Sve dok se ne nađemo sami sa sobom, onog dana ili noći kada počnemo razmišljati o sebi i drugima, što smo učinili za njih. Ili što smo im učinili. Neke tada uhvati panika, grčevito stežu plahte, zazivaju majku, oca i Boga kojeg nikada nisu i obećavaju da će promijeniti stvari, da će biti bolji. I tada mnogi progledaju: zdravlje, život, ničiji život nije vrijedan nikakvog novca! Samo, zašto nam tek bolest i smrt otvaraju oči? Zašto smo živjeli zatvoreni? Jesu li nas cijelo vrijeme varali, jesmo li obmanjivali sami sebe jer smo se bojali smrti ili smo jednostavno bešćutni… ostaje na nama da si priznamo. Muči li vas nesanica zbog ljudskih leševa u crnim vrećama ili plačete samo zbog pregažene životinje na cesti? A možda čak ni zbog nje? Na to pitanje odgovor znate samo vi.

Psiholozi su do prije dvadeset godina (dakle, mahom djeca cvijeća i LSDa) tvrdili da je običnom čovjeku – onom običnom, glupom robu domesticusu koji rinta i petkom i svetkom, diže kredite i umire ne znajući zapravo za što i za koga je živio – teško shvatiti i uopće pojmiti način razmišljanja psihopata. Možda baš u tom grmu leži puška, mislili su tada psiholozi, jer kada bi obični ljudi razumjeli koncept potpunog odsustva osjećaja i savjesti političara, direktora i inih vođa i velmoža prema drugim bićima, možda bi se tada čovjek vulgaris konačno okuražio, uzeo baklje i vile te krenuo put gospodarevog zamka… Avaj. Obični čovjek je, na kraju krajeva, samo sluga kojim se lako upravlja uz pomoć dvije jednostavne komande – batinom i mrkvom… Ili ipak ne? Jer, kako pjesnik reče, istina je voda duboka. Psiholozi su se izgleda prevarili u procjeni takozvanog običnog čovjeka i zanemarili jednu prastaru latinsku izreku.

Čovjek je čovjeku vuk


Pa tako nova istraživanja govore da nit’ je običnom čovjeku nejasno što psihopat jest, nit’ ga je zapravo briga. I da stvar bude gora (ili bolja, ovisi iz kojeg kuta gledate), novi podaci utemeljeni na kliničkim studijama govore da je praktički svako stoto ili čak svako pedeseto ljudsko biće de facto i de jure – psihopat. Onima koji znaju proučavati bića što se nazivaju ljudima, to je odavno poznato. I vi možete doći do spoznaje. Stanite. Ostavite to čime se bavite i pogledajte osobe koje vas okružuju. Ne samo one koje vam vladaju. Zatim povirite i u svoje srce. Pa si iskreno odgovorite – briga li vas uopće za nečije dijete koje leži na aparatima u bolnici, cijepa li vam se srce dok kraj vas prolazi zgurena, bolesna starica s placa, plačete li kad čujete krkljanje i krik očaja siromašnih, bolesnih, od života umornih i ostavljenih, šutnutih… je li vas zaista briga? Da, iskreno vam je žao? Ili je to samo jedna od onih lijepih, blistavih suza za dobar selfie na Instagramu?

Već letimično jasno je da je psihopatija virus koji se najbrže širi. Na svakom koraku vidimo zorne primjere tog virusa. Svima nam je jako stalo do prirode, do drugih ljudi i dobrobiti cijelog čovječanstva; kompletne flore i faune. Svi smo se pretrgli pomažući drugima. Čovjek koji dnevno zaradi 300.000 kuna milostivo darovao bolnici 30.000 kuna. Pjevači, glumci i borci za ljudska prava šalju nam dobre želje, sise, stražnjice i virtualne puse. I mole da im država udijeli socijalu. Da prežive. Naš čuveni nogometaš darovao tri respiratora. Wow! To što može jednim svojim potpisom Zagrebu pokloniti kompletno opremljenu bolnicu a da i ne trepne, nema veze. Jer ovdje sve prolazi – postalo je normalno da naša vlast nije naša, da nam vlada potpuno odnarođena i odčovječena nakupina najgorih bahatih smradova, uhljeba, polupismenih grabežljivaca, lažljivaca, beskičmenjaka, parazita, briselskih sobarica, karijerista i masonskih dodvorica – no svejedno problem nije (samo) u njima. Ni to što HNB i u ovim teškim trenucima daje kredite stranim bankama po smiješno niskim kamatama, da bi strane banke bolje pljačkale nas, također nema veze s vlašću. Uostalom, ni HNB odavno nije naša. Zaista nije problem samo u lošim političarima i psihopatama; nikakvi milanovići, plenkovići, bandići, sanaderi, gejtsovi, rokfeleri, rotšildi ili soroši nisu nam krivi za sranje u kojem se nalazimo. Da, pogodili ste – u nama je problem. Mi im dajemo novac i moć. I tako već tisućljećima. Ali izgleda da je trebalo čekati do 19. stoljeća da bismo si konačno priznali:

Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje


Danas više ni dileri ne dilaju zato što ne mogu preživjeti: sve statistike govore da nam je materijalno daleko bolje nego prethodnim generacijama. Imamo stvari i mogućnosti o kojima su naši djedovi i bake mogli samo sanjati. Pa opet, neki vrag nam ne da mira, nismo sretni i novca nam nikada dosta. A kako „naša” divna vlast nije u stanju ili nema dozvolu pokrenuti išta osim turizma i ugostiteljstva (dakle, Hrvati dovijeka robovi i sluge), običnom Hrvatu ne preostaje ništa drugo nego nadati se da će se granice opet otvoriti ovog ljeta. Jer gospodin Covid se već najavio vlastima i Bill Gatesovom WHO-u te objavio da će u srpnju i kolovozu uzeti godišnji i prestati napadati ljude – evo vi jadni ljudovi odmarajte, zaradite malo, proveselite se, pa ćemo najesen opet na posao. Naš Stožer s masonskim trokutom u grbu pojma nema što će se događati. Oni samo slušaju što će im gazde reći. Iako se u Kini i Singapuru virus reaktivirao, pretpostavljaju da će kod nas zbog sunca malo posustati (mada odumire tek na preko 60C), da će umirati manje ljudi, a ako ipak ne posustane ili se razbukta zbog ishitrenog otvaranja granica, lokala, restorana i apartmana pa počnemo najesen masovno umirati, rezignirano će slegnuti ramenima: „A onda ništa, onda ćemo morati ponoviti lekciju”… A lekcija su novi smrtni slučajevi, nove karantene i krematoriji.

Jer, novac je najvažniji. Da, novac je divan izum. Predivan. Prava ars Diaboli glazba kojoj rijetki mogu odoljeti. I slušamo je svi, oduvijek, tako smo naučeni i uvjetovani… Sve dok se ne nađemo sami sa sobom, onog dana ili noći kada počnemo razmišljati o sebi i drugima, što smo učinili za njih. Ili što smo im učinili. Neke tada uhvati panika, grčevito stežu plahte, zazivaju majku, oca i Boga kojeg nikada nisu i obećavaju da će promijeniti stvari, da će biti bolji. I tada mnogi progledaju: zdravlje, život, ničiji život nije vrijedan nikakvog novca! Samo, zašto nam tek bolest i smrt otvaraju oči? Zašto smo živjeli zatvoreni? Jesu li nas cijelo vrijeme varali, jesmo li obmanjivali sami sebe jer smo se bojali smrti ili smo jednostavno bešćutni… ostaje na nama da si priznamo. Muči li vas nesanica zbog ljudskih leševa u crnim vrećama ili plačete samo zbog pregažene životinje na cesti? A možda čak ni zbog nje? Na to pitanje odgovor znate samo vi.

I sjetite se ponekad ove rečenice: „Za života, brate, za života!”

Danijel Vuinac

Komentari