Lokalni šerifi su se svrstali uz glavnu vladajuću struju Milorada Pupovca, a klipove pod kotače podmeću ministru Tomi Medvedu, junaku Domovinskoga rata i jednom od najvjerodostojnijih ministara umočenih u inkluzivni tip vlade. Pupovcu, naime, smeta novi prijedlog zakona, navodno, zbog ratne i huškačke retorike u čemu ga odlučno podupire i Republika Srbija, dok žabljoj lokalnoj perspektivi novi prijedlog zakona smeta jer remeti uhodanu koncepciju pražnjenja lokalnih proračuna. Tako ispada da je braniteljska populacija obuhvaćena prijedlogom zakona na planu „regiona“ i na planu „lokalne uprave i samouprave“ – remetilački čimbenik političke stabilnosti. Slutim kako bi ministar Medved uskoro mogao u postojećem inkluzivnom poretku naići na pravo minsko polje pete kolone. Ako već nije presuđen „u ime naroda“.
Najveći potencijalni neprijatelj obnove jugoslavenskih i velikosrpskih ostataka jest braniteljska populacija. Stoga je od strane tada još prikrivenih, a danas otvorenih ostataka jugokomunističkoga i velikosrpskoga totalitarizma, još devedesetih godina tretirana po posebnom programu – podijeli pa vladaj. Prema nekim pokazateljima danas postoji više od 1.300 braniteljskih udruga. Cilj je postignut. Sad ga treba održavati i ciljanu populaciju trajno držati pod tepihom.
Hrvatskobraniteljska populacija, koja sa članovima uže obitelji doseže moguće oko milijun birača, nema gotovo nikakav utjecaj na ključna kretanja u državi. Vrhunska je perfidija, možda i popločana dobrim namjerama, svojedobno uvođenje posebnoga ministarstva za hrvatske branitelje. Najnovijim prijedlogom zakona o hrvatskim braniteljima, međutim, pokušava se dati svrha i smisao ministarstvu. Gradovi i općine trebali bi s 0,3 posto proračuna izdvajati za hrvatske branitelje.
Otpor „duboke države“ s pripadajućim uhljebnicima nije trebalo dugo čekati, naime, „Čak se i u HDZ-u protive Medvedovoj ideji“! Za početak imamo plasiranu „igru pokvarenih telefona“ Udruge gradova pod pokroviteljstvom medijske glavne struje. Ona se polako usklađuje s Pupovčevom i srbijanskom „kritikom“ Medvedova prijedloga zakona. Trezveno gledajući objektivno stanje u državi, Ministar može očekivati tužbu s presudom „u ime naroda“.
Sudar ptičje sa žabljom perspektivom
U kontekstu braniteljskih politika razglabalo se godinama o sporednim temama i oglabalo mršavu kost (u odnosu na šnicle kojima država hrani profesionalnu antifa scenu), koju kolokvijalno zovemo Zakon o hrvatskim braniteljima. On je puno više zakon o stradalnicima velikosrpske agresije, negoli zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata, osobito preživjelima bez tjelesnih oštećenja, kakvih je najviše. Ministarstvo je zamišljeno kao agencija za zadovoljenje parcijalnih interesa preko tisuću i tristo udruga. O zajedničkom, općem interesu braniteljske populacije, rijetko se raspravljalo, čak i kad se ustanovila zastrašujuća stopa samoubojstava hrvatskih branitelja. Zadovoljiti tolike parcijalne interese je, dakako, nemoguća misija. Ali je zato Ministarstvo tretirano, ovisno tko je vlast, ili kao dežurni pedro, ili kao amortizer ove ili one vlade.
Ministar Tomo Medved odlučio je resoru pristupiti iz ptičje perspektive. Žablja se pokazala kontraproduktivnom. Krenuo je u izmjenu zakona. I sad će tek ustanoviti što znači u inkluzivnom poretku biti ministrom hrvatskih branitelja. Tko će, naime, financirati nove zakonske obveze – krekeće žablja perspektiva. Na stražnje noge digli su se feudalci iz lokalnih feuda. Nema love, kažu. No, kad su u pitanju lokalne udruge, pretvorene u dobro financiranu izbornu im bazu, lova i proračunski postotci nikad nisu bili u pitanju. Nije bilo sporno ni financiranje „braniteljskih udruga“, koje su ustanovljene kako bi davale predizborne, izborne i postizborne usluge lokalnim šerifima.
Sad bi se, prema prijedlogu novoga zakona, na lokalne natječaje mogli legalno i legitimno, jednakopravno uz povlaštene javiti programi onih hrvatskih branitelja koji nisu na uhodanome „platnom spisku“. Logika je prosječnoga lokalnoga šerifa sljedeća: Zašto bih iz proračuna davao novce onima koji moguće ne će glasovati za mene i moju podobnu ekipu, tehnologija osvajanja vlasti je uhodana i čemu sad u to unositi promjene, to jest političku nestabilnost.
Ministarstvo branitelja remeti status quo
Logika ministra Medveda je državnička: braniteljska populacija je temelj moderne hrvatske države, prema tome ona je briga svih razina vlasti odozgo prema dolje i odozdo prema gore, a Zakon je taj koji regulira odnose. Upravo sad možemo promatrati sudar dvije logike razmišljanja. Medvedova logika uključuje načelo supsidijarnosti (i decentralizaciju!) – što može učiniti niža razina neka ne radi viša. Feudalna logika pak brani feudalni poredak stvari.
Nedvojbena je činjenica da je dosadašnja politika prema hrvatskim braniteljima bila centralistička. Sve se svodilo na Ministarstvo, kao središte braniteljskih politika, udruga, prava i obveza. Pritom je središte bilo poput otoka, izolirano od vanjskoga svijeta i ostalih resora. U vrijeme ministara Pančića i Freda doživljavalo se kao „otuđeno sredstvo“, što je i bilo. Više-manje Ministarstvo hrvatskih branitelja kontinuirano je tretirano kao neželjeno „trinaesto prase“. Ružno pače.
Upravo se na posljednjim državnim izborima sa svih izbornih lista obećavala „decentralizacija“, pa i od istaknutih predstavnika udruga gradova i općina. E, sad kad je Medved prijedlogom Zakona decentralizirao svoj resor, niže razine okreću ploču, pa čak i njegovi stranački kolege veliki zagovornici decentralizacije. Nisu, naime, u svojim feudalnim glavama predvidjeli „sredstva“ za te namjene. Pa, naravno da nisu! Predvidjeli su sredstva za neke druge namjene, među kojima su i godinama podobne im dobro plaćene poluge odabrane iz civilnoga društva. Među njima i one poluge koje bi u Rusiji, ili Izraelu bile tretirane kao inozemne agenture.
Ministar Medved u minskom polju pete kolone
Tako su se lokalni šerifi svrstali uz glavnu vladajuću struju Milorada Pupovca, a klipove pod kotače podmeću ministru Tomi Medvedu, junaku Domovinskoga rata i jednom od najvjerodostojnijih ministara umočenih u inkluzivni tip vlade. Pupovcu, naime, smeta novi prijedlog zakona, navodno, zbog ratne i huškačke retorike u čemu ga odlučno podupire i Republika Srbija, dok žabljoj lokalnoj perspektivi novi prijedlog zakona smeta jer remeti uhodanu koncepciju pražnjenja lokalnih proračuna. Tako ispada da je braniteljska populacija obuhvaćena prijedlogom zakona na planu „regiona“ i na planu „lokalne uprave i samouprave“ – remetilački čimbenik političke stabilnosti. Slutim kako bi ministar Medved uskoro mogao u postojećem inkluzivnom poretku naići na pravo minsko polje pete kolone. Ako već nije presuđen „u ime naroda“.
Politička stabilnost u funkciji feudalizacije demokratske Hrvatske i regionalnoga discipliniranja hrvatske države nije interes hrvatske braniteljske populacije. Kako je moguće da su se kao najžešći kritičari Medvedova prijedloga zakona na istoj strani pronašli domaći feudalci i agresorske snage poražene u Domovinskome ratu? Tako što su uspostavili koaliciju spremnu za obnovu jugokomunizma i velikosrpstva. Svaki pomak u hrvatskome društvu koji im narušava uspostavljenu idilu u zauzetim „oazama sreće“ nailazi na koordinirani otpor. Sinergiju otpora u ovom trenutku pravdaju „političkom stabilnošću“ kako regije, tako i općina i gradova. Opravdanja se, istina, mijenjaju ovisno o nositeljima mandata, no uvijek su šuplja sa stajališta općega dobra.
Braniteljsku populaciju u javnom prostoru, budimo iskreni, predstavljaju više-manje entuzijasti. Kapa im dolje. No, sad je vrijeme da svi zajedno pozovu braniteljsku populaciju na jedinstvo utemeljeno na obrani onih vrijednosti za koje su hrvatski branitelji otišli u rat kako bi, spremni i nespremni, obranili dom, obitelj, domovinu i demokratski poredak od jugokomunističkoga totalitarnoga režima i velikosrpske agresije. Isti je, naime, neprijatelj bio 1991. Danas provodi svoje ciljeve drugim sredstvima. Vrijeme hrvatskih branitelja tek dolazi. Mislim na drugo poluvrijeme utakmice za slobodnu državu.