Pokušaj prikupljanja dragovoljačkih bataljuna po lokalnim teritorijalnim jedinicama i državnim poduzećima totalno je propao. Od ukupno 85 lokalnih teritorijalnih jedinica i velikih državnih poduzeća, jedva je prikupljeno 15.000 dobrovoljaca. To znači da 99,25 posto ruske pričuve nije izrazilo spremnost, želju ili potrebu sudjelovati u agresiji na susjednu zemlju.

Autor: Goran Redžepović

Odluka predsjednika Rusije i vrhovnog zapovjednika Vojske Ruske Federacije Vladimira Vladimiroviča Putina o djelomičnoj mobilizaciji dodatnih rezervista (kako je priopćeno, u iznosu od čak 300.000 pješaka) samo će produžiti rat i sadašnju agoniju ruskih snaga u Ukrajini. Aktiviranje pričuvnog sastava – protiv njihove volje – uz prijetnju po hitnom postupku donesenih kaznenih zakonskih odredbi, samo će pogoršati ionako nizak borbeni moral ruskih vojnika koji sudjeluju u agresiji na Ukrajinu.

Zaoštravanje kazni za odbijanje odziva na mobilizaciju, za predaju, za dezerterstvo i za odbijanje zapovijedi, najbolji su indikatori temeljne slabosti Ruske Vojske i općenito stanja nacije po pitanju spremnosti za sudjelovanje u suludom ratu protiv Ukrajine. Da su Rusi spremni ginuti u Ukrajini, mobilizacija bi bila nepotrebna. Naime, pokušaj prikupljanja dragovoljačkih bataljuna po lokalnim teritorijalnim jedinicama i državnim poduzećima totalno je propao. Od ukupno 85 lokalnih teritorijalnih jedinica i velikih državnih poduzeća, jedva je prikupljeno 15.000 dobrovoljaca, što čini svega sedamdeset pet promila od ukupnog pričuvnog sastava Vojske Ruske Federacije. To znači da 99,25 posto ruske pričuve nije izrazilo spremnost, želju ili potrebu sudjelovati u agresiji na susjednu zemlju.

Isti problemi koje je imao Slobodan Milošević 1991.


Prisjetimo se – samo usput – 1991. godine kad je Slobodan Milošević imao gotovo plebiscitarnu podršku u Srbiji, a u isto vrijeme je Vojna policija JNA morala danonoćno proganjati i loviti srbijanske “rezerviste” ne bi li ih poslala na ratišta u Hrvatsku. U to doba, u Beogradu se tek jedan od deset pozvanih “rezervista” odazivao na mobilizaciju.

Međutim, kako poručuju ruski propagandni mediji, i dalje je velika razina potpore “specijalnoj vojnoj operaciji” medu stanovništvom Ruske Federacije. Po tim tvrdnjama, navodno više od 70 posto ispitanika u nekim anketama, podržava rat. Tako visoka potpora održava se prije svega snažnom proratnom propagandom Moskve, uz potpunu zabranu djelovanja bilo kakvih neovisnih medija koji bi prenosili stvarnu sliku stanja s ratišta.

Nota bene, upravo stoga uvijek treba praviti razliku između načelne, verbalne, tihe ili rezignirajuće potpore “uspješnom i pravednom ratu” (“just war”) na jednoj strani, u odnosu na spremnost izravnog sudjelovanja u vojnim operacijama na drugoj strani.

Prisjetimo se – samo usput – 1991. godine kad je Slobodan Milošević imao gotovo plebiscitarnu podršku u Srbiji, a u isto vrijeme je Vojna policija JNA morala danonoćno proganjati i loviti srbijanske “rezerviste” ne bi li ih poslala na ratišta u Hrvatsku. U to doba, u Beogradu se tek jedan od deset pozvanih “rezervista” odazivao na mobilizaciju.

Također, Putinov režim pokušao je putem plaćenika, kao što su pripadnici ruske profašističke Grupe Wagner i kao što su čečenske formacije, voditi rat u Ukrajini. Ove privatne “soldačije”, čini se, izvan su sustava zapovijedanja Vojske Ruske Federacije, a takav odnos na terenu samo stvara dodatan jaz u odnosu na regularne vojne formacije u nadležnosti ruskog Ministarstva obrane.

Sadašnji vojnici po ugovoru (u ruskom slengu zvani “kontraktnici”) putem interneta nabavljaju pojedine dijelove opreme za svoje novce, jer su tisuće tona vojne opreme, zaostale još iz Hladnog rata, naprosto neupotrebljive, a dolazi zima.

Antagonizam raznih vagabunda, probisvijeta, kriminalaca i avanturista okupljenih unutar plaćeničkih formacija u odnosu na hijerarhijski ustrojen sustav zapovijedanja unutar Ruske Vojske dodatno unosi zabunu u ionako kompleksan sustav vođenja i zapovijedanja vojnim operacijama. I opet reminiscencija: i Slobodan Milošević je, osim JNA, organizirao paralelne paravojne formacije poznate po zločinima, pljačkama i zulumu ne samo na protivničkoj hrvatskoj strani, nego i među pripadnicima vlastita naroda.

Konačno, opremanje dodatno mobiliziranih vojnika bit će jedan od velikih problema s kojim će se suočiti ruska vojna administracija. Raspoloživa oprema, od one individualne pa sve do zajedničke, nedovoljna je, nepotpuna, zastarjela i u lošem je stanju. Sadašnji vojnici po ugovoru (u ruskom slengu zvani “kontraktnici”) putem interneta nabavljaju pojedine dijelove opreme za svoje novce, jer su tisuće tona vojne opreme, zaostale još iz Hladnog rata, naprosto neupotrebljive, a dolazi zima.

Kako naoružati i obučiti nove ruske vojnike?


U Ruskoj Federaciji naoružanje iz pričuve ostavljeno je godinama ležati u skladištima (depoima), najčešće na otvorenom, bez minimuma održavanja.

Osim što Putinovim generalima valja nadomjestiti izgubljeno naoružanje u nedavnim operacijama, novu mobiliziranu vojsku treba i naoružati i obučiti. Dosadašnja praksa pokazala je da je uvođenje u ponovnu operativnu uporabu naoružanja iz pričuve (rezerve) vrlo zahtjevan i dugotrajan proces. Naime, u Sjedinjenim Državama, ali i u Njemačkoj, vrši se osnovno održavanje oružanih sustava čak i dok su u pričuvi. U Ruskoj Federaciji oni su ostavljeni da godinama leže u skladištima (depoima), najčešće na otvorenom, bez minimuma održavanja. U konačnici, tenkovi, topovi, oklopni transporteri i ostalo teško naoružanje moraju proći višemjesečnu reparaciju da bi bilo spremno za upućivanje na bojišnicu. Izuzetak je nešto suvremenog naoružanja kao što su tenkovi T-90A koji su bolje skladišteni. Međutim, i njima su nužna gotovo tri mjeseca dodatnog rada da bi iz rezerve postigli punu operativnu sposobnost.

Borbena obuka mobiliziranoga pričuvnog sastava zadnja je karika u lancu koja bi trebala omogućiti njihovu iole učinkovitu borbenu uporabu. U potrazi za brzom popunom ljudstva na bojišnici, zapovjedništvo Ruske vojske u rat je slalo i brojne instruktore iz nastavno-obučnih centara te je na taj način obuka prebačena u borbene postrojbe i to po skraćenom programu.

Normalno, sve se to odrazilo na kvalitetu znanja i vještina koje su rezervisti trebali obnoviti. Hoće li se za potrebe mobilizacije ponovo reaktivirati vojni centri za obuku, još se ne zna. Iako je riječ o rezervistima koji su već ranije prošli određeni trening po specijalnostima, nužno je organizirati do-obuku radi ponovnog usvajanja potrebnih vještina. No, za to je svakako potrebno i vrijeme.

“Neograničena” “djelomična” mobilizacija


Mobilizacija ne ograničava Rusku vojsku da pozove i dvostruko više osoba iz pričuvnog sastava i to na neograničeno vrijeme. Upravo ta klauzula predstavlja dodatni sigurnosni izazov za ruske susjede.

Sama Putinova odluka, doduše, nije specificirala broj pričuvnih vojaka koji će biti pozvani u vojnu službu i u rat, a niti je on u svojemu obraćanju naciji odredio vrijeme trajanja službe, već je brojka od tri stotine tisuća ljudi izražena kao – potreba Ministarstva obrane.

Međutim, jasno je da to ne ograničava Rusku vojsku da pozove i dvostruko više osoba iz pričuvnog sastava i to na neograničeno vrijeme. Upravo ta klauzula predstavlja dodatni sigurnosni izazov za ruske susjede. Njihov odgovor bit će dvojak.

NATO članice – koje su sve odreda članice EU plus Turska plus SAD –  stoga će nastaviti s povećavanjem borbene spremnosti svojih snaga (što su baltičke države, primjerice, već učinile). Istodobno, Putinova odluka o “neograničenoj” “djelomičnoj” mobilizaciji nedvojbeno će intenzivirati NATO-ovu vojnu pomoć Ukrajini, kako po količini, tako i po vrstama naoružanja. Tu se mogu očekivati dodatne pošiljke tenkova, te raketnih, topničkih i protuzračnih sustava.

Mobilizaciju je lakše proglasiti nego provesti


Ruska je vojska tijekom tri duga mjeseca ustrojavala 3. armijski korpus, a da bi na kraju skupila jedva 15.000 slabo obučenih i opremljenih vojnika, koji ne nastupaju kao jedinstvena formacija nego krpaju rupe u borbenom rasporedu već iznurenih postrojbi na bojišnici.

Putin je, dakle, najavio novu masovnu mobilizaciju, no tu i takvu mobilizaciju oduvijek je puno lakše proglasiti nego provesti. Ruska je vojska tijekom tri duga mjeseca ustrojavala 3. armijski korpus, a da bi na kraju skupila jedva 15.000 slabo obučenih i opremljenih vojnika, koji ne nastupaju kao jedinstvena formacija nego krpaju rupe u borbenom rasporedu već iznurenih postrojbi na bojišnici.

Pogledajmo: osim samoga pozivanja (mobiliziranja) ljudi – za što je odgovornost Moskva delegirala na lokalnu samoupravu – Rusija mora riješiti i pitanje njihova opremanja, obuke, opskrbe i logistike. Budući da je Rusija pod europskim tj. međunarodnim sankcijama, za opremanje ona mora povećati domaću proizvodnju namjenske (tj. ratne) industrije, odnosno mora povećati remontne kapacitete za osposobljavanje oružja koje je godinama stajalo u rezervi. A to ipak traži sredstva, ljude i vrijeme.

Jači na riječima nego na djelu


Obuka rezervista nesumnjivo će potrajati, također. Za bilo kakav ozbiljniji rast snaga trebat će nekoliko mjeseci, ako ne i pola godine. Nakraju, i da sve to uspije, raspoređivanje pričuvnog sastava na bijišnicu neće aritmetički povećati broj boraca. Najveći dio bit će uporabljen za zamjenu postojećih ruskih vojnih formacija koje već mjesecima, bez rotacije, provode vrijeme na frontu.

U konačnici, najveći problem s kojim će se političko i vojno rukovodstvo Ruske Federacije morati suočiti jest vrlo nizak moral vlastitih vojnika. A bez motiviranog vojnika nema kvalitetne obuke, kao što bez kvalitetne obuke nema učinkovita vođenja rata, jednako kao što bez motiviranog vojnika nema pobjede. Hrabrost i spremnost na žrtvu najvažnija je karakteristika vojnika u svakom ratu. Ukrajinci uglavnom sve to imaju, a čini se da se normalnim Rusima baš i ne gine na ukrajinskim poljima.

Sve u svemu, dosadašnjim tijekom rata pokazalo se da su Rusi daleko jači na riječima nego na djelu.

Prethodni članakZašto istureni glasnobojovnik HDZ-a Mario Kapulica mora gutati žabe
Sljedeći članakJe li i Jean-Michel Nicolier bio “probisvijet i plaćenik”