Putin mi je sve više nalik Akakiju Akakijeviču Bašmačkinu (premda sličniji mišu) kojemu su, kao što znate, ukrali kabanicu (iliti šinjel kako su nas nekada jugoučili), pa se rasrdio, prehladio i umro. Putinova kabanica je bivši SSSR, raspadnut baš kao i Bašmačkinova stara kabanica, a kada je mislio da ima novu, i jest, netko mu ju krade, Ukrajinci, da. Ako stvari krenu kao u Gogolja, Ukrajinca na službi u Petrogradu, Putin će se još dugo poslije smrti ukazivati kao sablast, u magli.
Zatoplilo. Tako je malo trebalo pa da se covid u hijerarhiji važnijih vijesti spusti na sedmo mjesto. Na prvome ga je zamijenio rat u Ukrajini, to jest Putinova agresija koja traje li traje, a što dulje traje to je vidljivije da ruska vojska nije tako dobro uvježbana kao što smo možda mislili, ni toliko snažna ni dobro vođena, baš kao i svojedobno jugoslavenska.
Munjorat (hrv. blickrig) se izjalovio, ginu ruski mladići a da i ne znaju zašto, ginu ukrajinski branitelji koji znaju zašto se bore, raspadaju se leševi u ukrajinskoj ravnici, u gradovima pod opsadom pokapaju mrtve u vrtovima, na igralištima (kao u Sarajevu svojedobno). Ne, Putinu ne ide dobro, osjeća da je krivo procijenio, da se zaletio, i sada panično razmišlja kako se izvući iz blata koje doduše još nije duboko jer je suša, ali bit će i kiše, prije ili poslije. Mišjim očima na loptastoj glavi kruži po zemljovidu i smišlja nove laži, kao ovu najnoviju da će se posvetiti samo istoku Ukrajine, a ostatak ostaviti na miru, valjda, u što su neki analitičari povjerovali, oni isti koji nisu predvidjeli rat. Oni isti koji su vjerovali da se Ukrajinci ne će boriti ako Rusi nagrnu. Sada spekuliraju da bi Putina mogli svrgnuti njegovi poslušnici, ali za to još nema uvjeta. Doduše, već je poginulo sedam ruskih generala, što govori po sebi, a ministra obrane navodno strefio šlag kada se Putin izderao na nj, ali se ministar oporavio nakon nekoliko dana, sve navodno. Ma kakvi su to ministri, naši imaju jače živce, eto kada se u nas predsjednik dere na ministra obrane, ovomu se ne pomakne ni trepavica.
Putin mi je sve više nalik Akakiju Akakijeviču Bašmačkinu (premda sličniji mišu) kojemu su, kao što znate, ukrali kabanicu (iliti šinjel kako su nas nekada jugoučili), pa se rasrdio, prehladio i umro. Putinova kabanica je bivši SSSR, raspadnut baš kao i Bašmačkinova stara kabanica, a kada je mislio da ima novu, i jest, netko mu ju krade, Ukrajinci, da. Ako stvari krenu kao u Gogolja, Ukrajinca na službi u Petrogradu, Putin će se još dugo poslije smrti ukazivati kao sablast, u magli. Za sada je za neinformirani ruski narod i dalje junak našega doba koji spašava rusku manjinu u Ukrajini od groznih nacista. Pomalo saznajemo kako su obavljane pripreme za “denacifikaciju”: uloženo je nešto novaca za nagradu “grafiterima” (novac dali oligarsi) koji su po ukrajinskim gradovima crtali svastike, zatim bi isto tako dobro plaćeni fotografi i filmski snimatelji dostavljali slike Putinu podložnim medijima. Mi u Hrvatskoj dobro znamo kako to ide, i nama su slično radili. I još rade.
Dok rat traje i ne vidi mu se svršetak, Zapad je ozbiljno shvatio da je vrag odnio šalu. Biden se osobno pojavio gotovo na prvoj crti, nije skakao s tenka, ali se družio s vojnicima i vojnikinjama, dao do znanja da je Poljska glavna uzdanica na istoku NATO-a, već i brojem pučanstva, ali i velikim povijesnim iskustvom, što razumije i zapadnija Europa koja je naglo zašutjela oko poljske nevoljkosti da se pokori tzv. europskim vrijednostima i antropološkim travestijama. Rat je, a u ratu se ne gleda u zube. Glede europskoga zapada već se neko vrijeme pokušava podvaliti da su desničari Putinovi obožavatelji, to jest “ekstremni”, što je samo unekoliko točno i uglavnom netočno, ali je sigurno točno da su Putinovi pristaše, sve dok nije započeo krvavi rat bili–ljevičari, i to oni intelektualni smutljivci ili njihovi nasljednici koji su, salonski, simpatizirali sovjetske “socijalističke” režime sve do mađarskih događaja pedeset šeste, a oni najvjerniji do čehoslovačkih zbivanja šezdeset i osme. Kada su napokon, preko volje, napustili ruske komuniste, našli su nove komunističke ljubimce u Jugoslaviji, u tzv. “samoupravom socijalizmu”. Zatim se i Jugoslavija raspala, pa su neko vrijeme bili tužni. A onda se Putin ukazao kao spas, ne odmah, ali malo-pomalo spoznali su da se s njim vraćaju ona ista sovjetska kriminalna nagnuća i vlastodrštvo koji – premda u naoko drukčijem društvenom sustavu – neodoljivo podsjećaju na brežnjeve i slične komunističke autokrate. Ti su sartrovski sljednici koji piju kavu i jedu kroasan uz obalu Seine pravi Putinovi prijatelji, pa će i za njegov rat pronaći izlike, baš u potpori “denacifikaciji”. A strasni desničari? Ma možda je bilo među njima onih kojima se svidjela narav Putinove vlasti, no oni su razumjeli što ljevičari nisu, razumjeli u trenutku kada su se pozabavili do tada nepoznatom im Ukrajinom. Jer, tzv. desničari su patrioti. Tada im je sinulo, i od tada su postali Ukrajincima. Štoviše, oni poduzetniji i odvažniji sada su u sve brojnijoj legiji stranaca, na strani Ukrajine. Na njezinoj je strani i Biden koji više ne nastoji biti diplomatičnim političarem, nego državnikom, a državnici u opakim vremenima govore jednostavnim rječnikom, krvnika nazivaju krvnikom, neprijatelju poručuju ne samo da će biti poražen nego i svrgnut s vlasti, što je Putina kosnulo i razbjesnilo pa se primio za gumb kao da vidi dimnjačara, a primili se za glavu i oni oko Bidena pa rekli da Biden nije rekao što je rekao, nego je kazao što nije rekao. Uplašio se i Macron, samo što nije nazvao Bidena ekstremnim. Tako je ruski car dobio ipak malenu zadovoljštinu, naslutio pukotinu u zapadnom savezništvu, već i prije vidljivu oko odnosa prema zatvaranju pipe za ruske energente.
Tko je (osim Putina) najveći gubitnik? Ostpolitik argentinskoga pape koji je Putinovu agresiju nazvao barbarskom i tako za vječna vremena ili barem za vrijeme svoga mandata izgubio nadu u posjet Moskvi, gdje je pravoslavni Kiril na barbarskoj strani. Što to ima s nama? Ima. Sjajno zamišljen Franjin plan bio je da do Moskve dođe preko Beograda, skompa se sa SPC-om žrtvujući Stepinca kao nevažnu figuru u cijelom pothvatu. Tako je uvrijedio hrvatski narod, a ništa nije postigao.
A što je s “regionom”? Onaj besmrtni projugoslavenski (prosrpski) element tiho navija za Putina s nadom da će njegov mogući uspjeh u krpanju staroga sovjetskog sojuza biti vjetar u leđa istovrsnom šivanju razdrte tvorevine na jugoistoku Europe, u nekoliko etapa. Prva je (već u tijeku) stavljanje ruske šape u zajedništvu sa srbijanskom pandžom na zemlje koje još “nisu nigdje”, poglavito se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu, koja već ima svoje Pridnjestrovlje u obliku republike srpske, ali i na Crnu Goru koja je doduše u NATO-savezu, ali bi ga u nekom sretnom trenutku mogla i napustiti, pa postati lakim plijenom. Naglasak je ipak na BiH, ničijoj zemlji, no tu srpsko-ruskim presezanjima stoji na putu muslimansko (bošnjačko) mnoštvo pod turskom zaštitom, a Turska je valjda članica Sjevernoatlantskog saveza, pa je stvar i opet delikatna. Tako sve imperijalne napasti glede BiH imaju velikih teškoća, što je u neku ruku sreća u bosanskoj nesreći, ali da se i u takvoj blaženoj BiH kuha li kuha, i to je točno. Kao što je očito da svi posrednici i predstavnici koji dolaze u Bosnu s namjerom da srede stvari u nekoliko dana, odlaze pokisli i šire ruke od nemoći ili bulazne o građanskoj BiH. Ili, još gore, umjesto da barem predlože manirom Aleksandra Makedonskog najjednostavnije rješenje gordijskoga čvora, znači BiH kao konfederaciju triju republika, oni se zapliću kao pile u kučinu pa u svojoj bijedi pokušavaju barem eliminirati iz priče najslabije, to jest hrvatski narod u BiH, kako bi imali posla sa samo dva problema, dva naroda. U tomu i jest “tajna” priblesavog nedavnog europskog plana da iz jednadžbe izostavi Hrvate nespominjanjem konstitutivnosti i ravnopravnosti sva tri naroda u BiH, u čemu je prednjačila Nizozemska koja ima toliko putra na glavi u svezi s BiH da je trebala šutjeti i pokriti se po ušima. Dobro, ovaj put paklenski plan nije uspio, ali već i činjenica da je ozbiljno pokrenut, govori o poticateljima.
Nego, da se vratima na Ukrajinu. Tko je (osim Putina) najveći gubitnik? Ostpolitik argentinskoga pape koji je Putinovu agresiju nazvao barbarskom i tako za vječna vremena ili barem za vrijeme svoga mandata izgubio nadu u posjet Moskvi, gdje je pravoslavni Kiril na barbarskoj strani. Što to ima s nama? Ima. Sjajno zamišljen Franjin plan bio je da do Moskve dođe preko Beograda, skompa se sa SPC-om žrtvujući Stepinca kao nevažnu figuru u cijelom pothvatu. Tako je uvrijedio hrvatski narod, a ništa nije postigao. Eh, da, sveti Ivan Pavao II. dobro je znao s kim ima posla. I što je to komunizam, koji u Rusiji živi i stoluje i danas mimo tankih društvenih promjena, jest navodno mrtav, ali su sve njegove čari i načini vladanja ostali isti, sva njegova zla sjedinjena su u Kremlju, u odajama u kojima je ostao sovjetski zadah.
Foto: Glumac Rolan Bikov kao Bašmačkinov u filmu Kabanica, baziranom na istoimenoj Gogoljevoj noveli.