Pojam uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika itd. postoji zbog nakaradnoga hrvatskoga Izbornog zakona. Oni su ga kao takvoga stvorili, e da bi mogli postojati. Ta je kružnica savršena, rekli bismo pupovčevinjski MI SABOR iz naše nesavršene kmetovske perspektive.

Nesvakidašnje drhtavim glasom proisteklim iz naoko drhtava tijela, šestoga je lipnja 2018. u Hrvatskom Saboru dr. Milorad Pupovac, iako očevidno ishitreno koristeći termine poput “genocid” ili “holokaust” (jer, nota bene, nitko još do sada SLUŽBENO nije utvrdio “genocid” u NDH, ili čak u Jasenovcu kao NDH-aškom konclogoru, a još manje se termin “holokaust”, elementarno židovski, može en passant primijeniti ili primjenjvati na Srbe, Cigane Rome ili Hrvate!), plus čini se, pokušavajući se sakriti iza prigodnog kolektiva tj.  izgovarajući praznoznačenju političku kvazipoštapalicu “MI KAO SABOR”, izgovorio je nešto na što politički analitičari u malenoj Hrvatskoj uopće nisu obratili pozornost: “MI KAO NACIJA”. https://www.youtube.com/watch?v=1a-Bq42UwGE

Aleluja, svi bi dobri ljudi trebali biti oduševljeni što je taj saborski zastupnik, dr. Milorad Pupovac, iako drhtavim glasom proisteklim iz naoko drhtava tijela, izgovorio i jednu i drugu sintagmu – i MI KAO SABOR i  MI KAO NACIJA.

Posebno, zbog ovoga drugoga izričaja (MI KAO NACIJA), čovjeku valja skinuti šešoar i pokloniti se duboko: to ipak znači da dr. Pupovac – inače predsjednik SDSS-a i SNV-a, ali prije svega lingvist – konačno jasno izgovara, priznaje, tvrdi, uzvikuje i u Hrvatskom Saboru klikće ono što je ionako logično: da su autohtoni Srbi u Hrvatskoj pripadnici hrvatske NACIJE, makar su po etničkom podrijetlu Srbi, Vlasi, Crnogorci, Grci, Bugari, Rumunji, Bizantinci. Znači, to njegovo MI KAO NACIJA, to definitivno potvrđuje da naša nacija nije isto što i ona srpsko/srbijanska, srpsko/pravoslavna, srpsko/svetosavska nacija!

Milorad je Pupovac doktor lingvistike, što će rijet, on zna što riječi znače, nu što je u toj prigodi htio kazati kad je rekao: MI KAO SABOR? Što je to SABOR, a tko/što smo o MI?

Taj Hrvatski Državni Sabor s tradicijom, recimo, najmanje od 10. stoljeća (da ne idemo dalje od Konstantina Porfirogeneta), u nesretnom je 20. stoljeću bio ukinut po srbijanskom kralju, kompromisni S. Radić iz imena svoje Hrvatske republikanske seljačke stranke izbacio je odrednicu “R (republikanska)” i dragovoljno/prisilno se uključio u tzv. Skupštinu Nečega, Pavelić je u NDH bio makar po imenu obnovio Hrvatski Državni Sabor tako da je reaktivirao sve one zastupnike izabrane u Kraljevini Jugoslaviji kad je “izborena” Banovina Hrvatska, a Tito/Bakarić/Kardelj/Ranković/Đilas, što su oni učinili?, proglasili su ZAVNOH za Sabor NRH, cijelom svijetu na veselje, mojoj miloj dragoj nažalost, tri pištolja kupit ću, po svom selu pucat ću, da bi Tuđman konačno ponovo obnovio Hrvatski Državni Sabor, koji od 2001. više nije Državni, nego je  valjda – MI KAO SABOR.

Međutim, Hrvatski Sabor – naprosto, nikada osim u spomenuto doba socijalizma! – nije bio MI: samo je ta trodomna jednoumna gomila jednopartijskih koumunističkih samoimenovanih istomišljenika mogla biti – MI. Bilo je to nasilno nelogično, kakav je komunizam inače, nasilan i nelogičan, jer Hrvatski je Sabor jednostavno parlament, nekovrsno zbirno tijelo različitih mišljenja uobličenih u strankama koje nisu istomišljeničke (zato se i zovu stranke), pa onda postoji zato da bi donosilo zakone u pluralističkom društvu u kojemu društvu nitko ne bi smio biti zakinut.

Zašto onda dr. lingvistike, ergo čovjek koji zna što riječi znače, dr. Pupovac kao vodeći srpski manjinac usto, misli da bi ONI KAO SABOR, tj. ONI KAO JEDINSTVENUJUŠČI u Saboru, morali imati ikakvo jedinstveno mišljenje, ikakav istomišljenički stav o bilo čemu (u ovom slučaju o HRT-u, Jasenovcu, knjigama, pravu na riječ…), ako to već nije regulirano zakonima o kojima se pluralistički, višestranački Sabor dogovorio, odnosno koje je glasovanjem, makar i preglasavanjem ili drukčije, ultimativno usvojilo to vrhovno zakonodavno predstavništvo NAS KAO NACIJE, kojoj naciji i on sam pripada, kako se konačno udostojio i naglas urbi et orbi identificirati?

Jesi li hrvatski uhljupi izmislili hrvatske uhljebe?


Što znači to – SCSL? E, pa to znači da je riječ o terminu iz STAROCRKVENOSLAVENSKOGA (uhljebije, scsl), a ta se štorija – koliko god se jednim dijelom historiografski ticala i hrvatskoga povijesnog i prirodnog prostora – odnosi na današnji Prvoslavni Zid, na negdašnji redizajnirani (i lingvistički) Bizantski Komonvelt, zajedno s lingvističkim bravurama – vrlo ideološke naravi.

Na bliskom nam Istoku tj. na bliskom nam Balkanu, lingvistički egzistira riječ UHLJUP, često i UHLJUB. Nu, u modernoj Hrvatskoj, već nekoliko se godina ustalila riječ UHLJEB. Je li nam ta druga riječ, poput prve dvije, u hrvatski vokabular opet došla s vječnoga srednjovjekovnog turskoga, odnosno jugoslavenskoga Balkana, onoga bijednoga kulturološkoga ostatka veličanstvene Osmanske Imperije?

Riječ UHLJUP čisti je lingvistički turcizam (znaju to vjerojatno i profesor na Katedri za lingvistiku Mate Kapović iz Radničke fronte i asistent na toj istoj Katedri Bojan Glavašević iz SDP-a), ona označava čovjeka koji se ne zna ponašati u zadanom društvu, čovjeka koji ne drži do sebe, odrpanca, klošara, Gavrocha i Tina Ujevića zajedno, Kerempuha, po srbijanskim novinama svojedobno opisanog sramotnog Nikolu Teslu u Beogradu, rekli bismo, jebivjetra, niškoristi, zgubidana i dronju, onoga što je u Imotskom bio pa se pretvorio u pojam Gajtana, kako ga je onomad oslikao T. Vrdoljak u “Ljubavi i ponekoj psovci”, starogrčkog idiota koji ništa ne razumije pa se niti ne snalazi, sjebanog jadnika bezobzirnog prema sebi i svijetu oko sebe, osobito kad se zatekne u okruženju koje ga ne shvaća, jer ga on (okruženje) ne razumije.

Kao što ćemo vidjeti u nastavku, tursko-srpska riječ “uhljup”, za razliku od hrvatske inovacije “uhljeb”, ima svoj engleski ekvivalent: UNCOUTH – lacking good manners, refinement, or grace. Synonyms: uncivilized, uncultured, uncultivated, unrefined, unpolished, unsophisticated, common, low, plebeian, philistine, rough, coarse, provincial, rustic, crude, gross, loutish, hooligan, boorish, oafish.

S druge strane, UHLJEB je fakat modernija, suvremenija, puno hrvatskija priča: ta riječ nije postojala ni onda kad je (definitivno!) fašistička kraljevska Jugoslavija žandarmerijskom silom nametala svoj serbojugoslavenki jezični SRBIJANSKI PURIZAM, a nema je ni u “Člancima o hrvatskom jeziku, pravopisu i jezičnoj politici objavljenima od 11. travnja 1941. do početka svibnja 1945”, kako precizno (2008.) citira dr. Marko Samardžija u nezaobilaznom djelu “Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH”.

Smisao pojma UHLJEB izrazito je politički, a iznad svega hrvatski, on je HDZ-SDP-ovski, on nema veze ni s Turcima, a ni s guslama protiv Turaka, ni s andrićevskim i jergovićevskim UHLJUPIMA, nema ga ni u kakvoj varijatni u “Rječniku stranih riječi, izraza i kratica” dr. Bratoljuba Kljaića, iako u “Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskog jezika” Vladimir Brodnjak 1992. navodi natuknicu: “UHLJEBIJE scsl”, uz objašnjenje da je to “uhljebljenje, plaćeni stalni posao, služba”.

Uuuups, otkud sad to, što sad znači to – SCSL? E, pa to znači da je riječ o terminu iz STAROCRKVENOSLAVENSKOGA (uhljebije, scsl), a ta se štorija – koliko god se jednim dijelom historiografski ticala i hrvatskoga povijesnog i prirodnog prostora – odnosi na današnji Prvoslavni Zid, na negdašnji redizajnirani (i lingvistički) Bizantski Komonvelt, zajedno s lingvističkim bravurama – vrlo ideološke naravi. https://hr.wikipedia.org/wiki/Staroslavenski_jezik#Hrvatska_redakcija

Lingvistička etimologija u svrhu političke ideologije


Ne zna se u kojem je polit-sociološkom laboratoriju riječ uhljeb osmišljena: godina 2015. bila je u političkom smislu, kao i uvijek, jedna od – hvala ti, dragi Bože! – prijelomnih, pa je možda je taj i takav lingvističko-politički tvist smislio onaj slabo samokontrolirani Pernar, što je teško vjerojatno, a možda ipak netko genijalan iz HDZ-a, što je još manje moguće, osobito imajući na umu da mesićevsko-josipovićevski laboratoriji, onomad u sastavu Pilsel-Jović, ipak nemaju toliko mašte. Još je manje vjerojatno da se to iskukurikalo iz SDP-a, HNS-a, HSS-a ili HSLS-a, naime, tamošnji tipovi imaju mašte manje od gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, da ne velim, od Ive Lole Ribara, izgubljene duše.

U hrvatskomu se ta riječ UHLJEB (pozor!, ne UHLJUB, koja se još donekle zadržala u tzv. srpskom i tzv. bosanskom) u javnom diskursu pojavljuje prvi put godine 2015., i to isključivo u političkom, a tek nastavno i u sociološkom narativu. Ne zna se u kojem je polit-sociološkom laboratoriju riječ uhljeb osmišljena: godina 2015. bila je u političkom smislu, kao i uvijek, jedna od – hvala ti, dragi Bože! – prijelomnih, pa je možda je taj i takav lingvističko-politički tvist smislio onaj slabo samokontrolirani Pernar, što je teško vjerojatno, a možda ipak netko genijalan iz HDZ-a, što je još manje moguće, osobito imajući na umu da mesićevsko-josipovićevski laboratoriji, onomad u sastavu Pilsel-Jović, ipak nemaju toliko mašte. Još je manje vjerojatno da se to iskukurikalo iz SDP-a, HNS-a, HSS-a ili HSLS-a, naime, tamošnji tipovi imaju mašte manje od gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, da ne velim, od Ive Lole Ribara, izgubljene duše. Svejedno, dr. Dražen Lalić, jedan od navodno maštovitijih ljevičarskih politologa/sociologa, nagađajući o lingvističko-političkom značenju pojma UHLJEB, na tu je temu ipak u Večernjem listu zapisao:

Jezična „iskapanja“ manjega intenziteta koja sam poduzeo na različite načine (razgovorima s nekim lingvistički i u drugom pogledu upućenim osobama, praćenjem medija i uporabom Njegova veličanstva Googlea) ipak su pokazala da izvorni kreator pojma uhljeb nije neki pripadnik navijačke skupine nego – lokalni političar. Da je Stipe Petrina, dugogodišnji načelnik Primoštena i jedan od najosebujnijih političara kod nas, najvjerojatnije začetnik te riječi ili barem njezin prvi popularizator u javnosti, potvrdio je i splitski novinar Damir Petranović krajem svibnja 2015. na tportalu. Pokazalo se da je Petrina u svojoj pobjedničkoj kampanji za izbore 2001. godine prvi javno naveo, ali i opisao značenje pojma uhljeb: „To je akter čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritički oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji i nečemu drugom sve dok nešto od tih entiteta osigurava njegovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije, ne mareći uništavali on tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda i vrši genocid cijelih naroda.“ Određenja toga pojma su se poduhvatili, osobito u posljednje vrijeme, i drugi za to zainteresirani, kako jezikoslovci tako i iz drugih profesija. Takve definicije se još nisu pojavile unutar korica nekoga rječnika našeg jezika, ali jesu na izvjesnim portalima i internetskim stranicama. Primjerice, na stranici Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu pročitao sam da je uhljeb onaj „koji zarađuje na lagan način, bez mnogo truda, obično se odnosi na zaposlenike čija je plaća iz državnoga proračuna“. Uz tu definiciju stoji pojašnjenje da se riječ uhljeb može upotrebljavati u dva značenja: prvo, kojemu su skloni „internetski libertarijanci“ i „anarhokapitalisti“ i označava sve koji imaju plaću iz navedenoga izvora; prema drugom je uhljeb „osoba koja prima plaću iz državnoga proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života“. Navedeno određenje je vrijedno, ali bi ga trebalo proširiti. Ponajprije time da je kod uhljebništva riječ o primanju plaće ne samo iz državnoga proračuna nego i iz proračuna lokalne vlasti, agencija i drugih javnih poduzeća. Takvo egzistencijalno zbrinjavanje išće zapošljavanje, i to ne bilo kakvo, nego ono koje donosi siguran posao u javnom sektoru na kojemu se uglavnom i ne treba puno truditi. Za razliku od zaposlenih u privatnom sektoru kojima je radno mjesto nesigurno, uhljebi pripadaju zakonima, propisima i drugim mehanizmima zaštićenoj vrsti. Slijedom toga, ljudi koji stvaraju novu vrijednost i uplaćuju u lokalne i državni proračun te izdvajaju za različite fiskalne i parafiskalne namete moraju se skrbiti, uglavnom s opravdanim razlozima, za buduću osnovnu egzistenciju (radno mjesto), dok je uhljebima „po defaultu“ takva briga zapravo nepotrebna”.

https://www.vecernji.hr/vijesti/uhljeb-nije-srbizam-a-za-autorstvo-se-bore-petrina-torcida-i-sopranosi-1224055 – www.vecernji.hr

Međutim, tko god ikada bude razmatrao pojam UHLJEB, bezuvjetno će se suočiti, a u konačnici i zaustaviti na definiciji koju je, primarno i ultimativno, pod naslovom: “Za sve one kojima još nije jasno, evo tko ili što je uhljeb”, sročio ultrapametni web-portal Index.hr:

Uhljeb je osoba koja prima plaću iz državnog proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/Za-sve-one-kojima-jos-nije-jasno-evo-tko-ili-sto-je-uhljeb/833696.aspx

Nakon toga, ušlo je to gotovo u vjeronauk, pa se Sanja Kovačević na portalu Libela.org (Portal o rodu, spolu i demokraciji), doista potrudila istražiti o čemu je zapravo etimološka riječ o kruhu, misleći da je to hljeb, ne znajući da je ipak riječ o “glibu”, “ljebu”, tj. o glinenoj posudi u kojoj se pekao kruh, pa je tako i nastao izraz “hljeb kruha”, kako su nas učili na studiju etnologije na FF-u, o čemu S.K. ovako kontemplira:

Evo što nam o riječi ‘hljeb’ kaže Hrvatski jezični portal, odnosno važeći Rječnik hrvatskoga jezika: hljȅb – imenica muškog roda, čiji nominativ množine glasi ‘hljèbovi’.

Napomenut ću da je ‘hljeb’ nakratko nestao iz hrvatskog rječnika između 1991. i 1994., no u zadnjih nekoliko izdanja – opet je tu!

Definicija: ekspresivni sinonim za ‘kruh’; književni oblik za okrugao oblik kruha [hljeb kruha]

Etimologija (porijeklo riječi): riječ je nastala od praslavenske i staroslavenske riječi ‘xlěbъ’ (ruski  xleb, poljski chleb), za razliku od riječi ‘kruh’ koja je nastala od gotičke riječi ‘hlaifs’. Riječ je u Hrvatskoj imala široku onomastičku upotrebu posebno u toponimiji, pa rječnik navodi primjere:: Hlȅb (280, Zlatar Bistrica, Zagorje), Hlèbār (Koprivnica, Ludbreg), Hlèbec (360, Zagorje), Hlèbetina (Jastrebarsko), Hlèbić (Jastrebarsko), Lèbār (Međimurje, Z Slavonija, Zagorje; v. i rebro), Lèbarić (Rijeka, Karlovac), Lèbec (Čazma, Garešnica, Prigorje, Istra), Lébić (Slavonski Brod), Petohlèb (Buzet). Iz ovih primjera toponima može se vidjeti da je riječ ‘hljeb’ češće korištena u svom ekavskom obliku ‘hleb/leb’, koja je i danas dio kajkavskog korpusa, prema tome ne pripada isključivo ‘prekodrinskom’ podneblju.

Što se tiče srodnih južnoslavenskih jezika (odnosno onih na istoj dijalektalnoj osi) – službeni Rečnik srpskog jezika bilježi sve varijante (hleb, hljeb i leb), dok Rječnik bosanskog jezika  prof. Dževada Jahića (prvi tom objavljen je 2010.) bilježi samo ijekavsku varijantu ‘hljeb’, ali i ‘kruh’. Najavljeni Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika (koji je trebala objaviti Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2014.) još nije dostupan. Makedonci u svom rječniku bilježe ‘leb’. Osim imenice ‘hljeb’, hrvatski jezik sadrži i riječ ‘hljebac’ (ako mi ne vjerujete pogledajte u rječnik).

Razlikovnost pojma ‘leb/hleb/hljeb/kruh’ bilježi Brodnjakov Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika u svoja sva tri izdanja (gle čuda!)  iz 1990-ih (1991., 1993. i 1998.)

A sad ozbiljno. Svaki dobar rječnik treba imati dobre definicije pojmova, no s ovim bi moglo biti problema. Upućujem budućeg rječnikotvorca na stranicu   www.uhljeb.info, koja će mu zasigurno biti od velike pomoći. Sa spomenute stranice citiram: “Međutim, ako su uhljebi svi, onda uhljeb nije konkretno nitko. Ukoliko se smatra da je uhljebljivanje svaki posao, odnos ili sredstva koja se tiču javne blagajne, pravi uhljebi i njihovi uhljebitelji mogu spokojno disati zaštićeni u magli.”

Neki će reći, lako za uhljebe, pa cijela nam je država uhljebnička, većina su uhljebi. No, vratimo se korak nazad. Država je, prije svega, premrežena korupcijom, političkim klijentelizmom, nepotizmom, sukobom interesa, a uhljeb/uhljebljivanje je metoda, alat, kvasac ovih pojava.

Uhljeb je genijalna, vidovita i proročanska hrvatska specifičnost


Upravo na toj točki dolazimo do kontemplacija o uhljebima, kruhoborcima, aparatčicima, sikofantima, političkim parazitima i karijernim političarima. Jer, kako piše na Direktno.hr, Milardović drži da će se “glede daljnjeg djelovanja, dvojica degradiranih HDZ-ovaca, primiriti te neće ugroziti Plenkovićevu tanku saborsku većinu”, te smatra kako su bez obzira na aktualne događaje i dalje u sasvim ugodnoj poziciji jer kao članovi stranke ipak uživaju u komforu i sigurnosti koje članstvo pruža, “uz poneku strjelicu kritike”.

Primjerice, Fracuzi kao svoj zaštitni znak, osim pijetla, imaju sir camembert i pecivo croissant, dok “Mi Sabor” imamo jedinstvene nacionalne uhljebe.

Ni riječ ni pojam UHLJEB, nema svojega adekvata ni na kojemu svjetskom, pa ni na slavenskom jeziku, što je još jedan od dokaza da se radi, najme!, o izričito hrvatskoj specifičnosti, koja svoj lingvistički smisao ima isključivo u politologiji. Otprilke, onako kako Gorbačovljeva PERESTROJKA lingvistički zapravo govori o ultimativnoj društvenoj reformi SSSR-a ili kako Wałęsin POKRET SOLIDARNOŠĆ govori slično, ali nema starogrčkih, latinskih, engleskih, njemačkih ili španjolskih adekvata na koje bi se to prevelo.

Bismo li uhljeba, budući da je ipak riječ isključivo o političkoj odrednici, recimo, mogli prevesti kao: 1.) political parasite, 2.) aparatčik (aparatchik), 3.) career politician, 4.) nepotist, 5.) sikofant? Ne, nema teorije, UHLJEB JE sve to, ali i više od toga. Čak je više i od onoga što se na hrvatskom zove KRUHOBORAC. A što je pak znak da su Hrvati, u ovomu kao i u PRAXISU toga pojma, ipak jedinstveni na svijetu.

Plenković je smijenio međunarodnoga i političkog tajnika HDZ-a, Kovača i Stiera, ali je siguran da oni neće rušiti njega, odnosno saborsku većinu. Ne znam, ne znam, meni to nije logično – zapisao sam nedavno na svojemu FB-zidu, u povodu vijesti koja je nama kmetovima priopćena otprilike ovako:

Na sjednici Predsjedništva HDZ-a sa svojih funkcija u stranci smijenjeni su Miro Kovač i Davor Ivo Stier. Kao što se i nagađalo, Andrej Plenković je krenuo u obračun s unutarstranačkom oporbom. Miro Kovač tako više nije međunarodni tajnik stranke, a Davor Ivo Stier smijenjen je s funkcije političkog tajnika stranke. Na njihove dužnosti imenovani su Plenkovićevi ljudi – Stiera će tako zamijeniti Davor Božinović, a Miru Kovača zamijenit će Lovro Kuščević. Glasanje za smjenu Plenkovićevih protivnika nije bilo jednoglasno – suzdržani su bili Ivana Maletić, Ivica Kostović i Domagoj Ivan Milošević. Prvi je pred novinare izašao Miro Kovač. Nabrojao je svoje uspjehe u HDZ-u tijekom četverogodišnjeg razdoblja te kazao da će nastaviti “djelovati za Hrvatsku i za ljude u njoj”. Naglasio je i kako je sretan i ponosan što je više od četiri godine obnašao tu visoku stranačku dužnost, te je imao privilegij sudjelovati u pobjedama HDZ-a od 2014. godine do danas. – Nakon toga HDZ, a nakon toga Miro Kovač. Ja ću se tako i ponašati. Boriti se za Hrvatsku i boriti se za HDZ. Moja savjest je čista, a za razloge smjene, molim vas, pitajte gospodina Plenkovića – rekao je Kovač, a na pitanje o najavljenim daljnjim ambicijama kratko je odgovorio: – Kad dođe vrijeme za to, sve ću reći”… Potom je pred novinare izašao Andrej Plenković, premijer i prvi čovjek HDZ- a: – U politici je povjerenje najvažnije načelo. Kolegi Stieru sam se zahvalio, a on je već prije dvije godine napustio Vladu iako sam se protivio. Što se tiče kolege Kovača, procijenio sam da i između mene i njega nema dovoljno povjerenja. Obojica su, i Stier i Kovač, ljudi koji i dalje mogu doprinijeti HDZ-u – rekao je Plenković. Premijer je dodao da u ovoj situaciji nema ništa osobno te da se samo troje kolega suzdržalo glasovati, dok su se ostali složili s njim. Na pitanje o odnosima s Kolindom Grabar Kitarović, Plenković je odgovorio: – Predsjednica nije u stranci. Moja vlada i stranka je toliko puta podržala predsjednicu u njezinim naporima, sa strane vlade i mene ukupno smo gledajući u funkciju stavljali interese RH i naših ljudi. Što se nas tiče, vrata suradnje su uvijek otvorena”… Nakon njega, pred novinarima se pojavio i Davor Ivo Stier: – Završila je jedna faza i počinje jedna nova faza gdje ću još snažnije raditi na ostvarivanju onoga što sam napisao i u knjizi “Nova hrvatska paradigma” i spomenuo na Općem saboru HDZ-a – rekao je Stier. – Moj način rada je uvijek konstruktivan. Nemojte svesti ovo na neke osobne razine. Moj način rada nije rušiti, već graditi – dodao je Stier. Upozorio je kako u Hrvatskoj postoji ozbiljan problem klijentelizma i ortačkog kapitalizma, na što upozoravaju i ključni ekonomisti: – Trebamo se s tim suočiti. Drago mi je što vidim da u HDZ-u ima snage za to. Ali, bit će sigurno i prepreka. No, vjerujte mi – to ćemo i ostvariti – naglasio je Stier. Na pitanje ima li ambicije za preuzimanje stranke, Stier je odgovorio: – Na to pitanje sam već odgovorio. Sada nije trenutak nekih izbora niti u stranci niti na državnoj razini. No ne isključujem tu mogućnost – rekao je sad već bivši politički tajnik HDZ-a.

Dobro, ali kakve veze sve to ima s uhljebima, vjerojatno se pita vrli neki (parafr. M. Dizdar). E, pa ima!

Davor Stier i Miro Kovač još su dobro prošli jer su samo dobili ‘partijsku’ opomenu da ih, ako nastave djelovati u istom, kritičnom tonu, čeka vrlo neizvjesna sudbina u stranci, uključujući i izbacivanje iz nje. O HDZ-u govorim kao o partiji zbog autokratskog potencijala kojeg posjeduje Andrej Plenković. Riječ je o tipičnom autoritarnom političaru kojeg se u političkoj psihologiji opisuje kao educiranog, elokventnog, poliglota; osobu diplomatskih manira koja je u dubini autoritarac jer ne može podnijeti kritiku.

– kazao je za portal Direktno.hr politolog Anđelko Milardović, dometnuvši kako je argument koji je Plenković iznio kao obrazloženje za smjenu visokopozicioniranih članova svoje stranke, zapravo “semantički pomak u semiotici”, odnosno “neposlušnost se neće nazvati neposlušnošću nego gubitkom povjerenja, iako su ga dvojica partijskih drugova jasno i nedvojbeno kritizirala”. Nu, upravo na toj točki dolazimo do kontemplacija o uhljebima, kruhoborcima, aparatčicima, sikofantima, političkim parazitima i karijernim političarima. Jer, kako piše na Direktno.hr, Milardović drži da će se “glede daljnjeg djelovanja, dvojica degradiranih HDZ-ovaca, primiriti te neće ugroziti Plenkovićevu tanku saborsku većinu”, te smatra kako su bez obzira na aktualne događaje i dalje u sasvim ugodnoj poziciji jer kao članovi stranke ipak uživaju u komforu i sigurnosti koje članstvo pruža, “uz poneku strjelicu kritike”.

Plenković je pragmatičan političar. Nije ih izbacio iz stranke upravo zato što bi dvije ruke manje u Saboru značile prijevremene izbore. Isto tako, treba imati na umu da su i Stier i Kovač profesionalni političari koji moraju od nečega živjeti. Ako ih se izbaci iz stranke, što će onda?

https://direktno.hr/direkt/milardovic-jasno-je-zasto-plenkovic-nije-izbacio-stiera-i-kovaca-iz-stranke-124626/

Kad bi nama u Saboru netko zbrajao kruhoborce, oči bi mu iskopali


Evo, priznajem da sam se u tom povodu dopisivao s jednom svojom frendicom, inače jednom od najpametnijih osoba koje poznajem u životu, da ne velim, sveučilišnom profesoricom, svojedobno ne baš beznačajnim političkim faktorom u Hrvatskoj (podaci poznati redakciji, hehe), i to – čini mi se – baš na temu kruhoborstva:

– Mate, ne želim to javno pisati, ali ova dvojica nevoljenih nemaju posla izvan Sabora, nažalost. Tako da nema šanse da ruše većinu iz nekoga tako prozaičnog razloga, kakav je osveta. Ostali bi na suhom. Na stranu, pitanje njihove baze, jer ipak su oni – je li? – došli izvana…

– Da, vidio sam da je slično već i Milardović napisao… S jedne mi se strane to čini jako tužnim, a s druge – u što se to pretvorila hrvatska politika, kad Sabor služi kao socijalna kuhinja, a ujedno i kao argument za ucjenu?

– Da. Nevjerojatno je koliko je malo nezavisnih ljudi u Hrvatskoj: posljedica je to komunističkog razdoblja i još uvijek neuspješnog gospodarstva.

Zapravo, rijetko je tko to tako dobro sažeo poput moje prijateljice koja je u vrlo kratkim rečenicama politološki sublimirala povijesne zaključke:

1.) malo je nezavisnih ljudi u Hrvatskoj;
2.) posljedica je to komunističkog razdoblja;
3.) posljedica je to još uvijek neuspješnog gospodarstva;
4.) oni koji su došli “izvana” ipak se ne računaju ozbiljno.

Kazalo pojmova, nadpojmova i podpojmova


Stoga, dopustite mi, dobri ljudi, koji trošite svoje dragocjeno vrijeme na čitanje mojih suvišnih kontemplacija, u kojima je svima sve poznato, da velim:

– pojam uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika, itd. u Hrvatskoj, još prije ikakvih ma kakvi bili demokratski izbora, a i nakon njih, sve do danas kad ga više nama, bio je i ostao pokojni Ivica Račan, tip koji izvan Partije nikada nije ništa ni radio ni učinio, izuzevši tri neuspjela (?) braka, jednoga još uhljebničkijega sina, ma da ne nabrajamo;

– podpojam Račana, kao takvoga, bio je i ostao Zoran Milanović, zajedno s kadrovskom aparaturom koju mu je gorespomenuti Vrtni Patuljak namrijeo u baštinu, u amanet, kao ujevićevsku kristalnu kocku vedrine, zajedno s “omladincima”, onima od HRT-a, preko DUUDI-ja, do Ranka Ostojića, a ima ih još u “bezsmertnim odredima”;

– podpojam uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika u Hrvatskoj, jesu i svi oni “omladinci” iz gradova koji su odreda pali uslijed srpsko-srbijanko-unutarnje agresije (osim Gospića, Sinja, Imotskoga i dalmoških jadranskih priobalnih gradova), koji su danas, pogledajmo, vrlo aktivni u javnom životu;

– pojam uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika, itd. bez daljnjega, jesu tipovi poput Kovača i Stiera, koji se bore za tzv. našu (ne svoju, kakvi nesebični ljudi!) budućnost, a zapravo, bivajući ljudima koji čekaju “pogodan trenutak”, dok plaćica klijentelistički liježe li liježe, zbog čega se, eto, ne žele suprotstaviti, makar u Pupovčevu Saboru, jednomu elementarnom pojmu  uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika, samoinicijativno zvanomu Andrej Plenkovič (tvrdo “č”, po ocu, valjda);

– pojam uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika itd. jesu, iznad svega, predstavnici tzv. nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru, na čelu sa dr. Miloradom Pupovcem koji to, uostalom, najbolje razumije, ne samo lingvistički.

Konačno, dobri ljudi, pojam uhljeba, kruhoborca, sikofanta, aparatčika itd. postoji zbog nakaradnoga hrvatskoga Izbornog zakona. Oni su ga kao takvoga stvorili, e da bi mogli postojati. Ta je kružnica savršena, rekli bismo pupovčevinjski MI SABOR iz naše nesavršene kmetovske perspektive. https://projektvelebit.com/programska-nacela/

Prethodni članakSpecialni rat protiv hrvatskog naroda (video)
Sljedeći članakVIDEO – Ovacije 500 prisutnih za Igora Vukića na Kaptolu