Visokim zatvorskim kaznama bosanskohercegovački Hrvati iskorišteni su da bi se na simboličan način pokazalo kako i u njihovom djelovanju postoji dio odgovornosti za raspad Jugoslavije i neuspjelo stvaranje Velike Srbije, kao projekta koji je prešutno diplomatski i politički podržavalo Ujedinjeno Kraljevstvo.

Samo su naivci koji ne poznaju političku pozadinu Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Haagu mogli očekivati da će u drugostupanjskom postupku protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine njihove kazne biti preinačene, jer oslobađanje nije dolazilo u obzir. Prije svega treba podsjetiti da je Tribunal osnovan 1993. godine odlukom Vijeća sigurnosti, pa je već po tome on bio više političko nego pravosudno tijelo. U radu Tribunala prelamale su se tako politike koje su na području bivše Jugoslavije vodile pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, dakle SAD, Rusija, Ujedinjeno kraljevstvo, Francuska i Kina. S obzirom da Kina nije bila politički umiješana u raspad Jugoslavije, preostale četiri stalne članice Vijeća sigurnosti svaka s posebnim interesima, prilikom raspada Jugoslavije mogle su i djelovale su na rad Tribunala. Puni naziv tribunala glasi “Međunarodni tribunal za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije“. Prema tome svrha i zadaća Tribunala bila je “kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava“. Tu svoju funkciju Tribunal nije u potpunosti ispunio, jer se vodio političkim pritiskom a ne dosljednim provođenjem pravde.

U ovih gotovo četvrt stoljeća djelovanja Tribunala bilo je mnogo kritika na njegov rad a osobito na njegovu pristranost u progonu osoba odgovornih za rat koji je narodima bivše Jugoslavije donio toliko nevolja od mrtvih do uništavanja i razaranja. To se osobito odnosi na izostanak kaznenog progona vojno-političkog vrha Srbije, jer osim Slobodana Miloševića ni jedan od vodećih generala tzv. JNA nije odgovarao za zločine formulirane u „međunarodnom kaznenom pravu“. Bivši suradnik ICTY-a Attila Hoare tvrdio je da je istražni tim radio na optužnici zbog “udruženog zločinačkog pothvata” protiv Veljka Kadijevića, Borisava JovićaBlagoja Adžića, Momira Bulatovića i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte, nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića, a kao rezultat toga je da većina od tih pojedinaca nikada nisu optuženi.

I površna analiza djelovanja Tribunala pokazuje da je od samog početka djelovao kao instrument onih država koje su nastojale na razne načine amnestirati službenu Srbiju od krivnje za ratove što ih je vodila na prostoru bivše Jugoslavije,  težeći da se velikosrpska agresija proglasi građanskim ratom u kojemu su jednako krive sve strane u sukobu. Činjenice o velikosrpskoj agresiji su ipak bile nepremostive da bi se takva kvalifikacija mogla prihvatiti kao generalno stajalište Tribunala, ali se zato političkim pritiscima unutar njega nastojalo Srbiji popustiti koliko se moglo. Bivša glasnogovornica suda  Florence Hartmann kritizirala je sud da je dozvolio Srbiji zaštititi dokumente od „vitalnih nacionalnih interesa“. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbijegenocid, bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann osuđena je na kaznu od 7.000 eura. Ako se ovo usporedi s bjesomučnom kampanjom koju je tužiteljica Carla del Ponte uz svesrdnu potporu najviših hrvatskih dužnosnika, Stipe Mesića, Ive Sanadera, Jadranke Kosor, da se spomenu samo neki, protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača onda je pristranost suda sasvim očigledna.

Glavni akteri u toj političkoj dimenziji Haaškog tribunala bili su Ujedinjeno kraljevstvo, Francuska i Rusija koji su nakon isforsiranog Daytonskog sporazuma koncipiranog u britanskom Foreign Officeu na Tribunal prenijeli bitku koju je Srbija izgubila na ratnom polju. U procesu protiv generala Gotovine i Markača osuđenih u prvostupanjskom postupku London je nastojao pošto poto pred Tribunal dovesti američku administraciju pod predsjednikom Clintonom. U Hrvatskoj je pod dirigentskom palicom Carle Del Ponte kao eksponenta britanske politike u Tribunalu, povedena prava hajka u potrazi za tzv. topničkim dnevnicima koji su trebali poslužiti kao krunski dokaz umiješanosti američkih bespilotnih letjelica stacioniranih na Braču i angažiranih u Vojno-redarstvenoj  akciji „Oluja“. Budući da je London nakon završetka ratnih operacija preuzeo političku kontrolu nad Tribunalom sa svrhom umanjivanja krivnje Srbije i optuživanja Hrvatske za „udruženi zločinački pothvat“,  Sjedinjene Države su se umiješale u  političke igre Ujedinjenog kraljevstva kroz Tribunal tek kad je postalo izgledno da preko optuženih generala Gotovine i Markača London želi na optuženičku klupu Tribunala dovesti američku administraciju. Tek u tom momentu uključila se američka inicijativa, pa su pod predsjedanjem predsjednika Tribunala uglednog američkog pravnika Theodora Merona generali Gotovina i Markač oslobođeni optužbi.

U slučaju bosanskohercegovačke šestorice London je imao slobodne ruke za politički pritisak na Tribunal, jer se u obranu te šestorice optuženih Hrvata nije uključila Hrvatska na način koji je zahtijevao veći politički, diplomatski i pravni angažman Zagreba. Štoviše ne samo da se Zagreb nije uključio u njihovu obranu, nego je preko izjava i djelovanja visokih dužnosnika poput Stipe Mesića, Vesne Pusić, Ive Josipovića i drugih podržavao optužnicu, pa čak i formulaciju o „udruženom zločinačkom pothvatu“ uz sudjelovanje pokojnog predsjednika Tuđmana. Budući da je to bila posljednja presuda u radu Tribunala, nije slučajno da je za nju izabran simboličan datum, 29. studenoga, bivši Dan Republike komunističke Jugoslavije. Visokim zatvorskim kaznama bosanskohercegovački Hrvati iskorišteni su da bi se na simboličan način pokazalo kako i u njihovom djelovanju postoji dio odgovornosti za raspad Jugoslavije i neuspjelo stvaranje Velike Srbije, kao projekta koji je prešutno diplomatski i politički podržavalo Ujedinjeno Kraljevstvo.

Koliko je taj pritisak jak najbolje svjedoči činjenica da je nakon izricanja presude i tragičnog samoubojstva generala Praljka Haaško tužiteljstvo istog dana uputilo poruku Zagrebu kako je „žalbeno vijeće potvrdilo zaključke raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarenju toga cilja“.

Tužiteljstvo Tribunala zato traži od vlasti u Hrvatskoj da “veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek mora biti priveden pravdi, a mnogi od njih su dostupni hrvatskom pravosuđu. Tužiteljstvo izražava punu potporu DORH-u da hitno procesuira te slučajeve“, pa na kraju „Tužiteljstvo poziva hrvatske vlasti da proces krene naprijed nezavisno i nepristrano, što uključuje i omogućavanje regionalne suradnje“.

Vodeći hrvatski mediji su prešutjeli ovu skandaloznu poruku Haaškog tužiteljstva, a Vlada na nju još uvijek nije reagirala odlučno i suverenistički. Tužiteljstvo je u ovom slučaju grubo prekršilo ovlasti koje dobilo pri osnivanju Tribunala, jer je njegova uloga zaključena posljednjom presudom, a osim toga nema pravne osnove da se tužiteljstvo postavlja iznad država uključenih u djelovanje i nadležnosti Tribunala.