Rijetki su trenutci u političkoj povijesti naroda kad jedna osoba dobije takvu šansu kao što ju danas ima Kolinda Grabar Kitarović. Hoće li ju znati i htjeti iskoritistiti, isključivo ovisi o njoj. S njom bi bilo lakše, rizici od kaotičnog stanja manji, ali svejedno će  se dogoditi uz ovu ili onu cijenu.
Njezina poruka putem Deutsche Welle o Marku Perkoviću Thomsponu je izvrstan potez, a riječi – ja stojim iza toga, očiti su znak da razumije trenutak i ulijevaju državničku nadu.
Pripadaju joj zasluge i zbog toga, i zbog činjenice da je pred izraelskim državnikom javno upozorila na krivotvorine i političku zlouporabu jasenovačkih i svih drugih žrtava II. svjetskog rata u NDH.
Doček nogometaša joj je pokazao da ima golemo i neiscrpno izvoriše snage u hrvatskom narodu, koji ne pjeva forme radi – Zovi, samo zovi……
I za to joj ne treba posrednik, niti Plenkovićev HDZ, kojemu više nitko ništa ne vjeruje.
Neka zove.

I. Od navikavanja na zlo umukao i HRT


Koliko god se ciljano navikavalo hrvatski narod, pokušavajući mu zauvijek slomiti kralježnicu i ponos, na sramni i perverzni ritual u Srbu, s dubokim supotpisom vlasti, jer svaka tolerancija veličanja srpske mitologije i zločina na hrvatskom tlu je udar u samo srce ideje hrvatske slobode, reakcija na uspjehe nogometaša, zatim golemi skupovi na alternativnim obilježavanjima nacionalnih uspomena, kao Thompsonovi koncerti za Dan pobjede i prije toga na dočecima nogometaša, prosvjedničke erupcije otpora, kao što je bila protiv Istanbulske konvencije, pokazuju da u hrvatskom narodu – ponos nije slomljen.

A ponos rađa prkos, prkos pokreće – otpor.

I glasna toljaga režima HRT je u utorak sat vremena – umukla.

Više nego znakovito. Bježe li to miševi u rupe, a ljudi izlaze iz nametnutog i ponižavajućeg mraka?

Izlaze li s ljudima klonovi režima, oni iz drugoga reda, koji su držali osigurače mraka nad nacijom, a nisu vidljivi kao budale koje su vjerovale u trajnu moć režima i trajnu slabost naroda?

Sve to je pred nama.

Doba pobjede je tu.

Međutim.

Izuzetno je opasno da se otpor kanalizira samo u alternativne pozicije i postane sam sebi svrha i cilj, bez jasnih ambicija i programskih stajališta –preuzimanja države pod nacionalnu kontrolu. U taj prostor, i bez jasne vizije i cilja, ubacuju se buvljački trgovčići,  diletanti i provokatori, s vrlo podmuklim i nevidljivim ciljevima i mentorima, vrlo često koristeći neupitne vrjednote kao što je kršćanstvo i stvarna ili fiktivna percepcija o potpori Katoličke Crkve, ili najslavnijih simbola i ljudi oslobodilačkoga rata ili hrvatske nacionalne baštine. Pokriti se neupitnim simbolima i raditi suprotno je prastara matrica ponašanja svakoga režima. Tu je i iskazivanje otpora na opasnoj, čak i paradoksalnoj eventualnoj stranputici s koje se održava privid slobode i nade, a stvarna moć i sudbina nacije se ostavlja trajno u rukama otvorenih neprijatelja, iscrpljujućim i beskonačnim čekanjem ili dopuštanjem da klonovi iz drugih redova ponude iluziju promjene a zadrže režim nedirnutim. Dugotrajne borbe bez ostvarenih značajnih rezultata, učvršćuju paradoksalnu poziciju i postaju s vremenom vrlo štetne za društvo, donoseći samo eventualnu privremenu korist protagonistima i s jedne i s druge strane, a najviše onima koji u svojim rukama drže stvarnu državnu moć.

II. Navikavanje nacije na poremećene odnose


Višegodišnje neuspješno lupanje po Pupovcu, po “velikosrbima”, “komunjarama”, “jugoslavenčinama” “sorošovcima”, bez jasnoga adresiranja štetočinstva njihovih političkih i društvenih aktivnosti isključivo na vlast Republike Hrvatske i državni poredak, koja sve te štetočine generira, omogućava i podupire, ili u najkraće – ne spriječava njihov utjecaj na najvažnije pravce društvenoga razvoja, samo jača Pupovca i tu destruktivnu gomilu, stvarajući od njih moć koju realno nemaju. A slabi nadu i vjeru nacije u mogućnost promjena, troši golemu energiju, i razvija sve veći defetizam i nesigurnost.

Zbog toga je jedan od najopasnijih oblika manipulacije u državama s višestranačkim sustavima, stalno održavanje privida konflikta na površini, konflikta koji nikada ne završava, koji nikada ne dodiruje temeljne društvene prijepore, nego se zadržava na održavanju sekundarnih konfliktnih pozicija radi kontrole nezadovoljstva i održavanja privida otpora. Primjerice, višegodišnje neuspješno lupanje po Pupovcu, po “velikosrbima”, “komunjarama”, “jugoslavenčinama” “sorošovcima”, bez jasnoga adresiranja štetočinstva njihovih političkih i društvenih aktivnosti isključivo na vlast Republike Hrvatske i državni poredak, koja sve te štetočine generira, omogućava i podupire, ili u najkraće – ne spriječava njihov utjecaj na najvažnije pravce društvenoga razvoja, samo jača Pupovca i tu destruktivnu gomilu, stvarajući od njih moć koju realno nemaju. A slabi nadu i vjeru nacije u mogućnost promjena, troši golemu energiju, i razvija sve veći defetizam i nesigurnost. Zbog toga je izuzetno bitno nacionalnu energiju efikasno i proporcionalno koristiti. Jer znakovi kao ovaj iz Rusije naših nogometaša, neće se događati svaki dan.

To je praiskonski povijesni paradoks i nužno ga je odmah početi razbijati u Hrvatskoj, jer uz sve ostale štetne posljedice – rezultira navikavanjem ljudi i nacije na poremećene odnose.

A snaga za to u Hrvatskoj – ima, ljudi danas vjeruju u moć dobra.

Zato je nužno bez okolišanja postaviti pitanja – personalnim simbolima toga praiskonskog uporišta.

III. Šutnja pobjednika


Nisu (vladajući) pozvani ni plaćeni biti glazbeni kritičari, niti službene estete, njihov posao i poziv nije govoriti pred televizijskim kamerama nekoliko dana svoje dojmove, pa ispada da je Oliver živio i umro samo da bi oni ispričali svoje priče, nego u Hrvatskoj uspostaviti red održivih i legitimnih vrijednosti koje je značio Oliver, i zbog čega je bio velikan. A rade sve suprotno od toga. On je zato velik, oni su njegova suprotnost. To je potpuno jednak paradoks kao slavljenje pokolja nad Hrvatima u Srbu, pa za deset dana, Dana pobjede nad nasljednicima – koljača.

Kako je moguće da ratnici i veterani Hrvatske vojske, prije svih njihove ratne vojskovođe, današnji generali u Generalskom zboru, ne podignu svoj glas i ne upozore na neviđeni cinizam i paradoskalnost režima, koji godinama zabranjuje sjajnom umjetniku i afirmatoru nacionalnog pobjedničkog identiteta Marku Perkoviću Thompsonu nastupe i besramno progoni njegove pjesme, slušatelje, poklonike, time i golemu većinu hrvatskoga naroda, a  s druge strane jednome drugome sjajnom glazbeniku, Oliveru Dragojeviću, koji baš nikada ničim nije pripadao režimima i politikama,  svim državnim sredstvima pokušava ukrasti nacionalnu slavu i zasluženo pravo na oliverovsku smrt, slaveći svoje uspomene na njegovu veličinu pred zgranutim stotinama tisuća ljudi? Kako je moguće da isti ljudi Thompsonu zabranjuju nastupe, a uz Oliverov odar šalju ratne brodove i proglašavaju dan sućuti, koji do jučer nikada nigdje nije postojao?

Moguće je – jer lažu.

Jer – lešinare.

Nas, ne Olivera, jer njega ne mogu, isuviše im je nedostižan.

Mogu, jer se i oni koji bi trebali vrisnuti do nebesa na taj bezobrazluk, nastoje podvući bar djelimično pod slavnoga Olivera i uspomene svih nas. Dovoljno je pogledati perverzne napise nedostojnika spomena veličina, s klasičnim hijenskim zovom, iz kojih po svojoj prekrasnoj i iskrenoj dimenziji izdvajam kratak literarni osvrt Dinka Dedića na portalu Velebit, uz još pokoju iznimku, kao kolege Javora Novaka na hkv hr. Konačno, koga briga kakav je Jandrokovićev ili Plenkovićev dojam o Oliveru, jesu li ili nisu odrasli slušajući njega ili Đorđa Balaševića i Zdravka Čolića?

Nisu oni pozvani ni plaćeni biti glazbeni kritičari, niti službene estete, njihov posao i poziv nije govoriti pred televizijskim kamerama nekoliko dana svoje dojmove, pa ispada da je Oliver živio i umro samo da bi oni ispričali svoje priče, nego u Hrvatskoj uspostaviti red održivih i legitimnih vrijednosti koje je značio Oliver, i zbog čega je bio velikan. A rade sve suprotno od toga.

On je zato velik, oni su njegova suprotnost.

To je potpuno jednak paradoks kao slavljenje pokolja nad Hrvatima u Srbu, pa za deset dana, Dana pobjede nad nasljednicima – koljača.

IV. Ratni pobjednici i postratni gubitnici


Počevši od riječi izraelskoga predsjednika, preko čitavoga niza paradoksa kojima svjedočimo, do otvorenog divljaštva i bezobrazluka opskurnih prolaznika hrvatskim društvom i javnošću, koji svoje pozicije među istim polusvijetom utvrđuju uvredama na hrvatski račun, silno slabi stvarni međunarodni položaj Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Kako je moguće da ratni zapovjednici HV-a i policijskih postrojbi ne pozovu sve veterane svoje vojske i zatraže  zaustavljanje toga suludoga kompromitiranja države, nacije i svojih temelja, ratne pobjedničke simbolike i nacionalne slobode, da ohrabre i javno stanu uz Predsjednicu da tragom svojih riječi Deutsche Welle-u politički okupi svoj naroda na svim područjima, onako kako je čvrsto stala iza nacionalne simbolike, ljudi i vrijednosti pjesama koje hrvatski narod slavi, u ovome slučaju Marka Perkovića Thompsona?

Ovo je trenutak kad trebaju iskazati veću hrabrost i odanost časti nego za vrijeme rata, a znam da mogu, jer osobno poznajem čitav niz krajnje časnih ljudi među njima. Vrijeme je da upravo ratni pobjednici danas izbjegnu sve glasnija šaputanja o kompromitantnim zakulisnim savezima, koja postaju sve neugodnija po njihovu ratnu slavu, pa i osobnu čast. Početkom rata ih većina nije imala nikakav društveni status, nisu mogli puno u tom pogledu izgubiti, a danas mogu. Vjerojatno zato i šute i kompromitiraju svoju ratnu slavu.

Sve to zajedno, počevši od primjera koje sam naveo iz riječi izraelskoga predsjednika, preko čitavoga niza paradoksa kojima svjedočimo, do otvorenog divljaštva i bezobrazluka opskurnih prolaznika hrvatskim društvom i javnošću, koji svoje pozicije među istim polusvijetom utvrđuju uvredama na hrvatski račun, silno slabi stvarni međunarodni položaj Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.

A perverznu paradigmu Srba dnevno metastazira u sve elemente naših života.

V. Paradoksalna “pristojnost” Šerbedžijine supruge Udovički


Žena (Lenka Udovički) i struktura, koja primjerice čini potpunu simboličku i vrjednosnu suprotnost Oliveru, a ispod krokodilskih suza za Olivera i posmrtnih počasti, Udovički i tu palanačku kamarilu godinama podupire državnim politikama kao uzore nekoga novoga društva. I tako se praktično upravo država ruga i Oliveru i hrvatskom narodu.
Zato i Udovički uzvraća ruganjem i nasrtajem na odgojnu komponentu Hrvata. I sve nacionalno svjesne Hrvate, ponosne na svoj identitet, automatski proglašava – nepristojnima.

Do koje je mjere došla razina bezobrazluka pripadnika te i srodnih struktura, najbolje govore riječi Šerbedžijine supruge Lenke Udovički, koja komentira aktualni trenutak u Hrvatskoj riječima: “Desnica i destruktivne snage nadiru, a pristojni ljudi se povlače i šute“!?  Žena koja sa svojim privatnim kazalištem, nikad i nigdje potvrđene vrijednosti u konkurentskim odnosima, bez ikakvih uređenih standarda, godinama živi kao kraljica na Brijunima tjekom cijeloga ljeta, koristeći sve moguće resurse i povlastice hrvatske države, lokalne istarske samouprave, pa čak i vojne resurse, te uz goleme financijske benefite iste te države, kojoj se sa stotinjak mahom Srbijanaca, navodnih i stvarnih glumaca, te sve redom izrazito antifašizirane i anacionalne kaste u Hrvatskoj poznatije kao kulturnjaci iz neojugoslavenske revolucije protiv Hasanbegovića, doslovno ruga u lice hrvatskome narodu, usuđuje se govoriti o – pristojnosti! Žena i struktura, koja primjerice čini potpunu simboličku i vrjednosnu suprotnost Oliveru, a ispod krokodilskih suza za Olivera i posmrtnih počasti, Udovički i tu palanačku kamarilu godinama podupire državnim politikama kao uzore nekoga novoga društva. I tako se praktično upravo država ruga i Oliveru i hrvatskom narodu.

Zato i Udovički uzvraća ruganjem i nasrtajem na odgojnu komponentu Hrvata.

I sve nacionalno svjesne Hrvate, ponosne na svoj identitet, automatski proglašava – nepristojnima.

Bez radikalnih promjena u samoj strukturi temeljnih službenih vrjednota i standarda u zemlji, u samome izvorištu pristupa državnim funkcijama, neće biti iskoraka iz ovoga paradoksalnoga društvenoga gliba, a Hrvatska će sve ubrzanije propadati. Nikakvi zrakoplovi, nikakva suradnja s Amerikancima ili Izraelcima, neće pomoći, jer Hrvatska nema ni jedan jedini uređen i legitiman zahtjev u pristupu tim partnerstvima. Sve se svodi na – plaćanje prijateljstva i teške, pa i pogubne kompromise, koje čak saveznici često i ne traže, ali neće se ni ubiti mijenjajući pogubne navike hrvatskih dužnosnika i državne politike. Ljudi su naučeni da to nije njihov posao.

I, usprkos što znaju i kad znaju za krivotvorine, neće nam oni riješavati probleme u zemlji, sa Srbijom, s Bošnjacima, a normalno je da naše slabosti iskoriste za svoje interese.

Uzmimo novi primjer.

Prošlogodišnji, a posve izgledno i ovogodišnji.

VI. Zašto strani veleposlanici ne dolaze u Knin?


Oluja je bila pobjeda hrvatskoga naroda, pa je obavezno, logično, primjereno i nužno – da predsjednica države i predsjednik vlade, s predsjednikom Sabora budu personalni nositelji organizacije proslave u Kninu.
Što mislite zašto se ustalila praksa da organizatori i odgovorni za proslavu u Kninu budu samo 3 ministarstva a ne cjelokupni državni vrh?
Zato da se država ne bi kojim slučajem potpuno identificirala s Olujom i da bi stvorila pretpostavke za potpuno odreknuće u nekom budućem trenutku, kao što se u ostalom odrekla i Tuđmanovoga suverenističkoga pokreta devedesetih. Jer odreknuće mora biti cjelovito i neće zastati na jednome detalju ili elementu, pa se ne treba zanositi da se to neće dogoditi. Hoće!

Taj međunarodni položaj Republike Hrvatske će se vrlo vjerojatno potvrditi i na državnoj proslavi u Kninu, proslavi najvažnijega državnoga praznika u memoriji hrvatskoga naroda, koji ga je prometnuo nakon stotina godina podčinjavanja, pobjeda za tuđi, pa i neprijateljski račun kao 1945. godine i političkog gubitništva, u – pobjednički politički narod. Proslavu u Kninu prema javno dostupnim informacijama, a tragom novinarskih pitanja prošle godine – zašto nije bilo stranih veleposlanika, organiziraju već godinama nekolicina ministarstava, ono branitelja, obrane i unutarnjih poslova, kao da ta ministarstva djeluju kao posebne države, s vidljivim pokušajem da se sama država izuzme iz te organizacije, iako svi, i predsjednica države i predsjednik Sabora i vlade, sudjeluju uvijek na toj centralnoj proslavi? Usprkos pobjedi Hrvatske vojske i policije, Oluja je bila pobjeda hrvatskoga naroda, pa je obavezno, logično, primjereno i nužno – da predsjednica države i predsjednik vlade, s predsjednikom Sabora budu personalni nositelji te organizacije. To je primjerena razina organizacije i afirmacije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Navedena ministarstva mogu samo, kao i sva ostala, operativno provoditi odluke najviših organa države. A ne biti – organizatori, prebacujući odgovornost s jednog na drugo zbog već znakovitoga bojkota stranih veleposlanika. Jer, zašto bi manje zahvalni i ponosni bili u ostalim ministarstvima i državnim institucijama od navedenih ministarstava, pa i zbog činjenice da se recimo ministirici Divjak, Pejčinović, Marku Paviću ili ministru Ćoriću, te katoliku Kuščeviću na taj način oduzima pravo na nacionalni ponos i službenu zahvalnost, a jedva čekaju u svakoj prigodi ga pokazati i potvrditi. Jel tako?

Što mislite zašto se ustalila praksa da organizatori i odgovorni za proslavu u Kninu budu samo 3 ministarstva a ne cjelokupni državni vrh?

Zato da se država ne bi kojim slučajem potpuno identificirala s Olujom i da bi stvorila pretpostavke za potpuno odreknuće u nekom budućem trenutku, kao što se u ostalom odrekla i Tuđmanovoga suverenističkoga pokreta devedesetih. Jer odreknuće mora biti cjelovito i neće zastati na jednome detalju ili elementu, pa se ne treba zanositi da se to neće dogoditi.

Hoće.

Zato dakle, da nitko ne bi mogao s odgovarajuće razine biti odgovoran i zahtjevati, a ne samo pozvati ih, nego upravo zahtjevati kao minimum pristojnosti, svim veleposlanicima akreditiranim u Hrvatskoj, da imaju biti na mjestu proslave u državnome protokolu. Takvom organizacijom se drži odstupnica od narodne proslave i stvarnih težnji naroda, otvara se prostor za neku buduću potpunu i konačnu pobjedu i prevlast u svakome pogledu, naročito u interpretativnom i identitetskom, snaga poraženih Olujom. A nesmetano djeluju godinama, sa snažnom potporom države, državnih saveznika u svijetu, šireći svoj utjecaj na doslovno svaki sustav i podsustav hrvatskoga društva, a naročito na medije, kulturu i obrazovanje.

VII. Kome i zašto će biti zahvalan Plenković, kome partner mu Pupovac?


Nema primjera da predsjednik vlade navodno slavi pobjedu nad svojim ključnim partnerom u vlasti, koji tu pobjedu otvoreno naziva zločinom. Plenkovićev partner Pupovac iz Srba poručuje više nego jasno – ne prihvaćam hrvatsku državnost, jer je upravo Srb već simboličko mjesto srpskoga otpora prema svakoj hrvatskoj državnosti. Srb je politička negacija Oluje.

Kakva je to proslava slobode, jednoga naroda, koju organizira jedna suverena i bar minimalno slobodna država, u kojoj ne sudjeluju njeni specijalni gosti iz država i naroda s kojima imamo savezničke odnose? U međunarodnim odnosima takvoga slučaja – nema.

Kao što nema primjera da predsjednik vlade navodno slavi pobjedu nad svojim ključnim partnerom u vlasti, koji tu pobjedu otvoreno naziva zločinom. Uvijek i jedino se takvo ponašanje veleposlanika tumači kao nepriznavanje, a u ovome slučaju radi se o nepriznavanju pobjede za slobodu hrvatskoga naroda i opstanka njegove države, što, da paradoks bude veći –upravo ta država potiče.

Plenkovićev partner Pupovac iz Srba poručuje više nego jasno – ne prihvaćam hrvatsku državnost, jer je upravo Srb već simboličko mjesto srpskoga otpora prema svakoj hrvatskoj državnosti. Srb je politička negacija Oluje.

Iako je, usprkos pokušajima pravne kriminalizacije, Oluja ostala čista akcija u međunarodnom pravnom poretku, iako je svetinja u hrvatskom srcu, ovakvim državnim ponašanjem sve više postaje politički sporna, a to je put do političke međunarodne kriminalizacije. Hrvatska si takav poguban pravac ne smije više dopuštati niti u jednome segmentu.

Sve te okolnosti i paradoksi silno otežavaju rad i iskorake predsjednice Republike, ali i otvaraju joj golemu nacionalnu i državničku šansu, gotovo istu i potpuno usporedivu s Tuđmanovom, a u mnogim elementima i većom.

VIII. Predsjednica javno prigrlila Thompsona i svoj narod


Meni se ipak čini da je predsjednica shvatila poruku gotovo milijun Hrvatica i Hrvata, koji su izišli pozdraviti hrvatske nogometaše diljem svijeta, što pri dočecima, što u navijačkim zonama tjekom utakmica. To nisu bile navijačke poruke. To je bila upozoravajuća poruka državnim dužnosnicima, koju Kolinda Grabar Kitarović može shvatiti, jer ima refleks za to i nije stasala u stakleniku, a primjerice Plenković ne može, ponajprije jer se ne zna ponašati izvan zaštićenih staklenih zidova.

Predsjednica je Republike, usprkos čitavome nizu ozbiljnih zamjerki na neke njezine političke postupke, pa i one strateškoga značaja, kao što je nekritička potpora reformi obrazovanja ministrice Divjak, a zapravo Jokićevoj umotvorini, te divljanju antife u tom prevažnom nacionalnom sektoru, zatim tihoj potpori Istanbulskoj konvenciji, tjekom državnoga posjeta predsjednika Izraela, te pogotovo intervjuom Deutsche Welle-u, pokazala da razumije trenutak i da ne namjerava spavati u ovako presudnim vremenima. Nadam se samo da to neće zloupotrijebiti kao Plenković pitanje ratne odštete Srbiji, kad je ona ugostila Vučića. Meni se ipak čini da je ona shvatila poruku gotovo milijun Hrvatica i Hrvata, koji su izišli pozdraviti hrvatske nogometaše diljem svijeta, što pri dočecima, što u navijačkim zonama tjekom utakmica. To nisu bile navijačke poruke. To je bila upozoravajuća poruka državnim dužnosnicima, koju Kolinda Grabar Kitarović može shvatiti, jer ima refleks za to i nije stasala u stakleniku, a primjerice Plenković ne može, ponajprije jer se ne zna ponašati izvan zaštićenih staklenih zidova.

Predsjednica griješi, a teško je razaznati je li to ukorijenjena matrica kompletnoga hrvatskoga političkoga sustava, čak i čitavoga niza slobodnomislećih ljudi, koji se ne usuđuju iz različitih razloga prezrjeti tzv. antifašizam kao malignu platformu za pokoravanje hrvatskoga naroda, do njegovoga potpunoga uništenja, što šalje poruke, koje govore o stvaralačkom pomirenju antifašizma i oslobodilačkoga domovinskoga rata, odnosno proglašenju samostalne države. Ja ne znam je li to Tuđman istinski mislio, ili je njegov pokušaj takvoga javnoga pomirenja bio samo nužno zlo, ali – zlo je svakako.

A upravo na tom zlu nastaju paradoksi o kojima govorimo u ovoj analizi.

Svi bez izuzetka, jer su po definiciji izraz poremećenih društvenih standarda, koje u svim društvima uspostavlja na načelnoj razini – država.

Nemoguće je pomiriti dvije totalne suprotnosti, a antifašizam na hrvatski način s pipcima iz Srbije i lijevoliberalnim silnicama iz svijeta, nije ništa drugo nego – platforma uništenja hrvatskoga naroda. A proglašenje i obrana države je platforma spasa od toga antifašizma.

IX. Antifašizam nije temelj, nego negacija Dana pobjede i domovinske zahvalnosti


Poznato mi je da je upravo Kolinda Grabar Kitarović svojim ugledom kod izraelskoga predsjednika snažno utjecala na njegov pripremljeni govor, te uspjela bar u egzaktnim navodima u tom govoru, izbjeći izraelsku potvrdu srpskih epohalnih krivotvorina u Jasenovcu, iako ju je Izraelcima i cijelome svijetu potvrdila upravo hrvatska država preko Josipovića, kao i hrvatska historiografija preko čitavoga niza povjesničara, počevši od nadripovjesničara pokojnoga Slavka Goldsteina, do nadrizanstvenika Ive Goldsteina.

Pokušavati kroz državnu potvrdu antifašizma kao ultimativne političke platforme, navodno zaštiti dobru namjeru i istinske porive tisuća ljudi, koji su pogotovo pod talijanskom okupacijom ustali u obranu svojih domova i zemlje, izrazito je naivan i štetan pokušaj izdvajanja navodnoga istinskoga antifašizma iz zločinačkoga poretka koga simbolizira današnji Srb, koji je totalno kompromitirao taj pokret, prevario ljude, a preživjeli pripadnici su danas, koliko ih ima – svi od reda pristali, što silom što milom, na uništenje svoga hrvatskoga naroda pod tim režimom. Ne može se na taj antifašistički oslobodilački pokret, koji je rezultirao polustoljetnom neslobodom hrvatskoga naroda, primjeniti jedno načelo, a na pripadnike Hrvatskih oružanih snaga, ustaše i domobrane drugo, pa jednima priznavati službeno dobru namjeru i danas ih politčki afirmirati, iako je njihov pokret završio u genocidu nad hrvatskim narodom, a druge osuđivati i sa stanovišta dobre namjere i želje da ostvare i obrane slobodu svoga naroda u bilo kakvim okolnostima, prvenstveno od koljača iz Srba, koji su svoj pohod nastavili tjekom antifašističke vladavine, te brutalnom zločinačkom agresijom na hrvatski narod devedesetih.

Načela su načela.

Zato je danas u Hrvatskoj smrtonosna zabluda davati ikakvu šansu bilo čemu što se krije ispod te antifašističke platforme, jer je ona industrija za proizvodnju povjesne genocidnosti hrvatskoga naroda, za “ukorjenjivanje zmije”. Na to hrvatska država ne smije pristati.

A pristaje u Srbu.

I na tisuću manje uočljivih detalja, kao što je primjerice zabranjivanje jednoga umjetnika, a neiskreno veličanje drugoga, iako im ni po čemu ne pripada.

S druge strane, poznato mi je da je upravo Kolinda Grabar Kitarović svojim ugledom kod izraelskoga predsjednika snažno utjecala na njegov pripremljeni govor, te uspjela bar u egzaktnim navodima u tom govoru, izbjeći izraelsku potvrdu srpskih epohalnih krivotvorina u Jasenovcu, iako ju je Izraelcima i cijelome svijetu potvrdila upravo hrvatska država preko Josipovića, kao i hrvatska historiografija preko čitavoga niza povjesničara, počevši od nadripovjesničara pokojnoga Slavka Goldsteina, do nadrizanstvenika Ive Goldsteina, prema riječima profesora Miroslava Brandta.

To nije malo, vrijedno je poštovanja, ali daleko je od dovoljnoga.

X. Podmukli udari HTV-a na Kolindu Grabar Kitarović


Pripadaju joj zasluge i zbog toga, i zbog činjenice da je pred izraelskim državnikom javno upozorila na krivotvorine i političku zlouporabu jasenovačkih i svih drugih žrtava II. svjetskog rata u NDH, te na činjenicu da je upravo hrvatski narod devedesetih godina pretrpio strašnu agresiju i podnio goleme žrtve za svoju slobodu upravo od krivotvora jasenovačkih žrtava.
Pitamo se zašto HTV nije spomenuo riječi Izraelca, kojima Josipovića dovodi na rub nacionalne izdaje urbi et orbi.
Zato što je HRT – Josipović.
A Josipović  je – Srb.
A Andrej Plenković puno opasnija politička kopija.

Nije za to odgovorna Kolinda Grabar Kitarović, iako će biti ukoliko ne bude pokušala utjecati sustavno na spriječavanje krivotvorina o svome narodu sa službenih državnih i javnih institucionalnih pozicija u Hrvatskoj, i bude se u okviru takvoga poretka oslanjala samo na svoje sposobnosti i utjecaj u kontaktima sa stranim državnicima. Pripadaju joj zasluge i zbog toga, i zbog činjenice da je pred izraelskim državnikom javno upozorila na krivotvorine i političku zlouporabu jasenovačkih i svih drugih žrtava II. svjetskog rata u NDH, te na činjenicu da je upravo hrvatski narod devedesetih godina pretrpio strašnu agresiju i podnio goleme žrtve za svoju slobodu upravo od krivotvora jasenovačkih žrtava.

Konačno, prije odlaska u Jasenovac, Izraelac se na Mirogoju poklonio žrtvama oslobodilačkoga domovinskoga rata, ali i to je ispod bubnjeva o njegovoj posjeti Jasenovcu ostalo praktično u medijskoj ilegali. Prešućivanje rečenice izraelskoga predsjednika o “ukorjenjenoj zmiji”, vrlo nizak i gotovo pa ilegalan intenzitet objava o posjeti Mirogoju, posve se uklapa u manje više otvorenu podmuklu kampanju HRT-a protiv predsjednice od kada je na čelu države. A HRT ne navodim kao izolirani incident, kao što u tom smislu nisam naveo ni jedan jedini primjer u ovoj analizi, nego isključivo kao sastavnicu – sveukupne zakonitosti uništenja hrvatske državnosti. U ovim slučajevima Predsjednicu se skrivanjem informacija pokušava kompromitirati kod njenih birača i nacionalnoga tijela, a u drugim slučajevima ismijati njen međunarodni ugled. Primjerice, nakon njezinoga sudjelovanja u ceremoniji proglašenja pobjednika Svjetskoga prvenstva, HTV je u svome Dnevniku istakao značajan svjetski odjek njezinoga nekonvencionalnoga ponašanja, navodeći podmuklo egzotične države – Peru i Bangladeš!?

Pa se pitamo zašto HTV nije spomenuo riječi Izraelca, kojima Josipovića dovodi na rub nacionalne izdaje urbi et orbi. Zato što je HRT – Josipović.

A Josipović  je – Srb.

A Andrej Plenković puno opasnija politička kopija.

XI. Kako i s kojim osloncem Kolinda Grabar Kitarović može obraniti Hrvatsku danas?


Kolinda Grabar Kitarović danas nema ni jedno bitno uporište u državnim politikama za ozbiljniji iskorak iz toga luđačkoga okruženja. Niti u takvim okolnostima ima bilo kakve šanse napraviti ono što je nužno. Ali, doček nogometaša joj je pokazao da ima golemo i neiscrpno izvoriše snage u hrvatskom narodu, koji ne pjeva forme radi – Zovi, samo zovi……

I za to joj ne treba posrednik, niti Plenkovićev HDZ, kojemu više nitko ništa ne vjeruje.

Neka zove.

Koliko god hrvatskom narodu treba simboličko uporište na vrhu države, toliko državniku treba takvo očekivanje naroda. A jasno je izrečeno dočekom nogometašima. I treba se janso didstancirati od performansi umirućega režima, koji nema više ni jedno jedino legitimno uporište, izuzev očajničkih pokušaja prjevara, koje mu se razbijaju o glavu, pa je nužan slijedeći korak priprema sigurne i što bezbolnije odstupnice kao i početkom devedesetih godina. Samo, na toj finti se ovaj put ne smije pasti, a predsjendica upravo mora pokazati otklon od tih pokušaja.

XII. Riječi “ja stojim iza toga” pretvoriti u programsku platformu – Ovo je Hrvatska


Ljude, najbolje umove treba pozvati bez zadrške i najaviti snažno nove državno-političke pravce, integrirane u tri riječi – Ovo je Hrvatska. Bez HDZ-a Andreja Plenkovića, jer to nije HDZ s početka devedesetih, nego njegova simbolička i programska negacija.  A bez toga se ništa ne može bitno popraviti ili preusmjeriti, pri čemu će i najveći osobni politički uspjesi u kontaktima s drugim državama, biti samo ukras bez ozbiljnih pozitivnih posljedica na sudbinu hrvatskoga naroda. Ta sudbina upravo je bit i smisao svake dobre politike.

Njezina poruka putem Deutsche Welle o Marku Perkoviću Thomsponu je izvrstan potez, a riječi – ja stojim iza toga, očiti su znak da razumije trenutak i ulijevaju državničku nadu. I to treba vrednovati, ohrabriti ju, dati joj potporu čak i uspkros grješaka koje sam spomenuo, jer to je mogući pravac stvaranja pretpostavki – dobre, jake, moćne države hrvatskoga naroda. Pogotovo u kontekstu riječi i poruka izraelskoga predsjednika, koji je jasno Hrvatskoj rekao, tko je, kako i kada zagadio svijet krivotvorinama o hrvatskom narodu, i zašto strani državnici dolaze u Hrvatsku s porukama koje je i on donio. To je dijagnoza, Izraelac nam ne treba riješavati probleme, to svatko razuman zna. Treba takve onemogućiti. Sve dok Kolinda Grabar Kitarović pokazuje volju za iskorakom, sve dok je spremna makar i detaljom utjecati na divljačku harangu u Hrvatskoj, suzbijati ju s najviše državne pozicije, a usprkos nadležnostima, riječi s te pozicije imaju golemu snagu, valja ju poduprijeti, istaći ono dobro i pokušati utjecati na njen tim, nju i javnost – kako bi se ispravilo ono što nije dobro. Ne smije ju se u tim pokušajima ostaviti na antifa streljani.

Ključni iskorak Kolinde Grabar Kitarović bio bi, kada bi jasno i glasno ukazala na nužnost potpune političke integracije hrvatskoga naroda odmah, bez obzira gdje naši državljani žive. To je jedini pravac riješenja, jer je neodrživo da se primjerice predsjednika Republike bira jednakim političkim pravom svakoga hrvatskoga državljanina, da će se na taj način birati zastupnici u Europski parlament, a Sabor, koji je istinski suveren prema ovlastima u državnome poretku, jer donosi zakone, isti ti državljani biraju na strahovito diskiminatorne načine s isključivanjem praktično pola hrvatskoga naroda iz procesa upravljanja nacionalnom državnošću. U  tom segmentu se krije moć  antife i neprijateljskih platformi u Hrvatskoj, u tom elementu nastaju i metastaziraju paradoksi o kojima sam govorio. Svi s istim potpisom. Tu je bit svega i to se mora promjeniti, nakon čega ništa u Hrvatskoj neće biti isto. To nije domet Željke Markić i saveznika joj Podolnjaka, čija je vizija prema predloženim izmjenama izbornoga sustava buvljačka, a borba protiv establišmenta takva da nikada ne prestane, ostane bez rezultata i u biti održava postojeće  stanje prividom konflikta angažirajući i usmjeravajući golemi nacionalni potencijal u  beskorisnost, i u konačnici – gašenje. To su zorno pokazali odnosom prema referendumskoj inicijativi protiv Istanbulske koncvencije, koju su pokušavali minirati na svakom koraku od trenutka objave. Ne zaboravimo, Istanbulska konvencija je – režim.

Ljude, najbolje umove treba pozvati bez zadrške i najaviti snažno nove državno-političke pravce, integrirane u tri riječi – Ovo je Hrvatska. Bez HDZ-a Andreja Plenkovića, jer to nije HDZ s početka devedesetih, nego njegova simbolička i programska negacija.  A bez toga se ništa ne može bitno popraviti ili preusmjeriti, pri čemu će i najveći osobni politički uspjesi u kontaktima s drugim državama, biti samo ukras bez ozbiljnih pozitivnih posljedica na sudbinu hrvatskoga naroda. Ta sudbina upravo je bit i smisao svake dobre politike.

Rijetki su trenutci u političkoj povijesti naroda kad jedna osoba dobije takvu šansu kao što ju danas ima Kolinda Grabar Kitarović. Hoće li ju znati i htjeti iskoritistiti, isključivo ovisi o njoj. S njom bi bilo lakše, rizici od kaotičnog stanja manji, ali svejedno će  se dogoditi uz ovu ili onu cijenu.

Photo: Deutsche Welle screenshot