Baš kao mladić koji se rastao sa svojom djevojkom a ona je nakon toga pošla s drugim, s čim se on ne može pomiriti, Putin je ovdje stvorio svoju vlastitu verziju realnosti, gdje mračne sile vladaju Ukrajinom i drže ukrajinski narod taocima. Ako izvrši inavaziju Ukrajine, Putin bi trebao očekivati da će ga Ukrajinci dočekati raširenih ruku kao oslobodioca, baš kao mladić koji je uvjeren da ga ona zapravo voli, ali joj je taj drugi glavu zatrpao lažima radi čega ga je na napustila. I što mladić Putin radi? On se ne obraća djevojci Ukrajini nego njenom novom mladiću Americi i postavlja mu ulitimatim – Makni se od nje i da te nisam vidio na ulicama u mom okruženju.
Godine 2005. u svom obraćanju naciji Putin je između ostalog izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza “naveća politička katastrofa XX. stoljeća”. Putin dakle, raspad Sovjetskog Saveza smatra većom tragedijom od Drugog svjetskog rata. U istom obraćanju Putin o stanovnicima SSSR-a govori kao o jednom narodu čiji je veliki dio sada ostao odsječen od matične domovine.
Pretpostavljam da će se Hrvati odmah sjetiti još jednog političara koji se u isto vrijeme i pod mnogo brutalnijim uvjetima, na jednom drugom prostoru, osjetio odsječen od matične domovine, što ga je toliko pogodilo da to još i danas, 30 godina kasnije, često spominje.
Putin se prema Ukrajini odnosi kao mladić čija je djevojka počela izlaziti s nekim drugim i nije spreman od nje odustati.
Da bi se moglo shvatiti Putinove postupke, trebalo bi pročitati njegov članak od 12. srpnja 2021. “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, gdje tvrdi da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, koji pripada istom povijesnom i duhovnom prostoru, čiji razlaz se ima pripisati onim snagama čiji je cilj razbiti njihovo jedinstvo po principu podijeli pa vladaj, nama relativno poznat sscenarij. Putin kasnije u destostraničnom tekstu navodi: “Samo pogledajte kako Austrija i Njemačka, USA i Kanada žive jedni pokraj drugih. Bliske po etničkom sastavu, kulturi, dijeleći isti jezik, one ostaju suverene države sa svojim vlastitim interesima i sa svojim vanjskim politikama, što ih ne spriječava u u tijesnoj integraciji i savezničkim odnosima. One imaju uređene i prozirne granice i kada netko prijeđe, osjeća se kod kuće. Oni međusobno formiraju obitelji, studiraju, rade i vode poslove. Incidentno, tako rade i milijuni onih rođenih u Ukrajini koji sada žive u Rusiji. Mi ih doživljavamo kao naš narod.”
Putin dakle gaji duboke osjećaje bliskosti i jedinstva s Ukrajinom i radi te bliskosti sada gomila vojsku na granici Ukrajine. Koncept i u ovom primjeru ne bi smio biti nerazumljiv hrvatskomu narodu u primjeru odnosa Srbije prema Hrvatskoj, sa Dubrovnikom koji je “sastavni dio srpske kulturne baštine radi čega ga Srbija ima pravo izbombardirati, jer je suvereno pravo jednog naroda uništiti svoju vlastitu baštinu, ako već nije tuđu.”
Dakle, baš kao mladić koji se rastao sa svojom djevojkom a ona je nakon toga pošla s drugim, s čim se on ne može pomiriti, Putin je ovdje stvorio svoju vlastitu verziju realnosti, gdje mračne sile vladaju Ukrajinom i drže ukrajinski narod taocima. Ako izvrši inavaziju Ukrajine, Putin bi trebao očekivati da će ga Ukrajinci dočekati raširenih ruku kao oslobodioca, baš kao mladić koji je uvjeren da ga ona zapravo voli, ali joj je taj drugi glavu zatrpao lažima radi čega ga je na napustila.
I što mladić Putin radi? On se ne obraća djevojci Ukrajini nego njenom novom mladiću Americi i postavlja mu ulitimatim – Makni se od nje i da te nisam vidio na ulicama u mom okruženju.
Amerika prihvatila Putinov blef
Novi mladić je međutim pročitao Putina i umjesto da se povuče, odlučuje eskalirati sukob. Amerika i NATO su zaključili da Putin blefira i odlučili “to call his bluff”, što bi se donekle moglo prevesti kao “prihvatiti njegov blef”. Izraz potječe iz kartaške igre poker kada netko na svoje karte stavi veliki novac nebi li protivnika natjerao da baci karte, a drugi igrač zaključi da ovaj blefira, pa umjesto da baci karte, on još stavi još više.
Gorbačov je, shvativši da Rusiji predstoji ili nekontrolirano ili kontrolirano rasulo, odlučio to provesti mirnim putem, za razliku od Srbije koja je raspad svog jugoslavenskog saveza pretvorila u strašan rat s velikom destrukcijom i velikim brojem žrtava na svim stranama. Gorbačovljeva majka je Ukrajinka koja mu je u djetinjstvu najvjerojatnije pjevala ukrajinske uspavanke, ali je on prihvatio realnost kakva mu je bila nametnuta.
Putin je u to vrijeme bio mladi nadobudni agent KGB-a koji je raspad SSSR-a doživio kako je opisao makar i nema obiteljskih veza s Ukrajinom. Svoj pohod na Ukrajinu je započeo aneksijom Krima koji u njegovim očima može izgledati tek samo kao povratak ruskog poklona Ukrajini, ali po međunarodnom zakonu Krim je sastavni dio suverene države Ukrajine i Putin bi po toj logici mogao odlučiti vratiti rusku Aljasku koju je Rusija 1867. prodala Americi, uz povrat $7.2 milijuna dolara koliko su dobili njenim prodajom. Nakon toga je zametnuo i oružjem podržao pobunu ruske manjine u pokraniji Donabas, koja se nalazi na istoku Ukrajine između gradova Luhanska i Donjecka.
Zapad je na to odgovorio relativno ograničenim sankcijama, koje su ipak Putinovu kleptokratsku i neopatrimonialnu vlast skupo koštale, ali ne dovoljno da odustane od svojih namjera. Procjenjuje se da su dosadašnje sankcije Rusiju koštale oko $200 bilijuna i indirektno mnogo više. Jednim manjim dijelom Rusija je svoje gubitke pokrila povećanim izvozom plina u Kinu, ali Kina s Ukrajinom ima značajne trgovinske odnose, najvećim dijelom uvozom ukrajinskog žita, i nije za očekivati da će podržati Rusiju, odluči li se ova za invaziju.
Nametanjem novih, daleko širih sankcija, Rusiju bi koštalo daleko više, nego što bi dobila invazijom Ukrajine, čak i u geostrateškom smislu, jer nije slučajno da je NATO u svoj sastav prihvatio većinu europskih zemlja koje su bile u sastavu sovjetskog bloka, ali ne i Ukrajinu koja je 1991. postala suverenom državom, mareći za ruske interese, što bi se moglo očekivati i u budućnosti. Prihvatiti, međutim ruski ultimatum da Ukrajina nikad ne smije postati članicom NATO pakta nije prihvatljivo ni s pozicija međunarodnog prava. Treba se sjetiti da je u Jelcinovo vrijeme čak bilo govora i o ruskom pristupanju u Sjeveroatlanski savez.
Europa jednu četvrtinu svog plina uvozi iz Rusije, a Njemačka među europskim državama najviše, 32%. Za Rusiju međutim, nafta i plin su isto ono što je za Hrvatsku turizam, još i više. Nafta i plin sačinjavaju 60% ruskog izvoza i 30% BDP-a. Europa za ruski plin ima možda nešto skuplju aternativu a Rusija nema nikakvu.
Australija već vodi razgovore oko izvoza australskog plina u Europu. Kao najveći izvoznik LNG plina na svjetu, Australja ima produktivni kapacitet od 90 milijuna tona godišnje.
Makar je Rusija manjim dijelom povećala svoj izvoz plina u Kinu, to niti iz bliza ne može kompenzirati gubitke koje bi doživjela embargom zapadnih država.
Napad na Ukrajinu bi Rusiji koristio isto onoliko koliko je Jugoslaviji koristio napad na Dubrovnik. Iako ga vide kao autokratu ogromnih ambicija i apetita, Zapad Putina ne vidi kao “ludog diktatora” koji bi odluke donosio mimo svake racionalnosti. Povijest bilježi značajan broj takvih odluka koje se pripisuju “luđacima”, ali Putin je, unatoč svojih diktatorijalnih tendencija, do sada donosio racionalne odluke i nije za očekivati da će pucati sam sebi u nogu.
Ako obućeš pancirku, ja ću pucati
Kada je izvršila invaziju Krima, Rusija je to učinila brzo, “blitzkrieg” taktikom, kako se moglo i očekivati. Nagomilati trupe na ukrajinsku granicu i tamo ih mjesecima držati i gledati dok se Ukrajina priprema za obranu i ozbiljno naoružava, nije logično. Sam podatak da Putin gomila trupe na granici Ukrajine a ultimatum šalje Sjedinjenim Državama, jasno pokazuje da se radi o pritisku na Ameriku, što je ova ispravno pročitala.
Glavni razlog zašto Amerika, NATO i Zapad općenito “odgovaraju na Putinov blef” je način na koji on “priprema” invaziju Ukrajine, jer njegovoj taktici nedostaje smisao, a prijetnja se može opisati u stilu “Ako obućeš pancirku, ja ću pucati”. Kada je izvršila invaziju Krima, Rusija je to učinila brzo, “blitzkrieg” taktikom, kako se moglo i očekivati. Nagomilati trupe na ukrajinsku granicu i tamo ih mjesecima držati i gledati dok se Ukrajina priprema za obranu i ozbiljno naoružava, nije logično. Držati tamo 100 tisuća vojnika iako svi vojni stratezi smatraju da je za invaziju Ukrajine potrebno 5 puta toliko, također je znak da Putin nema namjeru napasti Ukrajinu. I na kraju sam podatak da Putin gomila trupe na granici Ukrajine a ultimatum šalje Sjedinjenim Državama, jasno pokazuje da se radi o pritisku na Ameriku, što je ova ispravno pročitala.
Zato NATO-va igra s slanjem vojnih zrakoplova i drugog naoružanja u zemlje Istočne Europe, uključujući i Bugarsku i Rumunjsku, od strane Francuske, Italije, Španjolske, Velike Britanije i većine NATO država, pa čak i Turske, a s izuzetkom Njemačke koja je zasmijala svijet slanjem šljemova, ne prestavlja ništa drugo nego odgovor na Putinovu igru koja će završiti pregovorima, gdje će se oko nečega složiti ili će se složiti da se ne slažu i povući svatko na svoje početne pozicije.
Treba imati na umu da ovo nije Afganistan na Dalekom Istoku nego Europa i da ovo nije sukob Srbije i Hrvatske devedesetih godina, nego direktna konfrontacija na liniji Sjedinjene Države i Rusija, kakva se ne pamti još od vremena Kubanske krize, samo ovaj puta ne u američkom susjedstvu, nego u ruskom.
Ima jedna država koja priželjkuje eskalaciju sukoba
Kroz mnoge najave kako SANU i SPC, tako i mnogih individualnih srpskih stratega, Srbiji će se nova prilika za ispunjenje neostvarenih planova iz 90-ih godina ponovo ukazati kada svjetske prilike za to postanu povoljne, a eskalacija sukoba oko Ukrajine upravo je idealna.
Situacija mnoge čini nervoznima a iz razumljivih razloga posebno Ukrajinu. Ipak postoji jedna država koja bi eskalaciju sukoba dočekala objeručke, a to je Srbija. Za sada Srbija, kao što i uobičajeno radi na vanjskopolitičkom planu, glumi neutralnost, ali se prikriveno za sigurno oblizuje, jer bi baš ta eskalacija mogla otvoriti vrata za ispunjenje dugoročnih srpskih ekspanzionističkih ambicija. Kroz mnoge najave kako SANU i SPC, tako i mnogih individualnih srpskih stratega, Srbiji će se nova prilika za ispunjenje neostvarenih planova iz 90-ih godina ponovo ukazati kada svjetske prilike za to postanu povoljne, a eskalacija sukoba oko Ukrajine upravo je idealna, jer Rusija trenutno u Europi, osim Bjelorusije koja je od početka s njom u savezu, nema niti jednog potencijalnog saveznika osim Srbije. Balkan kao tradicionalno “bure baruta” upravo je idealan za rusko stvaranja novih žarišta na tlu Europe.
I za kraj, Putin zna, a Zapad zna da Putin zna, da Sovjetski Savez nisu srušile atomske bombe, nego ekonomija, koja i u ovoj situaciji Ruskoj Federaciji prijeti više nego bilo što drugo, pa je za očekivati da će ruski plin biti veći faktor u konačnoj odluci nego Putinova djevojka koja se zaljubila u drugoga.