Mi iz devedesetih procjenjivali smo tada da se Srbija ne će oporaviti barem dvadeset godina. Tih je dvadeset godina prošlo u trenu, barem nama, i sada se vidi da smo u procjeni bili točni. Nije se Srbija oporavila gospodarski (i nadalje), u političkom i civlizacijskom smislu retardirala je, jest, ali se danomice oporavlja u vojnoj sferi i sve baca na tu kartu (koja je i opet zemljopisna karta), oporavili su se i nakon poraza malodušni velikosrpski ideolozi pa zajahali konje vrane novim memorandumima i huškanjima svjetine, uspjeli izazvati toliko silovitu protuhrvatsku histeriju da sve smrdi po barutu kao devedesete.
Još nije dobro ni zarujnilo, a već se hladnoća uvlači u kosti, Bog da prosti, nedugo nakon toplinskog vala dovaljao se hladni val i moji susjedi pile drva brzo i bučno, što znači da nas očekuje mrzla jesen i duga zima.
Pa ipak, kada čovjek gleda i sluša o svim orkanima, tornadima i tragedijama diljem svijeta, zaključuje da smo mi, Hrvati, izabrali (nakon dugih lutanja) podosta blagoslovljen dio Zemlje gdje je bura koja dolazi iz velebitskih pukotina (Zoranić) najjača vremenska pošast, uz poneku snažniju oluju na moru. Glede geopolitičkoga položaja, nismo tako sretni, ali tu smo, na razmeđi svjetova, uspjeli opstati jedino i samo voljom, hrabrošću i duhovnom snagom, kako jedinki tako i naroda u cjelini, državotvornog naroda, usprkos činjenici da je u svim vremenima i u hrvatskom narodu bio nezanemariv broj izdajnika i smutljivaca, klateži koja se radije priklanjala Francima ili Bizantu, Germanima ili Mlecima, Ugrima ili Srbima. Potonji su omogućili da Srbija i Srbi (a ne samo Srbijanci) vladaju Hrvatskom kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, pod providnim krinkama jugoslavenskoga monarhističkog ili komunističkog “uređenja”. Kako je to stoljeće završilo, poznato je: Srbiji i Srbima dozlogrdilo je to ionako nevješto prikrivanje, pa su do kraja otkrili karte, zemljopisne i druge. Udarili su u tvrdo, u Hrvate, morali se povući nakon poraza, priznati nezavisnu, samostalnu hrvatsku državu i to im je ostalo u suludim glavama kao rana koja se ne može izliječiti, čak ni osvajanje polovice Bosne u obliku druge Srbije preko Drine nije moglo biti dovoljno za zadovoljstvo, koje je na kraju pokvarilo i Kosovo.
Mi iz devedesetih procjenjivali smo tada da se Srbija ne će oporaviti barem dvadeset godina. Tih je dvadeset godina prošlo u trenu, barem nama, i sada se vidi da smo u procjeni bili točni. Nije se Srbija oporavila gospodarski (i nadalje), u političkom i civlizacijskom smislu retardirala je, jest, ali se danomice oporavlja u vojnoj sferi i sve baca na tu kartu (koja je i opet zemljopisna karta), oporavili su se i nakon poraza malodušni velikosrpski ideolozi pa zajahali konje vrane novim memorandumima i huškanjima svjetine, uspjeli izazvati toliko silovitu protuhrvatsku histeriju da sve smrdi po barutu kao devedesete. A baruta imaju, imaju streljiva toliko da ga izvoze (preko Hrvatske, dotični preko Krka), imaju pouzdane ruske letjelice, a ni u svemu drugom ne oskudijevaju. I imaju kao i onda pregnantnu agenturu u samoj (baš samoj) Hrvatskoj, izvorno četničku, koja se u obliku legalne srpske stranke uspjela instalirati u hrvatsku vlast, što će u novom strašnom času biti od velike koristi, a i sada je, u pripremama.
Za razliku od srbijanske velikosprske politike, Hrvatska je izabrala velikoeuropsku i dala se navući na tanak led. Izjava nekog od velikouropskih mudraca, izrečena prošloga tjedna, da, naime, “male zemlje ne smiju živjeti u iluziji vlastitog suvereniteta”, poruka je (i) Hrvatskoj, koja trenutno ima vlast podatnu za takve smicalice. Isti ti juropejci mirno prate zveckanje oružjem u Srbiji, upravljeno naravno prema Hrvatskoj…
Srbija je neizlječiva, kao što sam već napisao, ne jednom. Sada je, štoviše, u boljoj poziciji nego početkom devedesetih kada je Rusija bila zaokupljena sobom, odnosno kada se SSSR raspao a Rusija spala na niske grane i ondje vladao kaos. Pribrala se, zahvaljujući Jeljcinu i Putinu, oporavila se u vojnoj sferi i pomaže vojno oporavljenoj Srbiji koliko može, a može, a novi hladni rat mogao bi glede Europe početi u vrućoj formi upravo ondje gdje se ratovalo i kada je Europa bila u “vječnom miru”.
Što čini Hrvatska? Za razliku od srbijanske velikosprske politike, Hrvatska je izabrala velikoeuropsku i dala se navući na tanak led. Izjava nekog od velikouropskih mudraca, izrečena prošloga tjedna, da, naime, “male zemlje ne smiju živjeti u iluziji vlastitog suvereniteta”, poruka je (i) Hrvatskoj, koja trenutno ima vlast podatnu za takve smicalice. Isti ti juropejci mirno prate zveckanje oružjem u Srbiji, upravljeno naravno prema Hrvatskoj, štoviše – kao primjerice Francuzi zaljubljeni u srpsko oružje – vjerojatno sa simpatijama prate situaciju. Velikim europskim silama ne odgovara ni jedan oblik nacionalnog suvereniteta “malih” država iz poznatih, ekonomskih razloga, ali i vojna industrija spada u ekonomiju pa ni tu, valjda, Hrvatska ne treba pretjerano razvijati. Pritom je poznato da Unija nema svoju vojsku koja bi štitila članice, a fronteksovske sablasti upravo su to, nepostojeće. Ostaje NATO u koji se jako pouzdajemo, ali je NATO i političko tijelo u kojemu su, kao i svakom sličnom, mogući svakojaki dogovori i trgovine, a ne bi bilo neobično da kramarska domišljanja budu na štetu Hrvatske. Za ilustraciju: mene nitko ne može uvjeriti da je farsa s kupnjom F-16 zrakoplova porazno završena zbog nesporazuma ili pogrešaka u koracima posredstvom druge zemlje, nego tu ima i ponešto drugo, a veže se uz poslovicu da se osveta servira hladna. Kako bilo, namjerno ili ne, kao da su se prijatelji i neprijatelji urotili da Hrvatsku ostave bez dolične obrane, ne samo u zraku, sporom i uvijek zapetljanom dostavom modernih oružja. I to je današnja slika, premda ne treba zanemariti da su hrvatske oružane snage na tlu i dalje solidne, ali daleko od moći koju su već trebale imati u ovom trenutku, kao što ne treba zanemariti ni ono najvažnije, da je hrvatski čovjek ratnik bez premca, a hrvatski (i bilo koji drugi) teritorij može se doista osvojiti samo pješadijskim zaposjedanjem.
Provokativo srbijansko vojno izaslanstvo je zadržano na hrvatskoj granici i vraćeno u Srbiju. Navodno desetak ljudi. Ipak puno manje nego što je bilo vojno izaslanstvo 1991. ispraćeno iz Beograda cvijećem, zadržano tek u Vukovaru. A kamo su bili pošli srbijanski vojnici 2019.? U Jasenovac, na liturgiju. Uz Vučićev popratni govor o stradanjima u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Vrlo mi je drago (to jest uopće mi nije drago) kada vidim da kolumnisti u “službenim” dnevnicima odjednom pišu kao i ja u zadnjem desetljeću, kada je takvo moje razmišljanje, kada su takve moje tvrdnje bile proglašavane desnim ekstremizmom i još kojekako, slično kao i moji govori osamdeset devete. Čak i lijevonasađeni najednom otkrivaju hrvatskoj publici pravu sliku ne samo tabloida u Beogradu, tu upravo zgusnutu i jezivu mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima, u službi masovne histerije koja je uvijek bila priprema za ratove. Čini se da se svima otvaraju oči, u čemu im pomažu i Pupovčevi kontrolirani ispadi u Zagrebu, koordinirani s Beogradom. Hrvatska vlast se za sada ponaša blesavo, kao što se od nje i očekuje, sastančari “većinska koalicija s liderom SDSS-a i ostalima” (čitam na jednom teletekstu) te “daj Milorade, reci negdje, ti odaberi mjesto vrijeme, da moderna Hrvatska nije NDH”, a Milorad se uvija i previja, ni da bi ni ne bi, uživa. Nije mu ugodno, ali mu je prijatno. Doduše, provokativo srbijansko vojno izaslanstvo je zadržano na hrvatskoj granici i vraćeno u Srbiju. Navodno desetak ljudi. Ipak puno manje nego što je bilo vojno izaslanstvo 1991. ispraćeno iz Beograda cvijećem, zadržano tek u Vukovaru. A kamo su bili pošli srbijanski vojnici 2019.? U Jasenovac, na liturgiju. Uz Vučićev popratni govor o stradanjima u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
I tu opet dolazimo do točke koja je ne prijepor, nego pogonsko gorivo srbijanskih presezanja, temeljenih na mitu koji Hrvatska (hrvatske vlasti) nikako ne može spustiti na zemlju, ne može jer ne će, jer su u vlast uvijek upletene plaćeničke protuhrvatske sile, a dok pitanje Jasenovca ne bude jednom i zauvijek riješeno, svaka četnička budala će se pozivati na magnum crimen i vaditi magnum zakrvavljenim očima. Beograd je u prednosti: u Beogradu su dokumenti, u Beogradu se može naći, ako se traži (na sve načine) cjelokupna “građa” iz NDH (čitam da je za neki hrvatski dokumentarni film upravo, za velike novce vjerojatno, otkupljen dio filmova Hrvatskoga slikopisa), mogu se naći dokumenti iz Jasenovca, pa i dokumenti “istražnih komisija” iz doba Jugoslavije. A ako se sve to navodno ne može naći, onda bi Hrvatskoj mogla biti skinuta ta “hipoteka” (koju je već Tuđman prije pedeset ili koliko godina dobrano uništio i poništio) samo i jedino arheološkim iskapanjima od kojih hrvatske vlasti u 21. stoljeću bježe kao vrag od tamjana, na radost Beograda. Dotle (a i to sam već pisao), nitko nema pravo “utvrđivati povijesnu istinu” jer je istina zakopana, u zemlji i u (bgd.) arhivima.
Vidim sada da u školi nazvanoj po Petru Preradoviću postoji običaj da se hrvatska himna sluša svakoga ponedjeljka na početku nastave, a trebao bi to – kažu – postati običaj i u svim školama. Iz izjave ministrice prosvjete nazire se da njoj to ne bi pasalo, ipak je to HNS iz krila Vesne Pusić, kako god se okrene, pa što će hrvatskoj djeci hrvatska himna, ima tu različitosti po školama, nisu svi Hrvati je li, mogli bi se uvrijediti, je li, a to što su svi, valjda, hrvatski državljani makar i rastom mali, koga briga. Čekam da se oko himne u školama povede učena rasprava u medijima, i unaprijed znam koji će medij biti za a koji protiv.
Srbija se nije samo vojno oporavljala u zadnjih dvadeset godina, ona je stvarala lukave (ha) kulturne mostobrane, rovarila po hrvatskom jeziku uz pomoć voljnih zajedničara iz Zagreba, potkradala našu književnu baštinu, prije vojnih izaslanika slala je u Hrvatskoj “kulturne” u likovima estradnih pjevača koji neobrazovanoj (povijesno) mladoj hrvatskoj publici nisu nesimpatični, a ni velikom dijelu one starije publike koja je senilna i ne sjeća se da su ti isti pjevači pjevali u slavu srpske i srbijanske agresije. Mostobran je sagrađen i na kazališnim brijunskim prostorima gdje se bratime beogradski glumci vjerojatno bez radnih dozvola, neko (dulje) vrijeme mostobran je funkcionirao u HAVC-u (nadam se da je to prošlost, ha), još postoji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti gdje predaje Dejan Jović, kandidat za hrvatskog predsjednika (!), onaj koji Hrvatsku ne može smisliti, pa je čak i referendum o hrvatskoj samostalnosti proglasio krivotvorenim. Mostobrani su i u lijevonasađenim medijima (a koji nisu, pokažite mi), koji svaki iskaz hrvatstva proglašuju nazadnim i primitivnim, nejake mostobrane nalazimo i u ponekim udžbenicima, a nastavnici se boje previše “hrvatovati” da im se ne obije o glavu kao onom Krešimiru Mihajloviću, koji je u školi “Petar Zrinski” stavio sliku Gotovine, pa dobio otkaz. Vidim sada da u školi nazvanoj po Petru Preradoviću postoji običaj da se hrvatska himna sluša svakoga ponedjeljka na početku nastave, a trebao bi to – kažu – postati običaj i u svim školama. Iz izjave ministrice prosvjete nazire se da njoj to ne bi pasalo, ipak je to HNS iz krila Vesne Pusić, kako god se okrene, pa što će hrvatskoj djeci hrvatska himna, ima tu različitosti po školama, nisu svi Hrvati je li, mogli bi se uvrijediti, je li, a to što su svi, valjda, hrvatski državljani makar i rastom mali, koga briga. Čekam da se oko himne u školama povede učena rasprava u medijima, i unaprijed znam koji će medij biti za a koji protiv. Oni protiv imaju snažne argumente: razvijanje domoljubnog osjećaja opasno je u odgoju djece: u prvim razredima još će biti domoljubi, u višim razredima mnogi mogu postati “desničari”, do mature i “ultradesničari”. Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša. I zato – nema himne. Ima škola za život. Koja se, eto, lijepo razvija, krhke, mršave djevojčice nose i dalje torbe od pet kilograma pa će fizioterapeuti imati posla, ali je nastava navodno zanimljiva, kao što su zanimljive i plaće nastavnika kojima država poručuje da ima sve manje djece, pa neka učitelji budu zadovoljni dok imaju posla, makar s mizernim plaćama. Roditelji su posve marginalizirani, unaprijed proglašeni lažovima koji potomcima pišu ispričnice, a potomci zapravo zdravi. Tako će doći do i opet zanimljivih situacija: ili će roditelji slati u školu bolesnu, prehlađenu, gripoznu djecu koja će zaraziti cijeli razred, ili će liječničke čekaonice biti tako krcate da će mnoga bolesna djeca ostati pred vratima, na hladnoći, pa dobiti upalu pluća. Liječnicima je i inače puna kapa, kao što znate, prijete im i vrijeđaju ih posebno otkako moraju prijavljivati vozače automobila s nekim manama, a tko ih nema? Orwellu bi sigurno pronašli da je dalekovidan.
Mjesečev sin
Indiju nije lako razumjeti, ali ako tko želi prodrijeti u njezinu tajanstvenost, možda mu najbolji putokaz može biti “Mjesečev sin” hrvatskoga sina , rođenog u Zagrebu. Roman je 1960. preveden na hrvatski.
Neuspješno slijetanje indijskoga modula na površinu Mjeseca podsjetilo me je na opsežan roman američkoga pisca Josepha G. Hitreca “Mjesečev sin” (Son of the Moon) ali i na indijske veze s Mjesecom iz davnina. Naime, hinudska kasta Rajput – kaže legenda – potječe s Mjeseca. Toj kasti pripada i zgodni mladi Hindus Vijay Ramsingh, prvi Indijac koji je samostalno preletio zrakoplovom od Indije do Engleske. On je junak spomenutoga romana , objavljenog 1946. u uglednoj kući Harpers Brothers, a knjiga opisuje atmosferu u Indiji u doba prije Drugoga rata (oko 1936.) , vremenu kada Kongresna stranka Gandhija i Nehrua tek polako napreduje prema oslobođenju od britanske uprave. Eto, osamdesetak godina poslije Indijci lete tako visoko (i u drugim područjima) da mogu dosegnuti Mjesec i možda pronaći tragove predaka.
Indiju nije lako razumjeti, ali ako tko želi prodrijeti u njezinu tajanstvenost, možda mu najbolji putokaz može biti “Mjesečev sin” hrvatskoga sina , rođenog u Zagrebu. Roman je 1960. preveden na hrvatski.
I još nešto takoreći privatno
Premećući u vrijeme toplinskog vala knjige s police, jer pisati se nije dalo u tim vrućinama, otvorio sam knjižicu bez naslova na crnim koricama, koju sam bio zanemario. Riječ je o Ogrizovićevoj drami “U Bečkom Novom Mjestu”, pisanoj za 250. obljetnicu zrinsko-frankopanske pogibije, tiskanoj potom u izdanju Matice hrvatske.
K našoj obitelj (ne u obiteljsku kuću jer ju nismo imali, nego nevelik zagrebački stan) zalazili su svojedobno pisci poput Miškine, Gjure Arnolda, Milana Ogrizovića i mladog Ivana (još ne Gorana) Kovačića. Premećući u vrijeme toplinskog vala knjige s police, jer pisati se nije dalo u tim vrućinama, otvorio sam knjižicu bez naslova na crnim koricama, koju sam bio zanemario. Riječ je o Ogrizovićevoj drami “U Bečkom Novom Mjestu”, pisanoj za 250. obljetnicu zrinsko-frankopanske pogibije, tiskanoj potom u izdanju Matice hrvatske. Na unutarnjoj naslovnoj stranici posveta je mojoj baki, pisana i potpisana Ogrizovićevom rukom: “Odličnoj Hrvatici, na spomen premijere od 29. 4. 1921.. Usput, šteta je što u naše vrijeme Ogrizovića nema na hrvatskim scenama, ako ništa, onda bi se barem antologijska “Hasanaginica” mogla ponekad izvesti. Ili sam nešto propustio. Desetljećima poslije, u rečeni su stan zalazili Veselko Tenžera i Tomislav Bakarić, potonji pisac drame “Hasanaga”.
Umjesto ustaša pojavile se ustoše
Čini se da “preporučeni” pravopis (i rječnik), valjda iz Institutove radionice, tvrdi da se ne piše “uz to”, nego “usto”. U početku sam mislio da je riječ o nekoj šali, ali nije, štoviše vidim da su televizijski lektori usvojili tu bedastoću. Ako se “uz to” piše kao “usto”, onda se valjda treba i “niz to”, recimo “niz to brdo” pisati: nisto brdo. Bože moj, nasilje nad hrvatskim jezikom, o kojemu je bilo podosta riječi uz smrt Radoslava Katičića, poprimilo je sada već tragikomične razmjere. Eto, umjesto ustaša pojavile se ustoše.