Možete se vi brezovački “ustanici” slikati s vašom pričom o tome kako su Hrvati podigli antifašistički ustanak. Nema ustanka bez popa Đujića, niti bez pjesme “Što se ono na Dinari sjaji”. Mesić vam je nedavno poručio, ako hoćete pročitati istinu, čitajte “Novosti”.
Pa evo istine baš iz “Novosti” — Dan ustanka naroda Hrvatske biti će proslavljen u Srbu 29. jula 2017. s početkom u 12 sati.
Ustanak u Srbu je podiglo 80 srpskih partizana Đoke Jovanića i 5,000 četnika Momčila Đujića uz podršku Mussolinijevh snaga, kojima se ustanak učinio pogodnim jer će Srbi poubijati i protjerati Hrvate s područja Like i Zagore a Italija i Srbija će se o podjeli teritorija nagoditi pod daleko pogodnijim uvjetima, kao što se dogovarala i ranije.
Jedan jedini čovjek, jedan Hrvat među tisućama Srba, koji je ustanku trebao dodati hrvatski nazivnik, bio je Marko Orešković, poslan iz Zagreba s tom namjerom. Međutim, i on je bio jedan previše.
Ustanak je rezultirao masovnim ubojstvima uključujući i poganske riutuale poput pečenja katoličkog svećenka na ražnju, s ciljem da se unese panika među hrvatski narod tog kraja i da se u strahu razbježi, što su i ostvarili.
Drugi stupanj ritualnog poniženja do uništenja
Idući stupanj tog rituala bila je odluka da se taj četnički ustanak proglasi kao “Dan ustanka naroda Hrvatske”, tako da generacije Hrvata i novi naraštraji, za sve vijeke, taj dan slave kao nadnevak svoje pobjede, a u stvarnosti, do Bleiburga najveće nacionalne tragedije. To je otprilike kao da Srbija dan kad je NATO bombardirao Beograd, proglasi za Dan oslobođenja.
Između ostalog i za to smo rušili Jugoslaviju i borili se za državnu samostalnost. Njenim nastankom će nestati i taj program poniženja do konačnog uništenja. Zaboraviti će se vremena kada su nas tretirali kao narod crne prošlosti, kojemu su oni donijeli slobodu i smisao za postojanje, kad smo morali slaviti dan kad su nas u Srbu počeli “oslobađati” Srbi, kada su u Zagreb 1945. prvi ujahali “naši osloboditelji”, srpske divizije, kada smo morali pljuvati po našim očevima i djedovima poklanima u bleiburškim marševima, zajedno sa stotinama tisuća civila, žena i djece, jer su se od straha pred Rusima i Srbima, uputili u bijeg prema Austriji. Njih popljuvati a njihove ubojice slaviti.
Treći i najkontroverzniji stupanj ritualnog poniženja
Na dan 25. srpnja 1990., kada je proglašen državni suverenitet Republike Hrvatske, u Srbu je podignut Drugi srbski ustanak i proglašen osnutak Republike Srpske Kranije u srcu Hrvatske, istog naroda i istih vojski, ranije četnika i partizana, a sada četnika i JNA, s istim ciljevima i s istim posljedicama koje je polučio Prvi srbski ustanak.
Trebalo je okupiti cijeli narod i ratovati 4 krvave godine, da se jednom zauvijek prekinu ustanci u Srbu, a sve zajedno baciti u povijest kao primjer što se događa narodu koji nema vlastite države, nego mu tuđin kroji i istinu i pravdu.
Onda se dogodila treća i najkontroverznija epizoda povezana uz Srb i ustanke. Nakon osamostaljenja i krvavog rata, kada je Hrvatska konačno bila u mogućnosti s leđa zbaciti to skoro cijelo stoljeće ponižavanja, šikaniranja, omlaovažavanja i uvreda kakve ti može nanositi samo onaj koji te mrzi do “istrage”, ritualna slavlja u Srbu su nastavljena uz sudjelovanje najviših hrvatskih predstavnika: predsjednika, premijera, ministara, članova vlade i saborskih zastupnika.
Kako istina o tome što se tamo započelo 1941. nije mogla biti sakrivena, a istina o tome što se započelo 25. srpnja 1990. bila je u živom sjećanju svih, stidljivo i potiho, “da se Vlasi ne dosjete”, državni praznik je prebačen na brezovačku dogodivštinu koja je proglašena, sada hrvatskim ustankom, ali “Crna misa u Srbu, u slavu genocida nad Hrvatima”, kako je to nazvao Stjepan Štimac, nastavlja se dalje, a novine financirane iz Državnog proračuna, što im tako daje žig službene državne podrške i na koje vas pozivaju da ih čitate ako želite čuti istinu, upravo objaviše da će se u subotu 29. “jula” 2017. u Srbu proslaviti “Dan ustanka naroda Hrvatske”.
Međutim, i u Brezovici i u Srbu, glavnu riječ vode isti ljudi, na čelu sa službenim predstavnikom Srba u Hrvatskoj, Miloradom Pupovcem, Saborskim zastupnikom, kojega je Hrvatski sabor izabrao za predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i prominentnim članom vladajuće koalicije.
Hrvati su sva ta poniženja do granice uništenja trpili kroz dvije Jugoslavije. Oni koji su se usprotivili završavali su ubijani, batinani, zatvarani, proganjani i protjerani.
Danas za to nitko ne gine, ne pada u zatvor niti je protjeran. Pa ipak, na poziv, makar i na samo mirni prosvjed, odazove se stotinjak ljudi koji su odmah proglašeni za ustaše i fašiste, pa im drugi Hrvati okreću leđa.
Suočeni s ovim scenarijem, Oluja počinje izgleda kao zadnja dobivena bitka u izgubljenom ratu, što nikoga ne smeta dovoljno, da bi tim povodom učinio više od malo mrzovoljnog ćakulanja među istomišljenicima.