Sintagma “predsjednik svih građana” ima izvorište u gotovo stoljetnoj filozofsko-revolucionarnoj koncepciji, koja se obično veže za tzv. Frankfurtsku filozofsku neomarksističku školu revizionista Marksova koncepta revolucije, besklasnog društva i idejnog avangardizma, koji su, uviđajući strahotu i Zapadu potpunu neprihvatljivost iskustava tadašnjeg sovjetskog bolješevičkog revolucionarnog modela, kome je, iako ne i formalno, ali esencijalno idejno i programski pripadao i režim u SFRJ, neomarksisti pokušali ponuditi kao novi model nametanja revolucionarnih ideja narodima svijeta, posebice narodima zapadne demokracije.

Autor: Marko Ljubić

Predsjednik Republike nije predsjednik nekakve skupine građana, niti bilo koje ad hoc zajednice. Republika je institucionalna forma uređenja društvenog odlučivanja u jednoj zajednici, u hrvatskom slučaju u zajednici hrvatskog naroda. Od trenutka formiranja ili u hrvatskom slučaju obnove samostalne države, republika je izabrana kao model uređenja i obavezna je temeljnim osnivačkim ili obnoviteljskim aktima za sve ljude koji su, ili državljani, ili su gosti na bilo kakav način u životu pod pravnom nadležnošću Republike Hrvatske. Dakle Republike. U demokratskim društvima pluralnog političkog modela izbora ljudi za obavljanje državnih poslova, različitosti se natječu, a ne prisiljavaju na nekakvo jedinstvo. Za svako fukcioniranje uređenih društava utvrđuje se minimum jedinstvenih temeljnih vrijednosti i standarda, njih štiti i jamči država i njene institucije, a ti temeljni jedinstveni standardi i vrijednosti ne moraju, niti mogu biti izraz volje svakoga državljanina ili kako ljevičari u Hrvatskoj vole  reći izbjegavajući pojam “hrvatski narod” ili “hrvatska nacija” – građanina. Neke različitosti, koje postoje u slobodnom društvu nikako ne mogu postati jedinstvo, ali imaju pravo postojati. Ljudi se slobodno opredjeljuju za vrjednosne, društvene, političke i ine sadržaje, jednima su sastavni dio identiteta jedni, a drugima drugi sadržaji. Postojanje Republike, odnosno države u bilo kojem obliku uređenja, mora se zasnivati na identifikaciji države i većine pripadnika narodne zajednice, koji su utemeljili tu državu. Nikada nije moguće postići potpuno suglasje svih državljana ili pripadnika političkog naroda ili nacije oko svih pitanja, pa se zato uvijek biraju pitanja, koja su nesumnjivo najvažnija za opstanak te zajednice i oko tih pitanja se nastoji stvoriti najšire moguće općenacionalno suglasje. Kad se postigne suglasje, te vrijednosti se onda institucionaliziraju i postaju štićena minimalna vrijednost i pravila funkcioniranja društva, obavezna za sve pripadnike društva. Ta se pitanja i te vrijednosti onda proglašavaju državnim vrijednostima, štiti ih se i afirmira, obavezan ih je poštovati svatko pod jurisdikcijom Republike Hrvatske kao svoje, bez obzira na to je li to njegov osobni izbor, bi li on nešto drugačije želio, ili, je li njegov identitet drugačije naravi. Te vrijednosti se štite i državnom silom, jer bez instrumenata prisile nema postizanja obaveznosti. Ostala se pitanja pojavljuju, nameću ili kandidiraju u javnim, političkim i inim procesima, legaliziraju se, postaju društveno prihvatljiva svojina ili se odbacuju, ovisno o njihovoj vrijednosti, i tome koliko će postati prihvatljiva, ili biti prihvaćena od većine državljana, koji odlučuju o državnim i nacionalnim politikama. Za većinsko prihvaćanje nekih tek osmišljenih ili promoviranih vrijednosti potrebna su nekada i stoljeća, a nedopustivo je nametanje ili prisila većini naroda na prihvaćanje takvih vrjednosti, bez obzira kakve bile i koliko potencijalno bile stvarno korisne. Narod i ljude se ne smije prisilno usrećivati. Republika Hrvatska nosi svoje ime zato što je to nacionalna država hrvatskog naroda, koji ima svoje temeljne, stoljećima izgrađivane narodne i društvene vrijednote, svoja obilježja, pisana i nepisana pravila ponašanja i društvene obrasce ponašanja i djelovanja, koji označavaju posebnost hrvatskog naroda i čine ga drugačijim od Nijemaca, Grka, Talijana, Srba, Turaka. Te vrijednosti štiti, odnosno morala bi štititi danas Republika Hrvatska i iznad njih ne mogu postojati veće ili važnije vrijednosti zbog kojih bi ih se država smjela odricati bez odobrenja većine svoga utemeljiteljskog naroda. Upravo zbog toga primarno i postoji takva država. Ako bi Republika bila jamac svih vrijednosti i želja, interesa i svih inovativnosti, za koje su autori, nositelji, promotori svega toga iskreno uvjereni da su vrijedne općenacionalne prihvatljivosti, Republika Hrvatska kao država ne bi mogla postojati. Bila bi, ili potpuna anarhija bez ikakvih društvenih pravila, ili totalna diktatura, gdje bi država propisivala sve i svašta, pri čemu bi ljudi, pripadnici naroda izgubili svoju osobnost i prestali postojati kao subjekti, kao ljudi.

Zato postoje u demokratskim, nesavršenim, ali do sada u povijesti neusporedivo najboljim modelima izbora državnih uprava i politika, izbori. Zato ljudi, koje su ili kandidirale neke organizirane skupine, ili su se samostalno kandidirali, nude državljanima, u slučaju Hrvatske hrvatskom narodu, svoje vizije države, društva, državnih i društvenih procesa, objašnjavaju ljudima svoje ciljeve, metode ostvarivanja i pokušavaju im približiti rezultate tih politika, koje su osmislili. O tome odlučuje većina izbornika na dan izbora, a nakon toga kandidat, koji je najprihvatljiviji većini izbornika, ili u ovome slučaju hrvatskom narodu, preuzima posao predsjednika Republike. Savršen bi izraz autentičnosti nacionalne volje i demokratskoga procesa bio, da svi državljani imaju pravo i obvezu, te mogućnosti pristupiti izboru i izraziti se o ponuđenim kandidatima, makar i izražavanjem negodovanja protiv svih ponuda. I to je izbor.

Sintagma “predsjednik svih građana” ne može biti dio političkog programa nikada. Jer bi to bilo isto kao zagovarati i isticati da se ne smije tući susjede, pljačkati banke, otimati tuđe ručkove, seksualno zlostavljati ljude, i čitav niz zakonski, ali i civilizacijski posve prihvaćenih vrjednosti, koje se podrazumjevaju i koje se štite državnom silom. Konačno, države i narodi ne ističu da se ne smije tući susjeda, zamolbama ili javnim apelima, nego imaju policije, sudove i zatvore za one koji to rade. Zato ljudi ne tuku ljude, a ako tuku, odgovaraju za svoje postupke. Ista se stvar može primjeniti na odnos “građana” i predsjednika Republike.

Ako želiš prava, moraš prihvaćati i obveze.

Taj neo-marksistički pokret je svojom naizgled idealističkom, a u biti vrlo materijalnom, interesnom i poticanom aktivnošću, pogotovo za vrijeme hladnoga rata i od samoga Sovjetskog saveza i čitavoga niza komunističkih diktatora na čelu afričkih i američkih država, među kojima je prednjačio jugoslavenski diktator Tito, te s druge strane prepoznat kao saveznik naizgled iz posve suprotstavljenih idejnih i programskih centara s vrha kapitalističke zapadne oligarhije, zahvatio prije svega akademske institucije, medije, filmsku industriju i kulturne centre, šireći se nevjerojatnom brzinom ispod političkoga radara. I predstavljao se kao oblik i izraz vrhunske slobode, prava na mišljenje, na autentičnost, na građanske slobode, uvijek i u svakoj prilici otvoreno zagovarajući anacionalnost i antiidentitetsko obilježje naroda i ljudi, nudeći posve nove vrijednosti

Predsjednik Republike nije nakon izbora više pitanje pogađanja, dogovaranja ili raspravljanja. On je sa svojim politikama, koje su dobile većinsku potporu – obveza svakome državljaninu, ali i svakome čovjeku, koji iz bilo kojih razloga boravi, živi ili djeluje na području pod hrvatskom državnom jurisdikcijom. Protiv njega je moguće i često potrebno boriti se medijskim, političkim, aktivističkim i inim modelima sve do opoziva, ako je prevario izborno tijelo, ali njegove politike u mjeri u kojoj one čine državno ovlaštenje su i tada i dalje – uvijek obavezne bez izuzetka. Drugim riječima, ako predsjednik Republike dobije izbore zagovarajući kršćanske i katoličke vrijednosti u Hrvatskoj, njegove politike su obavezne za svakoga muslimana, ateista, budista, dok je pod jurisdikcijom Republike Hrvatske. Predsjednik Reublike ne smije, niti može prilagođavati nakon preuzimanja funkcije svoj izborni politički program i političke, te vrjednosne vizije, zbog kojih ga je narod ovlastio i prihvatio kao svoj izbor, onima koji su imali drugačije ili suprotne stavove.

Odakle se onda pojavila ta sintagma i zašto prije svega – “predsjednik svih građana”?

Ta sintagma ima izvorište u gotovo stoljetnoj filozofsko-revolucionarnoj koncepciji, koja se obično veže za tzv. Frankfurtsku filozofsku neomarksističku školu revizionista Marksova koncepta revolucije, besklasnog društva i idejnog avangardizma, koji su, uviđajući strahotu i Zapadu potpunu neprihvatljivost iskustava tadašnjeg sovjetskog bolješevičkog revolucionarnog modela, kome je, iako ne i formalno, ali esencijalno idejno i programski pripadao i režim u SFRJ, neomarksisti pokušali ponuditi kao novi model nametanja revolucionarnih ideja narodima svijeta, posebice narodima zapadne demokracije. I strašno su uspjeli u tome, okupljajući oko tih teza i stavova, tipujući umjesto na klasičnu radničku  klasu i Marksov proleterijat, na desetine, pa i stotine najrazličitijih manjinskih i izrazito manjinskih grupa u kojima su detektirali određenu, ili potčinjenost, diskriminatorni status, povijesno i realno nezadovoljstvo, pa i socijalnu ugroženost, paralelno razvijajući  sve više i više nove ideje i oblike aktivizma i potrage za identitetom najrazličitijih ljudi pogotovo na području ljudskih sloboda, šireći na taj način savez za plasiranje svojih novih ideja. Cilj svih tih ideja, skupina i grupacija je usprkos deklaratornom zauzimanju za nepolitičko djelovanje, za civilne, kulturne, humanističke i svekolike vrjednosti, u biti bio nametnuti se putem društvenih institucija kao arbitar i kandidirati svoje vrjednosti i ciljeve kao nezaobilazne, dijaloški i filozofski neupitne, ultimativno civilizacijske i napredne do isključivosti. Taj pokret je svojom naizgled idealističkom, a u biti vrlo materijalnom, interesnom i poticanom aktivnošću, pogotovo za vrijeme hladnoga rata i od samoga Sovjetskog saveza i čitavoga niza komunističkih diktatora na čelu afričkih i američkih država, među kojima je prednjačio jugoslavenski diktator Tito, te s druge strane prepoznat kao saveznik naizgled iz posve suprotstavljenih idejnih i programskih centara s vrha kapitalističke zapadne oligarhije, zahvatio prije svega akademske institucije, medije, filmsku industriju i kulturne centre, šireći se nevjerojatnom brzinom ispod političkoga radara. I predstavljao se kao oblik i izraz vrhunske slobode, prava na mišljenje, na autentičnost, na građanske slobode, uvijek i u svakoj prilici otvoreno zagovarajući anacionalnost i antiidentitetsko obilježje naroda i ljudi, nudeći posve nove vrijednosti i nove navodno progresivne identitete favoriziranjem svojih izrazito manjinskih ili posve apstraktnih obilježja. Iz toga pokreta su se izrodile najrazličitije skupine zagovornika novoizmišljenih prava, od onih seksualne naravi, do onih ekoloških za spas svijeta i čovječanstva. Taj pokret je postao nevjerojatno moćan i eksplodirao je svojom snagom formalnim padom komunizma, usporedno s razvojem zapadnih globalnih asocijacija, praktično je zagospodario Sjedinjenim Američkim Državama, kulturnom i filmskom industrijom, globalnim medijima, internetom, svjetskim financijskim institucijama, koje su ga koristile za pacificiranje svijeta, a postao je i novi temelj stvaranja nadnacionalnih političkih oligarhija, koje su pritiscima na nacionalne vrijednosti i i razaranjem ancionalnih identiteta ostvarivale globalnu dominaciju, ispod kojih su se kao u slučaju Europske Unije, zapravo skrivale imperijalne težnje najvećih država i njihovih naroda. Tako su neomarksističke ideje i novostvorena ljudska prava,  s milijunima profesionalnih zagovornika i čitavim globalnnim institucijama pod kontrolom, postali oružje oligarhija protiv kojih su se izvorno kao borili, a također i skriveno oružje nacionalizama najmoćnijih nacionalnih država, upravo zagovarajući globalnu bitku protiv nacionalizma. Svijet nije vjerojatno živio ni u jednoj svojoj povijesnoj epohi u takvoj stvarnoj kontradikciji, koja je nametnuta kao željeni sklad i u kojoj je doslovno sve najproklamiranije – obična laž i prijevara.

Smisao postojanja i uspjeha tih skupina je oduvijek počivao na razvlašćivanju izvornih suverena, odnosno naroda, i na gospodarenju najvažnijim pitanjima putem sustava kao što su javni mediji, javne kulture, javne kompanije, zatim međunarodne konvencija najrazličitijega tipa, čime se iz područja službene i stvarne državne ingerencije i izravnoga izbornoga utjecaja nacija svijeta na svoje nacionalne političke interese, izuzimalo njihove najvažnije instrumente, a najvažniji je – odlučivanje suverenoga naroda. Tako se prostor izbornoga i nacionalnog odlučivanja sve više sužavao na sve uži krug pitanja, a sve više pod formom demokracije i prije svega slobode, izuzimalo većinsko arbitriranje nad novonastalim vrijednostima, koje su bez obzira na stvarno raspoloženje i volju suverenih naroda, postajale njihove obveze i okvir djelovanja. U ime njihovih nacionalnih država!?

Nema savršenije maske, niti ubitačnije prevare.

U Hrvatskoj tu sintagmu izrazito koriste pripadnici tzv. antifašističke političke i vrijednosne platforme, koja okuplja sve ove grupacije o kojima sam govorio, a u biti je integrirana s naslijeđem bivšega totalitarnog režima te prilagođena nositeljima finacijskih i globalnih političkih oligarhija tzv. novoga svjetskoga poretka, koji upravo u tim skupinama povijesno vidi instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva, a zajedničkim imenom se mogu svesti na – poništenje nacionalnih identiteta i suvereniteta.

Zato se nikada iz tih skupina neće čuti izraz kao što je “odgovornost narodu”, neće se čudi narod ili nacija, isključivo se inzistira na pojmovima kao što su građani, ljudska prava, ravnopravnost svih i pravo na odlučivanje i ostvarivanje svih interesa, bez obzira na političku volju nacija i rezultat izbora. Iz tih krugova i s posve istim programskim zamislima formirana je i politička sintagma “prava poreznih obveznika”, zatim “ustavni patriotizam”, zatim da je jedini izraz domoljublja plaćanje poreza i čitav niz izrazito sličnih i izrazito suspektnih sintagmi, koje sve od reda ujedinjuje ciljana zamjena teza i istiskivanje forme i sadržaja punog nacionalnog političkog prava hrvatskog naroda. Upravo ta platforma i ta politička misao vodilja izrodila je u Hrvatskoj izborni sustav koji imamo, onemogućila izravno odlučivanje naroda, eliminirala politička prava iz temelja državnoga upravljanja polovici naroda i s čitavim nizom smicalica kao što je podjela Hrvatske na deset plus dvije izborne jedinice u izboru zakonodavnoga doma nacije, čime je u biti poništena integrativna nit nacije kao subjekta, osigurala se za relanu eliminaciju većinskog naroda iz stavrnoga odlučivaja o nacionalnim politikama. Sintagma “predsjendik svih građana” je samo jedan od osigurača svemu tome, da stvari ne bi otišle izvan kontrole gospodara poretka.

Sintagma “predsjednik svih građana” dakle nije tek tako nekome pala na pamet, niti je izraz neke idealističke utopije nekoga romatničarskog sanjara, nego vrlo podmukli pravac razvlašćivanja narodnog suvereniteta, razaranja istinskog sadržaja demokracije kao instrumentarija i svođenja u biti izbornoga procesa kao izvornog i apsolutno najvažnijeg modela utjecaja naroda na politike i društvene  vrjednosti, na folklor s vrlo, i u tom slučaju, ograničenim efektima. U Hrvatskoj tu sintagmu izrazito koriste pripadnici tzv. antifašističke političke i vrijednosne platforme,  koja okuplja sve ove grupacije o kojima sam govorio, a u biti je integrirana s naslijeđem bivšega totalitarnog režima te prilagođena nositeljima finacijskih i globalnih političkih oligarhija tzv. novoga svjetskoga poretka, koji upravo u tim skupinama povijesno vidi instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva, a zajedničkim imenom se mogu svesti na – poništenje nacionalnih identiteta i suvereniteta. Nije iznenađenje dakle da iz tih skupina imamo inzistiranje na ideji “predsjednika svih građana”, iznenađenje je i vrlo opasna stranputica da se i na tzv. nacionalnom spektru ne prepoznaje ta razorna narav i podmukla podvala, te se praktično sve više prihvaća ili tolerira bez otpora. Isto tako, upravo sintagme “predsjednik svih građana” ili “vlada svih građana” političarima na nacionalnom spektru, kao Plenkoviću na čelu HDZ-a ili u čitavome nizu slučajeve Kolindi Grabar Kitarović na čelu Republike tjekom aktualnog mandata, služe za legalno varanje svoga izbornoga tijela i pokriće za politike, koje nemaju veze s izvornim težnjama njihovoga izbornoga tijela. Uz tu sintagmu se nameće i zahtjev da svi moramo biti  ravnopravni, da recimo katolički simboli ne mogu ili ne smiju stajati u državnim prostorijama ili sve više na javnim prospektima gradova i naselja, jer bi se neki ateist ili arapski migrant mogao naći neravnopravnim, da se manjinskim skupinama imaju ispuniti svi zahtjevi glede te ravnopravnosti, pri čemu se primjerice zaboravlja, da ako netko polazi od svoje različitosti, afirmira ju i na temelju te različitosti traži neko pravo zagovarajući isto pravo za sve, da je onda, ili taj netko odustao od svoje različitosti, ili nameće svoje specifične interese golemoj većini, različitoj od sebe.

U uređenoj zemlji nikada i nikako svi ljudi ne mogu biti ni jednaki u svim ljudskim obilježjima i interesima, niti mogu biti ravnopravni u svemu. Ne može čovjek, koji je izgubio nogu ravnopravno trčati utrku  na sto metara s onima koji imaju obje noge, ne može za društveni i državni poredak biti jednak u svakom pogledu zločinac koji je pucao po Hrvatskoj i onaj tko ju je branio, ne može u Hrvatskoj biti općeprihvatljivo i jednako tretirano zagovaranje jugoslavenstva kao suprotnosti postojanju hrvatske nacije i pravo na afirmaciju hrvatske nacije.

U oba slučaja različitost ispada kao oružje, kojim se prisiljava sve oko sebe na jedinstvo pod svojim uvjetima i prema svojim željama. Takvi su primjeri zahtjeva za usvajanjem djece homoseksualnih parova, zahtjev za homoseksualnim brakom, politički zahtjevi etničkih manjina u Hrvatskoj, zahtjevi ateističkih udruženja, zatim skupina koje izravno baštine ideje i vrijednosti jugoslavenskog režima, komunizma i slično.

U uređenoj zemlji nikada i nikako svi ljudi ne mogu biti ni jednaki u svim ljudskim obilježjima i interesima, niti mogu biti ravnopravni u svemu. Ne može čovjek, koji je izgubio nogu ravnopravno trčati utrku  na sto metara s onima koji imaju obje noge, ne može za društveni i državni poredak biti jednak u svakom pogledu zločinac koji je pucao po Hrvatskoj i onaj tko ju je branio, ne može u Hrvatskoj biti općeprihvatljivo i jednako tretirano zagovaranje jugoslavenstva kao suprotnosti postojanju hrvatske nacije i pravo na afirmaciju hrvatske nacije. No za sve njih moraju vrijediti ista minimalna pravila društvenoga ponašanja. I pravo i sloboda, i odgovornost i kazna.

Golema je razlika između pojmova – imati zaštitu prava slobodno iznijeti svoj stav o svemu i zahtjeva da taj  stav bude izjednačen u svakom društvenom i državno-političkom pogledu sa stavovima posve suprotnoga karaktera i naravi koje baštini i zastupa većina hrvatskoga naroda. Jedino što država mora jamčiti je pravo na iznošenje stavova, ali i u tom slučaju sve ozbiljne države svijeta ne toleriraju, ograničavaju ili zabranjuju  stavove, koji su opasni illi štetni za koncept većinskoga društva i u suprotnosti s njegovom naravi. A toj naravi sol ili esenciju daje većinski narod i nitko drugi. Zato se recimo zabranjuje propagiranje ubijanja ljudi ili pozivi na rasnu netrepeljivost ili mržnju. No, to nikako ne znači da se zabrana poziva na ubijanje i mržnju manjinskih skupina u nekom društvu, ne odnosi na zabranu poziva na ubijanje, veličanje ubijanja ili mržnju koju promiču manjinski pripadnici protiv većinskoga naroda. Upravo tome svemu svjedočimo u Hrvatskoj. Kažnjiva je mržnja prema Srbima, homoseksualcima, ateistima, migrantima, a mržnja prema većinskom narodu, Katoličkoj Crkvi ili braniteljima recimo, izraz je demokratskih sloboda i prava.

I s tih pozicija se zagovara “predsjednik svih građana”, čime se svoj interes promeće u opće građansko pravo i nastoji prisvojiti Republika, odnosno država, pod svaku cijenu i izvan procedure demokratskog sučeljavanja argumenata i prava ostalih pripadnika naroda, kojima se ako su neistomišljenici, ograničava ili potpuno isključuje to pravo. Točno to je matrica antifašizma.

Zato se, da bi se sačuvala pozicija, nesrazmjeran i nelegitiman politički utjecaj, uvijek u svim izborima nameće sintagma “vlade svih građana” ili “predsjednika svih građana”, ne dakle s pozicije prihvatljivosti volje i odluke većinskog naoda i većine izbornika, nego upravo sa suprotnih pozicija. Uoči izbora i kad je na čelu vlade ili države netko tko bar formalno ne pripada ljevici, stvara se pritisak pod tim sintagmama, a istodobno i opravdanje za promjene politika nakon izbora protagonistima tzv. desne scene pred svojim biračima u trenutku novih izbora, a kad ljevica dođe na vlast – zagovara se poštovanje rezultata izbora i legitimnost vlasti, istoga trenutka zaboravljajući sintagmu “svih građana”. To je pozicija koja se otprilike može prevesti kao – ako moji istomišljenici pobjede, onda imamo vlast, jer smo pobjedili, no, ako izgubimo,  onda ćemo raditi pritisak na pobjednika da svoje politike prilagodi ili poistovjeti s našim ciljevima i interesima, jer smo mi građani, koji imaju pravo na ravnopravnost. Jedna bi mi kolegica prokomentirala tu situaciju s -hmmmmmm. Ne može zagovornik Zorana Milanovića sutra nakon izbora, od Kolinde Grabar Kitarović, Miroslave Škore i pogotovo Ante Đapića očekivati i zahtjevati da oni provode Milanovićeve politike i da prosvjednike  u Vukovaru nazivaju uličarima i ruljom. To bi bio poziv na nemoral, političku perverziju i bezvlašće, a iza toga se skriva odbijanje prihvaćanja suverene volje hrvatskog naroda. U takvim slučajevima “građane”, koji očekuju prilagodbu nacionalnih politika svojim interesima, a ne pada im na pamet prihvatiti politike, koje su pobjedile na izborima, uredna, uređena i pristojna država lijepo prisili na – poslušnost. A razborito izborno tijelo na izborima žestoko kazni one koji su pristali biti “predsjednici” ili “vlada svih građana”, ili koji zagovaraju s nacionalnoga spektra takve politike, jer je to siguran znak da su varali i da to ponovo namjeravaju.

Upravo u tome je smisao slobodnog odlučivanja, konkurencije i sudjelovanja u procesima u uređenom društvu, a ne na pravu beuzvjetnoga nametanja svojih često izmišljenih interesa, pravila i vrjednosti, koje su izravno suprotne naravi društva i naroda u kojem djeluju takvi protagonisti. Dakle, oprez prema sinntagmi “predsjednik svih građana”, jer je to s jedne strane izravno nepriznavanje demokratskih procedura, izravno nepriznavanje autoriteta i suverenosti hrvatskog naroda i izravni poziv ljudima pogotovo  u politici da prevare svoje izborno tijelo sklanjajući se iza toga besmislenog naziva. Predsjednik Republike je obavezna, a ne dragovoljna forma društvenog djelovanja i svatko tko djeluje pod jurisdikcijom Republike mora poštovati njegove obavezujuće politike. Gunđati se može  i ima se na to pravo, ali obaveze se moraju izvršavati prije gunđanja. Konačna pouka:  Izvršavaj pa gunđaj, da bi uopće imao pravo na bilo kakav, a pogotovo građanski status.

Komentari