Kao što postoje fake news, u Hrvatskoj postoji također i fake desnica ili bolje rečeno uvozni neokonzervativizam, koji uz reaktivni patriotizam i neartikulirano neopravaštvo podupire sistemsku liberalnu tržišnu demokraciju, koja, paradoksalno, negira sva ona konzervativna i nacionalna načela s kojima se iste struje vole kititi.

Možemo li i u kojoj mjeri govoriti da se procesi jačanja neokonzervativnih ideja u Europi i ostatku svijeta nastavljaju, te kakvo je u svezi s tim stanje u Hrvatskoj i ima li razloga za strah od radikalnih ideja, pitali smo politologa, mr. sc. Juru Vujića, pročelnika Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelja Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba.

Rekao bih da diljem Europe više jača populizam negoli klasični konzervativizam, i to u obliku populističkih lijevih i desnih pokreta kao što je španjolski Podemos, u Italiji pokret Pet zvijezda Beppe Grilloa, u Francuskoj Nacionalna fronta Marine le Pen, u Grčkoj Syriza, pa i u SAD-u kroz fenomen Berniea Sandersa i Donalda Trumpa (koji je vodio širu populističku izbornu kampanju).

Naravno, konzervativni svjetonazorski diskurs o nužnosti očuvanja tradicije, obitelji i nacije, kojima prijeti valjak globalizacije, često se ugrađuju unutar desnog modela nacionalpopulizma koji često koketira s antiglobalističkom retorikom. Također, evidentno je kako su gospodarska i financijska kriza, društvena anomija i strah, nezaposlenost, siromaštvo i porast kriminaliteta, imigracija, gubitak povjerenja u političku klasu i deficit demokracije glavni inkubatori ne samo političkog radikalizma nego i konzervativizma.

Rast populizma odražava duboku političku, moralnu, identitetsku krizu društva i zastupničke demokracije, kao i porast jaza između naroda i političkih elita (establišmenta). Ne znam u kojem će smjeru ići taj val populizma, ali on će se zasigurno i u budućnosti reflektirati, a ponekad u okviru konzervativnog političkog diskursa biti odgovor na liberalno-lijevo jednoumlje, na politički parlamentarizam i na medijsku moć u oblikovanju javnog mnijenja.

KULTURNI PESIMIZAM

Međutim, ne postoji jedinstvena homogena konzervativna ili populistička ideologija u koju se svi konzervativni i populistički pokreti prepoznaju, i zbog toga se razlikuju u odnosu na nacionalnu političku kulturu i društveni, gospodarski i politički kontekst. Širenje populizma (lijevog i desnog, konzervativnog i liberalnog) u Europi na političkoj sceni održava na vertikalnoj razini duboki jaz između vrha vladajućeg sistema i establišmenta i na bazi samoga naroda, između kojih vlada nerazumijevanje i nepovjerenje, a ne više na horizontalnoj razini civilnog društva, klasičnih parlamentarnih stranaka. Političke tehnokratske elite ne prepoznaju i ne zastupaju realne interesa naroda u svim svojim sastavnicama: kao demos (skup građana državljana), kao etnos (narod kao jedinstvena cjelina, zajednica zasnovana na zajedničkoj kulturi i povijesti) i narod kao puk – plebs, koje su zapravo temelji demokracije i na kojima se zasniva i demokratska opća narodna volja.

Govorite i o uvoznom neokonzervativizmu, o čemu se radi?

Kao što postoje fake news, u Hrvatskoj postoji također i fake desnica ili bolje rečeno uvozni neokonzervativizam, koji uz reaktivni patriotizam i neartikulirano neopravaštvo podupire sistemsku liberalnu tržišnu demokraciju, koja, paradoksalno, negira sva ona konzervativna i nacionalna načela s kojima se iste struje vole kititi. U tom kontekstu demonstrativni antikomunizam i podaničko pozivanje na postignuća liberalne tržišne demokracije (u ime antitotalitarne ideologije) najveći su, nenadmašivi kultni dosezi. Međutim, realnost je drugačija. Tržišna neoliberalna globalna uniformizacija i fetišizacija slobodnoga tržišta (free market) koju brane domaći neokonzervativci i “lokalpatrioti” zapravo je glavna poluga gospodarske, i političke, desuverenizacije kao i dekonstrukcije tradicionalnog kulturnog, svjetonazorskog i društvenog nasljeđa. Ono što je vidljivo na političkoj sceni jest da su ideologija tržišta i neoliberalizam uzdrmali cijelu ideološku tradiciju i građu ljevice kao i desnice, socijaldemokracije, demokršćanstva, ali i komunističku tradiciju, te su onemogućili nastanak alternativnoga netržišnog društvenog i ekonomskog modela. U tom pogledu takav model upravljanja koji počiva na kompromisnom konzensusu i na iznadideološkom klijentelizmu najbolje odgovora političko-poslovnim krugovima “duboke države” (Deep state). Moglo bi se, konačno, reći da je povijesna ironija što marksistički materijalistički projekt homo economicus zapravo dovodi do kraja i usavršava valjak ekonomizacije neoliberalne ideologije tržišta.

Koja je razlika između starog i novog konzervativizma, da tako kažemo?

Konzervativizam predstavlja ponajprije jednu posebnu političku filozofiju više negoli političku ideologiju, koja zagovara obranu tradicionalnih vrednota i koja se u načelu protivi prosvjetiteljskom progresizmu. U tom pogledu većina konzervativaca zalaže se za obranu ili povratak na iskonske vrednote tradicije (statu quo ante). Ono što obilježava konzervativni pogled na svijet jest određeni kulturni pesimizam (vjeruje se u ljudsku nesavršenost), koji vjeruje samo u ograničenu mogućnost promjene onoga što je prirodno i organsko te da je društveni poredak nezavisan od ljudske volje. U načelu, konzervativizam je anti-individualistički i antiliberalno nastrojen, dok danas većina konzervativih sistemskih stranaka i pokreta u Europi ne dovode u pitanje individualističke i liberalne postulate zapadne demokracije kao proizvod prosvjetiteljstva.

Kao prvo, ne postoji jednodimenzionalni konzervativizam već mnoštvo konzervativnih škola koje se pozivaju na glavne mislioce. To su Edmund Burke, Alexis de Tocqueville, Thomas Carlyle, Friedrich von Gentz i drugi: autoritarni (Burke, Disraeli), liberalni (Reagan, Tachter, gospodarski ultraliberalizam), neokonzervativni (Irving Kristol), paleokonzervativni (Russell Kirk, Thomas Molnar, Robert Nisbet).

Osobno smatram da je iskonski konzervativizam kontrarevolucionarne naravi onakav kakvog su ga osmislili teoretičari tradicionalizma Joseph de Maistre, Louis de Bonalda, Abbé Barruela, Chateaubriand i tumačili kao protuprosvjetiteljsku i restauracijsku reakciju, i kao idejno stremljenje koje zagovara vladavinu monarhije božanskog podrijetla (božanska prava kraljeva).

Drugi referentni okvir je konzervativna revolucija, koja je nastala u Njemačkoj 1920-ih i 1930-ih, u vrijeme Weimarske Republike, koja je nastojala pomiriti revolucionarnost kao metodologiju i dinamiku za obranu tradicionalnog europskog poretka s Arthurom Moellerom van den Bruckom, Carlom Shmittom i Ernstom Jungerom.

Od 18. stoljeća pa sve do danas konzervativizam se transformirao i evoluirao sukladno s političkim, društvenim i novim gospodarskim prilikama. U nekim sredinama je toliko evoluirao da je izgubio svoj iskonski identitet do te mjere da je zadržao samo ime, a odstupio od svih iskonskih načela. Ponajprije mislim na europsko demokršćanstvo koje se kao političko strujanje danas u Europi suočava s gubitkom identiteta zbog skretanje prema liberalno-lijevoj strani, a to jest ponajprije razvidno kod njemačkog CDU-a i drugih europskih iskustava, dok u Hrvatskoj demokršćanstvo kao idejna politička struja nije nikada bila razrađena ni dovoljno artikulirana.

Politički, ideološki konzervativizam i katolički konzervativizam, jesu li i u kojoj mjeri moguće usporedbe?

Nakon raspada Jugoslavije i državnog osamostaljenja Hrvatske, utjecaj Katoličke Crkve, u velikoj mjeri zaslužne za očuvanje nacionalnog identiteta i tradicionalnih duhovno-kulturnih vrednota za vrijeme komunističke Jugoslavije, danas je u društvu sve snažniji u obliku raznih zaklada, udruga i građanskih inicijativa. Međutim, ne može se još uvijek govoriti o organiziranom i političkom konzervativnom klerikalizmu, nego o klerikalnim elementima u stavovima određenih krugova Crkve, politike i društva. S druge strane, ako sagledavate povijest političkih ideja i razvoj konzervativne misli, onda se može ustanoviti da je proistekao iz građanskih intelektualnih slojeva, a ne iz crkvenih. Unatoč tome što je Crkva u Hrvatskoj imala u prvoj polovini 20. stoljeća svoje pokrete poput Hrvatskog katoličkog pokreta i Katoličke akcije, mislim da ne treba poistovjećivati nacionalno i vjersko te se okrenuti umjerenim sekularnim nacionalkonzervativnim europskim strujanjima.

PUNO PROTURJEČNOSTI

Koliko je utemeljeno povezivanje konzervativizma s tradicionalnim vrijednostima i njegovo suprotstavljanje liberalizmu? Drugim riječima, zašto su konzervativci konzervativni, a liberali liberalni? Ili nisu…?

Pa zapravo ste tu dotaknuli glavni nedostatak i neartikularnost hrvatskog konzervativizma i “patriotske” desnice, a to jest da još uvijek nisu u stanju izrasti iz reaktivnog emocionalnog domoljublja u državotvorni i suverenistički nacionalizam (po uzoru na europska iskustva), iz katoličkog neokonzervativizma u suverenistički umjereno sekularni konzervativizam u kojem se može prepoznati svaki građanin bez obzira na vjeru i društveni status. Što se tiče liberala, u Hrvatskoj liberalizam je postao generička kupusarska politička niša u kojoj su se reciklirali bivši titoisti, praksisovci i neojugoslavenski postmarksisti tzv. nove ljevice. Liberalizam još uvijek ostaje na pomodarskoj i imitatorskoj razini, dok su se na konzervativnoj sceni pojavile poneke marginalne liberterijanske struje koje koketiraju s pro-life i neokonzervativnim grupacijama.

Ima li na hrvatskoj političkoj sceni konzervativizam budućnost, i u kakvoj varijanti, da tako kažem? Govori se o pokretu novi konzervativizam u Hrvatskoj.

Ako s novim konzervativizmom aludirate na udruge poput Vigilarea i druge, teško je reći hoće li takve udruge iz pro-life aktivizma izrasti u širi politički pokret. Međutim, ono što je razvidno jest to da one artikuliraju jedan vid društvene, svjetonazorske socijalne tematike, no koji više pripada uvoznom američkom neokonzervativizmu negoli europskoj i hrvatskoj kontinentalnoj konzervativnoj tradiciji koja je više socijalno orijentirana. Naime, ne mislim da uvođenje uniformiranog moralizatorskog ćudoređa može nadoknaditi nužnost socijalne zaštite siromašnih slojeva naroda, pogotovo radničkog sloja. Drugo, nisam uvjeren da su takve neokonzervativne struje, često bliske korporativnoj poslovnoj menadžerskoj ideologiji i takvim krugovima, spremne zaštititi gospodarske nacionalne interese.

Poistovjećivanje konzervativizma sa slobodnim tržištem klasična je infantilna bolest anglosaksonskog prokapitalističkog konzervatizma kao mješavine religije i puritanskog licemjerja, slobodnog poduzetništva, domoljublja i privatnog vlasništva. To se može detektirati i kod takvog hrvatskog novog konzervativizma, kroz uvozne elemente američkog Bible belta (protestantski “Biblijski pojas” južnog dijela SAD-a), kao pokušaj sinteze vjerskog i tržišnog fundamentalizma, što bi kao alternativa svakako bila druga krajnost nakon pogubnog iskustva jugoslavenskog komunističkog poretka, te bila na mala vrata uvod u jednu vrstu “političkog protestantizma”.

Prema mom mišljenju, proturječno je zagovarati ideologiju “free marketa” i pozivati se na kršćanstvo, jer slobodno tržište bez kontrole, pogotovo u kontekstu financijskog kapitala, dovodi do socijalnog darvinizma i širenja nejednakosti u društvu. Također, treba imati na umu da je europski tradicionalni konzervativizam uvijek imao izraženo socijalnu dimenziju i gajio tradiciju katoličkog socijalnog nauka uvijek stavljajući naglasak na važnost državne korektivne i regulacijske uloge zbog nepravdi i nejednakosti koje generira tržište u pogledu monopola i koncentracije kapitala.

Nasuprot anglosaksonskog tipa konzervativizma, koji se podudara s kapitalističkom protestantskom etikom rada (vidjeti M. Weber), koji veliča Smithovu “nevidljivu ruku” i spontani društveno-gospodarski poredak, europski je konzervativizam nastojao uskladiti imperative socijalne pravde s tržišnom dinamikom, što se očitovalo kroz iskustva socijalnog ko-partnerstva u njemačkom rajnskom kapitalizmu i unutar austrijskog korporativizma, te iskustva skandinavskog socijalnog kapitalizma.

Velika je tako razlika između anglosaksonskog i europskog konzervatizma kad je u pitanju uloga države u reguliranju društvenih i gospodarskih odnosa. Naime, kod anglosaksonskih konzervativaca, koji podržavaju liberalnu demokraciju, razvidno je ograničavanje moći države, dok europski konzervativizam (osim ultraliberalnog ekonomskog modela britanskih konzervativaca i tačerizma koji je uništio englesku radničku klasu) zagovara autohtoni model intervencionističke države kao nužni korektiv tržišnim disfunkcijama.

Razgovor vodio Darko Jerković za glas-slavonije.hr

Iluastracija: Fabian, Window, Remould it nearer to the hearts desire.

Prethodni članakPlatforma suverenista – Kršenje odredbi hrvatskog Ustava i zakona u Hrvatskom saboru
Sljedeći članakKokarda kao priznti znak komšijske demokracije