikama, ti ljudi će u velikoj većini između plemenitih nacionalnih ciljeva i svoga opstanka na bilo kakvom izvorištu društvenoga opstanka i osobne koristi – izabrati ovo drugo.

Previše se to puta pokazalo zadnjih dvadeset godina, da bi bilo razumno očekivati drugačiju reakciju danas ili sutra.

Zato ti ljudi ne mogu reći da ih je Plenković izdao, znaju to i oni, zna to pogotovo krug oko Plenkovića i on sam. Zato se tako i ponaša.

Ljudi koji uz povezanu strukturu stranke, glasuju za HDZ, također svojim odabirom, ne bi smjeli govoriti da ih je izdao netko tko im nije ničim dokazao da će ostvariti njihove ciljeve, a to što svaki put odluku motiviraju, ili satisfakcijom da su bolji bar od “komunjara”, da se iza brda valjaju goleme opasnosti pa bi bilo svašta da “njihovi” dođu, da se “naši” bore nadljudskim naporima pa je ovo što imamo dobro kako bi moglo biti, uz čitav niz opravdavajućih kučibaba, ili što imaju nerealna očekivanja, svakako ne znači da ih je Plenković ili HDZ izdao. Ne može se nerealno očekivanje, pa ni obećanje držati prjevarom ili izdajom, a na temelju takvih svakodnevnih jauka zapravo opravdavati sama sebe i svoj način odlučivanja.

HDZ odavno nikoga nije realno izdao, jer nije ni mogao ponuditi nešto drugo od onoga što je davao ili daje.

Bit je stvari, da je do 2000.godine HDZ bio Franjo Tuđman, a nakon toga je HDZ bio svaki trenutni predsjednik stranke.

Ništa drugačija nije situacija ni u svim ostalim strankama, to je normalno, nije ni loše ni dobro, tako je manje više svugdje u svijetu i to se neće promjeniti.

Znači li to da armija od nekoliko stotina tisuća ljudi ne valja u prosjeku?

Ne znači.

To samo znači da se sve masovne strukture, organizacije, pa i države i preuzimaju i vode s nekoliko desetaka, do stotina dobro organiziranih i odlučnih ljudi, a da su organizacije i mase, koliko god velike i kako god organizirane bile u načelu najčešće kolebljivi promatrači, koji nepogrješivo slute moć i kad netko pokaže snagu, staju uz njega.

Franjo Tuđman je obnovio hrvatsku državu oslanjajući se na nekoliko desetaka suradnika i s oko tisuću političkih pretorijanaca.

Više mu nije trebalo.

Ni Predsjednica nije izdala svoje birače


Njeno biračko tijelo je bilo nešto uvećano hadezeovsko, a uvećano prvenstveno antagonizmom prema Josipoviću i nadama bez ikakvoga realnog uporišta u njenim političkim referencama. Naime, onaj tko je povjerovao obećanjima da će ona od Hrvatske jednom napraviti Švicarsku, ne može se ozbiljno ocjenjivati izdanim, nego idiotom. Drugo ništa Kolinda Grabar Kitarović realno nije ni nudila, izuzev činjenice da se ne zove Ivo Josipović, da nije dokazano antihrvatski usmjerena kao Josipović, te da pripada hadezeovom bloku, pa prema tome nije predstavnica – komunjara.

Ni Kolinda Grabar Kitarović nije izdala, niti će zbog približavanja Plenkoviću izdati svoje biračko tijelo. Jer, ako ćemo iskreno, njeno biračko tijelo je bilo nešto uvećano hadezeovsko, a uvećano prvenstveno antagonizmom prema Josipoviću i nadama bez ikakvoga realnog uporišta u njenim političkim referencama. Naime, onaj tko je povjerovao obećanjima da će ona od Hrvatske jednom napraviti Švicarsku, ne može se ozbiljno ocjenjivati izdanim, nego idiotom. Drugo ništa Kolinda Grabar Kitarović realno nije ni nudila, izuzev činjenice da se ne zove Ivo Josipović, da nije dokazano antihrvatski usmjerena kao Josipović, te da pripada hadezeovom bloku, pa prema tome nije predstavnica – komunjara.

Sve ostalo je bilo plod neutemeljene nade i očekivanja, koja se mogu svesti na uvodnu napomenu o čekanju – vođe, ili biranja manjeg zla, ako već bolje ne može.

Ni u toj situaciji nije realno govoriti o prjevari ili izdaji, jer i jedno i drugo ovise od očekivanja, odnosno od postavljenih ciljeva.

A koji su to?

Primjerice, Kolinda Grabar Kitarović je bez ogrebotine snažno poduprla ministricu Divjak i njezinu i Plenkovićevu nakaznu reformu, tiho je poduprla, također bez ogrebotina, Istanbulsku konvenciju, a morala je ako se govori o izbornom tijelu kršćanskog i nacionalnog profila, snažno osporiti i jedno i drugo.

Kako je mogla proći neokrznuta, a u dva dramatično bitna slučaja bila je na potpuno suprotnoj strani od kršćanskih i nacionalnih vrjednota?

Jednostavno.

Očekivanja njezinih birača su bitno vezana uz stranačku politiku HDZ-a, a iznad toga su bila folklorne, pa čak estradno-navijačke naravi.

Nije se dakle promjenila Kolinda Grabar Kitarović, jer jednostavno nikada nije ni bila drugačija. A vrlo je izgledno da se ni njeno biračko tijelo nije promjenilo.

Na isti način će ljudi s današnje pozicije opet biti prisiljeni odlučivati. Jer, finta koju HDZ koristi godinama da bi provodio iste ili u mnogome perfidnije i strateški pogubnije politike od brutalnog, sirovog i revolucionarnog SDP-a je – kakvi smo god, vaši smo. Hoćete li da vam komunjare dođu na vlast!?

I tu padaju načela, tu realni i izvedeni strah zauzda razum i ljudi škripeći zubima, biraju manje zlo.

Tako se režim reproducira.

Hrvatska ljestvica mora biti postavljena na najvišu a ne na najnižu razinu


Onaj tko drži do svoje državnosti ne može skalu vrednovanja toga simbola poistovjećivati s Mesićem ili Josipovićem, ali, prilično je vidljivo da ne može ni s Kolindom Grabar Kitarović, koliko god bila neusporediva s njima. Jer usporedbe s njima su postavljanje ljestvice na najnižu razinu, a Hrvatskoj treba – najviša.
Tragično je saznanje da je jedan od najvažnijih kvaliteta Kolinde Grabar Kitarović to što srčano navija za nacionalnu športsku momčad, što zapjeva “Lijepa li si”, ili to što je uklonila Titovu bistu iz ureda. To više od bilo čega govori o mizernom stanju vrjednosnih standarda u društvu i političkoj kulturi. Sve su to detalji koji bi se morali podrazumjevati, nešto za što nikome ne bi trebalo pripisivati zasluge.

Kako onda iz ovoga?

Prvo, na nacionalnoj strani valja, pogotovo u godini važnih političkih testova na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, početi konačno cijeniti funkcije i simboliku koju one nose.

Drugo, početi pojedinačno misliti glavom i realno vrjednovati pogotovo ljude, kandidate i stranke koje svatko drži svojim.

Treće, prestati se ponašati kao navijači na stadionima u političkim odabirima.

Što to znači?

Više je elemenata koje valja uzeti u obzir u ovom slučaju.

Prvo, predsjednik/predsjednica Republike je po definiciji najviši simbol državnosti naroda. Onaj tko drži do svoje državnosti ne može skalu vrednovanja toga simbola poistovjećivati s Mesićem ili Josipovićem, ali, prilično je vidljivo da ne može ni s Kolindom Grabar Kitarović, koliko god bila neusporediva s njima. Jer usporedbe s njima su postavljanje ljestvice na najnižu razinu, a Hrvatskoj treba – najviša. To što je ona realno relaksirala jedan golemi broj hrvatskih ljudi, tu i tamo legalizirala kao poželjne, manje više uveliko kriminalizirane normalne ljudske i nacionalne identitetske osjećaje, dobro je, u već odavno državnim politikama omogućenoj vrlo turobnoj atmosferi u Hrvatskoj, ali nije realno ni pokušala ući u obračun s uzrocima i nositeljima te atmosfere.

A odnos prema uzrocima aktualnih hrvatskih nevolja je stvarni test vrijednosti predsjednice, ali i svih kandidata. Tragično je saznanje da je jedan od najvažnijih kvaliteta Kolinde Grabar Kitarović to što srčano navija za nacionalnu športsku momčad, što zapjeva “Lijepa li si”, ili to što je uklonila Titovu bistu iz ureda. To više od bilo čega govori o mizernom stanju vrjednosnih standarda u društvu i političkoj kulturi.

Sve su to detalji koji bi se morali podrazumjevati, nešto za što nikome ne bi trebalo pripisivati zasluge, a jedino se ukoliko se to ne podrazumjeva, to može uzeti kao eliminacijski prag. Dakle, nitko ne bi smio u samostalnoj Hrvatskoj imati od tih detalja odlučujuću prednost ili kvalifikaciju, samo bi morao biti eliminiran u startu, ako ne izražava svoju pripadnost ili tolerira simboliku Tita.

Sve dok su to važni znaci slobode, znači da je sloboda hrvatskog naroda i vrijednosti njegovoga političkog predstavljanja, svedena na razinu gologa opstanka.

S te mizerne točke se zato mora poći ka bilo kakvom rješenju, ali ciljevi nikako ne smiju biti samo malo viši od tih mizernih, nego najviši koji postoje u uživanju nacionalne slobode.

Jer hrvatski narod ne živi na izoliranom planetu, njegova stvarna mjera vrijednosti je konkurencija s ostalim europskim narodima, za kojima baš u svemu pod utjecajem države zaostajemo.

Svaka politika koja ne polazi od tih ciljeva je loša, kapitulantska i u konačnici, izravno ili neizravno antihrvatska, jer propagiranje uspjeha metodologijom recimo Plenkovića, gdje se ističe rast BDP-a, a ne govori o sve većem zaostajanju u odnosu na usporedive zemlje, je ciljano zavaravanje naroda, afirmacija neuspjeha pod krinkom uspjeha i u konačnici urušavanje. Zato je to – antihrvatska politika.

Antife s jednim kandidatom a suverenisti s nekoliko


Antifa je većinom išla s jednim zajedničkim kandidatom, a čak i kad ih je bilo više, nikada nije bilo dvojbe da je to samo zbog animiranja izbornog tijela, jer između tih kandidata nikada nije bilo javnih oštrih sukoba.
S druge strane, s nacionalnog spektra gotovo uredno uvijek se pojavi nekoliko kandidata, u pravilu nedoraslih ozbiljnoj funkciji, a kamo li ulozi šefa države, pri čemu u javnom nadmetanju koriste svaku prigodu nauditi jedan drugome, pa se i na taj način samo pojačava umjetno kreirana slika da je politika kurva, da su svi isti, te da je najbolje ne petljati se ni s kim, te ne izlaziti na izbore.

Činjenica je da je prvi znak respekta i afirmacije simbolike najviše državne funkcije – kandidiranje kandidata.

Gledajući dosadašnje predsjedničke izbore nakon Tuđmana, može se prema tom elementu reći da je antifa i kolokvijalno rečeno komunjare, daleko više cjenila tu funkciju, nego nacionalne i tzv. suverenističke stranke i grupacije, te inicijative. Antifa je većinom išla s jednim zajedničkim kandidatom, a čak i kad ih je bilo više, nikada nije bilo dvojbe da je to samo zbog animiranja izbornog tijela, jer između tih kandidata nikada nije bilo javnih oštrih sukoba.

S druge strane, s nacionalnog spektra gotovo uredno uvijek se pojavi nekoliko kandidata, u pravilu nedoraslih ozbiljnoj funkciji, a kamo li ulozi šefa države, pri čemu u javnom nadmetanju koriste svaku prigodu nauditi jedan drugome, pa se i na taj način samo pojačava umjetno kreirana slika da je politika kurva, da su svi isti, te da je najbolje ne petljati se ni s kim, te ne izlaziti na izbore.

To je temeljni preduvjet za održavanje kruga nekvalitetnih kandidata za konačnu pobjedu, odnosno za održavanje i reproduciranje poretka koji godinama u okovima drži Hrvatsku i urušava sve njene potencijale.

Nema nikakve sumnje, kakve su danas okolnosti i odnosi na tzv. desnici ili u nacionalnoj Hrvatskoj, da će se svaka strančica i inicijativa potruditi istaknuti svoga kandidata. Primjerice, jučer sam dobio upit koji se širi društvenim mrežama kao neka vrsta ankete, tko je bolji kandidat – Bruna Esih ili Hrvoje Zekanović?

Pa će se pojaviti upit što mislite o kandidaturi Željke Markić, ovoga ili onoga, a svi ti kandidati imat će samo jednu svrhu – dospjeti neko vrijeme na naslovnice, navodno malo doprinijeti promociji i ugledu stranke uz eventualnu trenutnu satisfakciju umornom narodu u stilu – a jes’ im očitao bukvicu!

Od kad je hrvatska država obnovljena primjetan je snažan trend kljaštrenja te države, u valovima, s tim što su antife nastojale osmisliti sustave trajnoga zadržavanja države pod svojom kontrolom, a “naši” su se kao nazad 500 godina Indijanci, oduševljavali i zadovoljavali šarenim igračkama i jednim dijelom mrvicama materijalne satisfakcije.

I?

Cirkus će brzo završiti, opet će nešto malo modificirani klonovi režima, razvrstani na “naše” i “njihove” zadržati poziciju predsjednika Republike, a “suverenisti” će nastaviti ogorčene javne “borbe” protiv nenarodnih vlasti, nudeći ljudima nadu, u biti realno prazneći nacionalnu energiju i potičući defetizam fingiranim bitkama bez kraja i konca, i bez ikakvih rezultata, iz poraza u poraz.

Od kad je hrvatska država obnovljena primjetan je snažan trend kljaštrenja te države, u valovima, s tim što su antife nastojale osmisliti sustave trajnoga zadržavanja države pod svojom kontrolom, a “naši” su se kao nazad 500 godina Indijanci, oduševljavali i zadovoljavali šarenim igračkama i jednim dijelom mrvicama materijalne satisfakcije.

Tako je i s izbornim funkcijama.

Poplava kandidata sa svih strana, koja se najčešće svodi na kakvo javno pojavljivanje i u startu osuđenih na statiranje u cirkusu, definitivno uz sve ostalo, strančice i inicijative, te pojedince koji se igraju velikih faca za pet minuta umjetne važnosti, prokazuje da sve te stranke, udruge i inicijative nemaju ni minimalnu svijest o važnosti nacionalne države i državnosti. Svi ti ljudi, kako se god javno izjašnjavali, i kakva god obrazloženja iskazivali sve rijeđim pristašama, samo otkidaju od prilike do prilike komadić po komadić države otimajući epizodnim ulogama državnu simboliku s njenih visina. Time ju srozavaju na nebitnost, pa se stvar svodi na banalno antifa stajalište – nepotrebne države, lošeg eksperimenta, uzaludnih stradanja, do toga da Hrvatska nije ni smjela ni trebala iz Jugoslavije, ili da hrvatski narod jednostavno ne valja.

Ista je stvar redovito s parlamentarnim izborima, gdje je režim odavno postavio sustavni mamac takvim ambicijama, s deset plus dvije izborne jedinice, koji stvara privid lake dohvatnosti vlasti, pa i omogućava proboj manjih grupica ili pojedinaca, ali samo radi trajnog održavanja privida.

Sve su to sustavno izvrsno osmišljeni modeli koji jamče pretvaranje nacionalne politike, s jedne strane u igru skrivača za narod ili javnost pod utjecajem kontroliranih medija, a s druge strane, u lagodno i sigurno trajno zadržavanje stečenih pozicija moći nad svim bitnim procesima u Hrvatskoj.

Ili se udruživati ili tezgariti


Jeste li svjesni da će upravo zbog vašega neznanja, tezgarenja, sektaštva i interesne beskrupuloznosti koja ne preza ni od zazivanja najviših nacionalnih i ljudskih vrjednota, ako Plenković pobjedi bez relevantnoga odgovora s nacionalno-kršćanskog spektra, to biti doslovno njegovo okrunjenje?

Pred Hrvatskom su ove godine dvoji izbori, na kojima svaki glas za razliku od parlamentarnih, ima potpuno jednaku vrijednost, pri čemu valja istaći da se to ne odnosi na svako pojedinačno političko pravo, jer preko milijun Hrvata izvan Hrvatske ima samo fiktivno pravo, jer ga ne može ostvariti zbog disperzije izbornih mjesta i namjernog blokiranja pismenog ili elektronskog glasovanja.

To je također rukopis režima, jer u ovim dvojim izborima nisu mogli koristiti mamac s dvanaest izbornih jedinica, pa su morali primjeniti otvorenu diskriminaciju.

Problem za strančice, stranke, inicijative i propolitičke udruge u ovim predstojećim izborima je to što su se sve modificirale i organizacijski, i kadrovski, i programski i konačnim ciljevima, prema mamcu s dvanaest izbornih jedinica, koji destimulira razvoj snažnih nacionalnih projekata, a upravo ti projekti su nužni za ozbiljno sudjelovanje i uspjeh kad se primjenjuje model jedne izborne jedinice, kao na europskim izborima i izborima za predsjednika Republike.

Bez tih projekata nema prepoznatljive nacionalne moći, a onda nema ni svrstavanja goleme većine ljudi koji izlaze na izbore.

Tako da je više nego jasno da ni jedna postojeća stranka ili inicijativa koja nudi promjene, ne može ostvariti sama to što nudi, a ne žele odustati od svoje nemoći i potražiti sveopći nacionalni savez zalažući svoje stečevine za opće nacionalno dobro. Čak i kad se javno izjašnjavaju neki među njima za taj model, postavljaju uvjete koji u startu poništavaju svaku realnu mogućnost savezništva. Izravno ili ne, dakle varaju narod nudeći ono što ne mogu dati.

Tu imaju izbor, ili se udruživati, ili tezgariti, pa što bude. No, kako će predstojeći izbori biti upravo prema najavama svih tih protagonista ključni test, do referendum protiv Plenkovića, a mnogi su sve karte svoje afirmacije uložili na kartu protiv Plenkovića, nužno je već sad postaviti pitanje svim tim liderima – što će biti ako ne bude kako najavljujete?

Jeste li svjesni da će upravo zbog vašega neznanja, tezgarenja, sektaštva i interesne beskrupuloznosti koja ne preza ni od zazivanja najviših nacionalnih i ljudskih vrjednota,  ako Plenković pobjedi bez relevantnoga odgovora s nacionalno-kršćanskog spektra, to biti doslovno njegovo okrunjenje?

Dubinski uzrok koji producira poplavu “važnih” stranačkih kandidata je višegodišnje sustavno i vrlo osmišljeno javno i medijsko prostituiranje politike kao profesije, kako bi se što više kvalitetnih ljudi obeshrabrilo pa i prinudilo na apstinenciju, a širom otvorio prostor probisvjetima različitog predznaka, koji postaju zbog svojih niskih i negrativnih standarda lak plijen vrlo, vrlo uskoj šačici stvarnih kontrolora Hrvatske. Zato je primjerice danas Plenković toliko moćan, jučer Milanović, a prije toga doslovno svatko tko je bio na vlasti.

Kakve ćete vi posljedice snositi i hoćete li javno preuzeti osobno odgovornost za okrunjivanje realno katastrofalne politike za hrvatski narod?

Sumnjam da će se velika većina ikada pitati ovo što sam rekao, a to je minimum moralne odgovornosti, i u konačnici minimalni znak različitosti od Plenkovića primjerice.

2019. će biti godina puna neoborivih argumenata


Dubinski uzrok koji producira takvu poplavu “važnih” stranačkih kandidata je višegodišnje sustavno i vrlo osmišljeno javno i medijsko prostituiranje politike kao profesije, kako bi se što više kvalitetnih ljudi obeshrabrilo pa i prinudilo na apstinenciju, a širom otvorio prostor probisvjetima različitog predznaka, koji postaju zbog svojih niskih i negrativnih standarda lak plijen vrlo, vrlo uskoj šačici stvarnih kontrolora Hrvatske. Zato je primjerice danas Plenković toliko moćan, jučer Milanović, a prije toga doslovno svatko tko je bio na vlasti.

Priče o Plenkovićevoj neomiljenosti, a verbalno je golema, zato će se najbolje vidjeti na europarlamentarnim izborima. Na njima, a već sad se može prilično vjerno nazrijeti konačno ponašanje tzv. oporbe na nacionalnom spektru, jasno će se vidjeti zašto ovaj režim tako suvereno opstaje i doslovno se ruga hrvatskom narodu.

Iznimno je mala vjerojatnost da se uspije formirati nekakav nacionalni savez inicijativa, strančica i udruga, jer će rijetko tko među njima, ako će itko, pristati da ne uvali svoje ljude na listu i da se sastavi lista od vrhunskih kandidata po vrijednosnim i prepoznatljivim nacionalnim i kršćanskim preferencijama, koji ne pripadaju tim strančicama. A sve godinama čine da krug “njihovih” ljudi bude što uži, kako bi se izbjegla bilo kakva opasnost ili konkurencija liderskim pozicijama liderčića u njihovim barama, ili močvarama.

Kako god bude, predstojeći izbori, u svibnju europski, koncem godine za predsjednika Republike, odgovorit će i gluhima, i slijepima, ali i poludebilima, na mnoga pitanja, a kandidature i separatni savezi će pokazati krajnje namjere i motive preuzimanje otpora naroda u dvije neuspješne referendumske inicijative.

Ne znam zato hoće li 2019. godina biti razdoblje suočavanja hrvatskog čovjeka sa sobom u okviru sudbine svoga naroda, svojevrsno otrežnjenje ili neće, ali čvrsto vjerujem da će svakako događaji pred nama donijeti puno razloga za otriježnjenje. I puno neoborivih argumenata za logične stavove.

To je temeljni pravac rastjerivanja magle, ispod koje će se jasno uvidjeti da usprkos bombardiranju srpskim memorandumima, bjelosvjetskim igrama i vukodlacima, silama i prijetnjama, sudbina ukupnog hrvatskog naroda se rješava u Zagrebu.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX