Narod se sve manje cijepi, vlast šalje očajničke i ponešto prijeteće poruke, kaže: mi smo vam kupili cjepivo, a vi nama tako, dođite da se ne baci, nezahvalnici. A da se ne baci, smišljena je nova poslastica za ljubitelje cijepljenja – treća doza, a bit će i četvrta jer su farmaceutske korporacije shvatile da je proizvodnja cjepiva eldodrado za njihove lisnice i treba ga što dulje štancati.
Već smo preživjeli (ne svi) nekoliko toplinskih valova, može se reći da smo kuhani i pečeni, a ljeto je u stvari tek počelo. Imali smo alfa, beta i gama toplinske udare, do rujna ćemo iskoristiti sva grčka slova i prijeći na glagoljicu koja ih ima više. Zemlja se opasno zagrijava i treba učiti od životinja koje znaju da je spas pod zemljom, ukopati se kao u svakom ratu, graditi podzemne gradove uz savjetnike koji imaju iskustva s podzemljem i dobre veze s političkim nadzemljem.
Ljudski mozak, kažu, funkcionira sa samo pedeset posto kapaciteta, a iznad 35 stupnjeva sa deset posto. Ljeto ionako nije vrijeme za mudrost, posebno ne u ovoj rasklimanoj klimi do koje je dovela ljudska glupost. Čak i virus krepava od vrućine, u Hrvatskoj ga gotovo više i nema, čeka bolja vremena. Narod se sve manje cijepi, vlast šalje očajničke i ponešto prijeteće poruke, kaže: mi smo vam kupili cjepivo, a vi nama tako, dođite da se ne baci, nezahvalnici. A da se ne baci, smišljena je nova poslastica za ljubitelje cijepljenja – treća doza, a bit će i četvrta jer su farmaceutske korporacije shvatile da je proizvodnja cjepiva eldodrado za njihove lisnice i treba ga što dulje štancati. A rade li te korporacije na pronalasku lijeka protiv corone, ne znamo. Nismo čuli. Jesu li jedne informacije o koristi cijepljenja za narod, a druge informacije ima vlast (pa i liječnici i medicinske sestre) o čemu govori niska “procijepljenost” raznih ministarstava, pa i zdravstva. Nešto tu nije u redu. Burna reakcija vlastodržaca na vijest da ima ljudi koji su umrli od posljedica cijepljenja, govori da je riječ o državnoj tajni koja se nije smjela pojaviti u javnosti. Zato se beskonačno vrte kadrovi ubadanja bez (trenutnih) posljedica: reporter pita jadnika ima li kakvih teškoća, ovaj odgovara: ma ne, uopće nisam osjetio, samo me malo piknulo.
No dobro, ne budimo sitničavi. Cijepljenje za sada nije obvezatno (niti će biti, koliko god se mahalo s dvije trećine), ali postoje načini da se ubadanje veže uz novac, a to boli, nemaš ubod nema potpore i slična dovijanja, recimo potvrda za ulazak u bolnicu. Možda na red dođu i potpore književnicima. Ionako u sadašnjem ministarstvu daju potpore uglavnom onima koji su se cijepili protiv dobre književnosti.
Tko je prokazao Kazu
Nije bio osoba iz visoke politike, nije bio poznat po autorskom radu, nije bio novinar, tek šef tehnike ili slično, vjerojatno upućen u “javnu nabavu” tehničkih uređaja, gdje se mogla pokazati kreativnost. Više nego na položaju ravnatelja, gdje je bilo najvažnije da bude poslušan onima koji su ga postavili. “Pao” je u ulozi dostavljača novca, a ne poradi ravnateljskih čina, da nije nosio torbe i dalje bi tavorio u Prisavlju.
Preskočio sam bio jednu kolumnu, nema veze s coronom koja ionako ne napada pušače i one s krvnom grupom nula, a ja sam obična nula i pušim kao Turčin. No, velim, moram se vratiti na preskočeno, dotično na ljetno uhićenje ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića, uhićenje koje je mnoge zaprepastilo, mene manje. O liku i djelu žalosnoga ravnatelja pisalo se na ironičan način jedino na portalu HKV-a (nešto je satirično izgovorio i Milanović), ali su mediji u cjelini šutke trpili tu figuru i ne pokušavajući objasniti javnosti kako je čovjek uopće prispio na tu dužnost, štoviše u ne tako davnom intervjuu za dnevne novine prikazali ga u najljepšem svjetlu. Nije bio osoba iz visoke politike, nije bio poznat po autorskom radu, nije bio novinar, tek šef tehnike ili slično, vjerojatno upućen u “javnu nabavu” tehničkih uređaja, gdje se mogla pokazati kreativnost. Više nego na položaju ravnatelja, gdje je bilo najvažnije da bude poslušan onima koji su ga postavili.
“Pao” je u ulozi dostavljača novca, a ne poradi ravnateljskih čina, da nije nosio torbe i dalje bi tavorio u Prisavlju. Ljudima ondje neugodno, a kako ne bi bilo, premda su mnogi znali znanje, ali treba čuvati kožu i opstati na “javnom servisu” gdje novinari lako dobivaju otkaze, a tehničar podigne i koju tužbu, što je neugodno. I sada je svima neugodno, onaj isljednik Aca i ministrica kazuju jedno drugom da im je neugodno zbog Kaze, samo se ne javljaju oni koji su Kazu izmislili, izvukli iz poderanoga šešira i dali mu igračku. HRT, posebno HTV stagnirali su ili nazadovali upravo u onom dijelu koji ostaje u povijesti svake televizije, u velikim domašajima prvenstveno dramskim, u velikim temama, pa se gotovo sve sve svelo na crno-bijelo ili matanićevsku novinsku negledljivost. Vlastita produkcija HTV-a već je i prije pomalo nestajala, a “vanjska produkcija” postala zakonom uz dogovore javne ili tajne, a što je sve bilo na stolu i pod stolom, teško je znati. Nema ništa loše u vanjskoj produkciji, ali treba znati mjeru i pravila u toj suradnji, štititi interese HRT-a. U trenutku kada je HRT na nedokučive načine financirao vanjsku produkciju sa 75 milijuna kuna, o pravilima igre zapitao se tadanji Nadzorni odbor kojim je predsjedala glumica Anja Šovagović. Nadzor je opazio nepravilnost u svezi s novim ugovorom koji je bio netransparentan i klijentelistički, davao velika prava nezavisnim producentima, a HRT-u za kavu. Prisjetimo se toga vremena: ravnatelj Radman morao otići, Sabor se samoraspustio, nastala praznina, nadzorni odbor traži da se na zakonit način popuni rupa (što mu je zamjereno!) i napokon, kada se stvari “srede” dolazi Bačić izvučen iz šešira vladajućih i – demantira zaključak Nadzornog o nepravilnostima. I što se događa? Nadzorni odbor je smijenjen!
Tako to ide. Da vam ne bude dosadno, ispričat ću vam moja iskustva s K. Bačićem. Nekoliko mjeseci nakon što je ustoličen, najavim se u svezi s projektom koji je bio (i jest) dugo na čekanju, a imao je potencijal (i ima) velike televizijske serije, baš takve kakva je HTV-u (da jest što bi trebao biti) potrebna. Čekam nekoliko mjeseci, pa zatim i godinu, ali Bačić se ne javlja. Ne želi sa mnom razgovarati ili ima upute da sa mnom ne razgovara, upute od svojih postavljača. Što je po sebi drsko jer sam autorski i na druge načine dugo vezan uz HRT. Kadli, koju godinu poslije, vidim Bačića na jednoj svečanosti u Hrvatskoj matici iseljenika. Kaže on meni da se nas dvojica poznajemo, u redu, iako se ne sjećam. Nego, velim, ja sam se odavno najavio na kavu, a vi ništa. Ma kako to, čudi se on. To moramo srediti. U pauzi rečene svečanosti, sjedim ja s nekoliko “Hrvata izvan domovine”, dolazi do mene Bačić i kaže: “Sredio sam.” S kim je sredio, sa sobom? Odlazi, prolazi još koja godina, a poziva na kavu nema. Očito je dobio upute da nije uputno sa mnom imati posla jer sam sada neka vrst disidenta pa me ni stranka koju sam pokretao ne trpi, promijenila se, a ja nisam, upravljaju likovi koji s korijenima nemaju ništa i ne žele imati. A njemu ne znači ništa što sam bio prvi ravnatelj HRT-a pod tim imenom, ili što sam autor legendarne (kažu) televizijske serije, pa bi možda i ova koju nudim postala takvom. Kada bude snimljena. A bit će. Tako je to s Kazom, no prošao sam bolje od Veljka Bulajića koji se morao u poznim godinama ušuljati u zgradu HRT, a preko požarnih stuba, vjerovali ili ne. Onaj Bulajić (pustimo filmsku partizaniju) koji je na Venecijanskom festivalu 1991. snažno lobirao u korist priznanja hrvatske države, a imena redatelja, producenata i glumaca koje je animirao nisu bila nepoznata, štoviše, bili su utjecajni u svojim zemljama i globalno.
Kuna ne smije opstati, ipak asocira na NDH i još dalje na staru srednjovjekovnu hrvatsku državu koja, doduše, barem u doba kneževina nije imala svoju monetu nego romejski (bizantski) solid, općepriznatu valutu na području Mediterana. Otud valjda šoldi, ali se interno plaćalo krznima kune i čudo je da nisu već tada izumrle, kao što će sada u obliku novčanica. No uvijek će biti dovoljno jazavaca.
Slika današnje Hrvatske: ravnatelj HRT-a (sada već bivši) u Remetincu, na obljetnicama brigada dragovoljcima drže govore. Dezerteri, oni koji su ohrabrivali četnike i održavali s njima i s Beogradom živahne veze nalaze se u vlasti RH, srednja beamterska klasa s virusima iz olovnoga doba drži upravu i ne da se, zagorčava ljudima život, pravosuđe kaska, školstvo umire od dosade, djeca se od malih nogu bore za bodove, traumatizirana već u višim razredima pučke škole. Vlast je bahata i arogantna kao nikada, odnosno kao nekada, referendum kao pojam više ne postoji, vlast ima svoju valutu, euro (s hrvatskim sličicama na kovanicama, ah), jer je euro velika stvar, a zašto ga nisu uvele zemlje koje vrlo lijepo napreduju s vlastitom valutom, hrvatska vlast ne pita niti nju nitko ne smije pitati. Je li, primjerice, Češka otišla sedam koraka dalje od Hrvatske, jest. I to s krunom. Ali kuna ne smije opstati, ipak asocira na NDH i još dalje na staru srednjovjekovnu hrvatsku državu koja, doduše, barem u doba kneževina nije imala svoju monetu nego romejski (bizantski) solid, općepriznatu valutu na području Mediterana. Otud valjda šoldi, ali se interno plaćalo krznima kune i čudo je da nisu već tada izumrle, kao što će sada u obliku novčanica. No uvijek će biti dovoljno jazavaca.
Dotle, na Jadran stižu Česi, Poljaci, Mađari, Slovenci, Srbijanci i klasika iz zapadne Europe, sve upućuje na dobru sezonu, a nema ni većih šumskih požara, sve dok neki od navedenih ne dovuku roštilje. Otvaraju se festivali, otvoren je i najveći u Dubrovniku s ponešto moderniziranim pristupom (lupanje roletama) da bi ga se približilo sadašnjosti, što se uvijek pretvori u umjetnu radionicu. Prestao sam gledati prijenos kada je čitana Palmotićeva Gomnaida iliti Govnaida kojoj nije mjesto u svečanoj prilici i odiše adolescentnim mirisom. Palmotić je zaslužio bolje mjesto na Dubrovačkim ljetnim igrama, ipak je on uz Gundulića najveći u baroknom razdoblju, pa je red da se izvede jedno od njegovih dramskih djela, a ne čita Govnaida. Neugodno.
Pupovčev životni intervju
Blagonakloni i dobro pripremljeni intevjuist pustio Pupovca da govori što želi i ne govori što ne želi, pa je u svemu ispala beskrajna tirada i stvorena slika kakvu Milorad ima o sebi… O svojima govori sve najljepše, i oni su iz korpusa mirotvoraca, pa i brat koji se našao u neprijateljskim redovima, ali valjda nije pucao, samo je gledao i bilo mu je neugodno. O dr. Šreteru nigdje ni riječi, dogovoreno je da ga se ne pita o tom “slučaju”. O Đakulinoj tvrdnji da ih je Pupovac ohrabrivao (izdržite braćo) još nekoliko dana prije Bljeska – ni riječi. A zašto bi i bilo, kad nije bilo pitanja da ne bude neugodno.
U nizu životnih i doživotnih novinskih razgovora došao je red i na Milorada Pupovca. Znate, uvijek je važno tko vam postavlja pitanja, jesu li unaprijed dogovorena i je li uglavljeno da nema potpitanja, jer znaju biti neugodna. Tako je blagonakloni i dobro pripremljeni intevjuist pustio Pupovca da govori što želi i ne govori što ne želi, pa je u svemu ispala beskrajna tirada i stvorena slika kakvu Milorad ima o sebi, dobrom i blagom čovjeku koji se bori za mir i pravdu, čovjekoljupstvo i ostale ljupke stvari. Na pitanje o jeziku održi podulje predavanje, ali onaj odiozni sklop riječi, naime hrvatski jezik, nikako da mu prijeđe preko usta, odnosno jezika. Neugodno mu je. O svojima govori sve najljepše, i oni su iz korpusa mirotvoraca, pa i brat koji se našao u neprijateljskim redovima, ali valjda nije pucao, samo je gledao i bilo mu je neugodno. O dr. Šreteru nigdje ni riječi, dogovoreno je da ga se ne pita o tom “slučaju”. O Đakulinoj tvrdnji da ih je Pupovac ohrabrivao (izdržite braćo) još nekoliko dana prije Bljeska – ni riječi. A zašto bi i bilo, kad nije bilo pitanja da ne bude neugodno. Ipak, među onim što je izrečeno, najjači dojam ostavlja Miloradovo oduševljenje Beogradom kao gradom koji je bolje upoznao – u vrijeme rata. Baš tako kaže. A kog je vraga usred rata boravio u Beogradu i divio se gradu i ljudima, onako turistički ili nekako drukčije? U glavnom gradu neprijateljske države koja je okupirala gotovo trećinu Hrvatske i čija je vojska razarala, ubijala Hrvate, čak više civila nego hrvatskih vojnika, više od četiri stotina hrvatske djece. Ma sve ima svoje granice, ali ovako “predstavljanje” hrvatskoj publici u tzv. životnom intervjuu prešlo je granicu ne samo dobroga ukusa nego je i otvorena pljuska hrvatskoj javnosti koja pupovačke svinjarije guta godinama, ovaj put komprimirane u tekst koji bi Palmotić nazvao na svoj način.
Hrvati u BiH
Kao i svake godine (na obljetnicu genocida u Srebrebici), papagajski se ponavlja da je riječ o najvećem masovnom zločinu, genocidu, poslije Drugoga svjetskog rata. A nije, naravno, Bleiburg i Križni putovi daleko su veći zločin i genocid nad hrvatskim narodom… Izbjegavanje da se taj, najstrašniji genocid u hrvatskoj povijesti nazove pravim imenom, jedna je od slika sadašnje Hrvatske, žalosne zemlje čija se politika nije uspjela izvući iz ralja nametnute historiografije, prešutno preuzimajući jugoslavenske stereotipe o “ustašama koje je trebalo pobiti jer su to zaslužili”.
Jedina svijetla točka: Zagreb, na svim razinama vlasti (i na svim brdima) zdušno zastupa interese Hrvata u Herceg Bosni, koristi svaku priliku kao što je bio forum u Dubrovniku gdje su se okupili svi visoki, srednji i oniski predstavnici Europe i Amerike, a Milanović je čak na nekoliko dana preselio ured predsjednika u Mostar gdje je lijepo dočekan, a kako i ne bi, nakon što je zagalamio da bez Hrvata ništa nije moguće u rastresitoj zemlji i podsjetio da je Hrvatska jamac Daytona odnosno pune konstitutivnosti hrvatskoga naroda. Samo što nije rekao: Hrvate ne smije nitko da bije. Vrlo dobro. Premda o Daytonu mislim kao što sam pisao i ne ću sada ponavljati, da je bio mišolovka za Hrvate i da je ta nesretna BiH moguća samo i jedino kao labava konfederacija tri republike. A budućnost neka donese što će donijeti.
Pozornost je zaokupilo i sjećanje na genocid u Srebrenici, s pravom, velika je to tragedija i ogroman zločin srpskih kokošara, ujedno sramota “međunarodne zajednice” koju je od još veće sramote spasila hrvatska vojska oslobađanjem opsjednutog Bihaća. No, kao i svake godine, papagajski se ponavlja da je riječ o najvećem masovnom zločinu, genocidu, poslije Drugoga svjetskog rata. A nije, naravno, Bleiburg i Križni putovi daleko su veći zločin i genocid nad hrvatskim narodom. Čitam u regionalnom privitku dnevnih novina o obilježavanju 76. godišnjice masakra na Crnom potoku (Našice) – u lipnju 1945. jugoslavenska je vojska pobila 1600 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Samo na tom mjestu, znači, gotovo dvadeset posto od onih osam tisuća u Srebrenici devedesetih, a o Crnom potoku javnost ne zna ništa, osim Našičana. Što je s onima poznatim mjestima stradanja Hrvata nakon svršetka Drugoga rata, tisućama masovnih grobnica u Hrvatskoj i drugdje, poglavito u Sloveniji, stotinama tisuća ubijenih na najokrutnije moguće načine. Izbjegavanje da se taj, najstrašniji genocid u hrvatskoj povijesti nazove pravim imenom, jedna je od slika sadašnje Hrvatske, žalosne zemlje čija se politika nije uspjela izvući iz ralja nametnute historiografije, prešutno preuzimajući jugoslavenske stereotipe o “ustašama koje je trebalo pobiti jer su to zaslužili”. Ne, ubijeni su Hrvati zato što su bili Hrvati, kao što je ista jugoslavenska vojska u suradnji s četnicima ubijala u ratu devedesetih Hrvate samo zato što su bili Hrvati. I muslimane-bošnjake, u mnogo većem broju nego u Srebrenici, i četrdesetih i devedesetih.
Samo da se ne ponovi, refren je svih govora na mjestima stradanja. A Srbija poduzima sve da se ponovi.
Foto: (balkanist net) Milorad Pupovac hrvatski vođa.