Zahtjevi i pozivanje na odgovornost, kojima se pritišće hrvatskog čovjeka glasovati za Kolindu Grabar Kitarović izgledaju razumno, osviješćeno i moralno ispravno. Istovremeno, pozivatelje na odgovornost, pogotovo dugogodišnje obnašatelje visokih funkcija u državi i HDZ-u, i njihovo javno moraliziranje, u ovome trenutku se mora gledati s prijezirom i gađenjem.

Autor: Marko Ljubić

Matrica svaljivanja odgovornosti na hrvatski narod i mentalno nasilje nad ljudskom svijesti, umom, duhom i srcem se po prokušanom obrascu HDZ-a, koji tone sve dublje i koji se u odnosu na Tuđmanov državotvorni oslobodilački pokret u svim najvažnijim elementima pretvorio u njegovu suprotnost, nastavlja i uoči nedjeljnog finala izbora za predsjednika Republike. S posve izokrenutom, pa i izopačenom logikom stavlja se otvoreno sve do militantno, teret na ljude, koji više od dvadeset godina polažu nade u povratak te velike stranke svojim korjenima, koji su podupirali sva rukovodstva HDZ-a uporno i izvan razumskih uporišta na svim mogućim izborima, najčešće ga držali i održavali na vlasti, spašavali ga od njegovih rukovodstava, produžavali nadu članstvu, održavali, najčešće pritisnuti neimanjem izbora, iluziju, a posljedica svega je bila da su su sve dublje strukture mediokriteta i nikogovića u toj stranci, umjesto dužnicima svome izbornom tijelu i hrvatskom narodu, ponašali i osjećali Bogom danim monopolistima na odlučivanje i upravljanje nacionalnom sudbinom. Umjesto duga biračima, stranka se sve više ponašala kao da joj je narod dužan. Točno iz te točke i nastaje javno moraliziranje i kampanja da je nužno spasiti Hrvatsku od “ljevičarskog zla”, točno iz te pozicije trajne i nepropitkujuće nadležnosti se javno emitira poziv, bolje rečeno zahtjev, koji ne trpi dvojbe i alternative, da se u nedjelju mora izići na izbore i spasiti Hrvatsku glasujući za Kolindu Grabar Kitarović.

Nikada Račanova koalicija ne bi došla na vlast i strateški osmislila procese razdržavljenja hrvatskog naroda, da se u HDZ- u ispod skuta bolesnog Tuđmana na životnom i političkom odlasku nisu počupali njegovi suradnici, klanovi u stranci i interesne skupine, koji su bili spremni uništiti baš sve da se dokopaju moći, a prije svega da bi uništili suparničke skupine. I tada je upravo takav HDZ svu odgovornost svalio na hrvatski narod, izvukao se neokrznut, dobio novi politički kredit i nastavio provoditi Račanove pogubne antituđmanovske strategije. To se ponavljalo na svim izborima, a uvijek je baš HDZ učinio sve da na vlast dođe Mesić, Josipović, Račanova ili Milanovićeva koalicija i uvijek je taj isti HDZ plašio narod dolaskom tih politika na vlast. I uvijek je, upravo usporedno s njihovim vladanjem rasla opasnost s kojom plaše narod.

Svaki razuman čovjek, koji minimalno drži do svoga integriteta osjeća otpor prema tom zahtjevu. Ljude se ne bez razloga plaši posljedicama dolaska Zorana Milanovića na mjesto predsjednika Republike, ponajprije zbog duge kolone sjena iza njega, doslovno zloglasnih antihrvatskih političara u nizu od Željka Jovanovića, preko Ranka Ostojića do Nenada Stazića i desetine sličnih, krajnje militantnih zastupnika razorne platforme pobjednika Drugog svjetskog rata uokvirene u tzv. antifašizam, u koju su se integrirale baš sve anacionalne skupine, agenture i agenti svih vrsta i boja, počevši od izravnih nositelja vlasti u zločinačkom komunističkom jugoslavenskom režimu, raznih promotora devijantnih ljudskih sklonosti, antikatolika i antiteista, nositelja srpske političke, ali i ratne agresije, do tzv.lijevo liberalnih zombija, koji osobni smisao traže u bijegu od svojih korjena, a u biti od straha pred svojom bezvrijednošću i sumnjom u sebe. Uistinu treba biti idiot i posve nacionalno, ali i osobno neodgovoran pa biti ravnodušan prema činjenici da će dolazak na vlast Zorana Milanovića, snažno potaknuti te ljude, skupine i njihove opasne političke i društvene ideje i zanemariti posljedice takvih politika na i onako ranjen hrvatski narod.

Zato pozivi i zahtjevi kojima se pritiska hrvatskog čovjeka glasovati za Kolindu Grabar Kitarović izgledaju razumno, osvješćeno i moralno ispravno.

No, jesu li stvarno takvi, jesu li to valjani razlozi?

Nisu, ne bar u presudnoj mjeri, što znači da se opravdanost u tim pozivima ne može isključiti potpuno, ali se potpuno može i mora isključiti pozvanost većine pozivatelja na odgovornost, pogotovo dugogodišnjih obnašatelja visokih funkcija u državi i HDZ-u, a njihovo javno moraliziranje u ovome trenutku se mora gledati s prjezirom i gađenjem.

Evo zašto.

Prvo, zato što pitanje odgovornosti zbog postojanja takve “komunističke” opasnosti treba postaviti onima, koji su ju morali eliminirati iz nacionalnog života Hrvatske.

HDZ je od 2000. godine, izuzev u dva mandata stalno na vlasti, a kad nije na vlasti, snažna je oporbena stranka, koja uz saborsko djelovanje ima goleme resurse i moć aktivizacije naroda u pravcu rješavanja dubokih nacionalnih i državnih problema.

Nisu ni Mesić, ni Josipović, niti je Milanović pali s Marsa, niti su oni i njihove politike dovedeni niotkuda. Svi oni su posljedica pogubne političke platforme antifašizma, u biti politike utemeljene na vrijednostima i naslijeđu pobjede nad hrvatskim narodom 1945. godine. Tu paradigmu nacionalne negacije s pozicija baštine pobjednika Drugog svjetskog rata je potpuno prihvatio i postuđmanovski HDZ. Dok je god ta platforma službena državna i društvena vrijednost, dok se god s tih pozicija ravna Hrvatskom, Hrvatska će biti razapeta, paralizirana, stalno će se obnavljati generacije militantnih antihrvatskih političara i ti ljudi će biti stalna prijetnja Hrvatskoj.

Ni jedan uzrok nisu ni detektirali, kamo li rješili, ili bar pokušali rješiti. Nikada Račanova koalicija ne bi došla na vlast i strateški osmislila procese razdržavljenja hrvatskog naroda, da se u HDZ- u ispod skuta bolesnog Tuđmana na životnom i političkom odlasku nisu počupali njegovi suradnici, klanovi u stranci i interesne skupine, koji su bili spremni uništiti baš sve da se dokopaju moći, a prije svega da bi uništili suparničke skupine. I tada je upravo takav HDZ svu odgovornost svalio na hrvatski narod, izvukao se neokrznut, dobio novi politički kredit i nastavio provoditi Račanove pogubne antituđmanovske strategije. To se ponavljalo na svim izborima, a uvijek je baš HDZ učinio sve da na vlast dođe Mesić, Josipović, Račanova ili Milanovićeva koalicija i uvijek je taj isti HDZ plašio narod dolaskom tih politika na vlast. I uvijek je, upravo usporedno s njihovim vladanjem rasla opasnost s kojom plaše narod. Čudno, intrigantno, zar ne?

Nisu ni Mesić, ni Josipović, niti je Milanović pali s Marsa, niti su dovedeni oni i njihove politike niotkuda. Svi oni su posljedica pogubne političke platforme antifašizma, u biti politike utemeljene na vrijednostima i naslijeđu pobjede nad hrvatskim narodom 1945. godine. Ovdje je bitno naglasiti upravo ovu “pobjedu nad hrvatskim narodom”, jer završetak rata i pobjeda Titovih snaga nije uopće bila pobjeda samo nad Pavelićevom NDH, a još manje nad fašizmom i nacizmom, kako se predstavljala radi pokušaja skrivanja zločinačkih ciljeva jugoslavenskih i skrivenih srpskih politika, nego primarno pobjeda nad hrvatskim narodom, na koga je u cjelini primjenjena politika prava pobjednika na odmazdu, progon i istrijebljenje, te trajno razdržavljenje do potpunog uništenja nacionalnih državotvornih korjena.

Iako je na razmeđu epoha devedesetih godina XX. stoljeća ta pobjednička priča Drugog svjetskog rata urušena, poražena i strpana u europsku povijest, oslobođenjem pola istočne Europe, a slobodni europski narodi davno odustali od nje, ta politička paradigma je potpuno legalizirana i u samostalnoj Hrvatskoj, usprkos tome što je suvremena Hrvatska nastala nasuprot te platforme, i koja bi po definiciji morala biti potpuna suprotnost toj ubitačnoj platformi i politikama. Nitko ne može ostvariti stabilnost i razvoj državnosti hrvatskog naroda na političkoj paradigmi njegovog uništenja ili njegove negacije pobjednika Drugog svjetskog rata. Tu formulu nikada u povijesti ljudskog društva nitko nije ni otkrio, ni iskušao. Primjenjuje se samo u Hrvatskoj. Tu paradigmu nacionalne negacije s pozicija baštine pobjednika Drugog svjetskog rata je potpuno prihvatio i postuđmanovski HDZ, a čak i ako njegovo članstvo i pogotovo izborno tijelo ima snažan otpor prema tim vrijednostima, rukovodstva ili ne znaju, ili se ne usuđuju detektirati tu platformu kao izvorište politika i likova kakvi su Milanović i njegove sjene. Dok je god ta platforma službena državna i društvena vrijednost, dok se god s tih pozicija ravna Hrvatskom, Hrvatska će biti razapeta, paralizirana, stalno će se obnavljati generacije militantnih antihrvatskih političara i ti ljudi će biti stalna prijetnja Hrvatskoj.

HDZ je omogućio postojanje ovakvog Zorana Milanovića kao čimbenika najviše državne politike, omogućili su postojanje kolona opskurnih likova, koji marširaju hrvatskom javnošču, kreiraju javna pravila, trendove, kreiraju politike u kulturi, obrazovanju, znanosti, u baš svim presudnim  elementima društva i to Plenković danas predstavlja europskom stečevinom i uključivošću, a kad se te kolone usmjere na javne, društvene i državne pozicije hadezeovaca, nastaje jauk i poziv na moralnu odgovornost.

Temeljna državna prekretnica mora biti politička i vojna pobjeda nad pobjednicima Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, a to znači nužno uništenje antifašističke paradigme i državno-političku emancipaciju hrvatske nacionalne suverenosti.

Bez toga izlaza nema, niti ga ima u kombinaciji antifašizma i suverenosti, a upravo s tom perverznom kombinacijom Hrvatska propada godinama, a baš se HDZ služi tom pričom neshvaćajući ili lažući o Tuđmanovoj pomirbi i nekakvom nestvarnom jedinstvu suprotnosti.

Nije hrvatski narod ni odgovoran, ni kriv zbog postojanja takve platforme, niti je kriv zbog činjenice da pripadnoci te platforme imaju tako golem utjecaj u zemlji, proporcionalno daleko veći od formalne participacije u državnoj vlasti, a ponajmanje je hrvatski narod kriv za predsjednikovanje Mesića, Josipovića, Račana ili Milanovića. Kao što nije odgovoran za Plenkovićeve politike.

Reći ćete – nije li narod izabrao na izborima sve te ljude?

Da.

No, ključno je pitanje – je li imao izbora i ono najosnovnije, je li stvarno cjelokupan hrvatski narod mogao birati, utjecati i jesu li ustavno-zakonske norme i pravila omogućila iskazivanje potpune ili bar približno optimalne mogućnosti, prava i odgovornosti hrvatskom narodu za upravljanje svojom nacionalnom sudbinom. Pitanje koje je nužno postaviti je – tko je donio i ustanovio ta pravila, tu nemogućnost slobodnog izbora te tko je to morao razriješiti, a nije?

Degutantno je gledati i slušati Jandrokovića, Reinera, Brkića, a pogotovo Plenkovića, kako navodno spašavaju Kolindu Grabar Kitarović. Pa ti ljudi su baš svim što su učinili tjekom aktualnog mandata hadezeove vlasti doslovno uništili tu ženu. Tko god površno pogleda tu ženu unazad pet godina i danas, jasno vidi da to u političkom smislu, a vrlo opasno i uopće, više nije ista osoba.

Niti su ljudi imali izbora, niti su uvjeti i pravila takvi da izbora može biti, onoga stvarnog izbora. Jer, nikakvog opravdanja za HDZ nema da je, da su, mirno gledali i poticali ustavim rješenjima političke namjere antihrvatskih režima XX. stoljeća,  da se polovica hrvatskog naroda politički eutanazira, da se potvrdi uništenje biološke esencije hrvatske državnosti, razvlasti milijune ljudi, te time omogući naslijeđenoj uvjerljivoj manjini bivšega režima i novoproduciranim sljedbenicima, da u njima prilagođenim pravilima kvazidemokratskog poretka, budu kriterij državnih i društvenih vrjednosti samostalne Hrvatske. HDZ je, ili neznanjem, ili zbog refleksnog straha stranačkih mediokriteta za nezasluženo stečene društvene pozicije, ili svjesno s antihrvatskim namjerama pod nacionalnim plaštom, omogućio postojanje ovakvog Zorana Milanovića kao čimbenika najviše državne politike, omogućili su postojanje kolona opskurnih likova, koji marširaju hrvatskom javnošču, kreiraju javna pravila, trendove, kreiraju politike u kulturi, obrazovanju, znanosti, u baš svim presudnim  elementima društva i to Plenković danas predstavlja europskom stečevinom i uključivošću, a kad se te kolone usmjere na javne, društvene i državne pozicije hadezeovaca, nastaje jauk i poziv na moralnu odgovornost ljudi, koji su jedino odgovorni i jedino mogu biti odgovorni zato što su bili milostivi prema HDZ-u i davali mu bezuvjetno političke kredite, koje nikada nisu pokušali vratiti. Degutantno je gledati i slušati Jandrokovića, Reinera, Brkića, a pogotovo Plenkovića, kako navodno spašavaju Kolindu Grabar Kitarović. Pa ti ljudi su baš svim što su učinili tjekom aktualnog mandata hadezeove vlasti doslovno uništili tu ženu. Tko god površno pogleda tu ženu unazad pet godina i danas, jasno vidi da to u političkom smislu, a vrlo opasno i uopće, više nije ista osoba. Plenković primjerice danas traži razloge kritičnog provlačenja Kolinde Grabar Kitarović u finale izbora, optužuje sve i svakoga, medije čija javna pravila i financiranje diktira njegova vlada i ministrica Obuljen, suparnike, nacionalnu alternativu, a glatko je odbio provesti preporuku Europskog parlamenta prošle godine o uvođenju dopisnog i elektronskog glasovanja, isključivo zbog straha od konkurencije s nacionalnog spektra za svoj rezultat na europskim izborima. Znao je tada da je to uže oko vrata Kolindi Grabar Kitarović i snažni vjetar u leđa antifa kandidatima na europskim i predsjedničkim izborima. A sad poziva na mobilizaciju pred “komunističkom” opasnošču. To pitanje nije palo na pamet ni jednome njegovom suradniku, niti je Kolinda Grabar Kitarović reagirala na to, pogotovo ovim najbližima, koji danas gotovo prijete hrvatskom narodu pozivajući ga na moralnu pravovjernost po njihovom nemoralnom receptu.

To samo pokazuje da je Plenkoviću i današnjem rukovodstvu HDZ -a, daleko važnije bilo spriječiti konkurenciju na nacionalnoj strani, makar na taj način snažno potakli i ohrabrili uzlet ljevice, odnosno antifašista, jer ovo što se naziva ljevicom veze s tim nema.

Desetljećima uzgajaju čudovište, legaliziraju i potiču otvoreno neprijateljske politike, kao Pupovčevu srpsku politiku, golemim sredstvima financiraju suspektne do posve izopačenih inicijativa, kadroviraju kreature u medijskim i kulturnim politikama i u rukavicama potiču eliminaciju izvrsnih ljudi, rugaju se hrvatskom narodu zastrašujućim eksperimentima u obrazovanju, a onda kad čudovište ugrozi njihove osobne pozicije, moraliziraju narodu i pokušavaju ga privesti moralnom redu i borbi protiv čudovišta.

To je totalna izopačenost.

Da nije ovakvog Plenkovića i HDZ-a, ne bi bilo ni Škore ni njegovih glasača


Da nema ovakvog Plenkovića i HDZ-a ne bi bilo Škore, ali ne bi bilo ni relevantnog aspiranta na državni vrh s antifa spektra. Ta politička platforma bi bila egzotična kadrovska skupina, više kao živi podsjetnik i spomenik surovoj prošlosti hrvatskog naroda, nego prijetnja. A konkurencija, ona poticajna, stvaralačka, razvojna bila bi isključivo nacionalno-kršćanskog profila, gdje bi bilo jedino pitanje koji je kandidat i politika bolja za Hrvatsku, a ne koja je manje zlo. Temeljno je nacionalno pitanje – Zašto nemamo takvu konkurenciju i tko je za to odgovoran?
HDZ je zbog realnih potencijala koje je imao cijelo vrijeme, isključivo odgovoran zbog realnih potencijala koje je imao cijelo vrijeme, za nepostojanje takvoga izbora.

Strašno je gledati sada pritisak na tzv. Škorine glasače, na Škoru, da se ujedine sa svojim političkim suprotnostima, kako bi se spriječila pobjeda Zorana Milanovića. Ispada eto, da nije bilo Škore, Milanović ne bi imao šanse, što u prijevodu znači da je Škoro i ljudi koji su ga poduprli opasnost za Hrvatsku. Ti ljudi koji se obraćaju Škorinim glasačima silno podcjenjuju zdrav razum tih 460 tisuća hrvatskih državljana, a precjenjujući Škoru istodobno, još jednom zorno pokazuju da nemaju blage veze što se događa. Škoro je dobio kredit, ti ljudi su stali iza njega, ne zato što je nudio razumski dokaziva jamstva ili što je bio nekakav dokazani državnički potencijal, nego zato što je govorio o nužnosti promjena, jer svatko zdrava razuma zna da se u okviru istih pravila i s istim sudcima, ne može iskoračiti iz problema, a bez iskoraka se problemi ne mogu rješiti. Škori je taj kredit prestao vrijediti u izbornoj noći prvoga kruga izbora jer ga ne može koristiti za posao za koji ga je tražio, a najbolje će se vidjeti koliko ga je preostalo na finalnom prebrojavanju nevažećih listića, jer je politički neoprezno pozvao ljude na tu novu provjeru lojalnosti, ili na svojevrsne izbore u izborima.

Ni jedan glas za Škoru nije stvarna pomoć Milanoviću, dapače. Ljudi su uz invalidni HDZ upravo od njega očekivali da obećanim promjenama razori političku platformu koja generira političkog Milanovića, pri čemu nije bitno bilo u trenutku glasovanja je li Škoro to namjerava ili ne. Ljudi su znali tko to sigurno neće ni pokušati, a kod Škore nisu imali razloga misliti da neće, što je bila jedina njegova stvarna prednost. Brzo bi se Škoro suočio kao predsjednik s činjenicom da ta platforma i razvoj isključuju jedno drugo, čak i ako nije bio siguran u to.

Dakle, nije Škorinih 460 tisuća stvarni razlog moguće pobjede Milanovića, nije čak i ako to Škoro želi.

HDZ nema pravo tražiti više pomoć hrvatskog naroda, a pogotovo nemaju pravo interesne skupine u borbama za prevlast u stranci tražiti izvanjsku pomoć za svoje ciljeve, jer stranačke borbe u HDZ-u nisu, niti smiju biti nacionalni problem. Izborite se gospodo za svoje ciljeve sami, pokažite da ste drugačiji, zaslužite povjerenje pa ga tražite.
Usmjeravati sad gnjev na Škoru, nepošteno je i teško zavaravanje hrvatskog naroda. Tu je nebitan Škoro, odgovornost se neizravno preko njega, delegira na hrvatske ljude. Valja uništiti uzročnike zla, a ne boriti se protiv posljedica.

Da nema ovakvog Plenkovića i HDZ-a ne bi bilo Škore, ali ne bi bilo ni relevantnog aspiranta na državni vrh s antifa spektra. Ta politička platforma bi bila egzotična kadrovska skupina, više kao živi podsjetnik i spomenik surovoj prošlosti hrvatskog naroda, nego prijetnja. A konkurencija, ona poticajna, stvaralačka, razvojna bila bi isključivo nacionalno-kršćanskog profila, gdje bi bilo jedino pitanje koji je kandidat i politika bolja za Hrvatsku, a ne koja je manje zlo. Temeljno je nacionalno pitanje – Zašto nemamo takvu konkurenciju i tko je za to odgovoran?

HDZ je zbog realnih potencijala koje je imao cijelo vrijeme, isključivo odgovoran zbog realnih potencijala koje je imao cijelo vrijeme, za nepostojanje takvoga izbora.

SDP, Pupovac, komunjare, udbaši, kosovci, jugoslavenčine, globalisti, islamisti, se ne mogu okrivljavati niti biti presudno odgovorni za to, jer nikada nisu imali takav potencijal u hrvatskom narodu, pa iako su njihove politike nužno usmjerene na ograničavanje mogućnosti izbora, jer drugačije kao izrazita manjina nisu mogli opstati sa svojim suspektnim ciljevima, sva njihova moć i potencijalna opasnost od njih, ovisila je o HDZ-u presudno.

Zato HDZ nema pravo tražiti više pomoć hrvatskog naroda, a pogotovo nemaju pravo interesne skupine u borbama za prevlast u stranci tražiti izvanjsku pomoć za svoje ciljeve, jer stranačke borbe u HDZ-u nisu, niti smiju biti nacionalni problem. Izborite se gospodo za svoje ciljeve sami, pokažite da ste drugačiji, zaslužite povjerenje pa ga tražite.

Usmjeravati sad gnjev na Škoru, koji može biti što god tko hoće misliti, a nitko ne zna što bi bilo da je bilo i bi li stvarno bio inicijator značajnih dobrih promjena ili još jedno razočarenje, nepošteno je i teško zavaravanje hrvatskog naroda. Tu je nebitan Škoro, odgovornost se neizravno preko njega, delegira na hrvatske ljude.

Valja uništiti uzročnike zla, a ne boriti se protiv posljedica.

Konačno, jesu li Kolinda Grabar Kitarovič i Zoran Milanović izraz istih političkih vrjednosti, jesu li oni isto u personalnom smislu?

Milanović mora biti rigidni anacionalni antifa ako želi dobiti glasove svoje skupine, Kolinda Grabar Kitarovič mora ostati u bilo kakvom odnosu s naciomalnim i krščanskim dijelom naroda, ako želi ostvariti svoj cilj. Milanović je tu u bitno povoljnijem položaju, jer na antifa spektru nema skrivenih politika niti trebaju lagati jedni drugima o svojim namjerama, dok na nacionalno-kršćanskom spektru imamo izrazito anacionalnog lijevo-liberalnog karijeristu Plenkovića, koji je svoj biljeg snažno utisnuo u HDZ i silno kompromitirao pozicije Kolinde Grabar Kitarović.

Ne, nisu.

Njihova politička osobnost gotovo nema veze s njihovim osobnim vrjednostima, izazito je određena njihovim izbornim tijelima, a ta tijela su u temeljnim državno- političkim vrjednostima najčešće suprotstavljena do isključivosti. Oboje su u biti produkti degenerativnog političkog poretka, formirani u njegovim labirintima i okvirima, oboje nemaju ni snage ni znanja, niti misle da je potrebno ili moguće iskoračiti iz tih okvira. Djeluju javno kao suprotnosti, misle da jesu suprotnosti, no Milanović svom izbornom tijelu ne nudi nemoguće, a Kolinda Grabar Kitarović nudi.

Niti su zbog toga dobri, niti zli. Ne mogu se drugačije ponašati ako žele ostvariti osobni karijerni uspjeh u okvirima takvoga poretka.

No, i jedno i drugo bitno određuje njihovo izborno tijelo. Milanović mora biti rigidni anacionalni antifa ako želi dobiti glasove svoje skupine, Kolinda Grabar Kitarovič mora ostati u bilo kakvom odnosu s naciomalnim i krščanskim dijelom naroda, ako želi ostvariti svoj cilj. Milanović je tu u bitno povoljnijem položaju, jer na antifa spektru nema skrivenih politika niti trebaju lagati jedni drugima o svojim namjerama, dok na nacionalno-kršćanskom spektru imamo izrazito anacionalnog lijevo-liberalnog karijeristu Plenkovića, koji je svoj biljeg snažno utisnuo u HDZ i silno kompromitirao pozicije Kolinde Grabar Kitarović. Osnovni problem Kolinde Grabar Kitarović u programsko-političkom smislu je temeljna zabluda da je moguće na integraciji antifašizma i nacionalnog identiteta graditi državnu politiku, a Milanović oko toga nema dvojbi, njegova politička platforma polazi od uništenja nacionalnog u društvenom diskursu. Njegova platforma opravdava i zlo kao model djelovanja, njena naivno i neinteligentno polazi od neuviđanja temeljnog zla. Nisu dakle nikako usporedivi Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović s pozicija dnevno-političkog ponašanja i vrjednosnih obilježja njihovih izbornih tijela, ali oboje njih se nalaze u ograđenom toru iz kojega ni ne pomišljaju izići, jer su rođeni i odrasli u njemu, utoliko više ukoliko su iz toga tora doživjeli velikog svijeta i karijerno se potvrdili u njemu. Nije ih svijet potvrđivao i honorirao im iskorak iz torova, nego zbog discipliniranog prihvaćanja ograničenja. Njima svijet nije bio izraz slobode, nego još čvršće povezanosti s tim torom i njegovim ogradama. Razlika je samo u ponašanju u tim torovima, pa tko se može zadovoljiti modifikacijama ograničene slobode, pronaći će svoj izbor između njih dvoje. Realno, modalitet ograničenja slobode koga predstavlja Kolinda Grabar Kitarović je u pravilu manje brutalan u svakodnevnici u odnosu na Milanovićev. To jednom dijelu ljudi može biti motiv za potporu njoj, kao što im brutalnost Milanovićeve političke platforme može biti također motiv izbora manje lošeg kandidata i zadovoljavanja s tim. No, dugoročno gledano to nije rješenje, jer se protiv neslobode i zla mora boriti i mora se iskorjeniti njegove uzročnike, a ne pristajati na iluzije.

Zato je pravac za nacionalnu i osobnu sreću u novoj i svim ostalim budućim godinama ne pristajati na ograničenja i nakazne kvazimoralne imperative političkih i društvenih perverznjaka, konačno zastati pred sobom i vjerovati u svoju odluku i razum. I ne ponašati se kao nečiji glasač, nego kao slobodan čovjek vjeran sebi i vrjednostima svoga naroda.

Neće dakle sreću hrvatskom narodu donijeti Plenkovićevo predsjedanje EU i slične budalaštine, zbog kojih je on beskrupulozno založio Hrvatsku i podredio svome paradiranju europskim pozornicama državno-politički poredak, niti će hrvatska sreća presudno ovisiti u novoj godini i godinama pred nama od Kolinde Grabar Kitarović, ili nesreća od Milanovića. Nemaju oni tu moć. Stvar je osobnih procjena kako će se tko opredjeliti na izborima, a stvar je razuma i moralni imperativ pronaći modalitete i odgovarajući politički pokret koji će jasno prepoznati uzroke nevolja i imati moć otkloniti ih. Sve je to u nama i oko nas, valja prepoznati.  To su bitne stvari i izvori stvarne sreće, a ne pristajanje na moralnu diktaturu nemoralnih perverznjaka.

Komentari