Plenkovića nitko ne može ugroziti, ni formalno ni sadržajno, jer su i jedni i drugi u poziciji očuvanja postojećega poretka, pa se taj tip ugrožavanje ili preraspodjele personalnih uloga ne može uzeti kao bilo kakva promjena karaktera države…
Ljudi s Plenkovićeve liste neće imati nikakav, ili će imati posve zanemariv utjecaj na izborni rezultat. Zato je i formirana takva lista, a osigurači za njezin uspjeh neovisno o njoj su minuciozno isplanirani i organizirani, pa valja gledati na izborno natjecanje kao prvenstveno natjecanje režima s oponentima, a ne natjecanje nekakvih kandidata na listama.

Autor: Marko Ljubić

Nekoliko je stvari bitno istaći na samome početku predizborne kampanje za Europski parlament. Pri tome valja naglasiti posve očite pravce djelovanja i ostvarivanja poželjnih rezultata prije svega HDZ-a Andreja Plenkovića, koji zbog svoje realne moći, gotovo u potpunosti diktira uvjete kampanje i na temelju toga pokušava ostvariti željeni poredak u Hrvatskoj i nakon ovih izbora, a zatim istaknuti već sada očite zablude na tzv. nacionalnom opozicijskom spektru, koji mu pokušavaju pomrsiti račune. Ističem nacionalni opozicijski spektar, jer s ljevice Plenkovića nitko ne može ugroziti, ni formalno ni sadržajno, jer su i jedni i drugi u poziciji očuvanja postojećega poretka, pa se taj tip ugrožavanje ili preraspodjele personalnih uloga ne može uzeti kao bilo kakva promjena karaktera države.

Nakon objave liste HDZ-a mnogi su pretpostavili da je ta lista prije svega izraz osjećaja potpune nadmoći Plenkovića u realnim okolnostima, Plenkovićevi mediji, a to su manje više svi, pokušavaju dokazati da su na listi ljudi, koji nude novo lice stranke i jamče uspjeh, a istodobno paralelnim kanalima vode vrlo osmišljenu kampanju jačanja izgleda te liste, posve neovisno od ljudi koji se na njoj nalaze. Ljudi s Plenkovićeve liste naime neće imati nikakav, ili će imati posve zanemariv utjecaj na izborni rezultat. Zato je i formirana takva lista, a osigurači za njezin uspjeh neovisno o njoj su minuciozno isplanirani i organizirani, pa valja gledati na izborno natjecanje kao prvenstveno natjecanje režima s oponentima, a ne natjecanje nekakvih kandidata na listama. Prilično je sigurno već sada, a bilo je odmah nakon objave HDZ-ove liste, da ona nije ni stvarana kao ključni element postizanja željenoga rezultata, već da se zapravo na desetine drugih načina, koji nisu nastali ad hoc ili od jučer, upravo nastojalo i nastoji sporednim utjecajima, doslovno koga Plenkoviću padne na pamet, promovirati na političke pozicije. Plenkovićeva lista je zato prvenstveno njegov sraz s opozicijom na nacionalnom spektru i njegova demonstracija moći. To je u biti i jedini trajni model njegovoga političkog djelovanja, koji ne poznaje rizik i koji se oslanja na izgradnju sustavne kontrole, koja će mu omogućiti provođenje kadrovske, ali i svake druge političke zamisli putem takvog kadroviranja. Plenković je produkt poretka i jedino vjeruje u poredak.

To je Plenkovićev rukopis.

U čemu se vidi?

Evo nekoliko posve tipičnih primjera, mamaca i modela manipulacije s kojima se postiže željeni rezultat svakom listom.

Prvi je, orkestrirano djelovanje najvažnijih medija, koji će, ovisno o situaciji, vrlo pažljivo ili nametnuti neko političko pitanje, skandal, prusmjeriti pozornost, ili će s druge strane, naizgled posve kontradiktorno, usmjeriti kompletnu nacionalnu pozornost na njegovu službenu oporbu. A valja  imati na umu da je dugogodišnji stereotip u Hrvatskoj da je HDZ-u, tako i ovome Plenkovićevome, stvarna opozicija ljevica i doslovno svatko na toj strani političkog spektra. Mediji će, a već su počeli, izvan svake sumnje, iako Plenković i njegov poredak imaju šapu nad praktično svima njima, u narednom razdoblju davati neprirodno puno prostora Anki Mrak Taritaš, Flegi, Miletiću, Beljaku i toj skupini političara, pri čemu će ponajviše prostora dobivati upravo Anka Mrak Taritaš i Beljak. Paralelno s njima, prostora će daleko više nego to bilo čim zaslužuje imati Bernardić, koji će, dokazujući  se pred svojim biračkim tijelom sve više radikalizirati i udarati po HDZ-u ne bježeći pri tome i od udara na autentične osjećaje hrvatskog naroda kako bi ispao što različitiji od stereotipa HDZ-a, nesvjesno potpirujući taj dio naroda da se suočen s njim i njegovima, podvuče pod krilo Plenkovića i potraži u njemu usprkos teškim sumnjama i svijesti da to nije nikakav sigurnost, “spas” od “komunjara”. Isto tako, prostora će koliko želi imati i Fred Dietrich Matić, koji će posve izvjesno lupati po braniteljima, izazivajući još jednu strukturu da se nužno uz sve postojeće organske veze, prigrli s Plenkovićem, koji uz te očekivane Matićeve udare, uvijek može računati na organsku vezu cijeloga niza braniteljskih udruga s proračunom, te s dvojicom ljudi  u Plenkovićevoj vladi, koji braniteljima, ali i još  uvijek hrvatskom narodu, znače puno, bar u sentimentalnnom smislu. Ovo sentimentalno će, kao i uvijek biti presudno u konačnom opredjeljenju ljudi pred izbornim listama i kutijama. Istodobno će Matić, Mrak Taritaš, Pupovac i slični dati potreban javni alibi braniteljskim skupinama ispod Plenkovićevoga krila za zadržavanje javne i političke potpore onome što on predstavlja, izbjegavajući na taj način presudan rizik za održavanje svoje braniteljske pozicije i baštine, jer će braniti “našu” stvar.

Svemu tome poseban značaj daje i lista Milorada Pupovca, pogotovo tjekom travanjskih i svibanjskih dana i potsjećanja na tragičnu hrvatsku prošlost i radikalne prijepore u okviru hrvatskoga društva, kojima Pupovac s antifašistima oko Habulina i svim tzv. ljevičarskim skupinama daje presudan pečat. U to će se izvan svake sumnje uključiti pomalo i kakav Vulin ili Dačić  iz Srbije, ponešto će zasoliti Irinej i njegovi, pa će i to senzibilizirati dio glasačkoga tijela da se u opredjeljivanju između manjega ili većega zla, opredjeli za Plenkovića, zanemarujući  da je on upravo prigrlio tu politiku i taj udar na hrvatski narod.

Zatim će se neproporcionalno puno prostora davati Daliji Orešković i bozonskim umovima iz Pametno, ne zbog toga da bi se, kako većina ljudi misli, oslabilo SDP, makar i u tome ima određenih željenih kadrovskih projekcija bar kad je u pitanju budućnost hrvatskog političkog poretka, nego prije svega zbog toga što će te skupine boreći se za mjesto na ljevici biti značajno rigidnije i provokativnije prema prvenstveno kršćanskom identitetu hrvatskog naroda. Svako malo će se slikati skupina s Radojkom Borić, propolitiziranim bivšim civilnjacima i ljudima Mate Kapovića s ultra rigidnim porukama i udarima na hrvatski narod po kojima su inače poznati, a svemu tome poseban značaj daje i lista Milorada Pupovca, pogotovo tjekom travanjskih i svibanjskih dana i potsjećanja na tragičnu hrvatsku prošlost i radikalne prijepore u okviru hrvatskoga društva, kojima Pupovac s antifašistima oko Habulina i svim tzv. ljevičarskim skupinama daje presudan pečat. U to će se izvan svake sumnje uključiti pomalo i kakav Vulin ili Dačić  iz Srbije, ponešto će zasoliti Irinej i njegovi, pa će i to senzibilizirati dio glasačkoga tijela da se u opredjeljivanju između manjega ili većega zla, opredjeli za Plenkovića, zanemarujući  da je on upravo prigrlio tu politiku i taj udar na hrvatski narod. Sukobi sa Slovencima će i onako biti potrebni i jednima i drugima, to je već počelo, trajat će tjekom cijele kampanje, pa je i to jedan od motivacijskih elemenata za aktiviranje HDZ-ovog biračkog tijela, kao i za aktiviranje slovenskih birača. Pupovac i Srbija doduše mogu biti korisni i za desnu opoziciju HDZ-u, ali će medijska koordinacija, te u velikoj mjeri agenturna režimska premreženost desnice na ovim izborima, opasna pretežita nedoraslost ozbiljnim pitanjima i problemima, tu priliku propustiti u korist HDZ-a. U toj mjeri, da čak i ljudi koji bi to znali iskoristiti neće imati previše medijske prilike, pri čemu će se poticati između njih netrepeljivost i međusobni udari, te razbuktavanje tih sukoba, većinom na osobnim razinama.

Tome već na samome početku primjerice jako doprinosi Jonjić iz NHR-a, koji se svojski trudi izazvati što veću gužvu na desnici, otvorenim  udarima na vodeće ljude koalicije suverenista. Čisto sumnjam da se takvoj retorici neće priključiti i Bruna Esih, jer uz sve ostalo, čime ih se u kuloarima sumnjiči kao instrumente HDZ-a, nisu intelektualni potencijali koji razumiju da se lider desnice ne postaje lupanjem po desnoj konkurenciji, nego po ciljanoj režimskoj poziciji, u ovome slučaju – Plenkoviću.

Režimu je jedino bitno da njegov glavni oslonac ne bude poražen, da loš rezultat ne uzdrma Plenkovićevu poziciju u stranci, jer to nije samo pitanje karijernih Plenkovićevih ambicija, nego i model opstajanja aktualnoga državnoga režima na nogama, koji nikada ne može imati s ljevicom na vlasti takve mogućnosti zadržavanja i razvoja novih pozicija u kontroli Hrvatske, kao kad je ovakav HDZ na vlasti.

Ovakav medijski razvoj kampanje osigurat će privid poštene zastupljenosti deklarirane vlasti i opozicije, pri čemu je za realno zdravlje aktualnoga državno političkog poretka potpuno nebitno u konačnici, koliko će mandata osvojiti HDZ, a koliko njegova službena lijeva opozicija. Režimu je jedino bitno da njegov glavni oslonac ne bude poražen, da loš rezultat ne uzdrma Plenkovićevu poziciju u stranci, jer to nije samo pitanje karijernih Plenkovićevih ambicija, nego i model opstajanja aktualnoga državnoga režima na nogama, koji nikada ne može imati s ljevicom na vlasti takve mogućnosti zadržavanja i razvoja novih pozicija u kontroli Hrvatske, kao kad je ovakav HDZ na vlasti.

Zato se baš ništa ne prepušta slučaju, naročito na detektiranju potencijalnih problema s nacionalnog spektra, gdje se oduvijek vodilo najviše računa o kontroli svih inicijativa, silnica i pokušaja. Jer se poredak jedino s tih pozicija i može ugroziti.

U tom kontekstu valja primjetiti da jedan dio ljudi s totalno razmrvljene desnice, pogotovo nakon pojave nezavisne liste Marijane Petir i odbijanja NHR da sa srodnim suverenističkim strankama i inicijativama iziđu na izbore, svoj odabir i solistički način izlaska na izbore, odbijanje nekakvog jedinstva i zajedništva pravdaju tzv. razmrvljenšću ljevice, koja formalno stvarno tako izgleda.

To je katastrofalno loš argument i potpuno kriva procjena, prvenstveno zbog toga jer su uloge tzv. ljevice i tzv. desnice u ovim izborima, koje su nužno mora gledati kao značajan indikator pa i siguran pravac razvoja političkih kretanja u zemlji u neposrednoj budućnosti, posve drugačije, i ono što može izgledati i izgleda kao slabost desnice nikako ne može biti slabost ljevice. Jer djeluju s potpuno drugačijih pozicija, makar izgledalo da su i jedni i drugi na margini društvenih zbivanja, i, jer jedni brane službeni poredak, drugi ga žele mjenjati.

Nije bitno naime kako se formalno zove stranka na vlasti, niti tko joj čak čini koalicijski savez. Bitne su politike i ideje koje zastupa, promovira i praktično provodi.

A u tom pogledu nema gotovo nikakvih sadržajnih razlika između službene lijeve opozicije i službeno desnoga centra Andreja Plenkovića.

Evo nekoliko pitanja prema kojima hrvatski narod  u ovome trenutku to može ocijeniti.

HDZ godinama nije mrdnuo prstom da se uspomena na stradanja hrvatskoga naroda ozbiljnije sačuva i ustanovi kao jedan dio svenacionalnoga identiteta, te da se taj dio identiteta zaštiti u državnim politikama i državno-političkim poretkom u nacionalnoj kulturi i memoriji. SDP napada “ustašku” komemoraciju, a HDZ dopušta da ju integriranim djelovanjem unutarhrvatskih i europsko-austrijskih civilno-političkih, pa i crkvenih silnica, zapravo iz godine u godinu bude sve manje do konačne zabrane ili javne kriminalizacije, koju će za potrebe režima netko drugih, izvan domašaja gnjeva hrvatskoga naroda odraditi.

Po pitanju odnosa prema hrvatskoj prošlosti, usprkos deklariranim stavovima, nikakve razlike nema između ljevice i Plenkovićevoga HDZ-a. I jedni i drugi vrednuju antifašizam kao ultimativni društveni okvir, koji, kako ga god pokušavali ispeglati ili umiti, nije ništa drugo  nego platforma  zadržavanja  naslijeđenih političkih i idejnih vrjednota iz bivšega antihrvatskoga režima. Nebitno je na javnoj sceni to fingiranje razlika, kao što je recimo Stazićevo zagovaranja klanja na Križnom putu, zahtjevi za odustajanje od “ustaške” komemoracije u Bleiburgu, u odnosu na deklariranu politiku pokroviteljstva nad Bleiburgom, te vrednovanju uspomena na stradanja hrvatskoga naroda. To su benigne finese, jer u konačnom i jedni i drugi se praktično ponašaju kao da se stradanje dogodilo s manje više opravdanja ili iz povijesno nebitnih razloga, jedni to govore javno, drugi se zgražaju nad tim, ali ni drugi, u ovome slučaju HDZ, godinama nije mrdnuo prstom da se  uspomena na stradanja hrvatskoga naroda ozbiljnije sačuva i ustanovi kao jedan dio svenacionalnoga identiteta, te da se taj dio identiteta zaštiti u državnim politikama i državno-političkim poretkom u nacionalnoj kulturi i memoriji. SDP napada “ustašku” komemoraciju, a HDZ dopušta da ju integriranim djelovanjem unutarhrvatskih i europsko-austrijskih civilno-političkih, pa i crkvenih silnica, zapravo iz godine u godinu bude sve manje do konačne zabrane ili javne kriminalizacije, koju će za potrebe režima netko drugih, izvan domašaja gnjeva hrvatskoga naroda odraditi.

Zatim ne treba ići  dalje od pogleda na kurikularnu reformu Blaženje Divjak, koja, kako god stvari nazivali nije ništa drugo nego aktualna HDZ-ova obrazovna reforma. Valja se samo prisjetiti nevjerojatnih natezanja oko kurikula hrvatskog jezika, a poglavito povijesti. Valja pogledati razvoj politika u kulturi, razvoj gotovo potpune integracije hrvatsko-srpskih institucija i dubinsko pripremanje terena za novo bratsvo i jedinstvo, o kojemu Beljak govori, a HDZ se zgraža i napada Beljaka kao suprotnost, provodeći ispod površine to što Beljaka propovjeda.

Uz to, iako je službeno HDZ-ova programska politika demokršćanska, nema u njoj sadržinski ni “d” od demosa, niti “k” od kršćanstva. Tko je mogao zaboraviti nevjerojatnu prilagodbu ili reformaciju temeljnih vrjednota kršćanstva koje baštini golema većina hrvatskoga naroda, koje su promovirali ili zastupali navjerniji i najutjecajniji Plenkovićevi suradnici kao što su akademik Reiner ili Dubravka Šuica?

Toj prilagodbi pogoduju i aktualna strujanja koja personificira papa Franjo i njegova kurija, kojem se potpuno prilagodio jedan broj biskupa u Hrvatskoj, ali i čitav niz nižega klera u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koje stoje potpuno na lijevo-liberalnim globalnim pozicijama, kojima je tradicionalno kršćanstvo praktično potpuna suprotnost u svim važnijim društvenim elementima.

Oko temeljnih pitanja hrvatskoga društva, identiteta, kršćanskog i nacionalnog, oko odnosa prema kršćanskim vrednotama, oko odnos prema prošlosti, oko odnosa prema srpskim krivotvorinama i jugokumunističkom režimu, oko odnosa prema globalističkim projekcijama sviejta, Plenković i njegov HDZ u ovome trenutku se od navedenih ljevičarskih skupina ne razlikuju ni u čemu bitnome, uz napomenu da su deset puta opasniji za autentične težnje hrvatskoga naroda od tih ljevičara, jer još uvijek uspjevaju sačuvati iluziju da oni nasuprot tih ljevičarskiih, antifašističkih, globalističkih i ateističkih tendencija brane hrvatski identitet. Među njima nema bitne razlike oko odnosa prema obitelji, prema izmišljenoj skupini tzv.ljudskih prava s kojima se urušava antropološka bit čovjeka, prema manjinskoj diktaturi većine i nacije, prema ulozi obrazovanja i znanosti, prema nametima tzv.lažne korektnosti ili prikrivene diktature uma i ograničavanja slobode misli. A jedni druge omogućavaju i štite svojim fingiranim javnim bitkama bez kraja i konca i bez ikakvih rezultata potpuno iste tendencije, programske ideje i konačne ciljeve poretka. Jedni bez drugih nisu mogući.

Zato pravdanje desne razmrvljenosti onom razmrvljenosti na ljevici nema nikakvoga smisla.

To nema smisla niti zbog činjenice da ljevica i sve ono što ona jest i što predstavlja u svim spomenutim elementima ima toliko golemu premoć u svim državnim i društvenim institucijama, u svim sferama društvenoga utjecaja, da njoj razmrvljenost omogućuje održanje najjače pozicije, što je u ovome trenutku HDZ, a ostatak deklarirane ljevice se upravo zbog svojih mnogobrojnih i umjetno izrežiranih pozicija pojavljuje kao hajkači u lovu, koji su uspješniji što ih je više i što su brojniji, kako bi izborno tijelo natjerali lovcu u zasjedi – HDZ-u Andreja Plenkovića  i njegovome inkluzivnom državno-političkom poretku.

S druge strane, desnica i ono što se naziva tim imenom, bar deklarativno, a u doboroj mjeri i stvarno, želi i namjerava promjeniti to stanje, uzdrmati državno-politički poredak i promjeniti odnos snaga kada je raspodjela društvene moći u pitanju. Desnica zbog toga nema privilegij ponašati se kao ljevica, niti smije tako rasprišiti svoje  snage i potencijale, jer je daleko teže osvajati prostor i pozicije nego ih braniti, pa je svaki politički neuspjeh desnice istodobno jačanje postojećih pozicija onima protiv kojih se kao bore.

Nemoguće da je to ne znaju pripadnici  ili nositelji desnih inicijativa, jer to nije nikakvo mudro slovo, pa je zato posve opravdano sumnjati u dobre namjere svih onih koji su doprinosili  razmrvljenosti desnih, odnosno nacionalnih i suverenističkih inicijativa, makar i ne bile savršene i ne imale potpuno jasan programski profil. Bitan je bio iskorak u tom pravcu.

Za to nema opravdanja, jer onaj tko očekuje nacionalnu potporu uz  sve ostalo mora biti dovoljno mudar i razborit da zna ovo o čemu pišem. Nije to Hegelova filozofija.

Hrvatski narod u neposrednoj prošlosti koja koalira s aktualnim događajima pamti pogubne rezultate takve narazumnosti, koju se od prvoga trenutka nije smjelo gledati kao  nerazumnost nego kao planiranu akciju agenturnoga tipa u furnkciji održanja državno-političkog poretka ovakvoga kakav imamo.

Naime, referendumske inicijative koje su se pojavile  nakon žestokog nacionalnog ispoljavanja gnjeva protiv nasilništva uvođenja Istanbulske konvencije u državni poredak, pokazale su najbolje ovo o čemu govorim. Svaki razuman političar ali i svaki čovjek, kad izazove neželjene posljedice onim što radi, ili što  namjerava uraditi, nastoji kontrolirati efekte tih posljedica, jer je to jedini način smanjivanja šteta i kontrole događaja. Najefikasniji način kontrole posljedica, posebice štetnih,  je – preuzeti upravljanje njihovim procesima. Nakon izglasavanja Istanbulske konvencije i neposredno  uoči toga, nakon upućivanja vladinoga prijedloga u Sabor, što  je po definiciji već tada bio krah HDZ-a kao demokršćanske stranke, pokrenula se nakon višemjesečnih javnih reakcija intelektualaca i novinskih autora, očekivana lavina masovnoga otpora, koja je rezlutirala masovnim skupovima u Zagrebu i Splitu. Poučno bi bilo čuti od inicijatora tko je, kako i kada preuzeo te skupove i što se događalo prije njih i tjekom održavanja istih. Nadam se da će ti ljudi zbog obveza rasvjetljavanja jako bitnih pitanja o tome početi govoriti ne samo u kuloarima, jer je to isprobani model preuzimanja nadzora nad događajima i njihovoga usmjeravanja u željenom, vrlo često posve suprotnom pravcu od želja naroda. Na vrh tih skupova, usprkos toga što su inicijatori bile sasvim druge organizacije i skupine ljudi, zasjela je Željka Markić, do tada nacionalno prepoznata nositeljica prosvjednih akcija protiv režima, s vrlo upitnim posljedicama i rezultatima višegodišnjih borbi, ali i nositeljica svojevrsnog aktivističkog monopola koji je javno pojačavan i pretpostavljenom potporom Katoličke crkve, koju je rijetko tko istinski mogao stvarno provjeriti, i usmjerila skupove, poruke, počevši od govornika na tim skupovima pod potpunom kontrolom, prema kasnijem razvoju stvari,  koji se može nazvati institucionalizacijom gnjeva i otpora, ali i kontrolom događaja. Kako kome  drago.

Sve je rezultiralo vremenski razvučenim gašenjem toga otpora, koji se pretvorio u natezanje s Plenkovićom i Kuščevićom, u stalnu nazočnost otporaša u medijima, koja se  s jedne strane pretvorila u veličanje pravovjernosti nositelja inicijativa, ponajprije Markićkine skupine, a s druge strane, u još jednu izgubljenu bitku i goleme frustracije, s gašenjem izvornoga bunta i potencijala otpora hrvatskoga naroda.

Iako se radi o tzv. europskim izborima, ovdje se u svakome trenutku isključivo radi o bitci za unutarnjo-političke pozicije moći i raspored snaga u zemlji, pri čemu doslovno svatko onaj tko nije svjestan da svojim soliranjem ili taktiziranjem izaziva disperziju i onako ograničenih potencijala za postizanje željenih ciljeva nacije, nužno izaziva opravdane sumnje u svoje  stvarne namjere i poslanje. Zato će nakon ovih izbora biti iznimno bitno pratiti razvoj karijera nekih protagonista na desnici i posve očekivanu mogućnost, opet po provjerenim obrascima da se nakon padanja koprene zaborava, najednom pojave gubitnici izbora s visokim državnim sinekurama.

Ukupan rezultat cjelogodišnje borbe je da je Istanbulska konvencija kao i režim ostao netaknut.

Koliko je vatre ostalo od toga otpora najbolje će se vidjeti po izlaznosti i rezultatima predstojećih izbora.

Upravo taj scenarij se primjenjuje i u aktualnoj izbornoj kampanji, gdje se najednom pojavljuju razlozi za odbijanje svakoga razgovora oko programskih načela ujedinjavanja desnih nacionalnih snaga, a prepoznati politički protagonisti, kao što  je primjerice Marijana Petir, u zadnji trenutak donose odluke o konkurenciji svojim istomišlljenicima na desnici, nakon javnoga priznanja o neuspješnim razgovorima s Plenkovićevim HDZ-om, što je samo po sebi eliminirajuća činjenica za ono što ona predstavlja u javnosti. Previše je to uhodan obrazac da ne bi izazivao sumnje, čak i u situaciji kada se radi o Marijani Petir koju hrvatski narod iz prispjelih informacija tjekom njezinoga manda u Bruxellsu pamti kao autentičnu zastupnicu svojih interesa, a pogotovo ako se u javnosti nakon promovirane dvodnevne kampanje prikupljanja potpisa probiju racionalno utemeljene informacije o tome da su ti potpisi prikupljani danima prije, a na listi kandidata se pojave koordinatori inicijative Narod odlučuje. Previše slučajnosti i previše poznat i to svjež rukopis. Jednostavno, posljedice takvoga izlaska na izbore su matematički lako prepoznatljive, opasno mirišu na sudbinu Istanbulske konvencije, i silno slabe moć, udarni potencijal i konačni rezultat snaga koje žele promjeniti hrvatsku društvenu i političku paradigmu. To namjerno  ističem, jer iako se radi o tzv. europskim izborima, ovdje se u svakome trenutku isključivo radi o bitci za unutarnjo-političke pozicije moći i raspored snaga u zemlji, pri čemu doslovno svatko onaj tko nije svjestan da svojim soliranjem ili taktiziranjem izaziva disperziju i onako ograničenih potencijala za postizanje željenih ciljeva nacije, nužno izaziva opravdane sumnje u svoje  stvarne namjere i poslanje. Zato će nakon ovih izbora biti iznimno bitno pratiti razvoj karijera nekih protagonista na desnici i posve očekivanu mogućnost, opet po provjerenim obrascima da se nakon padanja koprene zaborava, najednom pojave gubitnici izbora s visokim državnim sinekurama. To mi, bivši članovi HNiP-a godinu i pol nakon namjernoga uništavanje te novinarske udruge, znademo po razvoju karijere Katje Kušec.

Problem je što  se po mnogo čemu vidi  da se radi o manje više istim  skupinama, pa čak i ovima koje su ugasile masovni otpor nacije protiv Istanbulske konvencije, a koje se neposredno nakon toga ponovo promeću na isti način upropastiti još jednu priliku za siloviti pritisak na državno-politički režim koji okovanim drži sve hrvatske nacionalne potencijale.

Pravac usmjeravanja interesa javnosti zato će biti, kako sam naglasio na početku teksta, daleko više na antifa politička strašila u kukuruzištima ili hajkače u lovu, kako ih tko voli nazvati, koji će boreći se za svoje mjesto pod ateističkim suncem, jedni druge nastojati nadvladati najrigidnijim mogućim porukama i udarima na svetinje hrvatskog naroda, nagoneći izluđene birače pod Plenkovićevu zaštitu ili ih zgađene ostaviti doma na dan izbora, pri čemu će se svim silama pokušati razbuktati najprljavije moguće sukobe na nacionalnom spektru, gdje su izvan svake sumnje specijalci kao i nagrade za dobro obavljen posao odavno pripremljeni, naravno s vremenskom odgodom. Kako god završi ova kampanja i kakvi god budu izborni rezultati, jedna je stvar sigurna. Nakon ovih izbora svatko će moći točno znati kakvu potporu Plenković uživa u stranci i kolika je snaga ostataka suverenističkih i nacionalističkih potencijala u njoj, jer, bude li članstvo u većini nezadovoljno Plenkovićom kako se špekulira ponajviše zadržavajući iluziju o dobrom HDZ-u i nekolicini navodnih desničara u njemu, nikakva matematika i inženjering koji sam naveo kao izvjesnost predizbornog djelovanja neće pomoći Plenkoviću. Članstvo će ga glasovanjem za stvarno srodne političke protagoniste i ideje žestoko  i organizirano kazniti, što je na ovim izborima realna mogućnost, s obzirom da se ne raspodjeljuje vlast i sinekure u zemlji, od kojih ovisi velika većina strukture stranke. U svakom drugom slučaju, nitko više neće moći reći da je HDZ dobar, samo Plenković, Jandroković ili Božinović ne valjaju. Kako god bude, svaki razvoj događaja nakon ovih izbora će biti dobitak za razumne i odlučne ljude u Hrvatskoj, jer će se nepoznanice svesti na podnošljivi minimum. Brojke gotovo uvijek vjerno svjedoče.

Komentari