Srbi u Hrvatskoj pod vodstvom Pupovca nisu se ispričali hrvatskome narodu za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku. Agresija ne postoji. Odbacuju službene komemoracije u Vukovaru i obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Nisu se pokajali za stvaranje paradržavnih ZO, SAO, RSK i URS. Obnavljaju mitove gdje god stignu, od svoje urođene antifašističnosti do urođene hrvatske genocidnosti.
Pupovčeva zajednica nije učinila ništa, nijednu gestu pomirbe u istini, a traži sve, pa i nemoguće – status političkoga naroda s pravom na odcjepljenje, samoupravni teritorij, zapošljavanje po nacionalnom kriteriju, rješavanje komunalnih pitanja po povlaštenom kriteriju…
Srpsko narodno vijeće manipulirajući (“kombinujući”) manjinskim i narodnim pravima, kao nekad povijesnim i etničkim, donijela je 13. veljače 2018. Izjavu o pravima Srba u Hrvatskoj. Izjavi je prethodio projekt Političke akademije Srpskog narodnog vijeća – Budućnost Srba u Hrvatskoj, predstavljen predsjednici Grabar-Kitarović i predsjedniku Vučiću u nazočnosti mitropolita Porfirija, Dejana Jovića i Milorada Pupovca. Izvještaj o problemima i perspektivama srpske zajednice u Hrvatskoj napisao je prof. Dejan Jović, predsjednik Savjeta Političke akademije SNV-a i bivši savjetnik predsjednika Ive Josipovića. Treba ga pročitati.
Izjava o pravima Srba u Hrvatskoj donesena je 13. veljače 2018. na sjednici prevelike skupštine SNV-a u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Lisinski, za modernu hrvatsku državu značajnom mjestu, u nazočnosti srbijanskoga predsjednika Vučića i hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović. U Lisinskom je dr. Franjo Tuđman 25. veljače 1990. okupio domovinsku i iseljenu Hrvatsku na Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice i krenuo u demokratske promjene, nacionalno oslobođenje i obnovu hrvatske države. Tada je HDZ bio “stranka opasnih namjera”, a karakterističan naslov iz toga doba – “Tko je pustio ustaše u Zagreb?“. Danas je stanje slično, suočeni smo s porastom lijevoga i četničkoga ekstremizma, ali za njih HDZ više nije opasan.
O Izjavi o pravima Srba šute predsjednik Sabora, predsjednik Vlade, predsjednica Republike i vladajuće političke stranke
U Izjavi o pravima Srba u Hrvatskoj skockanoj u 13 točaka, među ostalim, piše: “Institucije srpske zajednice, posebno Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina, moraju dobiti status manjinskih samouprava, u skladu sa njihovim posebnim osnivačkim izvorištima – dokumentima s međunarodnim karakterom, Erdutskim sporazumom i Pismom namjera“.
O Izjavi svoja stajališta nisu iznijeli predsjednik Hrvatskoga sabora, predsjednik Vlade i predsjednica Republike, kao ni vladajuća koalicija i političke stranke. Za razliku od klimoglave politike, struka je reagirala. Dr. Mato Palić: “Tvrdnja koja je navedena kako se taj status mora dobiti jer to proizlazi iz dokumenata s međunarodnim karakterom jednostavno nije točna. Niti jedan međunarodni ugovor koji regulira pitanja vezana uz ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina nigdje ne spominje posebne općine ili druge teritorijalne jedinice koje bi se ustrojavale po etničkom principu. Tako nešto bi bilo suprotno našem Ustavu. Deplasirano je spominjati Erdutski sporazum koji nije na snazi već dugi niz godina” (narod.hr).
Odmah je uslijedila Izjava za javnost SNV-a i ZVO-a u kojoj se žale na “progon vještica“. I kažu kako je u Izjavi – “traženo je da se provedu odluka Vlade Republike Hrvatske iz 1998. i zaključak Hrvatskog sabora iz 2010., a koje se tiču ZVO-a. Isto tako traženo je da se provede i Program ove Vlade koji u točki 10.3. predviđa način reguliranja statusa Srpskog narodnog vijeća i drugih manjinskih vijeća u Republici Hrvatskoj“.
Poraz u ratu, korak po korak, prevoriti u pobjedu
Posljednji pokušaj ostvarenja srpske autonomije u Hrvatskoj, uključujući i odcjepljenje od nje, završio je neslavno s velikim, “istorijskim” porazom. Taj poraz, smatran kao zločinačka okupacija opravdano ustanovljene RSK, treba nadomjestiti korak po korak pobjedom u miru, kako i nalaže Memorandum II. Stoga je nužno, osobito političare i stranke sklone geganju u maglu, zaljubljene u bratstvo i jedinstvo, podsjetiti na hodogram najrelevantnijih srpskih povijesnih vrela glede autonomije “srpske zajednice u Hrvatskoj”. Onih vrela koje napadno izbjegavaju osvijestiti Dejan Jović, Porfirije i Pupovac, pa i Velika skupština sa svojom Izjavom…
Kad ne će predsjednik uključio se potpredsjednik Sabora Furio Radin. Na pitanje o statusu manjinskih srpskih samouprava kazao je HINA-i: “To je dio Erdutskog sporazuma. Ja se ne bojim nikakvog oblika autonomije ili da govorimo jezikom tog sporazuma, manjinske samouprave. Takvih manjinskih samouprava ima čak i u konzervativnoj Mađarskoj, za Hrvate i ostale manjine, i one ne trebaju plašiti nikoga. Ja sam uz manjine, kada jedna manjinska zajednica postavlja određene zahtjeve, ima moju automatsku solidarnost“. Radinu u prosudbi nedostaju ponajviše, ne i jedino, povijesni konteksti. Kamoli sreće da je u pitanju samo jedan pikzibner! Potražiti ćemo kontekste s izvornim ciljevima u dokumentima koje baštini “srpska zajednica” u Hrvatskoj utjelovljena u SNV-u, SDSS-u, SPC-u, Pupovcu, Porfiriju i Joviću. I ministru vlade RSK, Stanimiroviću, dakako.
Posljednji pokušaj ostvarenja srpske autonomije u Hrvatskoj, uključujući i odcjepljenje od nje, završio je neslavno s velikim, “istorijskim” porazom. Taj poraz, smatran kao zločinačka okupacija opravdano ustanovljene RSK, treba nadomjestiti korak po korak pobjedom u miru, kako i nalaže Memorandum II. Stoga je nužno, osobito političare i stranke sklone geganju u maglu, zaljubljene u bratstvo i jedinstvo, podsjetiti na hodogram najrelevantnijih srpskih povijesnih vrela glede autonomije “srpske zajednice u Hrvatskoj”. Onih vrela koje napadno izbjegavaju osvijestiti Dejan Jović, Porfirije i Pupovac, pa i Velika skupština sa svojom Izjavom, a o kojima nije bilo ni riječi u dvodnevnome Vučićevu hodočašću po zapadnim oblastima velike Srbije u Hrvatskoj. Na poziv predsjednice hrvatske države.
Hodogram povijesnih vrela za srpsku autnomiju
Skupština općine Knin donijela 27. lipnja 1990. Odluku o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like – zbog “upravljanja i rukovođenja Zajednicom općina“. Potpisao ju je “Babić Milan, v. r.“.
Srpski sabor u Srbu 25. srpnja 1990., “polazeći od univerzalnog principa o pravu naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje” donio je i objavio Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. Polazište Deklaracije je u sljedećemu: “Srpski narod u SR Hrvatskoj ima pravo da se u zajedništvu sa hrvatskim narodom, ili samostalno, pri uspostavljanju novih odnosa u Jugoslaviji, opredjeljuje za federativno ili konfederativno državno uređenje. Ne može se bez učešća srpskog naroda u Hrvatskoj birati oblik jugoslavenskog zajedništva, a to naročito vrijedi za situacije legitimnog odcjepljenja. Odcjepljuju se narodi a ne države“. Vrijedi li isto pravilo i za područje Zapadnoga Balkana Europske unije? Dakako.
Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj 30. rujna 1990. “proglasilo je srpsku autonomiju na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima ovaj narod živi, i koje se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao Federalne jedinice SFRJ“. Autonomija je proglašena na temelju Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i na rezultatima “izjašnjavanja”. Izjašnjavanju je na području Hrvatske pristupio 567.731 Srbin. Za srpsku autonomiju izjasnio se 567.127 Srbina. Protiv – 144. Nevažećih izjašnjavanja bilo je 46.
Predsjedništvo Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like 21. prosinca 1990. usvojilo je Statut Srpske autonomne oblasti Krajine. SAO Krajina “uspostavlja se radi ostvarivanja nacionalne ravnopravnosti, kao i kulturnih i istorijskih osobenosti srpskog naroda nastanjenog na području istorijskih teritorija Dalmatinske i Vojne Krajine“.
Nacionalno vijeće srpskog naroda Slavonije Baranje i Zapadnoga Srijema 26. veljače 1991. Donijelo je Deklaraciju o suverenoj autonomiji Srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnoga Srema. Točka 10 Deklaracije: “Suverena srpska autonomija Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema postoji i djeluje u sastavu sadašnje Republike Hrvatske samo pod uslovom da Jugoslavija postoji kao savezna država. Ukoliko takva Jugoslavija prestane da postoji ili se preobrazi u skup samostalnih država ova autonomija nastaviće da postoji kao dio matične države srpskog naroda“. Ako se onakva Jugoslavije preimenuje u ovakav Zapadni Balkan, vrijede ista pravila.
Srpsko Nacionalno Vijeće i Izvršno vijeće Srpske Autonomne Oblasti Krajine 29. veljače 1991. donijeli su Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i Srpske Autonomne Oblasti Krajine. Skupština općine Knin u funkciji dijela Skupštine SAO Krajine 18. ožujka 1991. donijela je Odluku o odvajanju od Republike Hrvatske.
Usput, među brojnim dokumentima “srpske zajednice u Hrvatskoj”, spomenimo i Odluku o pripajanju teritorijalne obrane Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema oružanim snagama SFRJ od 9. listopada 1991. Kao i Zaključke Velike Narodne Skupštine Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema od 24. listopada 1991., među kojima se u potpunosti podržavaju Predsjedništvo Jugoslavije i Savezni sekretar za narodnu obranu, zahtijeva od Srbije da “u roku od četrdeset osam sati” mobilizira sve muškarce “u starosnom dobu od 20 do 55 godina” koji su “sposobni za borbu, a izbegli sa ratom zahvaćenih područja“, te se usvaja Deklaracija o ujedinjenju sa SAO Krajinom i Bosanskom Krajinom.
Obnoviteljska skupština RSK 2005.
I tako su se igrale beogradske delije sa “srpskom zajednicom u Hrvatskoj” sve do 1995. Tad je Skupština RSK 20. svibnja 1995. donijela Odluku o pristupanju realizaciji ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, a 29. svibnja 1995. usvojila je Odluku o prethodnoj suglasnosti Skupštine Republike Srpske Krajine o ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Usvojen je i Prednacrt Zakona Ujedinjene Republike Srpske. U obliku radnoga materijala poznata je i Odluka o državnom ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, koja sadrži četiri članka pisana ćiriličnim strojopisom (zbog bežanije Odluka nije donesena, nap. NP). Nova paradržava trebala se zvati Ujedinjena Republika Srpska.
I što se dogodilo? Hrvatska je bljesnula u svibnju, a onda olujno zapuhala u kolovozu i ode ZO, SAO, RSK, opštine, oblasti, krajine, izjašnjavanja, teritorijalna obrana, JNA, četnici… u “paramparčad” uz poklič – “Bežmo braćo, pobeda je naša”. Poraz i bežaniju ubrzo je ismijao i sam Milošević.
Kad je, međutim, “paramparčad” u sveopćem “rasejanju” uvidjela da se već četiri godine vlast u Hrvatskoj ponaša starojugoslavenski, da je HDZ k tomu prestao biti “stranka opasnih namjera”, 26. veljače 2005. održala je obnoviteljsku Skupštinu RSK. Na njoj je donijela Rezoluciju u kojoj tvrdi da je bila “autonomni politički i pravni subjekt provodeći efektivnu vlast na svom teritoriju sve do brutalne agresije od strane Republike Hrvatske do koje je došlo 5. kolovoza 1995. godine“. Zaključno: “Skupština Republike Srpske Krajine traži od svojih deklariranih zaštitnika, Ujedinjenih naroda i Europske unije da se uključe u postupke demokratskog političkog procesa za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja srpskog naroda u Hrvatskoj, te u proces rješavanja statusa Republike Srpske Krajine“.
Istodobno s održavanjem obnoviteljske Skupštine RSK, Srpska radikalna stranka usvaja Memorandum o pravnopolitičkoj nemogućnosti opstanka okupacije Republike Srpske Krajine. Teze su:
- “Hrvati su se za ‘produženi zločin’ nad Srbima i njihovo konačno uklanjanje sa stoljetnih ognjišta pripremali gotovo 50 godina“;
- “Okupacija Republike Srpske Krajine izvršena je u dvije faze“;
- “Ideja političkog kontinuiteta Republike Srpske Krajine je politički realizam. Jedini način za normalizaciju budućih odnosa Srba i Hrvata je prekid okupacije Republike Srpske Krajine i konačno srpsko-hrvatsko razgraničenje“. Nadalje:
- “Zločini i genocid ne smiju biti temelj za stvaranje ozbiljne europske države. Zato Hrvatska ne smije biti nagrađena za svoju zločinačku politiku ubijanja i protjerivanja Srba, već mora racionalnim mjerama biti natjerana na prihvaćanje postojanja srpske države unutar granica Republike Srpske Krajine“.
SDSS i SNV 2018. – Obnova mitova iz 1990.
Srbi u Hrvatskoj, koji prihvaćaju i status nacionalne manjine i hrvatsku državu kao svoju domovinu, prolaze istu kalvariju kao i hrvatski branitelji. Traže, istina, minimum – dostojanstvo. U ovome trenutku to im hrvatska država, kojom upravljaju ili čekaju na red za svoj mandat – nesposobnjakovići, centremisti, inkluzivisti i ostali isti, ne može, ne želi a i da hoće ne zna dati, kao ni većini lojalnih državljana. Zauzvrat daju “automatsku solidarnost” politici krize istine, hinjene ugroženosti, proizvodnje mitova i obnove neustavnih i već jednom poraženih platformi.
Obnoviteljska skupština RSK, koja je stasala kao Zajednica općina – što je istobitno Zajedničkom vijeću općina, održana je u Beogradu u doba kad su u Hrvatskoj na vlasti HDZ i SDSS (ratnog zločinca Gorana Hadžića), Sanader i Pupovac, a predsjednik države bio je Mesić. Velika skupština Srpskoga narodnoga vijeća održana je u veljači 2018. kad su na vlasti opet HDZ i SDSS, Plenković i Pupovac, a Kolinda Grabar-Kitarović je predsjednica države. Pupovac je konstanta. Do jezgre teritorija, neustavnoga ZVO-a umalo je uspio doći za vrijeme vladavine J. Kosor (HDZ).
I sad, kad su u međuvremenu SDSS i SNV pretvoreni u utočište poraženih i rasadnik budućih poraza srpske nacionalne manjine okupljene oko njih, 2018. opet u sinergiji sa SPC-om i Srbijom proizvode strah i ugroženost “srpske zajednice” u Hrvatskoj, kakav su proizvodili prije uspostave Zajednice općina godine 1990. Strah i ugroženost prestat će ako se udovolji zahtjevu uspostave ZVO. Ali, samo do definiranja novoga zahtjeva. Pritom valja naglasiti, Srbi u Hrvatskoj pod vodstvom Pupovca nisu se ispričali hrvatskome narodu za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku. Agresija ne postoji. Odbacuju službene komemoracije u Vukovaru i obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Nisu se pokajali za stvaranje paradržavnih ZO, SAO, RSK i URS. Obnavljaju mitove gdje god stignu, od svoje urođene antifašističnosti do urođene hrvatske genocidnosti.
Pupovčeva zajednica nije učinila ništa, nijednu gestu pomirbe u istini, a traži sve, pa i nemoguće – status političkoga naroda s pravom na odcjepljenje, samoupravni teritorij, zapošljavanje po nacionalnom kriteriju, rješavanje komunalnih pitanja po povlaštenom kriteriju… S druge strane Srbi u Hrvatskoj, koji prihvaćaju i status nacionalne manjine i hrvatsku državu kao svoju domovinu, prolaze istu kalvariju kao i hrvatski branitelji. Traže, istina, minimum – dostojanstvo. U ovome trenutku to im hrvatska država, kojom upravljaju ili čekaju na red za svoj mandat – nesposobnjakovići, centremisti, inkluzivisti i ostali isti, ne može, ne želi a i da hoće ne zna dati, kao ni većini lojalnih državljana. Zauzvrat daju “automatsku solidarnost” politici krize istine, hinjene ugroženosti, proizvodnje mitova i obnove neustavnih i već jednom poraženih platformi.
Prilog: Što su SNV i ZVO u interpretaciji SNV-a?
1.
Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj.
SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo. Vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma i Pisma Vlade RH o dovršenju mirne reintegracije, koji Srbima jamče manjinsku samoupravu i pravo na organiziranje, te na temelju višestoljetne tradicije srpske samouprave (crkveno-narodni sabori, zakonodavni i politički akti kojima se regulirao položaj Srba tokom 18. i 19. vijeka, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća). Osnovano je 1997. godine u Zagrebu na inicijativu Saveza srpskih organizacija (SKD Prosvjeta, Srpski demokratski forum, Zajednica Srba Rijeke i Istre, Zajedničko veće opština), a osnivači su bili i Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Baranjski demokratski forum, Udruženje izbjeglih i prognanih Srba, predstavnici nekih crkvenih općina Srpske pravoslavne crkve, saborski zastupnici Srbi i ugledni pojedinci.
Nakon donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine mijenja se način formiranja i organiziranja manjinskih vijeća. Vijeća se biraju tajnim izborima koje organizira država (do sada su održana četiri kruga – 2003., 2007., 2011. i 2015.) u svim jedinicama samouprave na čijem području broj Srba prelazi 1,5 posto. U jedinicama lokalne samouprave vijeća se biraju ukoliko na tom području živi više od 200 pripadnika srpske manjine, a u jedinicama regionalne samouprave ukoliko njihov broj premašuje 500. U slučajevima kada nije ispunjen barem jedan od ovih uvjeta, a na području samouprave živi najmanje 100 pripadnika manjine, bira se predstavnik.
Sada mrežu SNV-a čini 94 vijeća iz svih dijelova Hrvatske s ukupno 1581 vijećnika i predstavnika.
2.
Zajedničko veće opština (ZVO) je tijelo koje usklađuje interese srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, koordinira prava te usmjerava inicijative i prijedloge prema institucijama vlasti. Veće čine općine Trpinja, Erdut, Markušica, Borovo, Jagodnjak, Negoslavci i Šodolovci, koje se nalaze na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije.
ZVO je u formalnopravnom smislu nastao kao udruga sui generis, na osnovi međunarodnopravnog akta Erdutskog sporazuma na temelju kojeg je započeo proces mirne reintegracije na prostoru istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, te odluke Vlade Republike Hrvatske od 15.10.1997. godine. ZVO svoja specifična prava crpi iz pisma Vlade RH po završetku mirne reintegracije u hrvatskom Podunavlju od 13.1.1997.
ZVO je savjetodavno tijelo koje prati i analizira ukupnu problematiku u sferi dosljednog provođenja prosvjetne i kulturne autonomije te štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, pozitivnim zakonskim propisima te međunarodno priznatim i pravno relevantnim sporazumima kojima se utvrđuje i pravno regulira status i položaj srpske zajednice na ovom prostoru.
Izvor: Srpsko narodno vijeće
Video prilog: Izjava o pravima Srba u Hrvatskoj
Izjava o pravima Srba u Hrvatskoj usvojena na trećoj Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća 13. veljače 2018. u Zagrebu, počinje podsjetnikom “na značajnu historiju organiziranja srpskog naroda koji je živio na prostorima današnje Hrvatske. Od crkveno-narodnih sabora iz 1706. godine, preko priznavanja ravnopravnosti srpskog naroda sa hrvatskim 1867., priznavanja crkveno-narodne autonomije od strane Hrvatskog sabora 1887., do odluka ZAVNOH-a iz 1943. kojima se iznova potvrđuje ravnopravnost i formira Klub srpskih vijećnika. To organiziranje bilo je rezultat zajedničkih stremljenja hrvatskog i srpskog naroda i njihovih težnji za sveukupnom nacionalnom slobodom, ravnopravnošću i jedinstvom“, koji treba biti inspiracija za ostvarenje srpskih prava u Hrvatskoj, uključujući i crkveno-narodnu autonomiju (1887.) kao i avnojevski zajednički suverenitet i “jedinstvo” Srba i Hrvata, ostvareno odlukama ZAVNOH-a iz 1943.