Pogani trač (preciznije, čistu laž) o srpskom podrijetlu Škorine supruge Kim Ann na društvenim je mrežama lansirao jedan negdašnji temeljito diskreditirani kvazinovinar, napisavši kako je riječ o kćeri pokojnoga Emila Luzaicha, srpskog emigranta u Pittsburghu, vlasnika restorana Emil’s Lounge, kojega danas vode njegove druge dvije – biološke – kćeri, začinivši to kojekakvim bljutavim spletkama o tome kako je negdašnji desetar JNA pa dezerter u Domovinskom ratu M. Škoro baš u tom srpskopravoslavnom okruženju pisao i skladao, ni više ni manje, nego “Ne dirajte mi ravnicu”.

Autor: Mark Cigoj

Etno-biznis je jako unosan, piše u jednomu od komentara pod velikim intervjuom Milorada Pupovca u Večernjem listu od 22. rujna nad kojim se koči oprema: “Pupovac o pismu s Pantovčaka – To nije uobičajeno i može napraviti ozbiljnu štetu meni, ali i predsjednici – Nikada nisam razmišljao o odlasku, ni u Srbiju, ni ikamo drugdje, kaže čelnik SDSS-a”, a taj je jezgroviti uopćeni komentar odmah dopunjen drugim u kojemu se konkretizira: – Unosno je živjeti u Hrvatskoj i širiti strah među Srbima u Hrvatskoj! 

Predsjednik SDSS-a u tom se novinskom razgovoru – odgovarajući na desetak podilazećih, sugestivnih pitanja u kojima se ne može nazrijeti ni trunka želje za razjašnjavanjem povoda zbog kojih mu je najtiražniji hrvatski dnevni list odlučio posvetiti najveći prostor u svojemu nedjeljnom izdanju, iako je takvih povoda u novije doba u izobilju – zapravo bavi sa samo dvije teme: svojom ulogom u vladajućoj koaliciji Andreja Plenkovića i svojom ulogom u predstojećoj predsjedničkoj kampanji, tek ih ilustrativno i usput logoreično zamagljujući zamornim tiradama prepunima dvosmislenosti o političkoj baštini dr. Tuđmana, o sadašnjemu i bivšemu HDZ-u, o HNS-u, o tzv. ljevici i tzv. desnici, o ćirilici i vukovarskom gradonačelniku Penavi, a iznad svega, o napetostima, nesporazumima i animozitetu prema Srbima, koji se tako ispostavljaju kao nekakva zasebna, segregatna, izdvojena, getoizirana točka oko koje se cijeli maleni hrvatski politički svijet vrti, od koje sve počinje i s kojom sve završava jer su se, kako kaže, odjednom pojavili mnogobrojni mrzitelji, “odjednom su se pojavili ljudi koji su počeli voditi politike u društvu bez obzira na to je li riječ o stranačkim ljudima ili nestranačkim ili iz pojedinih nevladinih organizacija, je li riječ o ljudima koji su politički ili nepolitički ljudi, kao što je riječ o pripadnicima klera… Ti su ljudi odjednom na različite načine počeli doprinositi tome da u Hrvatskoj počinje rasti netolerancija, da se počinje tolerirati ono što se ne smije tolerirati. Upravo su ti ljudi odgovorni za porast mržnje i netolerancije prema Srbima u Hrvatskoj.”

“Nismo se mislili upletati u izbornu kampanju i to je nešto čega ćemo se držati. Mi samo želimo da ovi izbori za predsjednika dobiju ozbiljan karakter, da glavna tema tih izbora ne budemo mi i da produbljivanje animoziteta prema Srbima u Hrvatskoj ne bude nešto na čemu će se zasnivati kampanja, posebno desnog dijela kandidata za predsjednika Republike” – kaže u jednomu trenutku dr. Pupovac, zapravo se dovodeći u kontradikciju s cijelim tonom intervjua, u kojemu se izbjegao ikako izjasniti o Zoranu Milanoviću i u kojemu je s minucioznim oprezom sročio formulacije o Kolindi Grabar-Kitarović, što je pametno: pa ipak je ona designirani kandidat Plenkovićeva HDZ-a, čije koalicije je odmjereni Pupovac dio, ne valja gristi ruku koja te hrani.

No, zato ista ili slična odmjerenost iščezla je na spomen predsjedničkoga kandidata dr. Miroslava Škore, koji je “čak rekao da bi zabranio vaše djelovanje, pa i rad”, kako je to naveo Večernjakov novinar:

“Gospodin Škoro očito ima savjetnike, a koji vjerojatno nisu njegova supruga koja bi, vjerujem, imala više razumijevanja za pitanja manjina općenito kao državljanka SAD-a manjinskog podrijetla, koji ga usmjeravaju na to da je dobro da se na politici ozloglašavanja i sotoniziranja SDSS-a i njegova predsjednika zaradi neki politički poen i da se posegne za mehanizmom zaštite zabrane jedne demokratske stranke koja djeluje demokratskim sredstvima, ne sredstvima koja su suprotna odredbama Ustava ili zakonima Republike Hrvatske. Ne znam želi li gospodin Škoro time zapravo postići da mi možda nekako pokleknemo i onda pozovemo naše birače da glasaju za njega. Ako misli da će to biti dobro za Hrvatsku i da će on zato biti bolji predsjednički kandidat, možda bismo mi u SDSS-u mogli razmisliti i onda objaviti da ćemo gospodina Škoru, kao predsjedničkog kandidata, podržati na ovim izborima i time mu priskrbiti znatnu količinu glasova naših birača. Vjerujem da bi mu takva naša objava bitno povećala popularnost – kazao je Pupovac. 

Riječ je, naoko, o još jednomu od pupovčevskih retoričkih kalambura. Ali, samo naoko! Budući da se u podtekstu kriju itekakve insinuacije i podvale, te krajnja civilizacijska nekorektnost, na rubu pomanjkanja opće građanske pristojnosti, a potom, naravno, i politička nekorektnost (koja je, međutim, u slučaju predsjednika saborskoga Odbora za ljudska prava i prava manjina ionako notorna!).

Doktor lingvistike Pupovac, po svojemu ustaljenom refleksu, sklon je “lingvistički” izigravati žrtvu, čak žrtvom proglašavajući i svoju stranku (SDSS) svakovrsno upitne vjerodostojnosti i djelovanja, kao što je sklon žrtvom sotonizacije proglašavati i svoj SNV, a u konačnici i cijeli svoj manjinski srpski narod u Hrvatskoj te ukupnu srpsku naciju, ma gdje bila.

Što znači aluzija na Škorine “očite savjetnike”, i to one koji “vjerojatno” (?) “nisu njegova supruga, državljanka SAD-a manjinskog podrijetla”, koji “ozloglašavaju i sotoniziraju SDSS i njegova predsjednika” te “posežu za zabranom jedne demokratske stranke””?

Otvoreno govoreći, Pupovac pod “savjetnicima koji vjerojatno nisu Škorina supruga”, zasigurno misli na Velimira Bujanca te općenito na krug ljudi oko Bujanca, samo je nejasno zašto ga ne imenuje ili makar nekoga iz njegova kruga, budući da Bujančevo navijanje i dobar odnos sa Škorom nije nikakav tajni niti obavještajni podatak, a čak nije niti protuzakonit (ni Bujančev odnos spram Škore, niti govor o tome), kao što nikakva tajna nije da su Bujanec i Pupovac – sa svim svojim suradnicima i raspoloživim im sredstvima pomagačima i pomagalima – u trajnomu medijskomu, pravnom i političkom ratu, a gdje je pak temeljito dvojbeno jedino  tko koga više ozloglašuje, sotonizira i nastoji zabraniti te kako, zbog čega i uz čiju pomoć to rade. 

Doktor lingvistike Pupovac, po svojemu ustaljenom refleksu, sklon je “lingvistički” izigravati žrtvu, čak žrtvom proglašavajući i svoju stranku (SDSS) svakovrsno upitne vjerodostojnosti i djelovanja, kao što je sklon žrtvom sotonizacije proglašavati i svoj SNV, a u konačnici i cijeli svoj manjinski srpski narod u Hrvatskoj te ukupnu srpsku naciju, ma gdje bila. Umjesto da se zapita koliko je pojedinaca (poput “savjetnika Bujanca”) i koliko skupina on ozloglasio, ozloglašavao, sotonizirao pa čak kada je riječ i o cijelom narodu, u ovom slučaju hrvatskom, o njegovu društvu i državi, o njegovoj većinskoj religiji, itd., primjerice, samo u nedavnom strašnom vradžbinskom gatanju i apokaliptičnom zazivanju – RH bi mogla završiti poput NDH, tobože, boji se on proročki. 

Škore pak što se tiče, on je svoje riječi o SDSS-u i “zabrani” višekratno obrazložio, i to s upravo obratnom porukom, no svakako nije nimalo nebitna činjenica da se o zabrani SDSS-a razgovaralo, da se razgovara i da će se još naširoko razgovarati, naprosto jer za to postoje razložni argumenti, kako oni za, tako i oni protiv. Uostalom, zar se i sam dr. Pupovac ne zalaže baš za to, za razgovor? Ili misli da bi trebalo samo “ozloglašavati, sotonizirati i zalagati se za zabranu” samo kad je posrijedi, recimo, HOS i njihovo geslo “Za dom spremni”, a nipošto SDSS kojega su u postapokaliptičnom razrušenom Vukovaru osnovali pokojni osuđeni ratni zločinac skladištar Goran Hadžić i gradonačelnik “oslobođenog Vukovara” dr. Vojislav Stanimirović tako što su zločinačkom SDS-u pokojnog psihijatra dr. Jovana Raškovića i pokojnoga također osuđenoga ratnog zločinca-pokajnika, zubara dr. Milana Babića pridružili njegov (Pupovčev) SSS, načinivši – mirnoreintegrcijski SDSS?!

Međutim, najpodlije u citiranom dijelu intervjua jest Pupovčevo uvlačenje u priču Škorine “supruge državljanke SAD-a manjinskog podrijetla”, i to ne samo zato što se takvo što u civiliziranom svijetu jednostavno ne radi – vrlo banalno, Škorina supruga, Škorina djeca, uopće Škorina obitelj, to su privatne osobe, nisu predsjednički kandidati niti bilo što slično! – već još više zbog onoga opisnog dijela u kojemu se ona, osim naglašeno kao osoba ženskog spola, karakterizira kao strana državljanka, uz to manjinskog podrijetla, a pri čemu se čak niti ne navodi gdje je to njeno podrijetlo “manjinsko”: 

  1. u čovječanstvu, zato što je žensko? 
  2. u SAD-u, zato što je iz useljeničke obitelji? 
  3. u Hrvatskoj, zato što je došla iz SAD-a ili pak – kako pogani trač kruži – zato što je navodno Srpkinja, odnosno, polu-Srpkinja?

O vjerojatno smišljenom mnoštvu neistinitih podvala na Škorin račun (koje podvale ponekad nadmašuju čak i one razumski teško probavljive na račun predsjednice) ne valja trošiti puno riječi, no pravde radi, treba reći – Škorina supruga (majka njegove djece s kojom je u braku 30-ak godina) ipak nije kći pok. Emila Lužajića, već je taj čovjek oženio njezinu udovicu majku, nakon smrti njezina oca pa je pritom usvojio i Kim Ann te je bio, znači, njezin dobri očuh.

Naime, pogani trač (preciznije, čistu laž) o srpskom podrijetlu Škorine supruge Kim Ann na društvenim je mrežama lansirao jedan negdašnji temeljito diskreditirani kvazinovinar, napisavši kako je riječ o kćeri pokojnoga Emila Luzaicha, srpskog emigranta u Pittsburghu, vlasnika restorana Emil’s Lounge, kojega danas vode njegove druge dvije – biološke – kćeri, začinivši to kojekakvim bljutavim spletkama o tome kako je negdašnji desetar JNA pa dezerter u Domovinskom ratu M. Škoro baš u tom srpskopravoslavnom okruženju pisao i skladao, ni više ni manje, nego “Ne dirajte mi ravnicu”, vjerojatno najčuveniju jesenjinovsku baladu Domovinskog rata:  Večeras me, dobri ljudi, nemojte ništa pitati, neka suze tiho teku pa će manje boljeti. Ne dirajte mi večeras uspomenu u meni, ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti. Još u sebi čujem majku kako tužna govori: kad se jednom vratiš, sine, ja ću te čekati. Mene zovu moja polja, mene zovu tambure, prije nego sklopim oči da još jednom vidim sve…

O vjerojatno smišljenom mnoštvu neistinitih podvala na Škorin račun (koje podvale ponekad nadmašuju čak i one razumski teško probavljive na račun predsjednice) ne valja trošiti puno riječi, no pravde radi, treba reći – Škorina supruga (majka njegove djece s kojom je u braku 30-ak godina) ipak nije kći pok. Emila Lužajića, već je taj čovjek oženio njezinu udovicu majku, nakon smrti njezina oca pa je pritom usvojio i Kim Ann te je bio, znači, njezin dobri očuh.

Nepojmljivo je pak da bi dr. Pupovac (za kojega također kruži priča kako potječe iz miješanoga srpsko-hrvatskoga braka), olako pregrmio neki sličan izričaj na račun statusa, uloge, podrijetla svoje druge (vjenčane? nevjenčane?) supruge u nekakvu zamišljenomu sličnom kontekstu, a još je manje pojmljivo da se on služi takvom retorikom, između ostaloga, u svojstvu predsjednika saborskoga Odbora za ljudska prava i prava manjina.

Ali je zato pojmljivo da on u svojstvu predsjednika SDSS-a – koji samu činjenicu da postoji desna politička scena smatra kriminalom (!?) – cinično se podrugujući, najavljuje da bi SDSS mogao Škoru “podržati na ovim izborima i time mu priskrbiti znatnu količinu glasova SDSS-ovih birača”. 

U ovom slučaju, čak nije ni važno na čiji se račun dr. Pupovac podruguje – na račun svoj, na račun Škorin ili na račun hrvatskoga izbornog sustava – važno je da ga smisao za opori humor još nije napustio.

Mark Cigoj je glavni urednik portala dnevno.hr i tjednika 7Dnevno
Ilustracija: Mate Bašić

Komentari