Badava svi pokušaji peglati ustanak izmišljanjem novoga ustanka u Brezovici. Ustanak je bio u Srbu, podigli su ga Srbi i žrtvovali se kao i bezbroj puta ranije, kako bi Hrvate oslobodili fašističke stigme. Čak su se i talijanski fašisti išli žrtovati i pomoći Srbima da spase hrvatsku čast, dakle stali su protiv vlastitih saveznika kako bi ih spasili od sebe. Možete ih se odricati ali prave prijatelje ne možete otjerati. Oni ostaju čvrsto iz vas, kao hobotnica zalijepljena na vaše lice.
Iako je izgledalo da vrhovni poglavar SPC u Hrvatskoj, pjesmom “Zbogom ostaj mala kod ovaca, a ja odoh preko Donjeg Lapca”, slavi pokolj Hrvata u Boričevcu i drugim mjestima oko Lapca i Srba (nitko ne može dokazati da je i mislio ono što je pjevao), skoro svi osvrti na ovogodišnju proslavu, a radi se o proslavi i slavlju (da ne bi tko smetnuo s uma), u hrvatskom tisku su priznali i dozu apologetike od strane govornika, za sitne nepravilnosti koje su se popratile najznačajniji događaj na Balkanu i njegovim perifernim dijelovima, Europi, Maloj Aziji i drugdje, te sudbonosne 1941. godine.
Priznali su, u prvim danima ustanka poginulo je nešto nedužnog hrvatskog civilnog pučanstva koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu (njih 450) i dok je brojka tih dana mogla izgledati značajnom, kasniji događaji, uključujući i Bleiburg, gdje se broj hrvatskih žrtava popeo na stotine tisuća, pokazali su da je to ipak bila zanemariva cifra, koja nikako ne bi smjela zasjeniti sav sjaj prvog europskog antifašističkog ustanka.
Doduše, u tim počecima, nije bilo sasvim jasno je li ustanak bio antifašistički, a nije se moglo ni očekivati tako kratko nakon raskida sovjetsko-njemačkog pakta.
Dogodilo se tu svašta, ali ne možemo dozvoliti da lokalni nemili događaji zamagle globalni značaj prvog antifašističkog ustanka, koji je bio toliko veličanstven da ni sami fašisti nisu mogli odoljeti a da ga ne podrže.
Zlonamjerni će isticati kako je ustanak podignut uz blagoslov talijanskih fašista, kako bi zamaglili stvarni značaj ustanka, ali će daljnjim tokom rata postati jasno da je bio antifašistički, pogotovo kada je Tito uz malu pomoć zapadnih saveznika iznudio talijansku kapitulaciju, protjerao Talijane s hrvatske strane jadranske obale i pripojio Istru, otoke i značajan komad Primorja i Dalmacije Jugoslaviji, a to po zaključcima AVNOJ-a znači i Srbiji i Hrvatskoj i Sloveniji i Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori i Makedoniji.
Znademo da je teško objašnjivo kako su Talijani mogli biti hrvatski saveznici a u ratu se aktivno svrstati s četnicma protiv Hrvatske, međutim, sve će to kasnije, nakon oslobođenja biti temeljito i povijesno, ako ne utvrđeno a ono određeno.
Iako su Nijemci 43. zaposjeli prostor s kojega se povukla talijanska vojska, zasluge se broje po tome tko je pobio više Talijana, a tu su istarske kraške jame fojbe, po završetku rata 1945. natrpane Talijanima nepobitni dokaz da je Tito zadao konačni udarac Italiji, koja je tek prividno kapitulirala 43. Bez obzira na tok rata, najvažnje je tko je obavio posljednje operacije čišćenja terena.
Ali vratimo se na ustanak.
Istina, u tim počecima nije bio sasvim jasno tko će među ustanicima ostati četnik a tko postati partizan i time samo bivši četnik. Nije bilo ni važno, jer Srbi su se proglašenjem NDH osjetili ugroženima i nije se tada davao značaj ideološkim razlikama. Valjda je to postalo jasno iz primjera kada su Srbi u obnovljenoj hrvatskoj državi 1991. ponovo podigli ustanak. Nije bilo važno tko je pripadao u JNA a tko u četnike. Srbi su se opet osjetili ugroženi, njihov suverenitet na tom području je opet stavljen u pitanje i reagirali su spontano i zajednički, kao i 41. Na žalost, ovaj puta nisu imali moćnih saveznika, ni Rusije ni Amerike kao što su u Drugom svjetskom ratu imali, a četvrta vojna sila u Europi jednostavno nije bila dovoljna da najveći ustanak u poslijeratnj Europi uspije.
Ni uspostavom prve ni druge hrvatske države, nisu važni bili ni fašizam, ni ustaše, ni ratna savezništva. Važno je bilo samo da je uspostavljenja hrvatska država. U prvom ustanku, ustanici su surađivali s talijanskim fašistima a u drugom nije bilo ni fašista ni nacista ni ustaša, osim ako ćemo priznati da su Titovi generali buili ustaše, pa možebitno i sam Tito.
Diferencijacija među četnicima i komunistima i među Srbima i Hrvatima u redovima SRBskih ustanika nije postojala. To pokazuje podatak da je među ustanicima u međusobnim obračunima poginuo samo jedan jedini Hrvat, Marko Orešković. To je podatak kojega nitko ne može pobiti, jer je Marko Orešković, koji je doduše malo okasnio, bio jedini Hrvat među ustanicima. Osim toga, logično je zaključiti da je i Marko Orešković ubijen samo zato da i Hrvatska dobije jednog narodnog heroja.
Unatoč toga, ustanak je bio srpsko-hrvatski i ako nema drugih dokaza, dokaz je podatak da je na proslavama ustanka, nepunih 70 godina kasnije, sudjelovao značajan broj Hrvata, među njima i aktivni i bivši predsjednici Republike Hrvatske, pa i 2019. ne samo jedan sunarodnjak Marka Oreškovića, nego Stipe Mesić, Franjo Habulin i brojni drugi. Ne bi valjda Hrvati dolazili slaviti srpski ustanak protiv svoga naroda.
Badava svi pokušaji peglati ustanak izmišljanjem novoga ustanka u Brezovici. Ustanak je bio u Srbu, podigli su ga Srbi i žrtvovali se kao i bezbroj puta ranije, kako bi Hrvate oslobodili fašističke stigme. Čak su se i talijanski fašisti išli žrtovati i pomoći Srbima da spase hrvatsku čast, dakle stali su protiv vlastitih saveznika kako bi ih spasili od sebe.
Možete ih se odricati ali prave prijatelje ne možete otjerati. Oni ostaju čvrsto iz vas, kao hobotnica zalijepljena na vaše lice.