To kranovsko otvorenje gledao sam na ekranu otvorenih usta, mislim da sam iščašio čeljust. Bože moj kako je to bilo lijepo, čak se i nebo rasplakalo od ganuća. Prvi pet minuta prema rivi je plovio brodić, nije Galeb jer žalibože nije na vrijeme obnovljen, publika šuti i čeka što će se zbiti, sve prati glazba koja me podsjeća na “Ralje”, ali brod nitko ne napada osim dosade i lošeg ukusa. S broda stupa na čvrsto tlo meštar ceremonije, koji tamo nešto vari i to traje beskonačno i teško provarljivo, onda se zaiskri cijeli kran, a puk pada u delirij. Slijedi pantomima u kojoj ne sudjeluju radnici “3. maja” nego pokisli pantomimičari s pokretima raznih radnja u brodogradilištu. Sve se seli na pozornicu gdje se viče, urla, prenavlja i krevelji, galebovi u strahu slušaju užasne krikove ne znajući tko im to konkurira i to loše, upetljana su u cijeli žalosni cirkus i djeca koja izgovaraju besmislene riječi, stariji muški bend koji vrišti iz sve snage, publika zvoni, a zvone i zvončari, jedina svijetla točka u mračnoj prijevari nazvanoj “Opera industriale”, ali zvončari su iz druge opere, one rurale.
Nakon depresivnoga siječnja, počela impresivna veljača – već i po tomu što je kratka pa umirovljenicima paše, i ne samo njima. Iznadprosječne temperature u inače prosječnoj Hrvatskoj, blago rečeno. Globalno, vremena su biblijska, najezde skakavaca, pošasti, suše, poplave, požari, podizanje mora, prve kuće do mora postaju prve kuće u moru, što baca novo svjetlo na imovinske kartice i slično. I još nešto biblijsko: prvi bit će posljednji, a posljednji bit će prvi. U prijevodu, Hrvatska koja je zadnja ušla sada je prva, Englezi koji su među prvima ušli sada su posljednji – izašli su iz Unije, a oni koji se još nisu spasili okupljaju se na plažama sjeverne Francuske i čekaju da ih pokupe. Za povijest će biti zabilježeno da je u vrijeme njihova izlaska Europskom unijom predsjedala Hrvatska i tako se napokon osvetila za Bleiburg. Profitirat će ipak proizvođači zastava EU, vjerojatno kineski, koji će štancati barjake s jednom zvjezdicom manje, a moglo se to izbjeći da je upala Makedonija pod šifrom Sjeverna.
Nije samo to, Hrvatska trijumfira na svim područjima, pa i jezičnom. Nakon Ivana Pavla II. koji je govorio hrvatski, sada govori i Europski sud pa čujemo kako njegov predsjedatelj na užas Slovenaca čita presudu da nije mjerodavan u pitanju arbitraže. Svi već pomalo znaju hrvatski ili barem natucaju, osim u hrvatskim školama. Vraćaju se vremena Fausta Vrančića o kojemu se upravo pišu feljtoni, dotično o njegovu Rječniku pet najuglednijih europskih jezika, u kojemu engleskoga nema ali ima hrvatskog pod kodnim nazivom dalmatinski, a bit će nazivan i ilirskim i slovinskim ostajući uvijek hrvatskim, u doba protureformacije predavan na svim europskim sveučilištima, što se naravno zaboravlja. Govorio se i govori čak u Rijeci, premda se na otvorenju prijestolnice kulture nije moglo razabrati kojim to jezikom urliču.
Pozornica gdje se viče, urla, prenavlja i krevelji
To kranovsko otvorenje gledao sam na ekranu otvorenih usta, mislim da sam iščašio čeljust. Bože moj kako je to bilo lijepo, čak se i nebo rasplakalo od ganuća. Prvi pet minuta prema rivi je plovio brodić, nije Galeb jer žalibože nije na vrijeme obnovljen, publika šuti i čeka što će se zbiti, sve prati glazba koja me podsjeća na “Ralje”, ali brod nitko ne napada osim dosade i lošeg ukusa. S broda stupa na čvrsto tlo meštar ceremonije, koji tamo nešto vari i to traje beskonačno i teško provarljivo, onda se zaiskri cijeli kran, a puk pada u delirij. Slijedi pantomima u kojoj ne sudjeluju radnici “3. maja” nego pokisli pantomimičari s pokretima raznih radnja u brodogradilištu. Sve se seli na pozornicu gdje se viče, urla, prenavlja i krevelji, galebovi u strahu slušaju užasne krikove ne znajući tko im to konkurira i to loše, upetljana su u cijeli žalosni cirkus i djeca koja izgovaraju besmislene riječi, stariji muški bend koji vrišti iz sve snage, publika zvoni, a zvone i zvončari, jedina svijetla točka u mračnoj prijevari nazvanoj “Opera industriale”, ali zvončari su iz druge opere, one rurale.
Sve zajedno podsjeća me na priglup spoj prvomajskih parada i frljićevskih postdramskih idiotarija. Nisam ja jedini gledao prvosvibanje komunističke parade, prvo vojska, tenkovi, zatim više-manje civilne trupe i na kraju kamioni s radosnim radnicima i zastavama, nek nam živi živi rad. Niti sam jedini koji je zadnjih desetljeća pratio smak teatra, koji je estradno i jadno pao na samo dno ispod riječke rive navečer toga znamenitog dana za hrvatsku kulturu. Sva je sreća da postoje portali poput ovoga na kojemu pišem, jer je očito da su novinari, i oni zblenuti i zastrašeni, dobili nalog da sve opišu u najljepšim bojama (iznimka: Denis Derk u Večernjem), a vrhunski stručnjak za kulturu i otvaranja, komunistički gradonačelnik Obersnel dao je konačnu ocjenu: izvrsno, sve za pet. Izjavu ministrice kulture nismo čuli nakon otvaranja, tek nekoliko rečenica prije o slobodi umjetničkog izražavanja u svezi s crvenom zvijezdom nad Rijekom. Poslije se izgubila (ministrica) i pobjegla u Dubrovnik na feštu sv. Vlaha, gdje se ne vrišti i ne valja po tlu, a zašto Dubrovnik nije prijestolnica kulture teško je objasniti jer je bio prijestolnica i hrvatska Atena stoljećima.
“Bella ciao” za ispračaj Engleza iz EU
O filozofskoj dimenziji europske avangarde već sam pisao, bila je zaljubljena u Sovjete sve do 1968. a onda je ljubav krepala, to jest naglo se pretvorila u strast prema jugoslavenskom komunističkom modelu. Kada je i to crknulo, ostala je od Lisabona do Urala samo jedna retardirana oaza, to jest komunistička diktatura u hrvatskoj Rijeci. A da je ona i za “Europu” i dalje privlačna, pokazuje neka europska kulturna gospođa koja hvali Rijeku kao zadnje utočište “regije”.
Nego, onaj meštar ceremonije koji se iskrcao nakon duge plovidbe, imao je zadaću da s mokroga papira objasni puku i svijetu povijest Rijeke, barem u dvadesetom i nešto ovom stoljeću. Podatci su više-manje točni, selektirani kako priliči, pa kada se dođe do Drugoga svjetskog rata treba elegantno preskočiti operu industriale skladanu iz savezničkih zrakoplova koji su barem tridesetak puta bombardirali Rijeku kao i sve hrvatske gradove uz more (gotovo sve), nepotrebno i besmisleno uništili industrijska zdanja, poslije pokrpana ili prepuštena vremenu. Spomenuta je i zrakoplovna nesreća poslije rata, nije rečeno da je u njoj, ako se ne varam, stradao veliki pjesnik Josip Pupačić skupa s obitelji. Dobro, nije sve tako loše, uz zvončare tu je i povijesna vrpca iscrtana na Korzu, barem nešto, ne baš inovativno, ali neka se nađe. I to je za sada sve, a što će biti, bit će. No da, na kraju se pjevala hrvatska antifašistička pjesma Bella ciao, što su Englezi krivo shvatili i mislili da ih se tako ispraća iz Europske unije u kojoj Italija ostaje. Napokon vatromet, inovativno.
Vrh države se suptilno odmaknuo, došao samo Izabranik koji je oduševljen – avangardom. Ne zna točno što bi to bilo, ali znaju oni koji su se njome znanstveno bavili pa zaključili da “nije riječ samo o tendencijama unutar umjetničkih praksi, već ona nastoji biti totalizirajućom, kadšto i totalitarnom praksom u sinergiji s različitim političkim ideologijama.” Kakve su to ideologije, razlaže lucidna Dubravka Oraić Tolić: “Središnji negativni model avangardne kulture prešao je prijeki put od estetike beskrajnog razaranja do beskrajno razorne politike…. Iz te perspektive staljinizam i fašizam razotkrivaju se kao lice i naličje istoga središnjeg avangardnog modela koji se igrom kulturne dijalektike na dva paralelna načina domogao politike.” O filozofskoj dimenziji europske avangarde već sam pisao, bila je zaljubljena u Sovjete sve do 1968. a onda je ljubav krepala, to jest naglo se pretvorila u strast prema jugoslavenskom komunističkom modelu. Kada je i to crknulo, ostala je od Lisabona do Urala samo jedna retardirana oaza, to jest komunistička diktatura u hrvatskoj Rijeci. A da je ona i za “Europu” i dalje privlačna, pokazuje neka europska kulturna gospođa koja hvali Rijeku kao zadnje utočište “regije”.
Nema više Kolinde, nema više Hloverke, ima samo Vučića
Sprema se mala, skromna inauguracija među muflonima na Pantovčaku, sa sjetom se prisjećam Kolindine prije pet godina na koju sam bio pozvan, ali nisam došao jer bih ondje vidio Vučića, gledao sam na televiziji i slušao sarkastične komentare jedne televizijske poslenice, a na te komentare je reagirala Hloverka Novak. Pa su obje suspendirane. S tim da se sarkastična vratila na ekrane, ne baš likom, ali glasom, dok je Hloverka izgleda zauvijek odbačena u Makarsko primorje. Sada je to već povijest, nema više Kolinde, nema više Hloverke, ima samo Vučića koji je s Rusima već toliko slizan da na Europsku uniju više i ne pomišlja. Rusi mu sugeriraju da što više čačka po Crnoj Gori, ne bi li Srbija došla do toploga mora, a s njom i Rusi.
Glede avangarde još: na otvorenju Obersnelove prijestolnice od avangarde je ionako ostao samo avan. To je onaj mužar iliti stupa u kojemu se mrve razni sastojci. Treba dobro lupati. I lupalo se.
Toliko o kulturi, ali ima još toga na ekranima i bez kranova, recimo vrti se serija o Franji Tuđmanu. Prvu sam epizodu pohvalio s ogradom “za sada”, i dobro sam učinio jer se već u drugoj pokušava selektirati, pa kada se govori o “oslobađanju” Zagreba ali i o događajima oko tih datuma, spominju se samo neodređene masovne represalije, kojih je naravno bilo, ali ni riječi o Bleiburgu i Križnim putovima, o Kanalu i Prečkom, o Brestovcu i odvođenju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, o Jazovki itd. No dobro, Tuđman je od četrdeset četvrte u Beogradu i nema prste u krvavoj storiji, dosadno mu je, u redu. Ali već nešto poslije u istom Beogradu dolazi do tragičnog “slučaja” Hebrang, što se u televizijskoj seriji također elegantno preskočilo, premda je upravo Hebrangova sudbina vjerojatno bila okidač za Tuđmanov otklon prema vjeri koju je do tada ispovijedao. Možda se autori vrate na to, ne znam.
Ima pomaka i igranih pomaka, kažu da su “Nestali” vrlo dobra serija i nadam se da jesu, valjda i bolji od “55” istoga autora koji zna kako se to radi, akcija i samo akcija. “General” je dobro prošao u kinima, nisam vidio, a poslije prvih epizoda nisam vidio ni seriju. Ne želim ulaziti, ali bi za budućnost trebalo znati da se u takav, u stvari nacionalni projekt, ne može upuštati bez autoriteta koji mogu procijeniti domete scenarija, bez desetak recenzija i pripomoći angažiranjem pisaca dijaloga, a imamo ih.
Odlazim s rumenih polja kulture u političku šikaru, gdje se šuljaju svakakva dnevna i noćna stvorenja. Sprema se mala, skromna inauguracija među muflonima na Pantovčaku, sa sjetom se prisjećam Kolindine prije pet godina na koju sam bio pozvan, ali nisam došao jer bih ondje vidio Vučića, gledao sam na televiziji i slušao sarkastične komentare jedne televizijske poslenice, a na te komentare je reagirala Hloverka Novak. Pa su obje suspendirane. S tim da se sarkastična vratila na ekrane, ne baš likom, ali glasom, dok je Hloverka izgleda zauvijek odbačena u Makarsko primorje.
Sada je to već povijest, nema više Kolinde, nema više Hloverke, ima samo Vučića koji je s Rusima već toliko slizan da na Europsku uniju više i ne pomišlja. Rusi mu sugeriraju da što više čačka po Crnoj Gori, ne bi li Srbija došla do toploga mora, a s njom i Rusi. Putin se povlači na mjesto važnije od predsjedničkog i premijerskog, Trump ostaje i nudi Palestincima Plan Z-4 kojim su oni oduševljeni kao i Hrvati svojedobno. U Hrvatskoj sve ide prema planu (oporbe), koja uz pomoć zainteresiranih medija i vanjskih i unutarnjih jakih snaga izvodi pred streljački stroj jednoga po jednog člana Vlade koja više ne sliči na sebe. Opozicija je napokon shvatila što joj je raditi ako želi postati pozicijom. Ne maše toliko ideološkim zastava koje su ofucane i mogu biti kontraproduktivne (Beljak ), nego se koncentrirala na ono što siromašni narod može najviše rasrditi, na novac i imanja, pa gdje su i kako su, ako jesu zašto su i je li upisan koji metar manje – s tim priča počinje, a onda se ide dalje. Neobično me to podsjeća, ne znam koji put, na situaciju poslije Tuđmanove smrti kada su račanovci, skloni im mediji, američki veleposlanik i francusko-englesko bratstvo uspjeli stvoriti masovnu histeriju, sve do tada pozicionirane i nepozicionirane osim sebe samih proglasiti lopovima. Što je urodilo plodom, vratili se komunisti, očistili palubu, a kada su ju očistili sjeli su i zapalili cigarete, ne znajući što bi dalje. Da nismo u tom trenutku, četvorica nas (Brozović, Milan Kovač, Kujundžić i ja) napisali pismo koje je odjeknulo, ohrabrilo i dalo prave dimenzije, hrvatska bi opcija i dan-danas bila u podrumu. Nu, kako bi rekao Mate Kovačević, i danas je u stvari negdje u prizemlju hrvatske politike, iako naoko na vlasti. A to srdi, ljuti i ždere hrvatski narod, pa odatle i nemiri u stranci koja svoju stranku već teško prepoznaje i zato unutarstranački izbori više nisu formalnost s jednim kandidatom. Ima ih već tri, a možda će biti i četiri.