Je li gradišćanski hrvatski arhaičan hrvatski? Jest pomalo i na sreću, jer po njemu možemo zaključiti kako bi se razvijao hrvatski jezični standard da nije bilo vukovskih paraznanstvenih nasrtaja u kojima su izgubljene i prekrasne riječi kao, stotine i stotine njih zabilježenih u Ljetopisu, a jednu sam (ili dvije) zapamtio i “prijevod” im nije potreban: dušno spoznanje, što bi značilo – savjest.

AUTOR: HRVOJE HITREC

Hladna jutra, topli dani, svi su prehlađeni, šmrcaju i kišu. Višeslojni naš narod hrvatski teško prelazi na višeslojno odijevanje. Curi mu nos, a curi i iz raznoraznih služba zaduženih za sigurnost, institucija koje trpe prehladu sve dok im politika ne obriše nos i uputi ih u pravom smjeru, to jest sve dok ne dobiju znak koga treba difamirati, a koga pospremiti u ladicu. Na to ću se vratiti poslije, premda mi se gadi.

Europski dan jezika površno je obilježen i zabilježen, s nepravom budući da se radi o jednoj od rijetkih dobrih stvari u djelovanju Europske unije koja bez krzmanja popupire raznolikost jezika pa je tako i hrvatski uvela među svoje, odbacujući podmetanja s istoka i zapada (vajni slavisti na većini europskih sveučilišta), pritom ne zaboravlja manjine i njihovu jezičnu posebnost ili pripadnost, a inzistira da Europljani svih zemalja uče jezike drugih naroda i nacija – u čemu su “veliki” najgori učenici, a mali po prirodi stvari moraju znati “velike jezike”. I znaju.

Kako je s hrvatskim manjinama u zemljama uglavnom podunavskim, potomcima onih koji su se pred Osmanlijama povlačili prema sjeveru, osobito u nezaposjednute dijelove Mađarske koja je dugo poslije poraza Turaka u novijim podjelama karata izgubila znatne teritorije na zapadu, sjeveru i istoku, te su se tako Hrvati umjesto u zapadnoj Mađarskoj našli u austrijskom Burgenlandu, Gradišću znači, a manji je broj njih ostao u Mađarskoj. (Druga je priča s Hrvatima u Pečuhu i okolo njega.) O hrvatskim manjinama bilo je na Europski dan jezika riječi na predstavljanju Panonskog ljetopisa 2018. u Hrvatskoj matici iseljenika. Ljetopis se objavljuje već 25 godina u gradišćanskom naselju Pinkovac, a alfa i omega je dr. Robert Hajszan koji se pojavio u Zagrebu na predstavljanju almanaha, u pratnji znalaca iz Hrvatske poput dr. Sanje Vulić, uz etnologa i zemljopisca – ekipa koja je, korak po korak, istražila sve što se hrvatsko pronaći moglo, od Beča do Subotice.

Vrlo opsežni Panonski ljetopis donosi tekstove na hrvatskom, njemačkom, mađarskom i slovenskom, neki su dijelovi posvećeni sadašnjosti, drugi povijesti, velik je prostor dan književnosti i jezikoslovlju. Na stanovit način, Ljetopis ima značaj (karakter) leksikona pa i omanje enciklopedije, ima tu i Matoša u originalu i prijevodu na njemački, ima Krleže i njegova povratka u njemačku kulturu, ali i Križanića, Smičiklasa, J. Kozarca, kao i zaslužnih gradišćanskih literata i poticatelja Miloradića i Meršića, a od živih A. Leopolda i N. Benčića, ima rasprava o hrvatskoj diplomaciji, o srednjoeuropskim kavanama kao stilu življenja (s napomenom kako smo mi u Hrvatskoj uspješno uništavali naše kavane, poput Korza i drugih), može se pronaći i sjajan tekst Dragutina Pavličevića “Hrvatica i dvojna kravatica” koji podsjeća da je kravata u stara “podvezica” (ne ona oko nogu, nego ispod vrata) – a postojala je i druga u obliku leptir-mašne. Obje su spojene u nošnji moravskih Hrvatica. O Hrvatima u Moravskoj trebalo bi još mnogo povijesnih istraživanja koja bi dovela (već i jesu) do spoznaje o pretežitom hrvatskom korpusu u ranom srednjem vijeku, ali i pojašnjenja terora vlasti u Čehoslovačkoj poslije Drugoga svjetskog rata, kada su Hrvati silom istjerani iz svojih naselja i raspršeni po sjeveru, a tek se sada pomalo okupljaju. I prisjećaju.

O tome se u almanahu govori rubno, ali se s pravom ističu primjeri neznanja, nesnalaženja i opakosti, dolazećih iz stranih izvora, pa i onih od kojih se ne bismo nadali. Tako njemačka spisateljica (navodno vrlo dobra) s vrlo njemačkim imenom i prezimenom Marica Bodrožić, o Hrvatskoj misli i piše sve najgore, kao i novinar koji Hrvatsku ne poznaje niti je porijeklom Hrvat, a usudi se objaviti knjigu “Hrvatska zemlja iza jadranske kulise” gdje ponavlja srbijanske fantazmagorije o krajnjem jugu Hrvatske čiji stanovnici ne znaju tko su glede nacionalnosti, itd. Novinar se zove Norbert Mappes Niedik. Knjigu preporučam fukari u Zagrebu i drugdje, no zašto bi ju oni čitali kada imaju svoje, istovrsne napise.

Da rečeno predstavljanje Panonskog ljetopisa – čija je uloga dragocjena – ne ostane samo rutinska promocija pobrinula se dr. Sanja Vulić vrlo sažetim i pregnantnim uvodom novije hrvatske povijesti i jezičnih turbulencija, te je s obzirom na opet pomodna podmetanja klateži o “štokavskom jeziku” upitala koji to narod na svijetu svoj jezik naziva po upitnoj zamjenici. Da, koji? Ne treba tumačiti da je fukari ta besmislica zamjena za srpskohrvatski ili za “zajednički jezik”. (Usput: u Rovinju je upravo dodijeljena književna nagrada za djela na štokavskom narječju, što je također šifra za srpskohrvatski). Hrvati u Burgenlandu oduvijek su svoj jezik nazivali hrvatski, i kada ga Hrvati u svojoj domovini nisu smjeli spominjati bez nametnutih dodataka.

Sjećam se kako je gradišćanski pisac Tyran došao među nas u Društvo hrvatskih književnika (Društvo književnika Hrvatske, tada) u jeku agresije na hrvatski jezik svršetkom osamdesetih, pa pomalo začuđen raspravama o nazivu jezika koje su izmilile ispod kamena lista “Komunist” i sličnih, rekao upravo to: “Ne znam u čemu je stvar, mi svoj jezik zovemo hrvatski, i točka.” Je li gradišćanski hrvatski arhaičan hrvatski? Jest pomalo i na sreću, jer po njemu možemo zaključiti kako bi se razvijao hrvatski jezični standard da nije bilo vukovskih paraznanstvenih nasrtaja u kojima su izgubljene i prekrasne riječi kao, stotine i stotine njih zabilježenih u Ljetopisu, a jednu sam (ili dvije) zapamtio i “prijevod” im nije potreban: dušno spoznanje, što bi značilo – savjest.

Goldstein-Jovanović-Jozićev novi pravopis


“Novi pravopis” koji sam bez sumnje u ispravnost naziva krstio kao Goldstein-Jovanović-Jozićev, nametnut je hrvatskim đacima, a sadašnja vlast ne pokazje namjere da tu blasfemiju ispravi, a i kako će kada je svjesno predala resor obrazovanja u ruke neobrazovanoga HNS-a koji je navodnom digitalnom revolucijom zaokupio pozornost i proizveo smutnje, svjesno ili namjerno zaboravljajući humanistički koncept i tradiciju hrvatskoga školstva.

U prošloj sam kolumni obećao da ću se osvrnuti na razgovor s akademikom Davorinom Rudolfom objavljenim u Universitasu (hrvatskim sveučilišnim novinama). Ministar u doba stvaranja hrvatske države, odvažan i svestrano naobražen intelektualac, za razliku od mnogih ima dušno spoznanje, savjest koja mu nalaže da kritički progovori o mnogočemu, ovaj put o upravi HAZU zadnjih godina odgovornoj što je Akademija postala (službeno, ah) neutralna i bezidejna. Reći ćete da je možda taj istup ponešto zakasnio, možda ćete ga staviti u kontekst aktualne bitke za Kusićeva nasljednika, ali držim da je intervju toliko zanimljiv i univerzalan da mu trenutak objave i nije važan. To više mi se sviđa što sažima sve o čemu je, u realnom vremenu, pisalo Hrvatsko kulturno vijeće, osobito često potpisnik ove rubrike.

Pretpostavljajući da mnogi nisu obratili pozornost na rečeni intervju, prenosim naglaske u dijelu o jezikoslovlju, premda su i ostali vrijedni pažnje (primjerice: Uprava Akademije odbila je dati privolu da se u Znanstvenom vijeću za mir i ljudska prava održi rasprava o sadržaju i pravnim implikacijama Istanbulske koncencije). O jeziku: “Zaustavljena je nakana da HAZU javno, energično i ustrajno prosvjeduje zbog nedopustivog raspuštanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. To je Vijeće vodio najveći autoritet u području jezika danas, akademik Radoslav Katičić, braneći hrvatski jezik od naturanja “novog” pravopisa Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje. Pravopis tog instituta bio je zapravo samo novi politički udar na normativni kontinuitet hrvatskoga jezika i pravopisa. Za istup u javnosti Uprava HAZU imala je više puta čvrstu podlogu koju je mogla koristiti a nije: otpor hrvatskih jezikoslovaca u Razredu za filološke znanosti, erudita Da Vincijeva tipa.” Nabraja Rudolf njihova imena: Katičić, Kovačec, Bratulić, Milena Žic Fuchs, Damjanović, Matasović, D. Fališevac, Mislav Ježić, Anica Nazor i drugi. “Oni nisu dobili potporu Uprave. Ušutkana je tako kroatistička elita.” Nadalje nabraja Davori Rudolf grijehe Uprave HAZU: nije reagirala kada je urednik “novog” pravopisa ustvrdio da Katičićev naraštaj pripada povijesnoj ropotarnici, nije se oglasila kada je ishitrenim umirovljenjem odstranjen s Filozofskog fakulteta Mislav Ježić, kada se blatilo Josipa Pečarića i Vladimira Paara, kada je vrijeđan akademik Slobodan Novak. (Za istinu, s ponosom, HKV je i te kako burno reagirao u gotovo svakom od navedenih slučajeva, pa nije čudo što su u Hrvatskom kulturnom vijeću mnogi akademici koje “Uprava” pokušava i uspijeva ušutkati.) Rezultat: “novi pravopis” koji sam bez sumnje u ispravnost naziva krstio kao Goldstein-Jovanović-Jozićev, nametnut je hrvatskim đacima, a sadašnja vlast ne pokazje namjere da tu blasfemiju ispravi, a i kako će kada je svjesno predala resor obrazovanja u ruke neobrazovanoga HNS-a koji je navodnom digitalnom revolucijom zaokupio pozornost i proizveo smutnje, svjesno ili namjerno zaboravljajući humanistički koncept i tradiciju hrvatskoga školstva.

Uz “Tursku Hrvatsku” postojala je i “Kranjska Hrvatska”


Uz “Tursku Hrvatsku” postojala je i “Kranjska Hrvatska”, a hrvatski povjesničari o tome teško pišu, ali ne i slovenski, kao što vidimo. Autor napisa o Glecovoj knjizi spominje “stručnu hrabrost”, a i jest. Kao što Roman Leljak jasnije i otvorenije govori o grobištima hrvatskih vojnika i civila na području Slovenije, jasnije i češće nego hrvatski znanstvenici, dok hrvatsku politiku ta tema uopće ne zanima.

Da su od hrvatskoga tijela otrgnuti golemi dijelovi, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem Boka, kotorska itd., poznato je. Da su otrgnuti na zapadu, manje je poznato. Časopis “Matica” Hrvatske matice iseljenika donosi osvrt Marina Knezovića na knjigu uglednog slovenskog povjesničara Borisa Goleca “Nedovršena kroatizacija dijelova istočne Slovenije između 16. i 19. stoljeća”. Nepobitno je da su hrvatski velikaši imali imanja na dijelovima današnjeg slovenskog područja, kao i da je puntar, jedan od vođa Seljačke bune 1573. Ilija Gregorič na sudskom procesu izjavio da je rođen u Metlici u Hrvatskoj. Golec se posebno bavi povijesnim hrvatskim identitetom Bele Krajine, Kostela, Prekomurja i juga Štajerske, utjecajem hrvatske kulture i hrvatskih obrazovnih institucija, a posebno Katoličke crkve s teritorija Zagrebačke biskupije. U ranom srednjem vijeku Bela je krajina bila “kranjska Hrvatska”, u 17. st. hrvatski je karakter Bele krajine nedvojben (uredi izdaju dokumente na hrvatskom, crkva s glagoljskim natpisima, feudalni gospodari su Frankopani i Lenkovići.) “Tamošnje stanovništvo osjeća se i danas na neki način vezanim uz Hrvatsku.”

Eto tako, uz “Tursku Hrvatsku” postojala je i “Kranjska Hrvatska”, a hrvatski povjesničari o tome teško pišu, ali ne i slovenski, kao što vidimo. Autor napisa o Glecovoj knjizi spominje “stručnu hrabrost”, a i jest. Kao što Roman Leljak jasnije i otvorenije govori o grobištima hrvatskih vojnika i civila na području Slovenije, jasnije i češće nego hrvatski znanstvenici, dok hrvatsku politiku ta tema uopće ne zanima.

Spomen ploča za Pupovca na Dolcu


Koga je prvo nazvao Pupovac, Vučića ili Plenkovića, nije poznato. Vjerojatno Vučića, koji ga je skinuo s telefona, ali je obećao da će staviti u pripravnost srbijansku vojsku, što je i učinio – tek poslije je zahvalni Pupovac saznao da je riječ o hidrocentrali na Kosovu koju svojata Srbija ali su ju Kosovari iznenadili.

Da me ne okrivite što se upuštam u povijest, a Hrvatska kronika bi trebala biti okrenuta prema sadašnjosti, eto bilježim: hrvatska predsjednica je održala niz dobrih govora na Općem saboru UN (ha) i rubnim događanjima, postala je doista svjetski poznatom zahvaljujući nogometu, ali i vlastitoj prodornosti, imenovala je zaslužne suvremena Hrvate iz područja znanosti, športa i poduzetništva, a iz kulture nije nikoga, što o poznavanju hrvatske kulture u svijetu govori za sebe.

U isto se vrijeme Plenković baktao s unutarnjim poslima, vlast je umjesto navodnjavanja Slavonije dograbila projekt razvodnjavanja prosvjeda u Vukovaru koji je podignula na najvišu razinu užasa i strahota, balansirajući ipak na rubu žileta jer je Vukovar ipak Vukovar i ne može se ići potplatom. Usporedo je smišljena SMS-afera, dok je Milijan Brkić bio zauzet puno važnijim poslima oko izbora u BiH, pa nije bio usredotočen na spletku koja mu je priređena. Izbori u Bosni i Hercegovini trebali su u svim ovim tjednima biti prioritet cijele hrvatske Vlade, ali očito nisu.

Još je jedna afera podignuta na razinu velike drame, to jest gađanje Pupovca limunom ili hamburgerom (nije još jasno). Bez obzira što se političare gađa voćem i povrćem diljem svijeta, pa su i Frau Merkel gađali prije koju godinu, ako se dobro sjećam – sve je to luk i voda prema stradanju Milorada Pupovca na zagrebačkom Dolcu, gdje će vjerojatno biti podignuta ploča u sjećanje na ovaj tragičan slučaj (Bešker je opdmah potegnuo usporedbu s Punišom Račićem). Koga je prvo nazvao Pupovac, Vučića ili Plenkovića, nije poznato. Vjerojatno Vučića, koji ga je skinuo s telefona, ali je obećao da će staviti u pripravnost srbijansku vojsku, što je i učinio – tek poslije je zahvalni Pupovac saznao da je riječ o hidrocentrali na Kosovu koju svojata Srbija ali su ju Kosovari iznenadili.

Kako bilo da bilo i opet je odigran u Hrvatskoj dupli pas: u trenutku kada je Pupovac bio na nižim granama nakon Bačke Palanke, u danima kada je uglednim Hrvatima pao mrak na oči od tolike bezobraštine i očite povezanosti Pupovčeve ne s hrvatskom nego sa srbijanskom vučićevskom politikom, kada su Hodak, Tomac, Thompson i ostali najavili sudsku tužbu zbog uvreda iz Biltena SNV-a, dolačka je afera (radi li se o naručenom provokatoru ili ne) sjela baš u pravo vrijeme da se Pupovac pretvori u žrtvu koja izaziva duboko žaljenje cijele Hrvatske, je li.

Sad, velim ja, nije se to trebalo dogoditi. Hrana se ne smije bacati, i onako se po svim statistikama četrdeset posto hrane baca u smeće. Glede dvojbe o voću ili hamburgeru, ja sam za limun. I za esej koji ne mislim napisati jer imam drugoga posla, a imao bio naslov Limunada na Dolcu.

Prethodni članakPODCAST VELEBIT – Željko Glasnović:
Samo kod vas na piratskom kanalu se može čuti istina
Sljedeći članakPODCAST VELEBIT – Ako ga uneredi golub,
Milorada Pupovca će čuvati Hrvatsko ratno zrakoplovstvo